Iz zbirke “Golotinja”

Pjesme Berislava Juriča nisu napisane da nekoga zadive, iako se i o tome da razgovarati, već su to prvenstveno pjesme u kojima se pjesnik razgolićuje. Otuda i naslov zbirke: “Golotinja”. Taj postupak je gotovo programatski izveden u jednoj od najboljih pjesama u zbirci “Narančina kora”. Još je jedna pjesma jako važna, kada je riječ o Juričevoj poetici, a koja je u sebi sabila toliko simbolike koja polazi od intimnog doživljaja svijeta oko nas. Radi se o pjesmi “Mostarska ekološka” čija se značenja granaju unedogled, značenja koja polaze od mikrokosmosa, pa ga nadrastaju, izrastajući u jedno univerzalno iskustvo. Vrijeme zarobljeno u odbačenoj plastičnoj vrećici, što je jedan sjajan motiv iz te pjesme, uči nas kako je ekološko onečišćenje samo simptom jednog mnogo dubljeg, onog duhovnog. Čitajte Berislava Juriča! Josip Mlakić

 

 

 

Odlazak

Kaplje noć po asfaltu svjetovi
vrište
u krilima cvrčaka i
suze se suše
s očima u zvijezdama

Zidovi se tope
beskonačno
Temelje bih svoje
na leđa stavio
i u cipele

I svijet bih svoj
potkovao krilima

(Beskonačno)

Trenutak

Jednom
mojih ruku neće biti
ramena mojih

Riječi moje
bit će šum
dah moj
tek laž u krošnji

Jednom
suza s mojih usana
bit će žeđ
i glad
u mojim prstima
led

Jednom
voljet ću te

A tu biti neću

* * *

Opet sam ruke
od života obrisao
krvlju
i oči sam
od krika
skrio pod suze

i glas od krivnje
umotao u oštricu

opet sam pao
pred svijetom u sebi

Mostarska ekološka

Nad gradom se
i zvijezde srame sjati
ledenu noć
pozdravlja krikom
nevidljivi vlak
umjesto vjetra
u krošnji
šušti vrećica prazna
puna vremena

koje nikog ne dira
kojeg nitko ne dira

Narančina kora

Na stolu narančina
kora kao krila palog
anđela što ih je
posramljen ostavio u
bijegu
Još samo mirisa puna
mirisa stida
što je dopustila
da razgolim
tajnu koju je
krila

Hercegovina u plamenu

S visine
oznojena zvona
propuh
molitvama prave

Od sunca
otežale ruke
u anđelova krila
se sklapaju
i mole za kap s neba

Zemlja je žedna
duša još žednija
(suhi Bože)

Mostar

Sve, sve opet miriše na kišu
i opet će se tihe tuge liti.
Bolesno do kraja uspomene dišu
i baš je teško pod tim nebom biti.

Kišni grad, grad od kiše, kiša,
sve me tako usitnjava i lomi
a duša jadna htjela bi bit viša.
Pod kišom tonem, umirem i zlo mi.

Dajte mi sunca na moje prozore
da vidim svjetlo, zlato zore,
pa da umrem svečan na rukama

sunca, suh bez kapi sive kiše,
Dajte ludoj duši da podigne se više
a ne da mrije u kiši, u mukama.

Na samrti

Noć. Teška zagrebačka noć.
I neki se vole u parku.
Ja čekam svjetlost žarku
davno što je obećala doć.

Neke nada mnom misli crne,
beskraj svemira u mojoj glavi.
U Savi se mirno mjesec plavi
i osmjeh mu se topi i trne.

Poda mnom teče glas života,
iznad mene njegova laž.
Crna noć, crna, smrti je paž,
a rijeka glas posmrtnih nota.

Zagrebačka noć

Ne kuca u meni moje srce.
Vrag u meni se nevješto skriva.
Bijele grane strše u noći
i nemir u njima se smiješi i sniva.

Putima tamnim šapat se čuje
i nepoznat netko je zazvao nadu.
Korak slab, ruke su mrtve, život
​je glasan poput zvijezde u padu.

Berislav Jurič 24. 07. 2020.