Izabela umjesto kolača

Pitam mladića hoće li da mu uberem izabele. Gleda, ne trepće, ne progovara, čeka neku moju novu riječ nebili shvatio. On iz Zagreba, u varošici udaljenoj osamdesetak kilometara, nikad ranije bio, ima tabelu, drži se ulica i kućnih brojeva. Kuća na ćošku od koga se granaju četiri ulice uvijek je zadnja kad je nešto važno, a prva kod gadnoga, kao što je nedavni sudar automobila, nasreću samo s oštećenim limom. Pa je i mladić stigao u dvorište već u sumrak, važno je i zato je obišao sva okolna domaćinstva u sve četiri ulice, a kuća ostala za kraj.

Pitam ima li pauzu za ručak, ima, u restoranu na Korzu može se štogod pojesti. 

Ne pitam bi li pojeo kolač. Kad bih imala, iznijela bih pred njega bez pitanja, držim se narodne mudrosti: Bolesnog se pita, zdravome se daje.

Izabela bi mogla zamijeniti kolač. Mirisna, ne odveć rodna pa zato jedra, velikih zrna, čvrstih, još nisu navalili ose i stršljenovi.

Čini mi se da je njegova prva asocijacija glumica Isabelle Adjani, ali to ne pitam da ga ne dovedem u još veću neugodnost, mlad je, možda mu ni ta “izabela” nije poznata.

Grožđe – objašnjavam mu – ah, to, divno miriši, hoću na kraju.

Fin, lijepo odgojen mladić, vidi se po nevažnim manirima, žao mi što nije rođen puno ranije, otprilike kad njegovi roditelji, pa da radi isti posao u neko bolje vrijeme. 

Recimo, 1991. godine. Posljednji popis stanovništva u Jugoslaviji. One otprije da i ne spominjem. Kad smo nepoznate popisivače dočekivali kao najbližu rodbinu. Sve se takmičili tko će bolji kolač za njih, u dan kad smo pretpostavili da će u naš sokak, za ručak nešto što se može podgrijati, ljudi cijele dane obilaze, ponavljaju pitanja kao “švabo tralala”, ta tko se ne bi umorio. Ni pomislili da ih ne uvedemo u kuću zbog kakvog straha, osim ako je dan topao i ugodnije je za stolom ispod izabele.

Danas: ista brajda, isto dvorište, ista loza, sokak asfaltiran pa više nije sokak nego ulica, srećom nije bilo kiše zadnjih dana a da bi ju kanalizacija poplavila. U šancima je voda znala porasti, čak do visine okolne trave, na radost glasnih žaba – pjevačica i punoglavaca, puževa sa kućicama, pa i poneke bjelouške, ali je zemlja brzo gutala višak podzemne vode, bez usmjerenih i tanko protočnih cijevi.

Oblačno, prohladno, početak oktobra, mladić je u dvorištu, na betoniranom dijelu, na travnatom bi mogao uprljati bijele tenisice bogtepita koje marke, ja prezadovoljna što ga ne moram uvoditi u kuću.

Velika tuga ovogodišnjeg popisa stanovništva u Hrvatskoj. 

Nije se samo sokak promijenio.

Ne puštajte nepoznate osobe u stanove i kuće, prevaranti na sve strane, u svim poslovima, službama i uslugama … opominju li opominju, nas koji još nismo svikli na nove neprijatelje.

Puna vrećica izabele ode put Zagreba.

Sokak ostaje sokak.

Jagoda Kljaić 01. 10. 2021.