Kako je u Derventu ušao, tako je i izišao iz nje. I nikakvoga hotela nije vidio.
Vozio je dalje, oči su mu se sklapale, uzalud je tražio misao koja bi ga rasanila. Nakon što je dvatriput već skoro zaspao, i trzao se svaki put kad mu se, usred treptaja, ne otvore oči, nego ostanu pokrivene kapcima, kao što je njega njegova Ivanka pokrivala i ušuškavala debelom slavonskom perinom kada bi se kasno noću vraćao s puta, nakon što je volan u njegovim rukama već postao dalek kao Australija, i cesta pred njim daleka, i jedva vidljiva isprekidana crta na njoj također daleka, daleka kao Dicmo i deveti mart 1953, dan Staljinove smrti, profesor Adum shvatio je da je vrag odnio šalu i da se mora zaustaviti prije nego što zaspe. Skrenuo je na prvom proširenju na cesti, ugasio svjetla i motor, izvadio pištolj iz pretinca, da mu bude pri ruci, premišljao se koji čas, i gurnuo ga sebi u njedra.
Iznenadio se kako je leden, i već je spavao.
Spavao je starac na spuštenome sjedištu staroga volva, zagrebačke registracije.
Onaj koji bi naslonio uho na prozorsko staklo, mogao je čuti zvuk koji nema ime.
I koji nije hrkanje. A nije tek ni disanje.
Taj zvuk čuju, u noćima nesanice ili kad zakasne u san, samo one koje su ih voljele, s kojima su oni proveli živote.
I vazda, u noćima bez sna, one misle, bijesne i rasanjene, da samo njihovi muževi, i nijedni drugi, tako glasno i škriputavo dišu, i kako bi ih trebalo probuditi da prestanu.
A zatim umru žene, umrje Ivanka, i spava starac na spuštenome sjedištu staroga volva, zagrebačke registracije…
Odavno je svanulo, pokraj Aduma je tekao promet. Proširenje na kojem se parkirao zapravo i nije bilo proširenje, nego skretanje na sporedni put. Zaustavljali su se neki ljudi, kuckali mu ključem po prozoru, on bi otvorio oči i krenuo da se maši za pištolj, ali već bi opet spavao, misleći da samo sanja kako mu nepoznati ljudi kuckaju na prozor, i kako stalno tone iz sna u san. Pamtio ih je: kratko ošišani mladić u gradskome odijelu, postariji fratar u smeđem habitu, i još jedan, nešto mlađi, također u habitu, zatim trojica fratara odjednom…
Koji čudan san, mislio se profesor Karlo Adum u svome snu: tako jasno vidi te ljude, na svakoga je u strahu pokušao povući pištolj, i onda ga više ne bi bilo, jer je potonuo niže, u sljedeći san.
I zašto toliko fratara?
Uplašio se kako možda umire. Božji službenici ispraćaju ga na drugi svijet, nešto bi mu htjeli reći, ali on ih rastjeruje pištoljem.
Uplašio se i probudio.
Bilo je tačno onako kako mu se i pričinilo u snu:
Bio je starac, koji je spavao na spuštenome sjedištu staroga volva, zagrebačke registracije, parkiranog usred skretanja na sporedni put, pokraj ploče na kojoj je pisalo Plehan. U času dok mu je srce ludo udaralo pokraj njega provlačio se kamiončić koji je skretao prema Plehanu. Iz kabine je izvirivalo začuđeno lice postarijeg čovjeka. Niti je psovao, niti je trubio, jer se profesor parkirao malne posred ceste, nego se samo čudio.
Podigao je sjedište, pištolj mu je kroz košulju kliznuo sve do trbuha, topao kao živi stvor. Vratio ga je u pretinac, upalio auto i nastavio putovanje. I dalje je bio zabrinut zbog svoga sna. Što bi trebalo značiti da su mu toliki ljudi kuckali na prozor? I zašto su većina njih bili svećenici, redovnici?
Kažu, što je čovjek stariji, barem u našim krajevima, to biva sve bliži Bogu i Crkvi. Počne mu se vraćati vjera, ako ju je prethodno ikada i imao, odlazi na nedjeljne mise, moči prste u svetoj vodici, pa se križa, kleca i posrće, kao kakva baba u crnini. Mlađi se tome, naravno, rugaju, ali i oni će, ako jednom ostare, otkriti vjeru, kao što ju na Balkanu, evo već šezdesetak godina, a možda i više, možda i čitavo stoljeće, ljudi pred smrt otkrivaju. I profesora kao da je u posljednje vrijeme počela hvatati ta groznica. Šetkao bi oko crkve u Sigetu i gledao žene iz provincije u crnini, s ogrlicama od lažnih bisera i zlatnim broševima usred kojih je narisana djevica Marija, kako dovode djecu, musave dečke, krastave od kopanja nosa, i njihove tihe i uredne sestre, uzore katoličkoga ženstva, da pri svetoj misi okrijepe i pročiste dušu, i zavidio im je, nesretni profesor Adum, jer nije dio njihovoga svijeta. Mogao je ući u tu crkvu, ionako ga nitko ne bi prepoznao, a znao je, barem poprilici, kada treba ustati, kleknuti, sjesti, kada se prekrižiti, ispružiti jezik, na njega primiti tijelo Kristovo, tako da nije imao stvarnoga razloga za strah da bi mogao, makar i u nečijem pogledu, biti potjeran ili izopćen kao tuđinac. Ali svejedno, bilo ga je sram baš kao tuđinca, i nije mogao pripadati onima za čijim je zajedništvom žudio.
Strašno je biti tuđinac, pomišljao je dok ih je svake nedjelje gledao pred sigetskom crkvom, strašno je ne moći prekoračiti prag koji prelaze svi drugi, strašno je, strašno je, strašno je, mantrao bi, i lupkao metalnim vrškom svoga planinarskog štapa po asfaltu, i tako bi na još sedam dana odgađao svoj prvi ulazak u crkvu.
S ranoga proljeća 1945, dok su po stablima i kandelabrima visjeli komunistički sumnjivci, po kojim se nahvatala prva jutarnja rosa, mama Cica vodila ga je na zornicu. Iako je trajao redarstveni sat, i naokolo išle ophodnje, dvojica po dvojica, što regularnih ustaša a što crnaca, ona se uparadila u svoj najbolji svileni komplet, preko kojega je prebacila pelerinu, a preko nje još i mrtvu lisicu, pa je tako išla, držeći ga za ruku, i lovila po sebi, po svojim grudima, kosama i nogama, bojovničke poglede, kao što biljka mesožderka lovi mušice i kukce. U lakiranoj torbici, jedva većoj od kutije cigareta, nosila je propusnicu, potpisanu od pukovnika Wernera Weissemanna, kojemu je to, općenito, bio posljednji potpis prije nego što je sjeo u crni mercedes i zaputio se na neizvjesno putovanje prema Hamburgu, gdje ga je čekala, ah tugo moja, njegova Margarita. Ziza, kako ju je on zvao, dvije godine podsjećala ga je na njegovu Margaritu, a Karlo, mali Karlo u crnoj uniformi, podsjećao ga je na Horsta, Margaritinoga malog nećaka, kojemu je iz Sarajeva nosio sablju, pravu tursku sablju, kojom su, tako je pisao Horstu, časni turski oficiri sjekli glave razbojnicima. A onda je sve, gotovo u času, propalo, nestalo, srušilo se, i Werner je kretao na svoje posljednje, beznadno putovanje, svjestan da živ neće stići do Hamburga. Nije upitao Zizu što će joj propusnica za noćno kretanje, i to baš sad kada su ustaše sasvim izgubile glavu, pa ih se treba i po danu čuvati, nego je džentlmenski stavio svoj potpis, kao ružu za lijepo sjećanje.
Upitao je mamu Cicu što to visi po drveću. Lišće, rekla mu je. Šuti, beštijo nijedna, rekla mu je. To po drveću vise oni koji su mrzili našega Poglavnika, rekla mu je, a on više nije postavljao pitanja, nego je s jezom mislio ima li među obješenima i takvih koje su drugi obijedili, kao kad te obijede da si loptom razbio prozor, iako su oni voljeli Poglavnika, a prozor je razbio netko drugi. Mislio je o takvima, i silno se uplašio da se i on ne nađe među njima.
Zavirivao je prema njihovim licima, s kojih su se tako smiješno bečile začuđene oči, a iz usta izvirivali krumpirasti jezici, jezici onih koji su izdali Krista, da se u jednom trenutku Karlo nasmijao.
Čemu se smiješ, upitala ga je. Smijem se kako je hladno, slagao je prvo što mu je na pamet palo, a mama Cica je uzdahnula, tako duboko je uzdahnula, da je njezin uzdah odjeknuo niz prazne pločnike, i jedini se tog jutra čuo glasnije od potplata ustaških ophodnji.
I nitko mamu Cicu nije upitao za propusnicu. A Karlu je bilo malo žao, jer bi volio da netko vidi kako im se pukovnik Werner osobno potpisao. Čemu takva čast, ako im nitko ne zatraži propusnicu.
U crkvi, na zornici, bilo je još troje ljudi.
Starac s kanilom u grlu, čije je šuštavo disanje zvučalo poput parne lokomotive na vlakiću koji mu je colonnello donio iz Torina. Starca su zvali don Anđelko, a on bi se samo klanjao na sve četiri strane, jer ga se još netko sjeća. Nekad davno, još u prošlom stoljeću, bio je sarajevski župnik, doveo ga je Stadler iz Zagreba, i o njegovoj su se pobožnosti govorila čuda. Nikada u svojih osamdeset godina don Anđelko nije propustio zornicu, ni sada kada je u crkvu dolazio iz bolnice na Koševu, s plućnoga odjeljenja na kojemu svi šište kao lokomotiva na colonnellovom vlakiću.
U prvome se redu molila časna sestra Edita, don Antunova spremačica i kuharica, mršava Slovenka kukastoga nosa, za koju se govorkalo da je Židovka. Možda jest, možda nije, to bi znao samo nadbiskup Ivan Evanđelist, odgovarala je na to mama Cica. A Karlo bi čučao pod stolom, slušao kako se iz nedjelje u nedjelju, od ručka do ručka, ponavlja priča o tome je li sestra Edita Židovka ili nije Židovka, ali se nije usuđivao predložiti da upitaju nadbiskupa Ivana Evanđelista, kad za Uskrs ponovo bude dijelio bombone u svilenim papirićima i male zelene zečeve, načinjene od tijesta.
Iza časne Edite je, kao njezina sjena, sjedio mutavi Kamilo, koji nije znao izgovoriti riječi u kojima su bili r, l, ž i š, i nikada nije išao u školu, ali je dobro gađao iz praćke, i bio je vrlo pobožan. Mumlao je molitve, u pravo vrijeme činio sve molitvene pokrete, i spavao je na otiraču za cipele, ispred župnoga dvora, a kada bi zahladilo, don Antun bi ga puštao unutra, da spava u podrumu.
Razočarala se mama Cica, o kako se silno razočarala, kada je vidjela da jutros u crkvi nema nikoga osim njih troje!
Mislila je da će doći, pa se osvrtala prema ulazu, sve dok se nije pojavio don Antun, i pozvao braću i sestre da se pomole. Na to se mama Cica rezignirano prekrižila, i to u nevrijeme, kad križanju nije bio red, a don Antun ju je ljutito pogledao.
Nasmijao se Karlo. Zvonko, kao da se kristal prosuo niz ledenu crkvu.
Uto je žurno, škriputava koraka u novim i sjajnim čizmama, ušao u crkvu general Drinjanin.
Eno ga, otelo se mami Cici. Osvrnuo se i ugledao je generala u času u kojem je ovaj klecnuo, poput kakve princeze u bajkama, poput Pepeljuge, koja stiže na zornicu da se očisti od grijeha noći.
Hrabri general Drinjanin, koji odabire, prepoznaje i po stablima vješa one koji ne vole Poglavnika.
Ostao je u dnu crkve, duboko u sjeni stupa, između dvojice ustaša, od kojih je jedan na glavi imao fes, crni fes, kakve su nekada davno, u turska vremena, nosili kršćani. Karlo nije prestajao gledati prema njima, a mama Cica se usred mise počela vrzmati, osvrtati se, i gledati da se nekako premjeste. Uzalud se don Antun nakašljavao, pa je podizao glas, i kretao kao da će se sjuriti niz crkvenu lađu i uhvatiti za uho nemirnu Božju ovčicu, nju nije za to bila briga, nego je, čim se svećenik ponovo okrenuo prema oltaru, zgrabila dijete za ruku, i odvukla ga do reda u kojemu je bio general Drinjanin.
– Vidjet ćeš ti još svoga boga! – rekla mu je, jer nije potrčao.
Tiho, ali sasvim razgovijetno izgovarao je general molitvene formule. Znao je svaku riječ, i svaku bi izrekao u istome času kad i don Antun. Njegovom je tenoru, skoro već i sopranu, karakterističnome za popove tog vremena, general pružao muževnu podlogu bas-baritona. Don Antun je kliktao poput galeba, Drinjanin je brundao poput tenka, i bila je to, barem za Karlovo uho, savršena zornica. Svi oratoriji i simfonije, rekvijemi i pasije, sve glazbene muke i uskrsnuća, kojih se naslušao kao odrastao čovjek, nisu se mogli mjeriti s dojmom koji je ostavljao taj jednostavni sklad dva muška glasa, ispod obješenika po kojima se nahvatala jutarnja rosa, dok su se miješali slatkasti miris tamjana i slatkasti miris raspadajućih ljudskih tijela.
General je napustio crkvu prije kraja mise.
Njih dvoje morali su se pomaknuti da izađe van. Njegovi pratitelji nisu izašli, nego su bezobrazno i posve otvoreno gledali mamu Cicu, kako joj se ispod sjajne i glatke crne svile ocrtavaju još uvijek mlade i jedre grudi, s bradavicama koje su iskazale hvalevrijednu hrvatsku spremnost, dok je general Drinjanin prolazio pokraj nje, i vjerojatno se opasačem očešao o njezinu intimu. Usrdno se mama Cica molila Bogu pod pogledima te dvojice, a oni su se, dodatno uzbuđeni time što ih gleda njezino dijete, iživljavali na njoj, činili joj sve što im je na um palo, obeščastili joj tijelo i dušu, dok je tužna i nezadovoljna plovila metafizičkim sferama.
Tada su posljednji put vidjeli generala Drinjanina, i tada je Karlo posljednji put bio u crkvi. Jedva petnaestak dana kasnije stigla je sloboda, partizani u prašnjavim kundurama i opancima, prljavi i oznojeni, donijeli su vonj luka i lizola, praška protiv buha i stjenica, i ustajalih govana. Mama Cica ih se prvih nekoliko dana gadila, siktala je protiv njih, i tukla Karla jer nikako nije mogao naučiti formulu u kojoj se nije spominjala Mona Grazia i modistica, a onda se naviknula i na njih, pa se, dok je prolazila Aleksandrovom, koja se sada zvala Titovom, a još jučer Pavelićevom, privijala uz njihova tijela i njihove mitraljeze i ubrzano se privikavala na mirise komunizma.
A tata, nevidljivi tata, koji će tako lako iščeznuti iz svakog sjećanja, i neće živjeti u profesoru Karlu Adumu, ni koliko Winston Churchill ili Aldo Moro, tata je i pod komunistima samo sjedio, proklinjao rođenoga brata, i strugao s četiri svoja nokta po kuhinjskome zidu, sve dok se ne onesvijesti od bola.Pokraj crkve se moralo proći kao pokraj privida, sna iz prošlosti, pokraj aveti preležanih zaušnjaka. Dok su s nedjeljne mise izlazili ljudi koje je poznavala, rođaci tate Ilije, prvi susjedi, muškarci s kojima se još prije rata gledala, i oni koji su je vidjeli dok se u ratu gledala s njemačkim i talijanskim oficirima, ona se pravila da ih ne vidi. Pozdravljali su je, ali mama Cica je gledala kroz njih, lijepa, mlada i nasmiješena, vidjela je kroz njihova tijela i glave bolju budućnost u punom njezinom sadržaju. Vidjela je komunizam i uvjerila se da on nije puka tlapnja, nego nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno žensko tijelo.
Karlo je shvatio da se tako, s vremena na vrijeme, počinje živjeti ispočetka, i da se život sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promijeni različita lica. Sve do onoga posljednjega, s kojim staje sam pred Boga.
Da li baš pred Boga?
Kao i toliki drugi starci, profesor Karlo Adum plašio se odgovora na to pitanje. Lani je navršio šezdeset petu, uskoro će biti još godinu stariji, sahranio je sve svoje, jasno je osjećao gravitaciju groba, i pouzdano je znao kako pred njim stoji samo praznina, i ništa drugo. Strah od nje mogao je odgoditi samo da je pobijedio svoj sram i jedne nedjelje prešao prag crkve u Sigetu.
Sad kada je bio daleko od Zagreba, činilo mu se, kao i uvijek u takvim prilikama, da su za njega otvorene sve crkve ovoga svijeta, pa i ona sigetska, i da će, kada se vrati kući, ući u nju, i zahvaliti Bogu što ga je čuvao na putu.
Karlo Adum spava na skretanju za Plehan
Ulomak iz “Freelandera”
Kako je u Derventu ušao, tako je i izišao iz nje. I nikakvoga hotela nije vidio.
Vozio je dalje, oči su mu se sklapale, uzalud je tražio misao koja bi ga rasanila. Nakon što je dvatriput već skoro zaspao, i trzao se svaki put kad mu se, usred treptaja, ne otvore oči, nego ostanu pokrivene kapcima, kao što je njega njegova Ivanka pokrivala i ušuškavala debelom slavonskom perinom kada bi se kasno noću vraćao s puta, nakon što je volan u njegovim rukama već postao dalek kao Australija, i cesta pred njim daleka, i jedva vidljiva isprekidana crta na njoj također daleka, daleka kao Dicmo i deveti mart 1953, dan Staljinove smrti, profesor Adum shvatio je da je vrag odnio šalu i da se mora zaustaviti prije nego što zaspe. Skrenuo je na prvom proširenju na cesti, ugasio svjetla i motor, izvadio pištolj iz pretinca, da mu bude pri ruci, premišljao se koji čas, i gurnuo ga sebi u njedra.
Iznenadio se kako je leden, i već je spavao.
Spavao je starac na spuštenome sjedištu staroga volva, zagrebačke registracije.
Onaj koji bi naslonio uho na prozorsko staklo, mogao je čuti zvuk koji nema ime.
I koji nije hrkanje. A nije tek ni disanje.
Taj zvuk čuju, u noćima nesanice ili kad zakasne u san, samo one koje su ih voljele, s kojima su oni proveli živote.
I vazda, u noćima bez sna, one misle, bijesne i rasanjene, da samo njihovi muževi, i nijedni drugi, tako glasno i škriputavo dišu, i kako bi ih trebalo probuditi da prestanu.
A zatim umru žene, umrje Ivanka, i spava starac na spuštenome sjedištu staroga volva, zagrebačke registracije…
Odavno je svanulo, pokraj Aduma je tekao promet. Proširenje na kojem se parkirao zapravo i nije bilo proširenje, nego skretanje na sporedni put. Zaustavljali su se neki ljudi, kuckali mu ključem po prozoru, on bi otvorio oči i krenuo da se maši za pištolj, ali već bi opet spavao, misleći da samo sanja kako mu nepoznati ljudi kuckaju na prozor, i kako stalno tone iz sna u san. Pamtio ih je: kratko ošišani mladić u gradskome odijelu, postariji fratar u smeđem habitu, i još jedan, nešto mlađi, također u habitu, zatim trojica fratara odjednom…
Koji čudan san, mislio se profesor Karlo Adum u svome snu: tako jasno vidi te ljude, na svakoga je u strahu pokušao povući pištolj, i onda ga više ne bi bilo, jer je potonuo niže, u sljedeći san.
I zašto toliko fratara?
Uplašio se kako možda umire. Božji službenici ispraćaju ga na drugi svijet, nešto bi mu htjeli reći, ali on ih rastjeruje pištoljem.
Uplašio se i probudio.
Bilo je tačno onako kako mu se i pričinilo u snu:
Bio je starac, koji je spavao na spuštenome sjedištu staroga volva, zagrebačke registracije, parkiranog usred skretanja na sporedni put, pokraj ploče na kojoj je pisalo Plehan. U času dok mu je srce ludo udaralo pokraj njega provlačio se kamiončić koji je skretao prema Plehanu. Iz kabine je izvirivalo začuđeno lice postarijeg čovjeka. Niti je psovao, niti je trubio, jer se profesor parkirao malne posred ceste, nego se samo čudio.
Podigao je sjedište, pištolj mu je kroz košulju kliznuo sve do trbuha, topao kao živi stvor. Vratio ga je u pretinac, upalio auto i nastavio putovanje. I dalje je bio zabrinut zbog svoga sna. Što bi trebalo značiti da su mu toliki ljudi kuckali na prozor? I zašto su većina njih bili svećenici, redovnici?
Kažu, što je čovjek stariji, barem u našim krajevima, to biva sve bliži Bogu i Crkvi. Počne mu se vraćati vjera, ako ju je prethodno ikada i imao, odlazi na nedjeljne mise, moči prste u svetoj vodici, pa se križa, kleca i posrće, kao kakva baba u crnini. Mlađi se tome, naravno, rugaju, ali i oni će, ako jednom ostare, otkriti vjeru, kao što ju na Balkanu, evo već šezdesetak godina, a možda i više, možda i čitavo stoljeće, ljudi pred smrt otkrivaju. I profesora kao da je u posljednje vrijeme počela hvatati ta groznica. Šetkao bi oko crkve u Sigetu i gledao žene iz provincije u crnini, s ogrlicama od lažnih bisera i zlatnim broševima usred kojih je narisana djevica Marija, kako dovode djecu, musave dečke, krastave od kopanja nosa, i njihove tihe i uredne sestre, uzore katoličkoga ženstva, da pri svetoj misi okrijepe i pročiste dušu, i zavidio im je, nesretni profesor Adum, jer nije dio njihovoga svijeta. Mogao je ući u tu crkvu, ionako ga nitko ne bi prepoznao, a znao je, barem poprilici, kada treba ustati, kleknuti, sjesti, kada se prekrižiti, ispružiti jezik, na njega primiti tijelo Kristovo, tako da nije imao stvarnoga razloga za strah da bi mogao, makar i u nečijem pogledu, biti potjeran ili izopćen kao tuđinac. Ali svejedno, bilo ga je sram baš kao tuđinca, i nije mogao pripadati onima za čijim je zajedništvom žudio.
Strašno je biti tuđinac, pomišljao je dok ih je svake nedjelje gledao pred sigetskom crkvom, strašno je ne moći prekoračiti prag koji prelaze svi drugi, strašno je, strašno je, strašno je, mantrao bi, i lupkao metalnim vrškom svoga planinarskog štapa po asfaltu, i tako bi na još sedam dana odgađao svoj prvi ulazak u crkvu.
S ranoga proljeća 1945, dok su po stablima i kandelabrima visjeli komunistički sumnjivci, po kojim se nahvatala prva jutarnja rosa, mama Cica vodila ga je na zornicu. Iako je trajao redarstveni sat, i naokolo išle ophodnje, dvojica po dvojica, što regularnih ustaša a što crnaca, ona se uparadila u svoj najbolji svileni komplet, preko kojega je prebacila pelerinu, a preko nje još i mrtvu lisicu, pa je tako išla, držeći ga za ruku, i lovila po sebi, po svojim grudima, kosama i nogama, bojovničke poglede, kao što biljka mesožderka lovi mušice i kukce. U lakiranoj torbici, jedva većoj od kutije cigareta, nosila je propusnicu, potpisanu od pukovnika Wernera Weissemanna, kojemu je to, općenito, bio posljednji potpis prije nego što je sjeo u crni mercedes i zaputio se na neizvjesno putovanje prema Hamburgu, gdje ga je čekala, ah tugo moja, njegova Margarita. Ziza, kako ju je on zvao, dvije godine podsjećala ga je na njegovu Margaritu, a Karlo, mali Karlo u crnoj uniformi, podsjećao ga je na Horsta, Margaritinoga malog nećaka, kojemu je iz Sarajeva nosio sablju, pravu tursku sablju, kojom su, tako je pisao Horstu, časni turski oficiri sjekli glave razbojnicima. A onda je sve, gotovo u času, propalo, nestalo, srušilo se, i Werner je kretao na svoje posljednje, beznadno putovanje, svjestan da živ neće stići do Hamburga. Nije upitao Zizu što će joj propusnica za noćno kretanje, i to baš sad kada su ustaše sasvim izgubile glavu, pa ih se treba i po danu čuvati, nego je džentlmenski stavio svoj potpis, kao ružu za lijepo sjećanje.
Upitao je mamu Cicu što to visi po drveću. Lišće, rekla mu je. Šuti, beštijo nijedna, rekla mu je. To po drveću vise oni koji su mrzili našega Poglavnika, rekla mu je, a on više nije postavljao pitanja, nego je s jezom mislio ima li među obješenima i takvih koje su drugi obijedili, kao kad te obijede da si loptom razbio prozor, iako su oni voljeli Poglavnika, a prozor je razbio netko drugi. Mislio je o takvima, i silno se uplašio da se i on ne nađe među njima.
Zavirivao je prema njihovim licima, s kojih su se tako smiješno bečile začuđene oči, a iz usta izvirivali krumpirasti jezici, jezici onih koji su izdali Krista, da se u jednom trenutku Karlo nasmijao.
Čemu se smiješ, upitala ga je. Smijem se kako je hladno, slagao je prvo što mu je na pamet palo, a mama Cica je uzdahnula, tako duboko je uzdahnula, da je njezin uzdah odjeknuo niz prazne pločnike, i jedini se tog jutra čuo glasnije od potplata ustaških ophodnji.
I nitko mamu Cicu nije upitao za propusnicu. A Karlu je bilo malo žao, jer bi volio da netko vidi kako im se pukovnik Werner osobno potpisao. Čemu takva čast, ako im nitko ne zatraži propusnicu.
U crkvi, na zornici, bilo je još troje ljudi.
Starac s kanilom u grlu, čije je šuštavo disanje zvučalo poput parne lokomotive na vlakiću koji mu je colonnello donio iz Torina. Starca su zvali don Anđelko, a on bi se samo klanjao na sve četiri strane, jer ga se još netko sjeća. Nekad davno, još u prošlom stoljeću, bio je sarajevski župnik, doveo ga je Stadler iz Zagreba, i o njegovoj su se pobožnosti govorila čuda. Nikada u svojih osamdeset godina don Anđelko nije propustio zornicu, ni sada kada je u crkvu dolazio iz bolnice na Koševu, s plućnoga odjeljenja na kojemu svi šište kao lokomotiva na colonnellovom vlakiću.
U prvome se redu molila časna sestra Edita, don Antunova spremačica i kuharica, mršava Slovenka kukastoga nosa, za koju se govorkalo da je Židovka. Možda jest, možda nije, to bi znao samo nadbiskup Ivan Evanđelist, odgovarala je na to mama Cica. A Karlo bi čučao pod stolom, slušao kako se iz nedjelje u nedjelju, od ručka do ručka, ponavlja priča o tome je li sestra Edita Židovka ili nije Židovka, ali se nije usuđivao predložiti da upitaju nadbiskupa Ivana Evanđelista, kad za Uskrs ponovo bude dijelio bombone u svilenim papirićima i male zelene zečeve, načinjene od tijesta.
Iza časne Edite je, kao njezina sjena, sjedio mutavi Kamilo, koji nije znao izgovoriti riječi u kojima su bili r, l, ž i š, i nikada nije išao u školu, ali je dobro gađao iz praćke, i bio je vrlo pobožan. Mumlao je molitve, u pravo vrijeme činio sve molitvene pokrete, i spavao je na otiraču za cipele, ispred župnoga dvora, a kada bi zahladilo, don Antun bi ga puštao unutra, da spava u podrumu.
Razočarala se mama Cica, o kako se silno razočarala, kada je vidjela da jutros u crkvi nema nikoga osim njih troje!
Mislila je da će doći, pa se osvrtala prema ulazu, sve dok se nije pojavio don Antun, i pozvao braću i sestre da se pomole. Na to se mama Cica rezignirano prekrižila, i to u nevrijeme, kad križanju nije bio red, a don Antun ju je ljutito pogledao.
Nasmijao se Karlo. Zvonko, kao da se kristal prosuo niz ledenu crkvu.
Uto je žurno, škriputava koraka u novim i sjajnim čizmama, ušao u crkvu general Drinjanin.
Eno ga, otelo se mami Cici. Osvrnuo se i ugledao je generala u času u kojem je ovaj klecnuo, poput kakve princeze u bajkama, poput Pepeljuge, koja stiže na zornicu da se očisti od grijeha noći.
Hrabri general Drinjanin, koji odabire, prepoznaje i po stablima vješa one koji ne vole Poglavnika.
Ostao je u dnu crkve, duboko u sjeni stupa, između dvojice ustaša, od kojih je jedan na glavi imao fes, crni fes, kakve su nekada davno, u turska vremena, nosili kršćani. Karlo nije prestajao gledati prema njima, a mama Cica se usred mise počela vrzmati, osvrtati se, i gledati da se nekako premjeste. Uzalud se don Antun nakašljavao, pa je podizao glas, i kretao kao da će se sjuriti niz crkvenu lađu i uhvatiti za uho nemirnu Božju ovčicu, nju nije za to bila briga, nego je, čim se svećenik ponovo okrenuo prema oltaru, zgrabila dijete za ruku, i odvukla ga do reda u kojemu je bio general Drinjanin.
– Vidjet ćeš ti još svoga boga! – rekla mu je, jer nije potrčao.
Tiho, ali sasvim razgovijetno izgovarao je general molitvene formule. Znao je svaku riječ, i svaku bi izrekao u istome času kad i don Antun. Njegovom je tenoru, skoro već i sopranu, karakterističnome za popove tog vremena, general pružao muževnu podlogu bas-baritona. Don Antun je kliktao poput galeba, Drinjanin je brundao poput tenka, i bila je to, barem za Karlovo uho, savršena zornica. Svi oratoriji i simfonije, rekvijemi i pasije, sve glazbene muke i uskrsnuća, kojih se naslušao kao odrastao čovjek, nisu se mogli mjeriti s dojmom koji je ostavljao taj jednostavni sklad dva muška glasa, ispod obješenika po kojima se nahvatala jutarnja rosa, dok su se miješali slatkasti miris tamjana i slatkasti miris raspadajućih ljudskih tijela.
General je napustio crkvu prije kraja mise.
Njih dvoje morali su se pomaknuti da izađe van. Njegovi pratitelji nisu izašli, nego su bezobrazno i posve otvoreno gledali mamu Cicu, kako joj se ispod sjajne i glatke crne svile ocrtavaju još uvijek mlade i jedre grudi, s bradavicama koje su iskazale hvalevrijednu hrvatsku spremnost, dok je general Drinjanin prolazio pokraj nje, i vjerojatno se opasačem očešao o njezinu intimu. Usrdno se mama Cica molila Bogu pod pogledima te dvojice, a oni su se, dodatno uzbuđeni time što ih gleda njezino dijete, iživljavali na njoj, činili joj sve što im je na um palo, obeščastili joj tijelo i dušu, dok je tužna i nezadovoljna plovila metafizičkim sferama.
Tada su posljednji put vidjeli generala Drinjanina, i tada je Karlo posljednji put bio u crkvi. Jedva petnaestak dana kasnije stigla je sloboda, partizani u prašnjavim kundurama i opancima, prljavi i oznojeni, donijeli su vonj luka i lizola, praška protiv buha i stjenica, i ustajalih govana. Mama Cica ih se prvih nekoliko dana gadila, siktala je protiv njih, i tukla Karla jer nikako nije mogao naučiti formulu u kojoj se nije spominjala Mona Grazia i modistica, a onda se naviknula i na njih, pa se, dok je prolazila Aleksandrovom, koja se sada zvala Titovom, a još jučer Pavelićevom, privijala uz njihova tijela i njihove mitraljeze i ubrzano se privikavala na mirise komunizma.
A tata, nevidljivi tata, koji će tako lako iščeznuti iz svakog sjećanja, i neće živjeti u profesoru Karlu Adumu, ni koliko Winston Churchill ili Aldo Moro, tata je i pod komunistima samo sjedio, proklinjao rođenoga brata, i strugao s četiri svoja nokta po kuhinjskome zidu, sve dok se ne onesvijesti od bola. Pokraj crkve se moralo proći kao pokraj privida, sna iz prošlosti, pokraj aveti preležanih zaušnjaka. Dok su s nedjeljne mise izlazili ljudi koje je poznavala, rođaci tate Ilije, prvi susjedi, muškarci s kojima se još prije rata gledala, i oni koji su je vidjeli dok se u ratu gledala s njemačkim i talijanskim oficirima, ona se pravila da ih ne vidi. Pozdravljali su je, ali mama Cica je gledala kroz njih, lijepa, mlada i nasmiješena, vidjela je kroz njihova tijela i glave bolju budućnost u punom njezinom sadržaju. Vidjela je komunizam i uvjerila se da on nije puka tlapnja, nego nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno žensko tijelo.
Karlo je shvatio da se tako, s vremena na vrijeme, počinje živjeti ispočetka, i da se život sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promijeni različita lica. Sve do onoga posljednjega, s kojim staje sam pred Boga.
Da li baš pred Boga?
Kao i toliki drugi starci, profesor Karlo Adum plašio se odgovora na to pitanje. Lani je navršio šezdeset petu, uskoro će biti još godinu stariji, sahranio je sve svoje, jasno je osjećao gravitaciju groba, i pouzdano je znao kako pred njim stoji samo praznina, i ništa drugo. Strah od nje mogao je odgoditi samo da je pobijedio svoj sram i jedne nedjelje prešao prag crkve u Sigetu.
Sad kada je bio daleko od Zagreba, činilo mu se, kao i uvijek u takvim prilikama, da su za njega otvorene sve crkve ovoga svijeta, pa i ona sigetska, i da će, kada se vrati kući, ući u nju, i zahvaliti Bogu što ga je čuvao na putu.