Niti je u subotu niti je u nedjelju bilo najava promjene vremena, ponedjeljak je promjenu započeo već od ponoći. Osvanuo je s njom na radikalan način, prosuo je snijeg na njive, brežuljke i kuće kao iz vreće. Ni krovova ni dvorišta, ni putova, sve što je njegovo oko tog jutra iz sobe kroz prozor dotaknulo bilo je prekriveno bjelinom. Kako će iz roditeljskog doma u kojemu je proveo vikend do škole, do podstanarske sobice u domu Rizaha Gradaščevića?
Početak je zime, prvo je desetljeće nakon onoga rata. I suboti i nedjelji nije nedostajalo sunca, oba dana vikenda jesu bila hladna i vjetrovita, oba jutra pod pokrivačem mraza srebrna, za dobro odjevenog i obuvenog pješaka ugodna. Zrak je u oba protekla dana, istina je, mirisao na snijeg, ali na zemlju nije pala ni pahuljica. Dogovorio je povratak u gradačačku gimnaziju s dvojicom vršnjaka, pješačenje mu je u društvu uvijek bilo nekako i kraće i lakše, hoće li uopće krenuti ako je cesta nepročišćena?
Prije polaska netko od ukućana mu govori da je vidio dvije konjske zaprege sa saonicama kako jure prema Tuzlanima, jesu li produžile i prema Sibovcu, ako jesu, i put je do škole u Gradačcu vjerojatno već prohodan. Ali selo je još uvijek nijemo, ispod bijelog pokrivača sve još spava, novih putnika na cesti nema ni u saonicama ni pješice. Za sve tek probuđene iznenađenje će biti vrlo šokantno kao što je jutros bilo i za njega i njegove ukućane.
Snijeg više ne pada, izlazi na prag da provjeri idu li prema njegovoj kući vršnjaci iz Puškarića i Kozića, osluškuje život sela koje još uvijek sanja. Odnekud mu povremeno doluta tek pokoji ljudski glas, čuje i lavež nečijih pasa, mukanje gladnih goveda. I zakašnjeli prelet ešalona ptica selica iznad krova njegovog doma je glasan, ali njihovo grakanje traje vrlo kratko. Život opet kao da se ugasio, nebo je izgubilo svoje plavetnilo, kao da će se iz njegova sivila opet prosuti snijeg.
Odustati ili ići, pita se dok stoji na pragu. On je za put spreman, majka mu je isplela vunene rukavice, u gumenim čizmama ima tople vunene čarape, debeli šal je uvukao u nešto deblji sako. Nažalost, još uvijek nema svoj zimski kaput u kakvim su njegovi vršnjaci, gotovo sva gradska djeca. Na glavi mu je pletena kapa, u torbici su sve knjige uz koje je, i u igri s četverogodišnjim bratićem, proveo dva dana vikenda. Ona je već na desnom ramenu, samo da naiđu vršnjaci, pridružit će im se trčeći.
Eno ih, juri prema njima, brzo se umara, snijeg je dubok, nitko odjutros nije dolazio do njegove kuće. Istina je, dupli tragovi saonica su na cesti, dokle će biti tako duboki ne znaju, da nije njih ne bi mogli tako žurno napredovati prema Tuzlanima. Kad god se zaustave da prikupe novu snagu, bacaju pokoju grudu, iščekuju odnekud novu zapregu sa saonicama da im napravi prtinu, ali nema je na vidiku. Sami su na cesti prepunoj smetova, poluraščišćenoj, na dionici iza Tuzlana prema Sibovcu počinje padati novi snijeg. Puše i sve hladniji vjetar. Ne smiju se zaustavljati, smrzli bi se, moraju nastaviti prema školi, čekaju ih važni časovi iz povijesti, jezika, matematike, odustajanje je rizično koliko i nastavak pješačenja.
Putovanje do Sibovca se oteglo, već traje nekoliko sati, novi snijeg je sve gušći, započinje i vijavica koja šiba lica kao bičem. Već su iscrpljeni i promrzli, a ostalo im je dosta nepročišćenih metara puta koji sve brže dobiva novi ledeni pokrivač. Šiba ih sa svih strana sve jača vijavica, drži ih u svom vrtlogu, zasipa im snijegom odjeću i lica, ulazi u oči. Mećava je sve opasnija, sve je pred njima bez stvarnih odlika, opasno je, moraju stati i u mjestu predahnuti.
Skupljaju se jedan uz drugog, griju jedan drugom promrzla tijela. Ne smiju dugo ni na taj način prikupljati snagu, čini im se da su na posljednjem kilometru Sibovca, desno su Ledenice, otuda im dolaze zvukovi praporaka, čuju i ljudski glas. Iz opake stvarnosti počinju prelaziti u nešto još opasnije, prijeteće, što tek počinje. Kao da su već prešli prag podnošljivog, već su zagazili u prostor nečeg nepoznatog, onostranog, ugodnog i uspavljujućeg. Gube dah, blizu su pada u snijeg kao u postelju, omamljeni su, kao da su već i uspavani, u čudnim snovima koji ih na različite načine odvajaju od stvarnoga svijeta. Posljednjim snagama razdvajaju se, kreću prema banji Ilidža do koje im je ostalo još dosta metara, do centra grada i Gimnazije isto tako. Još je daleko njihova škola, lede im se noge, zebu ruke, mrznu obrve pod toplim vunenim kapama.
Eno nekog u saonicama, izgovara jedan od njih. Saonice stoje, konji stoje, frkću, tijela životinja isparavaju. Netko viče da požure, noge im odrvenjele, vunene čarape u plitkim cipelama su kao ledenice, posebna su priča njegove u gumenim čizmama. Jedva stižu do vlasnika u zaprezi čiji konji kopitima razbijaju led pod sobom. Mrzne dok stoje, žele što prije naprijed. ʼKo vas pusti po ovakvom vremenu, pita ih kočijaš, na čijim su brkovima zaleđene grudice snijega. Ako ja moram s ovom bolesnicom u bolnicu, vi ste mogli pričekati.
Jedva se nekako smještaju iza kočijaša, bolesnica je na sjedištu do njega, sva je umotana u tople pokrivače, lice joj jedva viri iz njih, sva trojica su na sjedištu iza njega. Putuju do Ilidže galopom, konji su dugo stajali, moraju da se zgriju kao i ljudi, nastavljaju prema centru korakom. Rastaju se od kočijaša kod Husejnije, pješače do prve karaule, uzbrdicu do Gimnazije prelaze s posljednjim snagama. Začudo, u gradu je snijeg mnogo plići, na mjestima je kaldrma gola, sklisko je, a put koji su prešli ponegdje im je bio i do grudi. Na momente im se činilo da će izdahnuti, osjećali su omamljenost, noge su im klecale, predavale se snu, nekom nepoznatom svijetu u tajnovitom prostoru. A zar su taj put zaista već i savladali?
Ulaze u zgradu škole, čini im se da su isplivali iz neke neopisivo ledene stvarnosti u omamljujuće topli prostor doma. Smrznuta odjeća na njima sudar s toplinom ugrijanog prostora počinje da topi, lokvice se na podu već razilaze. Ne vjeruju da su spašeni, u ušima im još uvijek zveče praporci, nije li to samo priviđenje, snažne životinje s njim galopiraju sve do ulaska u grad, saonice s dva sjedišta, sve kao iz bajke, Bože dragi, zar su se to već i vratili iz bajke?
Pluskvamperfekt, davno prošlo vrijeme. Bilo je to prije sedamdeset i nekoliko godina, sjećanje na taj događaj oživljeno je u užarenom ljetu 2021. Njegovo vrelo tijelo čezne za snijegom kakav se više na ovim prostorima od tada ne bilježi. Pucaju i ledenjaci na Sjevernom polu, klima sve jače podgrijava vatru na Zemlji čije se vode izlijevaju, snažne oluje nemilosrdno haraju i Europom, i potresi su sve češći i razorniji.
Ta ledena zima iz prvog desetljeća nakon onoga rata rashlađuje njegovu stvarnost koja gori i bijesni. Kako bi bila dobra ona njezina studen koja oduzima dah, da rastjera vrelinu njegovog tijela koja to isto čini. Njemu i njegovim vršnjacima prijetila je tog dana smrću prije sedamdeset i više godina, ona im je, eto, donijela i prvu veliku pobjedu u bitci s pomahnitalom prirodom. Sada im prijeti poplavama i potresima, tropskim vrućinama i sušom. Priroda se sveti, naš planet žestoko odgovara nakon godina i godina strpljenja.
Ali konac priče je za široki osmijeh. Ledeni šamar na smrznutim obrazima u zadnji je čas zamijenjen vrelim poljupcima. Iz mećave u idilu, uistinu, sve kao iz bajke. I danas mu u toj bajci nedostaje samo djed Mraz u saonicama s bogatim darovima svima koji u njega vjeruju. Koji od škole ne odustaju ni kad im zaprijeti mećava. Ta davna vremena, ta davna predanost knjizi i učenju.
Iz mećave u bajku
Niti je u subotu niti je u nedjelju bilo najava promjene vremena, ponedjeljak je promjenu započeo već od ponoći. Osvanuo je s njom na radikalan način, prosuo je snijeg na njive, brežuljke i kuće kao iz vreće. Ni krovova ni dvorišta, ni putova, sve što je njegovo oko tog jutra iz sobe kroz prozor dotaknulo bilo je prekriveno bjelinom. Kako će iz roditeljskog doma u kojemu je proveo vikend do škole, do podstanarske sobice u domu Rizaha Gradaščevića?
Početak je zime, prvo je desetljeće nakon onoga rata. I suboti i nedjelji nije nedostajalo sunca, oba dana vikenda jesu bila hladna i vjetrovita, oba jutra pod pokrivačem mraza srebrna, za dobro odjevenog i obuvenog pješaka ugodna. Zrak je u oba protekla dana, istina je, mirisao na snijeg, ali na zemlju nije pala ni pahuljica. Dogovorio je povratak u gradačačku gimnaziju s dvojicom vršnjaka, pješačenje mu je u društvu uvijek bilo nekako i kraće i lakše, hoće li uopće krenuti ako je cesta nepročišćena?
Prije polaska netko od ukućana mu govori da je vidio dvije konjske zaprege sa saonicama kako jure prema Tuzlanima, jesu li produžile i prema Sibovcu, ako jesu, i put je do škole u Gradačcu vjerojatno već prohodan. Ali selo je još uvijek nijemo, ispod bijelog pokrivača sve još spava, novih putnika na cesti nema ni u saonicama ni pješice. Za sve tek probuđene iznenađenje će biti vrlo šokantno kao što je jutros bilo i za njega i njegove ukućane.
Snijeg više ne pada, izlazi na prag da provjeri idu li prema njegovoj kući vršnjaci iz Puškarića i Kozića, osluškuje život sela koje još uvijek sanja. Odnekud mu povremeno doluta tek pokoji ljudski glas, čuje i lavež nečijih pasa, mukanje gladnih goveda. I zakašnjeli prelet ešalona ptica selica iznad krova njegovog doma je glasan, ali njihovo grakanje traje vrlo kratko. Život opet kao da se ugasio, nebo je izgubilo svoje plavetnilo, kao da će se iz njegova sivila opet prosuti snijeg.
Odustati ili ići, pita se dok stoji na pragu. On je za put spreman, majka mu je isplela vunene rukavice, u gumenim čizmama ima tople vunene čarape, debeli šal je uvukao u nešto deblji sako. Nažalost, još uvijek nema svoj zimski kaput u kakvim su njegovi vršnjaci, gotovo sva gradska djeca. Na glavi mu je pletena kapa, u torbici su sve knjige uz koje je, i u igri s četverogodišnjim bratićem, proveo dva dana vikenda. Ona je već na desnom ramenu, samo da naiđu vršnjaci, pridružit će im se trčeći.
Eno ih, juri prema njima, brzo se umara, snijeg je dubok, nitko odjutros nije dolazio do njegove kuće. Istina je, dupli tragovi saonica su na cesti, dokle će biti tako duboki ne znaju, da nije njih ne bi mogli tako žurno napredovati prema Tuzlanima. Kad god se zaustave da prikupe novu snagu, bacaju pokoju grudu, iščekuju odnekud novu zapregu sa saonicama da im napravi prtinu, ali nema je na vidiku. Sami su na cesti prepunoj smetova, poluraščišćenoj, na dionici iza Tuzlana prema Sibovcu počinje padati novi snijeg. Puše i sve hladniji vjetar. Ne smiju se zaustavljati, smrzli bi se, moraju nastaviti prema školi, čekaju ih važni časovi iz povijesti, jezika, matematike, odustajanje je rizično koliko i nastavak pješačenja.
Putovanje do Sibovca se oteglo, već traje nekoliko sati, novi snijeg je sve gušći, započinje i vijavica koja šiba lica kao bičem. Već su iscrpljeni i promrzli, a ostalo im je dosta nepročišćenih metara puta koji sve brže dobiva novi ledeni pokrivač. Šiba ih sa svih strana sve jača vijavica, drži ih u svom vrtlogu, zasipa im snijegom odjeću i lica, ulazi u oči. Mećava je sve opasnija, sve je pred njima bez stvarnih odlika, opasno je, moraju stati i u mjestu predahnuti.
Skupljaju se jedan uz drugog, griju jedan drugom promrzla tijela. Ne smiju dugo ni na taj način prikupljati snagu, čini im se da su na posljednjem kilometru Sibovca, desno su Ledenice, otuda im dolaze zvukovi praporaka, čuju i ljudski glas. Iz opake stvarnosti počinju prelaziti u nešto još opasnije, prijeteće, što tek počinje. Kao da su već prešli prag podnošljivog, već su zagazili u prostor nečeg nepoznatog, onostranog, ugodnog i uspavljujućeg. Gube dah, blizu su pada u snijeg kao u postelju, omamljeni su, kao da su već i uspavani, u čudnim snovima koji ih na različite načine odvajaju od stvarnoga svijeta. Posljednjim snagama razdvajaju se, kreću prema banji Ilidža do koje im je ostalo još dosta metara, do centra grada i Gimnazije isto tako. Još je daleko njihova škola, lede im se noge, zebu ruke, mrznu obrve pod toplim vunenim kapama.
Eno nekog u saonicama, izgovara jedan od njih. Saonice stoje, konji stoje, frkću, tijela životinja isparavaju. Netko viče da požure, noge im odrvenjele, vunene čarape u plitkim cipelama su kao ledenice, posebna su priča njegove u gumenim čizmama. Jedva stižu do vlasnika u zaprezi čiji konji kopitima razbijaju led pod sobom. Mrzne dok stoje, žele što prije naprijed. ʼKo vas pusti po ovakvom vremenu, pita ih kočijaš, na čijim su brkovima zaleđene grudice snijega. Ako ja moram s ovom bolesnicom u bolnicu, vi ste mogli pričekati.
Jedva se nekako smještaju iza kočijaša, bolesnica je na sjedištu do njega, sva je umotana u tople pokrivače, lice joj jedva viri iz njih, sva trojica su na sjedištu iza njega. Putuju do Ilidže galopom, konji su dugo stajali, moraju da se zgriju kao i ljudi, nastavljaju prema centru korakom. Rastaju se od kočijaša kod Husejnije, pješače do prve karaule, uzbrdicu do Gimnazije prelaze s posljednjim snagama. Začudo, u gradu je snijeg mnogo plići, na mjestima je kaldrma gola, sklisko je, a put koji su prešli ponegdje im je bio i do grudi. Na momente im se činilo da će izdahnuti, osjećali su omamljenost, noge su im klecale, predavale se snu, nekom nepoznatom svijetu u tajnovitom prostoru. A zar su taj put zaista već i savladali?
Ulaze u zgradu škole, čini im se da su isplivali iz neke neopisivo ledene stvarnosti u omamljujuće topli prostor doma. Smrznuta odjeća na njima sudar s toplinom ugrijanog prostora počinje da topi, lokvice se na podu već razilaze. Ne vjeruju da su spašeni, u ušima im još uvijek zveče praporci, nije li to samo priviđenje, snažne životinje s njim galopiraju sve do ulaska u grad, saonice s dva sjedišta, sve kao iz bajke, Bože dragi, zar su se to već i vratili iz bajke?
Pluskvamperfekt, davno prošlo vrijeme. Bilo je to prije sedamdeset i nekoliko godina, sjećanje na taj događaj oživljeno je u užarenom ljetu 2021. Njegovo vrelo tijelo čezne za snijegom kakav se više na ovim prostorima od tada ne bilježi. Pucaju i ledenjaci na Sjevernom polu, klima sve jače podgrijava vatru na Zemlji čije se vode izlijevaju, snažne oluje nemilosrdno haraju i Europom, i potresi su sve češći i razorniji.
Ta ledena zima iz prvog desetljeća nakon onoga rata rashlađuje njegovu stvarnost koja gori i bijesni. Kako bi bila dobra ona njezina studen koja oduzima dah, da rastjera vrelinu njegovog tijela koja to isto čini. Njemu i njegovim vršnjacima prijetila je tog dana smrću prije sedamdeset i više godina, ona im je, eto, donijela i prvu veliku pobjedu u bitci s pomahnitalom prirodom. Sada im prijeti poplavama i potresima, tropskim vrućinama i sušom. Priroda se sveti, naš planet žestoko odgovara nakon godina i godina strpljenja.
Ali konac priče je za široki osmijeh. Ledeni šamar na smrznutim obrazima u zadnji je čas zamijenjen vrelim poljupcima. Iz mećave u idilu, uistinu, sve kao iz bajke. I danas mu u toj bajci nedostaje samo djed Mraz u saonicama s bogatim darovima svima koji u njega vjeruju. Koji od škole ne odustaju ni kad im zaprijeti mećava. Ta davna vremena, ta davna predanost knjizi i učenju.