Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića ***
Kao i svakoga dana, namjeravao sam se izvući do parka, nahraniti golubove.
– Zašto hraniš golubove samo ponedjeljkom? – dohvatio me njen glas pred izlazom.
– Činim to sve dane. Samo me ti jedino primijetiš ponedjeljkom, jer toga dana ne kuhaš – dobacio sam s vrata.
– Taman posla! Još i danas da ti kuham. Vidi ti njega! Ponedjeljkom uvijek jedemo ostatke od nedjelje, znaš i sam – čuo sam je iz kupatila, brijala se za vani – Prošetat ću bebu parkom. Možda se i sretnemo tamo, prije ručka.
– Ako se prepoznamo! –viknuo sam sa stepeništa. Ne znam da li me je čula. Sekundu kasnije, prigrlio me asfalt.
U parku sam golubove hranio riječima, rečenicama, cijelim pasusima iz knjiga što sam ih upravo čitao. Neke stvari su za njih bile preteške, no navaljivali su, stalno gladni znanja, nisu birali. Slabo probavljive misli nisu ih opterećivale, mirne duše su ih teretile po slučajnim prolaznicima ili spomenicima, kao što je i red. Jer, kakav je to park bez spomenika i ljudi.
Teške misli lako su se primale za odjeću, no teško skidale. S vremenom su korisnici parka uvidjeli da troše previše novca na kemijske ili parne čistionice, a kako im se nije uzmicalo pred letećim seronjama, odlučili su se šetati goli našim parkom. Svi osim mene. Zato me i nisu voljeli.
Tog ponedjeljka, čudno, nije bilo ni jedne ptice u zraku. Kao da ih je nešto preplašilo te se nisu dale iz svojih krošnji na otvoreno. Odlučio sam džepove napuniti za njih, za neki drugi dan. Bit će prilike, nema veze. Uto velika sjena legne na mene, zastane na tren pa produži niz park. Podigao sam pogled. Bio je to ogroman jastreb, ili nešto jako slično tome. Ogromno i zastrašujuće. Odjednom se obrušio, ugrabio bebu iz kolica, s ulice prekoputa, i odletio.
Srce mi je stalo.
Potrčao sam majci, koja je bila zauzeta pred izlogom haljina, nesvjesna svega ostalog.
– Go-go-spođo! – mucao sam. – Ona ptičurina ugrabila vam je je bebu!
Gospođa, koja se očito izišla prošetati parkom, pogledala je prvo u kolica pa pticu, gore na nebu.
– Oh, znam ja tu pticu. To je dobra ptica, znate – klimala je glavom. – Uzela je moju bebu da se malo igra s njenim bebama. Ubrzo će mi je vratiti, ne brinite. Moja beba obožava njene bebe. Hvala vam isto, što ste mi rekli.
– Nego… – okrenula se prema izlogu, povlačeći me za sobom. – Što mislite o ovoj zelenoj haljini? Dobro bi mi pristajala, zar ne?
Pomislio sam na njezinu bebu kako leti nebom, u kandžama one zvijeri.
– Pa… – stegnuo sam je punom šakom za friško izbrijanu pičku. – Mislim da bi rezeda zelena istakla opseg vašeg unutrašnjeg pič-ptičnjaka.
– Tko ste vi? – poskočila je unatrag – Nekakav luđak na slobodi? Gubite se, zvaću policiju!
Prepoznao sam se.
– Pa ja i jesam policajac, gospođo. – predstavio sam se – Dakle, problem je riješen.
– Oh, sada sam u sigurnim rukama?! – privije se uz mene majka bez djeteta. – Svakakvi luđaci danas slobodno lutaju uokolo. Na moment sam se prepala, izgubljena i sama na ovom svijetu.
– Sami ste? Nemate muža? – pitao sam onako, usput.
Prešli smo preko ulice i zašli u park.
– O ne! Mislim, da, udata sam. Ali ovo mi je slobodan dan. Ponedjeljkom ne kuham, znate, a muža mi je, i tako, danas red nahraniti, promijeniti i prošetati bebu.
Kolica su ostala pred izlogom od haljina. Ptice su navalile na kolica, kao da im je samo tamo mjesto.
Park obrijanih krila
Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića
***
Kao i svakoga dana, namjeravao sam se izvući do parka, nahraniti golubove.
– Zašto hraniš golubove samo ponedjeljkom? – dohvatio me njen glas pred izlazom.
– Činim to sve dane. Samo me ti jedino primijetiš ponedjeljkom, jer toga dana ne kuhaš – dobacio sam s vrata.
– Taman posla! Još i danas da ti kuham. Vidi ti njega! Ponedjeljkom uvijek jedemo ostatke od nedjelje, znaš i sam – čuo sam je iz kupatila, brijala se za vani – Prošetat ću bebu parkom. Možda se i sretnemo tamo, prije ručka.
– Ako se prepoznamo! –viknuo sam sa stepeništa. Ne znam da li me je čula. Sekundu kasnije, prigrlio me asfalt.
U parku sam golubove hranio riječima, rečenicama, cijelim pasusima iz knjiga što sam ih upravo čitao. Neke stvari su za njih bile preteške, no navaljivali su, stalno gladni znanja, nisu birali. Slabo probavljive misli nisu ih opterećivale, mirne duše su ih teretile po slučajnim prolaznicima ili spomenicima, kao što je i red. Jer, kakav je to park bez spomenika i ljudi.
Teške misli lako su se primale za odjeću, no teško skidale. S vremenom su korisnici parka uvidjeli da troše previše novca na kemijske ili parne čistionice, a kako im se nije uzmicalo pred letećim seronjama, odlučili su se šetati goli našim parkom. Svi osim mene. Zato me i nisu voljeli.
Tog ponedjeljka, čudno, nije bilo ni jedne ptice u zraku. Kao da ih je nešto preplašilo te se nisu dale iz svojih krošnji na otvoreno. Odlučio sam džepove napuniti za njih, za neki drugi dan. Bit će prilike, nema veze. Uto velika sjena legne na mene, zastane na tren pa produži niz park. Podigao sam pogled. Bio je to ogroman jastreb, ili nešto jako slično tome. Ogromno i zastrašujuće. Odjednom se obrušio, ugrabio bebu iz kolica, s ulice prekoputa, i odletio.
Srce mi je stalo.
Potrčao sam majci, koja je bila zauzeta pred izlogom haljina, nesvjesna svega ostalog.
– Go-go-spođo! – mucao sam. – Ona ptičurina ugrabila vam je je bebu!
Gospođa, koja se očito izišla prošetati parkom, pogledala je prvo u kolica pa pticu, gore na nebu.
– Oh, znam ja tu pticu. To je dobra ptica, znate – klimala je glavom. – Uzela je moju bebu da se malo igra s njenim bebama. Ubrzo će mi je vratiti, ne brinite. Moja beba obožava njene bebe. Hvala vam isto, što ste mi rekli.
– Nego… – okrenula se prema izlogu, povlačeći me za sobom. – Što mislite o ovoj zelenoj haljini? Dobro bi mi pristajala, zar ne?
Pomislio sam na njezinu bebu kako leti nebom, u kandžama one zvijeri.
– Pa… – stegnuo sam je punom šakom za friško izbrijanu pičku. – Mislim da bi rezeda zelena istakla opseg vašeg unutrašnjeg pič-ptičnjaka.
– Tko ste vi? – poskočila je unatrag – Nekakav luđak na slobodi? Gubite se, zvaću policiju!
Prepoznao sam se.
– Pa ja i jesam policajac, gospođo. – predstavio sam se – Dakle, problem je riješen.
– Oh, sada sam u sigurnim rukama?! – privije se uz mene majka bez djeteta. – Svakakvi luđaci danas slobodno lutaju uokolo. Na moment sam se prepala, izgubljena i sama na ovom svijetu.
– Sami ste? Nemate muža? – pitao sam onako, usput.
Prešli smo preko ulice i zašli u park.
– O ne! Mislim, da, udata sam. Ali ovo mi je slobodan dan. Ponedjeljkom ne kuham, znate, a muža mi je, i tako, danas red nahraniti, promijeniti i prošetati bebu.
Kolica su ostala pred izlogom od haljina. Ptice su navalile na kolica, kao da im je samo tamo mjesto.