Otočje Kornati nije moglo ne postati nacionalni park. S time se lako složiti. A je li moralo postati mjesto tragedije? I zašto Nacionalni park ne prihvaća tu traumu? To nas muči.
Hajdemo po redu.
Koliko se može zaključiti, stručna podrška ideji o nacionalnom parku bio je geograf iz Tisna Sven Kulušić (1933-2017). Napustio je mjesto asistenta na PMF-u u Zagrebu i nastavio živjeti svijetom kao pomorac, a doktorirao je iz ljubavi i ostao vezan uz Kornate cijeli život. Gomile turista su s vremenom postajale sve veći teret okolišu. Domaća čeljad, koja je i sama poticala razvoj turizma, tražila je zaštitu. I tako je, kažu, 1980. nastao Nacionalni park Kornati, peti od osam nacionalnih parkova u Hrvatskoj po vremenu proglašenja.
Ljepote, morfologija i biocenoze; raj
Na mrežnim stranicama parka kažu da su razlog proglašenja izuzetne krajobrazne ljepote, zanimljiva geomorfologija, velika razvedenost obalne crte i naročito bogate biocenoze morskog ekosustava.
Kornati su najrazvedeniji dio Jadrana. Važeći Plan upravljanja NP-om kaže da svo otočje čini ukupno 149 kopnenih jedinca, koje s morem daje ukupnu površinu od 320 četvornih km. Nacionalni park danas obuhvaća 89 otoka, otočića i hridi.
Otočje se izdužuje po tri antiklinale, tj. bore stijenā, koje nastaju kao posljedica pritisaka afričke kontinentalne ploče na euroazijsku ploču. Do prije 15-tak tisuća godina Kornati su bili dio kopna. Vapnenačkog su sastava, s vrlo malo tla. Obalni strmci dosežu do 80 metara visine, a u stijenama je oblikovano mnoštvo krških formi.
O živoj prirodi je poznato da ju čini 537 biljnih svojti i 850 svojti makro i meiofaune.
Turizam presudno utječe na javnu sliku Kornata. Proglasio je otočje rajem za nautičare, ronioce, ljude željne samoće i „nedirnute prirode“. Još kad se pozovu na Georgea Bernarda Shawa, koji je, navodno, rekao da je Bog okrunio svoje djelo kada je stvorio Kornate “od suza, zvijezda i daha posljednjeg dana stvaranja”.
I bio je raj sve do kraja kolovoza 2007.
Pakao
Tada se raj odjednom pretvorio u pakao. Svijet podrazumijevajuće ljepote postao je svijet nezamisliva užasa. Slike užasa od 30. kolovoza punile su sve medije, obilazile ljude i plaže u Hrvatskoj, pa i medije diljem svijeta. Dvanaest od trinaest vatrogasaca koji su otišli gasiti neki benigni požar trave na Velikom Kornatu, poginulo je u tome požaru. Šest ih je poginulo isti dan, a sedam narednih nekoliko dana. U to kroničari ubrajaju i jedno samoubojstvo „kao posljedica psihičke traume“. Jedini koji je preživio bio je tada dvadesettrogodišnji Frane Lučić iz Tisnog. Obitelji i rodbina unesrećenih danima su tumarali oko bolnica, vatrogasaca i policije kako bi dobili dio odgovora.
Mediji su šokirali javnost razmjerima tragedije. Prema analitičarima, člancima je nedostajalo podataka, ali je bilo previše senzacionalizma. Priznaju da su novinari u nedostatku informacija bili prepušteni sebi, te da je zakazao sustav javnog informiranja vatrogasne organizacije, otkud su mediji trebali dobiti pravovaljane informacije (Perinić 2007.1
Pet dnevnih tiskovina s nacionalnom pokrivenošću – 24 Sata, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Večernji list i Novi list – od 29. kolovoza 2007. do 3. rujna 2007 objavilo je ukupno 148 priloga, od kojih je 111 izravno vezano za tragediju na otoku Kornatu. Jedino je Novi list postupio oprezno i odgovorno, ali kod njega zbunjuje što je prvu vijest smjestio tek na 24. i 57. stranicu, dok su preostale tiskovine tog 31. kolovoza objavile vijest kao udarnu, na čak prvih nekoliko stranica, donoseći eksplicitne slike stradalih. Uglavnom, ni danima nakon tragedije iz novinskih napisa nije se uspjelo doznati prave okolnosti stradanja na otoku Kornatu (Perinić 2007).
Bilo je objašnjenja da je eksplodirala zaostala NATO-va bomba i da je vojni helikopter prolio gorivo. Najplauzibilnije objašnjenje je da se radi o eksploziji sabijene smjese plinova u specifičnim klimatskim prilikama.
Tužitelji su se usmjerili na županijskog zapovjednika Dražena Slavicu jer je poslao maloljetnike na intervenciju, dok stvarne uzročnike izbijanja požara nitko nije tražio. Ostale su brojne dileme i priče o zavjeri, a među rodbinom i prijateljima stradalnika – puno gorčine.
Tragedija i križevi za NP ne postoje
Kako je ustanova Nacionalnog parka preboljela ovu tragediju? Ako je suditi po nama dostupnim dokumentima, nije ju ni primijetila. Ni jedan post na službenoj stranici parka ne odražava da se nešto slično na Kornatu dogodilo. Uputili smo upit upravi i zamolili je da nam dostavi sve službene dokumente parka o tome, uključujući i gradnju spomen-križeva, sluteći da ih možda nisu objavili. Javio nam se telefonom ravnatelj Šime Ježina i rekao da oni nemaju ništa s time i da je to sve vođeno izvan parka.
Nemamo namjeru provoditi upravnu forenziku. Za naše potrebe su sasvim dovoljni tvrdnje uprave parka i ono što se o njegovanju sjećanja na tu tragediju može doznati u javnosti. A u dostupnim podacima stoji da je Vlada u rujnu 2009. zadužila resore iz ministarstava kulture, mora, prometa i infrastrukture te graditeljstva i prostornoga uređenja da objave pozivni natječaj za izradu idejnoga rješenja za spomen-obilježje kornatske tragedije. Krajem siječnja 2010. objavljeno je da je između 20 pristiglih radova natječaj dobio zadarski arhitekt Nikola Bašić. Spomen-križevi na Kornatima dovršeni su 23. svibnja2010. godine.
Izgradnju spomen obilježja organizirala je Županija. Prvi naslov na mrežnoj stranici Županije pojavio se 1. travnja 2010. poslijepodne: „Utvrđena dinamika, nositelji i sudionici izgradnje križeva poginulim vatrogascima na Kornatu“. U tekstu nema ni jednog izraza koji u upravnom smislu govori o vrsti akta koji Županija poduzima. Na sastanku je najviši po položaju bio župan, zatim slijede njegovi voditelji resora, pa načelnici gradova i općina…, zatim su sudjelovali autor idejnog rješenja, predsjednici suhozidnih udruga, vatrogasni dužnosnici i ravnatelj NP Kornati.
Za 24 dana na istoj mrežnoj stranici objavljena je vijest da je završena izgradnja „spomen-parka na otoku Kornatu“. Sastoji se od 12 križeva iz dvostrukog suhozida prosječne visine 1,20 i prosječne širine 0,6 metara. Vertikala križa dugačka je 25, a dužina horizontale 14,5 metara. Za križeve je prikupljeno oko 400 kubičnih metara kamena s Kornata. Na svakom križu postavljene su tri ploče s imenom vatrogasca, imenom DVD-a kojem je pripadao i stihom po izboru obitelji. Podignuta je i Kapelica sv. Florijana u tehnici suhozida i uređeno je oko kilometar pješačke staze te pristanište za brodove.
Kako funkcionira ustanova?
Malo je zbunjujuće da ključnu ulogu nisu imali ljudi i institucije iz parka. Ondje su tijela zadužena za zaštitu i upravljanje tim područjem, oni najbolje poznaju taj prostor i uigrani su za to. Na to ih obavezuju dokumenti Javne ustanove. U odluci Vlade Republike Hrvatske o osnivanju Javnoga poduzeća (1992) kaže se da Nacionalnim parkom upravlja Upravno vijeće, a da ravnatelj organizira, vodi rad i poslovanje Ustanove i da nitko ništa ne smije u parku graditi bez dopuštenja Parka. Ipak, u dokumentima NP-a, kako kaže osoba koja ga javno zastupa, nema niti jednog dokumenta koji potvrđuje da se to poštivalo.
Teško je reći zašto. Možda funkcioniranje Nacionalnog parka nije ostavilo dojam da to može. Možda se doimalo nedostojnim razmjera tragedije? Od počeka ga prate problemi. NP Kornati je u prvoj varijanti bio u nadležnosti dvije općine i imao dva sjedišta: Šibenik i Zadar. Čini se da se one nisu mogle puno toga dogovoriti, pa je 1985. osnovana jedinstvena uprava, a tri godine kasnije opet dolazi do nove reorganizacije. Iz Nacionalnog parka se izdvaja prostor Telešćice i proglašava parkom prirode. Zakonom iz 1997. ponovo su izmijenjene granice – po međuopćinskoj crti – kad park dobiva današnji obuhvat: površinu od 217 četvornih kilometara i navedeni broj otoka, na koje ukupno otpada 49.7 četvornih kilometara.
Jedna od osnovnih pretpostavki i rezultata zaštite je odnos ustanove prema lokalnom stanovništvu. Kornati su u cijelosti vlasništvo 620 Murterana (Kurnatara), ali je, prema javnim napisima, tek ravnatelj Robert Bobinac s njima uspostavio neki odnos. On je 2015. podnio ostavku, nakon godinu i pol dana rada, zbog, kako je objasnio, ponašanja lokanog šerifa iz SDP-a, čiji je kandidat za ravnatelja kao nestranačka osoba bio. To pokazuje da politika ne prepušta Kornate struci, niti joj je ostvarenju ciljeva upravljanja, nego nekih parcijalnih interesa.
Današnji članovi UV-a su iz HDZ-a: bivši župan Goran Pauk, ravnateljica Javne ustanove Priroda Šibensko-kninske županije Anita Babačić Ajduk i zamjenica općinskog načelnika Murter-Kornati (2017-21) Julija Ježina. Za ostale, vlasnika građevinske tvrtke Krak iz Šibenika Marija Raiča i Braslava Markova, stranačka pripadnost nije poznata, ali to pored prethodnih činjenica više nije ni važno.
Politika dakle ima presudnu ulogu u vođenju Nacionalnog parka. No, što ona zna i što ona razumije u tom poslu – od postavljanja osoba na čelo ustanove do ostvarivanja planova upravljanja? To je drugo pitanje. Izvanredna situacija s požarom – kao i uvijek, „skalpelskom preciznošću“ pokazuje stvarno stanje stvari.
Ne može se pohvaliti istraženošću
O uspješnosti funkcioniranju parka mogu još reći rezultati znanstvenih istraživanja koje su postigli, te kontrola i zaštita prostora. Nakon više od 40 godina od osnutka Nacionalnog parka, aktualni Plan upravljanja kaže da „nažalost, prirodne vrijednosti u Nacionalnom parku nisu u dovoljnoj mjeri istražene, niti su postojeća istraživanja sustavno provođena“, što, žale se, „otežava mogućnosti praćenja stanja prirodnih vrijednosti i određivanje i provođenje učinkovitih mjera zaštite i očuvanja područja Nacionalnog parka Kornati“.
Pojedinačno, kaže da ni do danas nisu napravljena nikakva značajnija fizikalna istraživanja mora. Flora se proučava već gotovo 200 godina, ali još uvijek nije u potpunosti poznata. Također, više pozornosti istraživanju morske faune posvećeno je tek u novije vrijeme. Dosadašnja su rađena povremeno i neusklađeno, a prikupljeni relativno velik broj podataka nikada nije objedinjen i analiziran. Kopnena fauna nije dovoljno poznata.
U Statutu parka pojam istraživanja spominje su tek kod obaveza stručnog voditelja. U članku 9. navode se djelatnosti ustanove i kaže se da su to: zaštita, održavanje i promicanje nacionalnog parka u cilju zaštite i očuvanja izvornosti prirode, osiguravanja neometanog odvijanja prirodnih procesa i održivog korištenja prirodnih dobara, nadziranje provođenja uvjeta i mjera zaštite prirode na području kojim upravljaju te sudjelovanje u prikupljanju podataka u svrhu praćenja stanja očuvanosti prirode (monitoring). „Sudjelovanje u prikupljanju podataka“ samo je jedna stepenica u istraživanju, pogotovo je daleko od znanstvene sinteze prirode Kornata. U sljedećem članku koji djelatnosti ustanove raščlanjuje na 22 skupine, izraz istraživanje se uopće ne spominje.
Pored nedostatnog odnosa prema vlasnicima otoka i nedovoljnog istraživanja, Plan upravljanja iz 2014, ujedno prvi u povijesti Nacionalnog parka, ističe nepostojanje infrastrukture za posjetitelje, što otežava „primjenu temeljnih načela zaštite prirode u smislu nadzora broja posjetitelja, njihovog kretanja, te boravka i obavljanja različitih aktivnosti“. Ustanova nema načina da kontrolira posjetitelje i računa se da ih najmanje trećina nikada ne plati kartu.
Veliki problem u Nacionalnom parku Kornati također predstavlja otpad. Neke druge nuspojave, kao toksikološki utjecaj protuobraštajnih boja s plovila, nitko ne spominje.
Čini se da ustanova nema ni solidan smještaj, budući su se radionice za izradu Akcijskog plana održavale u Župnom uredu Murter. Sve to upućuje na vrlo upitno ostvarivanje osnovnih funkcija parka.
Ignoranti
Prema informacijama koje su se mogle javno čuti, Nacionalni park nije baš ostao nedužan za nastanak požara koji je doveo do tragedije. Tvrdi se da je izbio kao posljedica djelovanja člana osoblja Javnog poduzeća, i da je ustanova trebala imati, a nije, izgrađen sustav protupožarne zaštite koji bi relativno lako ugasio vatru. Podjednako je začuđujuće da u Planu upravljanja Nacionalnim parkom nema nigdje izraza križevi, spomen-park ili mjesto stradanja.
Sve to može imati izvor u gornjim nedostacima i jednoj standardnoj traljavosti. Međutim, ne smije se previdjeti invalidno shvaćanje prirode koje je u podlozi svega. To je tzv. ekocentrični pristup zaštiti prirode, koji zamišlja prirodu koja postoji samo u udžbenicima. Tobože je neutralan, ne ovisi o subjektivnim okolnostima i poslovično zastupa bujanje života i ekosistema. Biofizički pristup jest nužan za shvaćanje prirode, ali nije dovoljan jer je priroda za nas uvijek više od toga. Ekocentrična slika prirode zanemaruje društvene aspekte, koji su, uz ino, i doveli do duboke krize s okolišem. Ona otežava učinkovitu zaštitu i upravljanje prirodom. Samo jedna od velikih grešaka toga pristupa jest tjeranje domaće čeljadi od prostora parka i dalekosežno upropaštavanje odnosa s dionicima bez kojih zaštita ne samo da ne može biti pravedna, nego nije uopće moguća. Pri tome, radi se vlasnicima otočja. Njih po svaku cijenu treba učini saveznicima u zaštiti.
Priroda je uvijek i naše iskustvo s prirodom, a iskustvo kornatske tragedije jače je od stotinu ljepota u kojima uživaju nepoznati strani ljudi, usmjeravani tržišnom mašinerijom. Mjesto stradanja jedne osobe na zemlji boli. Kolektivna bol, kao i kolektivna moć, višestruko je veća. Zemlja grobova najjača je tradicionalna slika prirode, osobito krša. Trauma vatrogasne tragedije ostat će trajno utisnuta u krajolik Kornata za sva vremena, možda još i više zahvaljujući toj praznoj slici ljepote kojom je nastoji prekriti, a kojoj nedostaje šuga, težine i, jednostavno, ljudskosti.
Nacionalni park Kornati ignorira, vidjeli smo, važna načela upravljanja nacionalnim parkom, a najgore je što ignorira ljudsku muku, istinsku stranu života. Sva ta ignorancija dobrim je dijelom maskirana postavljanjem spomen-križeva. Njima su političari reagirali na jednu izvanrednu situaciju koja je traumatski razorila zajednicu. No podizanje spomenika nije ništa riješilo ni u funkcioniranju ustanove, ni u samoj tragediji. Ono je ljudska gesta koja bi svakako bila ostvarena i bez ustanove. A da nema ustanove, možda ne bi bilo ni tragedije.
1Perinić, Jadran 2007. Krizno komuniciranje na slučaju tragedije vatrogasaca na Kornatu. MediAnali. 1/2. 47-66.
Ivo Lučić
Bez prostora svjedočenja
Otočje Kornati nije moglo ne postati nacionalni park. S time se lako složiti. A je li moralo postati mjesto tragedije? I zašto Nacionalni park ne prihvaća tu traumu? To nas muči.
Ove uvodne rečenice Ivinog teksta pogodile su me do srži. Nisam ni mogla nastaviti s čitanjem. Takvo velikim pitanjima kapacitet moga mozga u trenutku nije bio dovoljan. A istovremeno su ta pitanja bila toliko duboka i vodila su u srce boli jednog događaja koji se ponavlja iz dana u dan u paralelnoj, beskrajnoj spirali. Kao da postoji stvarnost u kojoj ta vatra nastavlja gorjeti, u kojoj se taj 30. kolovoz ponovno događa, dan u kojemu ljudi neprestano gube svoj život i u kojemu nikad nema mira.
Zašto je tome tako?
Odgovor već leži u Ivinom tekstu: najveća bol nije činjenica što se tragedija dogodila. Negdje u podsvijesti znamo da život možemo izgubiti u svakom trenutku, i jednako znamo da to vrijedi i za svakog čovjeka kojeg volimo. Bol koja se naslagala na nesreću na Kornatima sastavljena je od nijekanja i ignorancije. Jedna je stvar preživjeti bol i gubitak. Druga je stvar kada si u tom procesu potpuno osamljen i kada nemaš mogućnosti o tome progovoriti, svjedočiti. Svjedočenju treba svjedoka.
Svjedok nije samo čovjek koji čuje ili vidi i koji o viđenom govori. Svjedok je arhetip, slika koja je upisana u mentalno, kolektivno znanje čovječanstva, arhetip je univerzalna uloga, ljudska kvaliteta koju ponekad sami ispunimo, a ponekad ju drugi ispunjavaju za nas. U teoriji o arhetipovima po psihologu Carlu Gustavu Jungu taj se arhetip zove „sveti svjedok“.
Sveti svjedok stvara prostor u kojemu pojedinac može progovoriti i u kojemu ga se čuje. Taj prostor je sigurno mjesto u kojemu se čovjek može prikazati u najvećoj ranjivosti i najdubljoj boli. Svjedok sam ništa ne radi osim što onom ispričanome i iskušenome daje potpunu pažnju i potpunu prisutnost. Ne osuđuje, ne daje savjet, samo sluša.
Mi svi trebamo takve ljude u životu, u najmanju ruku jednog, jer je duboka ljudska potreba izraziti se, ispovijedati se, pogotovo ako se radi o dramatičnim iskustvima naših života. Samo taj čin nas može pomiriti s nepredvidljivošću života.
Ali, ako živimo u svijetu koji nam okreće lice ignorancije, koje ne vidi našu svakodnevnu patnju, koje nam signalizira da naše osobno iskustvo nema nikakvo značenje ili ga se čak poriče, onda nas to pogađa do najdublje dubine.
Književnost je oduvijek stvarala takve prostore svjedočenja i često je ponovno pričala davno prošle događaje. Ali nije svaka knjiga u službi svetog svjedoka. Ima knjiga koji predstavljaju subjektivnu perspektivu autora, druge koje slijede radnju jednog prije izumljenog story-line-a. Postoje pisci koji iscrtavaju i izmišljaju. Za knjigu koja ispunjava kvalitetu svjedočenja potrebna je pripovijedana distanca i odanost priči koja želi biti ispričana. Po svaku cijenu.
Péter Nádas u „Paralelnim pripovijestima“, Miljenko Jergović u „Rodu“, Imre Kertesz u „Čovjeku bez sudbine“, čak i Karl Ove Knausgård u svim svojim knjigama, svi su oni autori takvih mjesta svjedočenja. Na tisuće i tisuće stranica fiktivnim i realnim protagonistima daju mogućnost ispovijedanja svoje vrlo individualne životne perspektive i istovremeno pružaju nadu da će se naći čitatelja koji ju želi slušati.
U kontekstu teme požara pada mi na um i američki romanopisac Stewart O’Nan (rođen 1961) koji u svom djelu „The Circus Fire“ na 500 stranica dokumentarno rekonstruira požar u cirkusu koji je 1944. gostovao u gradiću Hartford / Connecticut kada je stradala 167 osoba i kada je gotovo svaka obitelj u mjestu nosila neke teške posljedice. Bio je to najveći cirkusni požar u američkoj povijesti, a do današnjeg dana neki su njegovi detalji ostali nepoznati. Možemo zamisliti kaos ove katastrofe, sve te žene i djecu (koji su najviše stradali), cirkusne životnije u plamenoj agoniji, orkestar koji je svirao dok vatra nije stigla skroz do maneže. Ta nesreća je upisana u sjećanje gradića, bio je događaj koji je postao vremenska markacija, kod kojeg i danas postoji vremensko razdoblje koji je „prije“ i drugo koje je „poslije“.
Kao na Kornatima. Onaj prije i poslije.
Kao što Ivo Lučić dokumentira u svom tekstu (i na taj način svjedoči) problem je što za događaj od 30. kolovoza do sad ne postoji instanca koja bi za sve poginule i njihove obitelji preuzela kvalitetu svjedočenja. Čak institucije koje bi za takvu ulogu po svojoj funkciji bile predestinirane (poput Nacionalnog parka) ignoriraju tragediju. Na taj način potiču da neizgovorena i neizražena katastrofa nastavlja živjeti bez perspektive da bude obrađena, preboljena i oslobođena.
Sveti svjedok ne osuđuje, kako sam rekla, ali u nekom trenutku nakon ispovijesti drugog, on pita: „I? Što ćeš sada raditi? Što ćeš sad, kada se dogodilo što se dogodilo? Sada kada si to izrekao i kada sam ja slušao, što ćeš sada?“ I to je još jedna funkcija prostora svjedočenja. Daje svima mogućnost procesuiranja nezamišljivog i pojedincu omogućuje pronaći soluciju za daljnji život unatoč doživljenome. Pronaći način kako nastaviti vlastiti put, napustiti ovo mjesto i ponovno se nadati.
Jer ono što doživimo i preživljavamo tek postaje nepodnošljivo kada nema svjedoka. Kada nije ispričano ili nije do kraja ispričano: kada nije ispričana ni ljubav, ni gubitak ni bol.
Kada nas nitko ne čuje, to je kao da gotovo nismo ni postajali. I zato piše Stewart O’Nan na kraju svoje knjige:
„To ne znači da ništa ne možemo učiniti za poginule i njihove familije. Svaka priča nas uči nešto, neovisno o tome je li istinita ili izmišljena, legenda ili stvarnost. (…) Biti mrtav i zaboravljen – izbačen iz misli preživjelih – to je zajednički i veliki strah sviju nas, i kada starimo naša je najveća nada da djelić nas ostane u srcu onih koje volimo i da na taj način živimo dalje. Da možda na kraju nismo zaboravljeni.“
Još gore od zaborava je nijekanje i ignoriranje. U prvom slučaju je netko postojao, ali je na kraju ipak zaboravljen – to je već tužno – ali u drugom slučaju je kao da ga nikad nije ni bio.
Iz Donjeg svijeta – Kornati
Kornati: Raj ljudskoj muci ne vjeruje
Otočje Kornati nije moglo ne postati nacionalni park. S time se lako složiti. A je li moralo postati mjesto tragedije? I zašto Nacionalni park ne prihvaća tu traumu? To nas muči.
Hajdemo po redu.
Koliko se može zaključiti, stručna podrška ideji o nacionalnom parku bio je geograf iz Tisna Sven Kulušić (1933-2017). Napustio je mjesto asistenta na PMF-u u Zagrebu i nastavio živjeti svijetom kao pomorac, a doktorirao je iz ljubavi i ostao vezan uz Kornate cijeli život. Gomile turista su s vremenom postajale sve veći teret okolišu. Domaća čeljad, koja je i sama poticala razvoj turizma, tražila je zaštitu. I tako je, kažu, 1980. nastao Nacionalni park Kornati, peti od osam nacionalnih parkova u Hrvatskoj po vremenu proglašenja.
Ljepote, morfologija i biocenoze; raj
Na mrežnim stranicama parka kažu da su razlog proglašenja izuzetne krajobrazne ljepote, zanimljiva geomorfologija, velika razvedenost obalne crte i naročito bogate biocenoze morskog ekosustava.
Kornati su najrazvedeniji dio Jadrana. Važeći Plan upravljanja NP-om kaže da svo otočje čini ukupno 149 kopnenih jedinca, koje s morem daje ukupnu površinu od 320 četvornih km. Nacionalni park danas obuhvaća 89 otoka, otočića i hridi.
Otočje se izdužuje po tri antiklinale, tj. bore stijenā, koje nastaju kao posljedica pritisaka afričke kontinentalne ploče na euroazijsku ploču. Do prije 15-tak tisuća godina Kornati su bili dio kopna. Vapnenačkog su sastava, s vrlo malo tla. Obalni strmci dosežu do 80 metara visine, a u stijenama je oblikovano mnoštvo krških formi.
O živoj prirodi je poznato da ju čini 537 biljnih svojti i 850 svojti makro i meiofaune.
Turizam presudno utječe na javnu sliku Kornata. Proglasio je otočje rajem za nautičare, ronioce, ljude željne samoće i „nedirnute prirode“. Još kad se pozovu na Georgea Bernarda Shawa, koji je, navodno, rekao da je Bog okrunio svoje djelo kada je stvorio Kornate “od suza, zvijezda i daha posljednjeg dana stvaranja”.
I bio je raj sve do kraja kolovoza 2007.
Pakao
Tada se raj odjednom pretvorio u pakao. Svijet podrazumijevajuće ljepote postao je svijet nezamisliva užasa. Slike užasa od 30. kolovoza punile su sve medije, obilazile ljude i plaže u Hrvatskoj, pa i medije diljem svijeta. Dvanaest od trinaest vatrogasaca koji su otišli gasiti neki benigni požar trave na Velikom Kornatu, poginulo je u tome požaru. Šest ih je poginulo isti dan, a sedam narednih nekoliko dana. U to kroničari ubrajaju i jedno samoubojstvo „kao posljedica psihičke traume“. Jedini koji je preživio bio je tada dvadesettrogodišnji Frane Lučić iz Tisnog. Obitelji i rodbina unesrećenih danima su tumarali oko bolnica, vatrogasaca i policije kako bi dobili dio odgovora.
Mediji su šokirali javnost razmjerima tragedije. Prema analitičarima, člancima je nedostajalo podataka, ali je bilo previše senzacionalizma. Priznaju da su novinari u nedostatku informacija bili prepušteni sebi, te da je zakazao sustav javnog informiranja vatrogasne organizacije, otkud su mediji trebali dobiti pravovaljane informacije (Perinić 2007.1
Pet dnevnih tiskovina s nacionalnom pokrivenošću – 24 Sata, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Večernji list i Novi list – od 29. kolovoza 2007. do 3. rujna 2007 objavilo je ukupno 148 priloga, od kojih je 111 izravno vezano za tragediju na otoku Kornatu. Jedino je Novi list postupio oprezno i odgovorno, ali kod njega zbunjuje što je prvu vijest smjestio tek na 24. i 57. stranicu, dok su preostale tiskovine tog 31. kolovoza objavile vijest kao udarnu, na čak prvih nekoliko stranica, donoseći eksplicitne slike stradalih. Uglavnom, ni danima nakon tragedije iz novinskih napisa nije se uspjelo doznati prave okolnosti stradanja na otoku Kornatu (Perinić 2007).
Bilo je objašnjenja da je eksplodirala zaostala NATO-va bomba i da je vojni helikopter prolio gorivo. Najplauzibilnije objašnjenje je da se radi o eksploziji sabijene smjese plinova u specifičnim klimatskim prilikama.
Tužitelji su se usmjerili na županijskog zapovjednika Dražena Slavicu jer je poslao maloljetnike na intervenciju, dok stvarne uzročnike izbijanja požara nitko nije tražio. Ostale su brojne dileme i priče o zavjeri, a među rodbinom i prijateljima stradalnika – puno gorčine.
Tragedija i križevi za NP ne postoje
Kako je ustanova Nacionalnog parka preboljela ovu tragediju? Ako je suditi po nama dostupnim dokumentima, nije ju ni primijetila. Ni jedan post na službenoj stranici parka ne odražava da se nešto slično na Kornatu dogodilo. Uputili smo upit upravi i zamolili je da nam dostavi sve službene dokumente parka o tome, uključujući i gradnju spomen-križeva, sluteći da ih možda nisu objavili. Javio nam se telefonom ravnatelj Šime Ježina i rekao da oni nemaju ništa s time i da je to sve vođeno izvan parka.
Nemamo namjeru provoditi upravnu forenziku. Za naše potrebe su sasvim dovoljni tvrdnje uprave parka i ono što se o njegovanju sjećanja na tu tragediju može doznati u javnosti. A u dostupnim podacima stoji da je Vlada u rujnu 2009. zadužila resore iz ministarstava kulture, mora, prometa i infrastrukture te graditeljstva i prostornoga uređenja da objave pozivni natječaj za izradu idejnoga rješenja za spomen-obilježje kornatske tragedije. Krajem siječnja 2010. objavljeno je da je između 20 pristiglih radova natječaj dobio zadarski arhitekt Nikola Bašić. Spomen-križevi na Kornatima dovršeni su 23. svibnja 2010. godine.
Izgradnju spomen obilježja organizirala je Županija. Prvi naslov na mrežnoj stranici Županije pojavio se 1. travnja 2010. poslijepodne: „Utvrđena dinamika, nositelji i sudionici izgradnje križeva poginulim vatrogascima na Kornatu“. U tekstu nema ni jednog izraza koji u upravnom smislu govori o vrsti akta koji Županija poduzima. Na sastanku je najviši po položaju bio župan, zatim slijede njegovi voditelji resora, pa načelnici gradova i općina…, zatim su sudjelovali autor idejnog rješenja, predsjednici suhozidnih udruga, vatrogasni dužnosnici i ravnatelj NP Kornati.
Za 24 dana na istoj mrežnoj stranici objavljena je vijest da je završena izgradnja „spomen-parka na otoku Kornatu“. Sastoji se od 12 križeva iz dvostrukog suhozida prosječne visine 1,20 i prosječne širine 0,6 metara. Vertikala križa dugačka je 25, a dužina horizontale 14,5 metara. Za križeve je prikupljeno oko 400 kubičnih metara kamena s Kornata. Na svakom križu postavljene su tri ploče s imenom vatrogasca, imenom DVD-a kojem je pripadao i stihom po izboru obitelji. Podignuta je i Kapelica sv. Florijana u tehnici suhozida i uređeno je oko kilometar pješačke staze te pristanište za brodove.
Kako funkcionira ustanova?
Malo je zbunjujuće da ključnu ulogu nisu imali ljudi i institucije iz parka. Ondje su tijela zadužena za zaštitu i upravljanje tim područjem, oni najbolje poznaju taj prostor i uigrani su za to. Na to ih obavezuju dokumenti Javne ustanove. U odluci Vlade Republike Hrvatske o osnivanju Javnoga poduzeća (1992) kaže se da Nacionalnim parkom upravlja Upravno vijeće, a da ravnatelj organizira, vodi rad i poslovanje Ustanove i da nitko ništa ne smije u parku graditi bez dopuštenja Parka. Ipak, u dokumentima NP-a, kako kaže osoba koja ga javno zastupa, nema niti jednog dokumenta koji potvrđuje da se to poštivalo.
Teško je reći zašto. Možda funkcioniranje Nacionalnog parka nije ostavilo dojam da to može. Možda se doimalo nedostojnim razmjera tragedije? Od počeka ga prate problemi. NP Kornati je u prvoj varijanti bio u nadležnosti dvije općine i imao dva sjedišta: Šibenik i Zadar. Čini se da se one nisu mogle puno toga dogovoriti, pa je 1985. osnovana jedinstvena uprava, a tri godine kasnije opet dolazi do nove reorganizacije. Iz Nacionalnog parka se izdvaja prostor Telešćice i proglašava parkom prirode. Zakonom iz 1997. ponovo su izmijenjene granice – po međuopćinskoj crti – kad park dobiva današnji obuhvat: površinu od 217 četvornih kilometara i navedeni broj otoka, na koje ukupno otpada 49.7 četvornih kilometara.
Jedna od osnovnih pretpostavki i rezultata zaštite je odnos ustanove prema lokalnom stanovništvu. Kornati su u cijelosti vlasništvo 620 Murterana (Kurnatara), ali je, prema javnim napisima, tek ravnatelj Robert Bobinac s njima uspostavio neki odnos. On je 2015. podnio ostavku, nakon godinu i pol dana rada, zbog, kako je objasnio, ponašanja lokanog šerifa iz SDP-a, čiji je kandidat za ravnatelja kao nestranačka osoba bio. To pokazuje da politika ne prepušta Kornate struci, niti joj je ostvarenju ciljeva upravljanja, nego nekih parcijalnih interesa.
Današnji članovi UV-a su iz HDZ-a: bivši župan Goran Pauk, ravnateljica Javne ustanove Priroda Šibensko-kninske županije Anita Babačić Ajduk i zamjenica općinskog načelnika Murter-Kornati (2017-21) Julija Ježina. Za ostale, vlasnika građevinske tvrtke Krak iz Šibenika Marija Raiča i Braslava Markova, stranačka pripadnost nije poznata, ali to pored prethodnih činjenica više nije ni važno.
Politika dakle ima presudnu ulogu u vođenju Nacionalnog parka. No, što ona zna i što ona razumije u tom poslu – od postavljanja osoba na čelo ustanove do ostvarivanja planova upravljanja? To je drugo pitanje. Izvanredna situacija s požarom – kao i uvijek, „skalpelskom preciznošću“ pokazuje stvarno stanje stvari.
Ne može se pohvaliti istraženošću
O uspješnosti funkcioniranju parka mogu još reći rezultati znanstvenih istraživanja koje su postigli, te kontrola i zaštita prostora. Nakon više od 40 godina od osnutka Nacionalnog parka, aktualni Plan upravljanja kaže da „nažalost, prirodne vrijednosti u Nacionalnom parku nisu u dovoljnoj mjeri istražene, niti su postojeća istraživanja sustavno provođena“, što, žale se, „otežava mogućnosti praćenja stanja prirodnih vrijednosti i određivanje i provođenje učinkovitih mjera zaštite i očuvanja područja Nacionalnog parka Kornati“.
Pojedinačno, kaže da ni do danas nisu napravljena nikakva značajnija fizikalna istraživanja mora. Flora se proučava već gotovo 200 godina, ali još uvijek nije u potpunosti poznata. Također, više pozornosti istraživanju morske faune posvećeno je tek u novije vrijeme. Dosadašnja su rađena povremeno i neusklađeno, a prikupljeni relativno velik broj podataka nikada nije objedinjen i analiziran. Kopnena fauna nije dovoljno poznata.
U Statutu parka pojam istraživanja spominje su tek kod obaveza stručnog voditelja. U članku 9. navode se djelatnosti ustanove i kaže se da su to: zaštita, održavanje i promicanje nacionalnog parka u cilju zaštite i očuvanja izvornosti prirode, osiguravanja neometanog odvijanja prirodnih procesa i održivog korištenja prirodnih dobara, nadziranje provođenja uvjeta i mjera zaštite prirode na području kojim upravljaju te sudjelovanje u prikupljanju podataka u svrhu praćenja stanja očuvanosti prirode (monitoring). „Sudjelovanje u prikupljanju podataka“ samo je jedna stepenica u istraživanju, pogotovo je daleko od znanstvene sinteze prirode Kornata. U sljedećem članku koji djelatnosti ustanove raščlanjuje na 22 skupine, izraz istraživanje se uopće ne spominje.
Pored nedostatnog odnosa prema vlasnicima otoka i nedovoljnog istraživanja, Plan upravljanja iz 2014, ujedno prvi u povijesti Nacionalnog parka, ističe nepostojanje infrastrukture za posjetitelje, što otežava „primjenu temeljnih načela zaštite prirode u smislu nadzora broja posjetitelja, njihovog kretanja, te boravka i obavljanja različitih aktivnosti“. Ustanova nema načina da kontrolira posjetitelje i računa se da ih najmanje trećina nikada ne plati kartu.
Veliki problem u Nacionalnom parku Kornati također predstavlja otpad. Neke druge nuspojave, kao toksikološki utjecaj protuobraštajnih boja s plovila, nitko ne spominje.
Čini se da ustanova nema ni solidan smještaj, budući su se radionice za izradu Akcijskog plana održavale u Župnom uredu Murter. Sve to upućuje na vrlo upitno ostvarivanje osnovnih funkcija parka.
Ignoranti
Prema informacijama koje su se mogle javno čuti, Nacionalni park nije baš ostao nedužan za nastanak požara koji je doveo do tragedije. Tvrdi se da je izbio kao posljedica djelovanja člana osoblja Javnog poduzeća, i da je ustanova trebala imati, a nije, izgrađen sustav protupožarne zaštite koji bi relativno lako ugasio vatru. Podjednako je začuđujuće da u Planu upravljanja Nacionalnim parkom nema nigdje izraza križevi, spomen-park ili mjesto stradanja.
Sve to može imati izvor u gornjim nedostacima i jednoj standardnoj traljavosti. Međutim, ne smije se previdjeti invalidno shvaćanje prirode koje je u podlozi svega. To je tzv. ekocentrični pristup zaštiti prirode, koji zamišlja prirodu koja postoji samo u udžbenicima. Tobože je neutralan, ne ovisi o subjektivnim okolnostima i poslovično zastupa bujanje života i ekosistema. Biofizički pristup jest nužan za shvaćanje prirode, ali nije dovoljan jer je priroda za nas uvijek više od toga. Ekocentrična slika prirode zanemaruje društvene aspekte, koji su, uz ino, i doveli do duboke krize s okolišem. Ona otežava učinkovitu zaštitu i upravljanje prirodom. Samo jedna od velikih grešaka toga pristupa jest tjeranje domaće čeljadi od prostora parka i dalekosežno upropaštavanje odnosa s dionicima bez kojih zaštita ne samo da ne može biti pravedna, nego nije uopće moguća. Pri tome, radi se vlasnicima otočja. Njih po svaku cijenu treba učini saveznicima u zaštiti.
Priroda je uvijek i naše iskustvo s prirodom, a iskustvo kornatske tragedije jače je od stotinu ljepota u kojima uživaju nepoznati strani ljudi, usmjeravani tržišnom mašinerijom. Mjesto stradanja jedne osobe na zemlji boli. Kolektivna bol, kao i kolektivna moć, višestruko je veća. Zemlja grobova najjača je tradicionalna slika prirode, osobito krša. Trauma vatrogasne tragedije ostat će trajno utisnuta u krajolik Kornata za sva vremena, možda još i više zahvaljujući toj praznoj slici ljepote kojom je nastoji prekriti, a kojoj nedostaje šuga, težine i, jednostavno, ljudskosti.
Nacionalni park Kornati ignorira, vidjeli smo, važna načela upravljanja nacionalnim parkom, a najgore je što ignorira ljudsku muku, istinsku stranu života. Sva ta ignorancija dobrim je dijelom maskirana postavljanjem spomen-križeva. Njima su političari reagirali na jednu izvanrednu situaciju koja je traumatski razorila zajednicu. No podizanje spomenika nije ništa riješilo ni u funkcioniranju ustanove, ni u samoj tragediji. Ono je ljudska gesta koja bi svakako bila ostvarena i bez ustanove. A da nema ustanove, možda ne bi bilo ni tragedije.
1 Perinić, Jadran 2007. Krizno komuniciranje na slučaju tragedije vatrogasaca na Kornatu. MediAnali. 1/2. 47-66.
Ivo Lučić
Bez prostora svjedočenja
Otočje Kornati nije moglo ne postati nacionalni park. S time se lako složiti. A je li moralo postati mjesto tragedije? I zašto Nacionalni park ne prihvaća tu traumu? To nas muči.
Ove uvodne rečenice Ivinog teksta pogodile su me do srži. Nisam ni mogla nastaviti s čitanjem. Takvo velikim pitanjima kapacitet moga mozga u trenutku nije bio dovoljan. A istovremeno su ta pitanja bila toliko duboka i vodila su u srce boli jednog događaja koji se ponavlja iz dana u dan u paralelnoj, beskrajnoj spirali. Kao da postoji stvarnost u kojoj ta vatra nastavlja gorjeti, u kojoj se taj 30. kolovoz ponovno događa, dan u kojemu ljudi neprestano gube svoj život i u kojemu nikad nema mira.
Zašto je tome tako?
Odgovor već leži u Ivinom tekstu: najveća bol nije činjenica što se tragedija dogodila. Negdje u podsvijesti znamo da život možemo izgubiti u svakom trenutku, i jednako znamo da to vrijedi i za svakog čovjeka kojeg volimo. Bol koja se naslagala na nesreću na Kornatima sastavljena je od nijekanja i ignorancije. Jedna je stvar preživjeti bol i gubitak. Druga je stvar kada si u tom procesu potpuno osamljen i kada nemaš mogućnosti o tome progovoriti, svjedočiti. Svjedočenju treba svjedoka.
Svjedok nije samo čovjek koji čuje ili vidi i koji o viđenom govori. Svjedok je arhetip, slika koja je upisana u mentalno, kolektivno znanje čovječanstva, arhetip je univerzalna uloga, ljudska kvaliteta koju ponekad sami ispunimo, a ponekad ju drugi ispunjavaju za nas. U teoriji o arhetipovima po psihologu Carlu Gustavu Jungu taj se arhetip zove „sveti svjedok“.
Sveti svjedok stvara prostor u kojemu pojedinac može progovoriti i u kojemu ga se čuje. Taj prostor je sigurno mjesto u kojemu se čovjek može prikazati u najvećoj ranjivosti i najdubljoj boli. Svjedok sam ništa ne radi osim što onom ispričanome i iskušenome daje potpunu pažnju i potpunu prisutnost. Ne osuđuje, ne daje savjet, samo sluša.
Mi svi trebamo takve ljude u životu, u najmanju ruku jednog, jer je duboka ljudska potreba izraziti se, ispovijedati se, pogotovo ako se radi o dramatičnim iskustvima naših života. Samo taj čin nas može pomiriti s nepredvidljivošću života.
Ali, ako živimo u svijetu koji nam okreće lice ignorancije, koje ne vidi našu svakodnevnu patnju, koje nam signalizira da naše osobno iskustvo nema nikakvo značenje ili ga se čak poriče, onda nas to pogađa do najdublje dubine.
Književnost je oduvijek stvarala takve prostore svjedočenja i često je ponovno pričala davno prošle događaje. Ali nije svaka knjiga u službi svetog svjedoka. Ima knjiga koji predstavljaju subjektivnu perspektivu autora, druge koje slijede radnju jednog prije izumljenog story-line-a. Postoje pisci koji iscrtavaju i izmišljaju. Za knjigu koja ispunjava kvalitetu svjedočenja potrebna je pripovijedana distanca i odanost priči koja želi biti ispričana. Po svaku cijenu.
Péter Nádas u „Paralelnim pripovijestima“, Miljenko Jergović u „Rodu“, Imre Kertesz u „Čovjeku bez sudbine“, čak i Karl Ove Knausgård u svim svojim knjigama, svi su oni autori takvih mjesta svjedočenja. Na tisuće i tisuće stranica fiktivnim i realnim protagonistima daju mogućnost ispovijedanja svoje vrlo individualne životne perspektive i istovremeno pružaju nadu da će se naći čitatelja koji ju želi slušati.
U kontekstu teme požara pada mi na um i američki romanopisac Stewart O’Nan (rođen 1961) koji u svom djelu „The Circus Fire“ na 500 stranica dokumentarno rekonstruira požar u cirkusu koji je 1944. gostovao u gradiću Hartford / Connecticut kada je stradala 167 osoba i kada je gotovo svaka obitelj u mjestu nosila neke teške posljedice. Bio je to najveći cirkusni požar u američkoj povijesti, a do današnjeg dana neki su njegovi detalji ostali nepoznati. Možemo zamisliti kaos ove katastrofe, sve te žene i djecu (koji su najviše stradali), cirkusne životnije u plamenoj agoniji, orkestar koji je svirao dok vatra nije stigla skroz do maneže. Ta nesreća je upisana u sjećanje gradića, bio je događaj koji je postao vremenska markacija, kod kojeg i danas postoji vremensko razdoblje koji je „prije“ i drugo koje je „poslije“.
Kao na Kornatima. Onaj prije i poslije.
Kao što Ivo Lučić dokumentira u svom tekstu (i na taj način svjedoči) problem je što za događaj od 30. kolovoza do sad ne postoji instanca koja bi za sve poginule i njihove obitelji preuzela kvalitetu svjedočenja. Čak institucije koje bi za takvu ulogu po svojoj funkciji bile predestinirane (poput Nacionalnog parka) ignoriraju tragediju. Na taj način potiču da neizgovorena i neizražena katastrofa nastavlja živjeti bez perspektive da bude obrađena, preboljena i oslobođena.
Sveti svjedok ne osuđuje, kako sam rekla, ali u nekom trenutku nakon ispovijesti drugog, on pita: „I? Što ćeš sada raditi? Što ćeš sad, kada se dogodilo što se dogodilo? Sada kada si to izrekao i kada sam ja slušao, što ćeš sada?“ I to je još jedna funkcija prostora svjedočenja. Daje svima mogućnost procesuiranja nezamišljivog i pojedincu omogućuje pronaći soluciju za daljnji život unatoč doživljenome. Pronaći način kako nastaviti vlastiti put, napustiti ovo mjesto i ponovno se nadati.
Jer ono što doživimo i preživljavamo tek postaje nepodnošljivo kada nema svjedoka. Kada nije ispričano ili nije do kraja ispričano: kada nije ispričana ni ljubav, ni gubitak ni bol.
Kada nas nitko ne čuje, to je kao da gotovo nismo ni postajali. I zato piše Stewart O’Nan na kraju svoje knjige:
„To ne znači da ništa ne možemo učiniti za poginule i njihove familije. Svaka priča nas uči nešto, neovisno o tome je li istinita ili izmišljena, legenda ili stvarnost. (…) Biti mrtav i zaboravljen – izbačen iz misli preživjelih – to je zajednički i veliki strah sviju nas, i kada starimo naša je najveća nada da djelić nas ostane u srcu onih koje volimo i da na taj način živimo dalje. Da možda na kraju nismo zaboravljeni.“
Još gore od zaborava je nijekanje i ignoriranje. U prvom slučaju je netko postojao, ali je na kraju ipak zaboravljen – to je već tužno – ali u drugom slučaju je kao da ga nikad nije ni bio.
Anne-Kathrin Godec