Kolovoz 1991. u Sarajevu, vrijeme konačnih ispovijesti, ponedjeljak je, isti kao i danas, a ista su i doba, dva po ponoći, sjedim u pustom Bugattiju sa starim profesorom filozofije, koji konobara i mene zabavlja svojom životnom pričom.
Nakon što je u trideset i petoj doktorirao na Nietzscheu, odluči da u životu nadoknađuje ono što je zbog knjiga i studija dotad propustio, i ukrcava se, kao mornar, na brod riječke Jugolinije, kojim će u sljedeće dvije godine oploviti svijet.
Tokom plovidbe iz luke Santos u Brazilu za Rijeku, prilazi mu oficir kojeg je već dobro poznavao, Slovenac, šutljiv i gospodstven, ali uvijek prema svakome vrlo korektan, i govori mu da je na brodu, ispod tovara prvoklasne brazilske kave još jedan, tajni tovar. Pola tone kokaina. Nudi mu da sudjeluje u poslu za nekoga u Jugoslaviji, kojim će zaraditi dovoljno novca da do kraja života ne radi više ništa, osim da čita knjige.
I ja, naime, namjeravam još samo da čitam knjige, rekao je, i dao mu da do jutra promisli o svemu, i odluči. Jest, rizično je, ali, ipak, manje nego što je rizično preploviti Atlantik.
Profesor je razmišljao cijelu noć, i nije prihvatio ponudu.
Ali netko drugi jest.
Od tog vremena u stopu on uhodi tog Slovenca, bivšeg mornaričkog časnika, koji danas živi u Londonu, a preko ljeta dolazi na Lastovo, gdje je iz temelja obnovio kamenu kuću na osami. Po drugi put je oženjen, ima sedmero djece, i nitko ne zna od čega živi.
Samo ja znam!, rekao je profesor i visoko u zrak podigao desni kažiprst.
Konobar se nasmijao.
Priča je, vjerojatno, bila izmišljena. Ali od tada povremeno razmišljam što bih učinio da sam bio na njegovom mjestu. Ono što se kasnije događalo, u našim životima i u mašti, povremeno je bilo rizičnije od šverca pola tone kokaina. Kada se u Bosni zaratilo, profesor je ubrzo poginuo u pokušaju da pređe s jedne na drugu stranu. Metak ga je, kažu, pogodio u zatiljak i raznio mu lice.
Kokain
Kolovoz 1991. u Sarajevu, vrijeme konačnih ispovijesti, ponedjeljak je, isti kao i danas, a ista su i doba, dva po ponoći, sjedim u pustom Bugattiju sa starim profesorom filozofije, koji konobara i mene zabavlja svojom životnom pričom.
Nakon što je u trideset i petoj doktorirao na Nietzscheu, odluči da u životu nadoknađuje ono što je zbog knjiga i studija dotad propustio, i ukrcava se, kao mornar, na brod riječke Jugolinije, kojim će u sljedeće dvije godine oploviti svijet.
Tokom plovidbe iz luke Santos u Brazilu za Rijeku, prilazi mu oficir kojeg je već dobro poznavao, Slovenac, šutljiv i gospodstven, ali uvijek prema svakome vrlo korektan, i govori mu da je na brodu, ispod tovara prvoklasne brazilske kave još jedan, tajni tovar. Pola tone kokaina. Nudi mu da sudjeluje u poslu za nekoga u Jugoslaviji, kojim će zaraditi dovoljno novca da do kraja života ne radi više ništa, osim da čita knjige.
I ja, naime, namjeravam još samo da čitam knjige, rekao je, i dao mu da do jutra promisli o svemu, i odluči. Jest, rizično je, ali, ipak, manje nego što je rizično preploviti Atlantik.
Profesor je razmišljao cijelu noć, i nije prihvatio ponudu.
Ali netko drugi jest.
Od tog vremena u stopu on uhodi tog Slovenca, bivšeg mornaričkog časnika, koji danas živi u Londonu, a preko ljeta dolazi na Lastovo, gdje je iz temelja obnovio kamenu kuću na osami. Po drugi put je oženjen, ima sedmero djece, i nitko ne zna od čega živi.
Samo ja znam!, rekao je profesor i visoko u zrak podigao desni kažiprst.
Konobar se nasmijao.
Priča je, vjerojatno, bila izmišljena. Ali od tada povremeno razmišljam što bih učinio da sam bio na njegovom mjestu. Ono što se kasnije događalo, u našim životima i u mašti, povremeno je bilo rizičnije od šverca pola tone kokaina. Kada se u Bosni zaratilo, profesor je ubrzo poginuo u pokušaju da pređe s jedne na drugu stranu. Metak ga je, kažu, pogodio u zatiljak i raznio mu lice.
Pokušavam se sjetiti kako se Slovenac zvao.