Čudno je kako se noću čovjek vrati svojim djetinjim strahovima, pokušavao se ohrabriti profesor Adum, misleći o sebi kao o nekome drugom. U tom je trenutku brzinomjer pokazivao sto dvadeset na sat, ali on to nije primjećivao. Žurilo mu se da nekamo stigne.
Sve dok se nasred ceste nije pojavio policajac. Mahao je svjetlećim znakom, i pomicao se duž nevidljive linije, poput golmana koji se sprema obraniti jedanaesterac. Samo što nije vlastitim tijelom zaustavljao loptu, nego automobil. Teški volvo, iz vremena kada se skandinavska automobilska industrija natjecala s tehničkim dostignućima Zapada i tenkovskim performansama sovjetskih volgi i zilova.
Gledao ga je kako maše i svijetli, skakuće poput Dragana Pantelića na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982, orangutanska srpska figura spremna na sve, i znao je da mu ne može pobjeći, ne može ga mimoići jer je taj golman spreman baciti se među kotače. Može ga punom brzinom počistiti sa ceste, i ne bi mu srce zbog toga brže zakucalo, niti bi ga grizla savjest. O drugome se, a ne o savjesti, tu radi. Ako nije u smrtnoj opasnosti, naprosto nema smisla da gazi policajca.
Zaustavio se, uz filmsku škripu kočnica, i skrenuo na proširenje nekadašnjega autobusnog stajališta, pa stao iza policijskoga golfa.
– Nešto vam se žuri – golman je stao uz prozor. Iza njega je, dva metra dalje, stajao drugi policajac. Golman je bio postariji, očito predratni milicioner, i pravio se važan pred balavcem s kojim je dijelio smjenu. Obrijane glave, širokog bikovskog vrata, onih istih epskih uzvinutih brkova i neobično svijetlih plavih očiju, nalikovao je na Franju Bučara, zagrebačkog gombačkoga i športskog prosvjetitelja i pustolova.
Nešto ste se zamislili – nastavio je, kad profesor nije odgovorio.
– Znate li kolika je kazna za ovakvu vožnju?
– Velika – konačno je nešto, uz onaj svoj metuzalemski osmijeh, uspio reći.
– E, bogme, nije, nego je mala! Šta je pedeset maraka prema živoj glavi. Kazna je, gospodine moj, preventiva. Koliki bi, da je nisu platili, već pet minuta kasnije poginuli. Jeste li kad o tome mislili?
– Nisam.
– Znam da niste, zato sam vas i pitao. Ali ubuduće mislite i o tome.
– Dobro, hoću, mislit ću – krenuo je rukom da će izvaditi novčanik, na što ga je golman zaustavio onim pokretom kojim gazda u seoskoj krčmi kani doktora ili popa ceremonijalno izvijestiti da sve jelo i pilo ide na račun lokala:
– Bogme, nećeš platiti ništa, večeras si imao sreće, večeras ne naplaćujemo kazne, nego dvjesto metara niže kamion je pokupio neke konje. Eno ih leže na cesti, pa da ne naletiš na njih i ne stradaš. Zato, polako! – salutirao je golman na pozdrav.
Profesor je pokrenuo auto i, kada je bio siguran da ga policajci više ne vide, izvadio je pištolj iz pretinca i gurnuo ga u džep sakoa. Već se sasvim smrklo, profesor Karlo Adum vjerovao je da mu je postavljena zasjeda, i bio je spreman pucati, ali ne kao on, nego kao netko drugi. Pištolj je tako djelovao na njega. Čim bi ga imao uza se, ili čim bi se uspio suživjeti s mišlju da je naoružan čovjek, počinjao bi na sebe gledati nekako sa strane. Samome sebi tada je bio književni lik, Kamilo Emerički iz Zastava, ili James Bond, zavisno od toga kako bi mu tog trenutka pištolj pristajao.
Zaustavio se dvadesetak metara prije onoga što je bilo na cesti.
A u prvi mah se zapravo i nije razaznavalo što je to. Pokraj prvoga konja, bijeloga, s crnom mrljom na čelu, u obliku slova M, koji je ležao izvaljen u lokvi krvi i prosutih crijeva, sjedila je nasred ceste, i naricala, mlađa žena. Držala je konjsku glavu u krilu, dok je životinja izdisala. Kada je profesor prišao, bijelac je još bio živ.
Žmirnulo je na nepoznatog veliko tamno oko, i najednom se zaustavilo i ukočilo, gubeći u času sjaj, od čega su profesora Aduma prošli trnci. U jednome se treptaju ugasilo konjsko oko. Bog mu je, lahko kao djetetu, uzeo dušu.
Žena se ljuljala u ritmu naricaljke, tačnom i pravilnom, neumoljivom desetercu, koji se prepoznavao među tisuću riječi, rečenica i stihova, u kojem nije bilo opkoračenja, i činilo se da bi svaki slog viška tu djelovao kao uvreda tom tužnom umrlom konjstvu i iskrenoj ženskoj žalosti.
Prošao je pokraj nje.
Koji korak dalje pojavile su se naranče. Jednu je slučajno šutnuo, pa se uplašio, misleći da udara živog stvora, ili kakav izutrobljeni konjski organ, mjehur, jetru ili srce. A onda je vidio da je to samo krupna rascopana naranča, pa puno naranača, toliko da više nije bilo asfalta na koji bi stao, nego je vukao stopala i razmicao naranče, da ne stane na koju.
Pa opet lokva masne klizave krvi, i u njoj vranac, crn kao noć, polomljenih nogu, iz kojih su se bjelasale kosti. Bio je mrtav, ugašenog oka, izokrenute glave. S kraja gubice izbijala mu je krvava pjena, mjehurić za mjehurićem, kao kad se u kadi dijete igra sa šamponom.
S lijeve strane ceste, prevaljen na brdo iznad puta, ležao je kamion, šleper slovenske registracije, iz kojega su se rasule naranče. Sve je bilo narančasto od njih, svijetlile su kao neko ugašeno sunce. Uz kamion je, razbijene glave, čučao čovjek. Plakao je i držao glavu među rukama. Čelo mu je bilo razbijeno, lice krvavo, ali to kao da i nije bilo važno. Profesor je došao do njega i spustio mu ruku na rame.
– Ne plači, sine, sve će biti dobro.
– Nemoj me, molim te, nema šta biti dobro. Gotovo je.
Profesor se iznenadio. Nije to bio Slovenac. Zbog nečega mu se i to učinilo važnim, i pomislio je da ga nije trebao dodirnuti. Tješio ga je kao stranac stranca, a evo, čovjek nije stranac, nego govori onim jakim bosanskim naglaskom, kojim je nekad govorila samo sirotinja koja je u Zagrebu tražila posao oko glavnoga kolodvora. Mahinalno se uhvatio za džep, pištolj je bio na svome mjestu.
Pošao je dalje, do mjesta gdje je nasred ceste ležala ogromna šarena kobila, polomljenih nogu i razmrskane glave. Rikala je, tulila, ispuštala glasove koji nisu od konjskoga, ni od ljudskoga svijeta, i ne bi se moglo reći ni da nose bol, ni neki drugi osjećaj. Bili su to samo jako glasni znaci njezine prisutnosti, nastojanja da bude živa još tih nekoliko trenutaka. Iza kobile se, s rukama do lakata zavučenim u nju, klečao mladić, pokušavajući nekako izvući ždrijebe.
– Ne daj se, mila moja, ne daj se, dušo! – vikao je da ju nadglasa.
Što li će mu ždrijebe, ledio se profesor, kad ne može preživjeti bez matere.
Mladić ga je ugledao.
– Može li se pomoći? – upitao je profesor.
– Nikako – prostenjao je, i nastavio – ne daj se, mila moja, ne daj se, dušo! – a kobila mu je odgovorila onim svojim polomljenim glasom, i ritual je nastavljen.
– Nemojte se više mučiti.
– Mani me se čovječe, pođi svojim putem – uzvratio mu je mladić – ništa ti ne razumiješ!
Vratio se do vozača – da te povezem do bolnice – ponudio mu je, a vozač je odmahnuo rukom i rekao da ne može bježati, što god se dalje događalo, on ne može pobjeći, pobio je ljudima konje, i mora ostati tu dok se ne vidi što će biti.
– Što se tu još ima vidjeti? – ljutio se profesor, onom ljutnjom kojom se liječnici ljute na smrtno bolesne kada odbijaju piti lijekove, jer im škode probavi.
– Neću, Boga mi moga, nigdje ja ne idem, nije Hasan takav čovjek da bježi – uzvratio mu je.
Žena je i dalje naricala uz bijelčevu glavu. Pričala je priču tužnoga konjskog života, odabranoga, kojeg je trebao jahati odabrani. Bio je ždrijebac, dvanaest mjeseci star, i trebali su ga u subotu prevesti do Banje Luke, u gospodske konjušnice. Tamo bi ga čuvali, navikavali ga na sedlo i na jahača, a blage je ćudi nesretnik bio, pa bi se lako naviknuo, sve za dan kada bi ga na paradi uzjahao, pa kroz cijelu Srpsku na njemu kao vijor projahao predsjednik Milorad Dodik. Zato je bijelac i imao na čelu mrlju u obliku slova M. To slovo bilo je prst sudbine, znak kome je konj namijenjen.
Sve dok nije naišao kamion s narančama.
Poslušao je još malo ženu, koja ga i dalje nije primjećivala, nego se obraćala nekome tko nije tu, Bogu kako ga je zamišljala, koji, očito je, u njezinoj imaginaciji priznaje samo tužbalicu sročenu u pravilnim stihovima. Bog nema uho za prozne rečenice.
A onda mu je bilo dosta, nakon što je već treći puta spomenula predsjednika Dodik Milorada, i više nije dijelio njezinu tugu. O tom Dodik Miloradu ništa nije znao, uporno je, već pedeset godina, izbjegavao vijesti o bosanskim vladarima, sekretarima i harambašama, koje god vjere bili. Jedva da im je, još od vremena Rodoljuba Čolakovića, znao čak i imena. Profesor Karlo Adum ponosio se umijećem da ne zna i ne pamti ništa onoga što ga ne zanima. Hvalio se njime i pred učenicima u razredu, i zbilja je vjerovao da može ne znati što ga ne zanima, zaboravljati što ne želi pamtiti, i ne biti ono što jest, ako mu to što jest nije po volji.
Naročito mu je bilo stalo do ovoga zadnjeg.
Sjeo je u volvo pa je, zaobilazeći konje i gazeći krv i naranče, polako nastavio put. Zamišljao je da mu pod kotačima ostaje nešto što izgleda kao sok od crvenih naranača. Teško da će ga nakon ovoga ikada piti, koliko god vjerovao u svoj zaborav. Vratio je pištolj u pretinac.
Uskoro mu se prispavalo.
Put je bio monoton, nad njim se već sasvim spustilo nebo bez ijedne zvijezde, tek rijetko bi, kroz granje i šikaru, izbilo svjetlo nečijega živog prozora. Profesor Adum je zijevao, pa su mu od zijevanja zasuzile oči, glasno je zapjevao pjesmu Lea Martina Odiseja, s nekoga Beogradskog proljeća s početka sedamdesetih, drao se iz petnih žila, da rastjera san, a iz suprotnog su smjera u koloni nailazili kamioni s međunarodnim vojnim tablicama. Jedan za drugim će stići na mjesto nesreće, što li će, Bože, pomisliti kad ugledaju mladića s rukama u kobili. I kad čuju – ne daj se, mila moja, ne daj se, dušo!
Osjetio je sram zbog onoga što će se iza njegovih leđa događati. I to ga je rasanilo. Sramio se, jer strani vojnici neće razumjeti ono što budu vidjeli. Iskasapljene konje nasred ceste, ženu koja nariče s glavom paradnoga bijelca u krilu, mladića koji pokušava poroditi kobilu, spasiti ždrijebe kojem umire majka, Slovenca Hasana koji je prevozio naranče, i sad plače razbijene glave, i ne želi u bolnicu.
Neće oni to shvatiti, mislio je profesor. Da je malo mlađi, ili luđi, da još vjeruje kako se ljudima nešto može objasniti, okrenuo bi se nasred ceste i vratio se na mjesto pred kojim sad stoji kolona vojnih kamiona. Održao bi im predavanje o historiji ovih krajeva, ili bi ih naprosto zamolio da budu tihi, da pričekaju, da poslušaju, ako išta razumiju, jer ovako nešto u životu nisu doživjeli. A sigurno niti neće.
Ovo je, draga gospodo vojnici, jedna od onih scena u čovjekovoj povijesti usred koje se pišu svete knjige. Ova tu žena, čiji ritam, crnče moj američki, zvuči kao ritam Eminema, ili kako se taj mladić već zove, izgovara nenapisane dijelove Biblije, i to u pravoslavnoj redakturi. Slušaj je, dragi, jer njoj se upravo događa nešto što se čovječanstvu događalo prije pet ili deset tisuća godina. A ovaj tu čovjek, vjerojatno njezin muž, on kobili govori najnježnije riječi za koje zna, i koje nikada nije rekao vlastitoj ženi, pokušavajući je održati živom dok na svijet ne donese ždrijebe. Ako ugine kobila, uginut će i ždrijebe. Razumijete li vi to?
Mrtvi konji i rasute naranče
Ulomak iz “Freelandera”
Čudno je kako se noću čovjek vrati svojim djetinjim strahovima, pokušavao se ohrabriti profesor Adum, misleći o sebi kao o nekome drugom. U tom je trenutku brzinomjer pokazivao sto dvadeset na sat, ali on to nije primjećivao. Žurilo mu se da nekamo stigne.
Sve dok se nasred ceste nije pojavio policajac. Mahao je svjetlećim znakom, i pomicao se duž nevidljive linije, poput golmana koji se sprema obraniti jedanaesterac. Samo što nije vlastitim tijelom zaustavljao loptu, nego automobil. Teški volvo, iz vremena kada se skandinavska automobilska industrija natjecala s tehničkim dostignućima Zapada i tenkovskim performansama sovjetskih volgi i zilova.
Gledao ga je kako maše i svijetli, skakuće poput Dragana Pantelića na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982, orangutanska srpska figura spremna na sve, i znao je da mu ne može pobjeći, ne može ga mimoići jer je taj golman spreman baciti se među kotače. Može ga punom brzinom počistiti sa ceste, i ne bi mu srce zbog toga brže zakucalo, niti bi ga grizla savjest. O drugome se, a ne o savjesti, tu radi. Ako nije u smrtnoj opasnosti, naprosto nema smisla da gazi policajca.
Zaustavio se, uz filmsku škripu kočnica, i skrenuo na proširenje nekadašnjega autobusnog stajališta, pa stao iza policijskoga golfa.
– Nešto vam se žuri – golman je stao uz prozor. Iza njega je, dva metra dalje, stajao drugi policajac. Golman je bio postariji, očito predratni milicioner, i pravio se važan pred balavcem s kojim je dijelio smjenu. Obrijane glave, širokog bikovskog vrata, onih istih epskih uzvinutih brkova i neobično svijetlih plavih očiju, nalikovao je na Franju Bučara, zagrebačkog gombačkoga i športskog prosvjetitelja i pustolova.
Nešto ste se zamislili – nastavio je, kad profesor nije odgovorio.
– Znate li kolika je kazna za ovakvu vožnju?
– Velika – konačno je nešto, uz onaj svoj metuzalemski osmijeh, uspio reći.
– E, bogme, nije, nego je mala! Šta je pedeset maraka prema živoj glavi. Kazna je, gospodine moj, preventiva. Koliki bi, da je nisu platili, već pet minuta kasnije poginuli. Jeste li kad o tome mislili?
– Nisam.
– Znam da niste, zato sam vas i pitao. Ali ubuduće mislite i o tome.
– Dobro, hoću, mislit ću – krenuo je rukom da će izvaditi novčanik, na što ga je golman zaustavio onim pokretom kojim gazda u seoskoj krčmi kani doktora ili popa ceremonijalno izvijestiti da sve jelo i pilo ide na račun lokala:
– Bogme, nećeš platiti ništa, večeras si imao sreće, večeras ne naplaćujemo kazne, nego dvjesto metara niže kamion je pokupio neke konje. Eno ih leže na cesti, pa da ne naletiš na njih i ne stradaš. Zato, polako! – salutirao je golman na pozdrav.
Profesor je pokrenuo auto i, kada je bio siguran da ga policajci više ne vide, izvadio je pištolj iz pretinca i gurnuo ga u džep sakoa. Već se sasvim smrklo, profesor Karlo Adum vjerovao je da mu je postavljena zasjeda, i bio je spreman pucati, ali ne kao on, nego kao netko drugi. Pištolj je tako djelovao na njega. Čim bi ga imao uza se, ili čim bi se uspio suživjeti s mišlju da je naoružan čovjek, počinjao bi na sebe gledati nekako sa strane. Samome sebi tada je bio književni lik, Kamilo Emerički iz Zastava, ili James Bond, zavisno od toga kako bi mu tog trenutka pištolj pristajao.
Zaustavio se dvadesetak metara prije onoga što je bilo na cesti.
A u prvi mah se zapravo i nije razaznavalo što je to. Pokraj prvoga konja, bijeloga, s crnom mrljom na čelu, u obliku slova M, koji je ležao izvaljen u lokvi krvi i prosutih crijeva, sjedila je nasred ceste, i naricala, mlađa žena. Držala je konjsku glavu u krilu, dok je životinja izdisala. Kada je profesor prišao, bijelac je još bio živ.
Žmirnulo je na nepoznatog veliko tamno oko, i najednom se zaustavilo i ukočilo, gubeći u času sjaj, od čega su profesora Aduma prošli trnci. U jednome se treptaju ugasilo konjsko oko. Bog mu je, lahko kao djetetu, uzeo dušu.
Žena se ljuljala u ritmu naricaljke, tačnom i pravilnom, neumoljivom desetercu, koji se prepoznavao među tisuću riječi, rečenica i stihova, u kojem nije bilo opkoračenja, i činilo se da bi svaki slog viška tu djelovao kao uvreda tom tužnom umrlom konjstvu i iskrenoj ženskoj žalosti.
Prošao je pokraj nje.
Koji korak dalje pojavile su se naranče. Jednu je slučajno šutnuo, pa se uplašio, misleći da udara živog stvora, ili kakav izutrobljeni konjski organ, mjehur, jetru ili srce. A onda je vidio da je to samo krupna rascopana naranča, pa puno naranača, toliko da više nije bilo asfalta na koji bi stao, nego je vukao stopala i razmicao naranče, da ne stane na koju.
Pa opet lokva masne klizave krvi, i u njoj vranac, crn kao noć, polomljenih nogu, iz kojih su se bjelasale kosti. Bio je mrtav, ugašenog oka, izokrenute glave. S kraja gubice izbijala mu je krvava pjena, mjehurić za mjehurićem, kao kad se u kadi dijete igra sa šamponom.
S lijeve strane ceste, prevaljen na brdo iznad puta, ležao je kamion, šleper slovenske registracije, iz kojega su se rasule naranče. Sve je bilo narančasto od njih, svijetlile su kao neko ugašeno sunce. Uz kamion je, razbijene glave, čučao čovjek. Plakao je i držao glavu među rukama. Čelo mu je bilo razbijeno, lice krvavo, ali to kao da i nije bilo važno. Profesor je došao do njega i spustio mu ruku na rame.
– Ne plači, sine, sve će biti dobro.
– Nemoj me, molim te, nema šta biti dobro. Gotovo je.
Profesor se iznenadio. Nije to bio Slovenac. Zbog nečega mu se i to učinilo važnim, i pomislio je da ga nije trebao dodirnuti. Tješio ga je kao stranac stranca, a evo, čovjek nije stranac, nego govori onim jakim bosanskim naglaskom, kojim je nekad govorila samo sirotinja koja je u Zagrebu tražila posao oko glavnoga kolodvora. Mahinalno se uhvatio za džep, pištolj je bio na svome mjestu.
Pošao je dalje, do mjesta gdje je nasred ceste ležala ogromna šarena kobila, polomljenih nogu i razmrskane glave. Rikala je, tulila, ispuštala glasove koji nisu od konjskoga, ni od ljudskoga svijeta, i ne bi se moglo reći ni da nose bol, ni neki drugi osjećaj. Bili su to samo jako glasni znaci njezine prisutnosti, nastojanja da bude živa još tih nekoliko trenutaka. Iza kobile se, s rukama do lakata zavučenim u nju, klečao mladić, pokušavajući nekako izvući ždrijebe.
– Ne daj se, mila moja, ne daj se, dušo! – vikao je da ju nadglasa.
Što li će mu ždrijebe, ledio se profesor, kad ne može preživjeti bez matere.
Mladić ga je ugledao.
– Može li se pomoći? – upitao je profesor.
– Nikako – prostenjao je, i nastavio – ne daj se, mila moja, ne daj se, dušo! – a kobila mu je odgovorila onim svojim polomljenim glasom, i ritual je nastavljen.
– Nemojte se više mučiti.
– Mani me se čovječe, pođi svojim putem – uzvratio mu je mladić – ništa ti ne razumiješ!
Vratio se do vozača – da te povezem do bolnice – ponudio mu je, a vozač je odmahnuo rukom i rekao da ne može bježati, što god se dalje događalo, on ne može pobjeći, pobio je ljudima konje, i mora ostati tu dok se ne vidi što će biti.
– Što se tu još ima vidjeti? – ljutio se profesor, onom ljutnjom kojom se liječnici ljute na smrtno bolesne kada odbijaju piti lijekove, jer im škode probavi.
– Neću, Boga mi moga, nigdje ja ne idem, nije Hasan takav čovjek da bježi – uzvratio mu je.
Žena je i dalje naricala uz bijelčevu glavu. Pričala je priču tužnoga konjskog života, odabranoga, kojeg je trebao jahati odabrani. Bio je ždrijebac, dvanaest mjeseci star, i trebali su ga u subotu prevesti do Banje Luke, u gospodske konjušnice. Tamo bi ga čuvali, navikavali ga na sedlo i na jahača, a blage je ćudi nesretnik bio, pa bi se lako naviknuo, sve za dan kada bi ga na paradi uzjahao, pa kroz cijelu Srpsku na njemu kao vijor projahao predsjednik Milorad Dodik. Zato je bijelac i imao na čelu mrlju u obliku slova M. To slovo bilo je prst sudbine, znak kome je konj namijenjen.
Sve dok nije naišao kamion s narančama.
Poslušao je još malo ženu, koja ga i dalje nije primjećivala, nego se obraćala nekome tko nije tu, Bogu kako ga je zamišljala, koji, očito je, u njezinoj imaginaciji priznaje samo tužbalicu sročenu u pravilnim stihovima. Bog nema uho za prozne rečenice.
A onda mu je bilo dosta, nakon što je već treći puta spomenula predsjednika Dodik Milorada, i više nije dijelio njezinu tugu. O tom Dodik Miloradu ništa nije znao, uporno je, već pedeset godina, izbjegavao vijesti o bosanskim vladarima, sekretarima i harambašama, koje god vjere bili. Jedva da im je, još od vremena Rodoljuba Čolakovića, znao čak i imena. Profesor Karlo Adum ponosio se umijećem da ne zna i ne pamti ništa onoga što ga ne zanima. Hvalio se njime i pred učenicima u razredu, i zbilja je vjerovao da može ne znati što ga ne zanima, zaboravljati što ne želi pamtiti, i ne biti ono što jest, ako mu to što jest nije po volji.
Naročito mu je bilo stalo do ovoga zadnjeg.
Sjeo je u volvo pa je, zaobilazeći konje i gazeći krv i naranče, polako nastavio put. Zamišljao je da mu pod kotačima ostaje nešto što izgleda kao sok od crvenih naranača. Teško da će ga nakon ovoga ikada piti, koliko god vjerovao u svoj zaborav. Vratio je pištolj u pretinac.
Uskoro mu se prispavalo.
Put je bio monoton, nad njim se već sasvim spustilo nebo bez ijedne zvijezde, tek rijetko bi, kroz granje i šikaru, izbilo svjetlo nečijega živog prozora. Profesor Adum je zijevao, pa su mu od zijevanja zasuzile oči, glasno je zapjevao pjesmu Lea Martina Odiseja, s nekoga Beogradskog proljeća s početka sedamdesetih, drao se iz petnih žila, da rastjera san, a iz suprotnog su smjera u koloni nailazili kamioni s međunarodnim vojnim tablicama. Jedan za drugim će stići na mjesto nesreće, što li će, Bože, pomisliti kad ugledaju mladića s rukama u kobili. I kad čuju – ne daj se, mila moja, ne daj se, dušo!
Osjetio je sram zbog onoga što će se iza njegovih leđa događati. I to ga je rasanilo. Sramio se, jer strani vojnici neće razumjeti ono što budu vidjeli. Iskasapljene konje nasred ceste, ženu koja nariče s glavom paradnoga bijelca u krilu, mladića koji pokušava poroditi kobilu, spasiti ždrijebe kojem umire majka, Slovenca Hasana koji je prevozio naranče, i sad plače razbijene glave, i ne želi u bolnicu.
Neće oni to shvatiti, mislio je profesor. Da je malo mlađi, ili luđi, da još vjeruje kako se ljudima nešto može objasniti, okrenuo bi se nasred ceste i vratio se na mjesto pred kojim sad stoji kolona vojnih kamiona. Održao bi im predavanje o historiji ovih krajeva, ili bi ih naprosto zamolio da budu tihi, da pričekaju, da poslušaju, ako išta razumiju, jer ovako nešto u životu nisu doživjeli. A sigurno niti neće.
Ovo je, draga gospodo vojnici, jedna od onih scena u čovjekovoj povijesti usred koje se pišu svete knjige. Ova tu žena, čiji ritam, crnče moj američki, zvuči kao ritam Eminema, ili kako se taj mladić već zove, izgovara nenapisane dijelove Biblije, i to u pravoslavnoj redakturi. Slušaj je, dragi, jer njoj se upravo događa nešto što se čovječanstvu događalo prije pet ili deset tisuća godina. A ovaj tu čovjek, vjerojatno njezin muž, on kobili govori najnježnije riječi za koje zna, i koje nikada nije rekao vlastitoj ženi, pokušavajući je održati živom dok na svijet ne donese ždrijebe. Ako ugine kobila, uginut će i ždrijebe. Razumijete li vi to?