Je imala ruke Ko dvije lopate U horoskopu je bila žena Uvijek vedra, kičma savijena Ko da je Bog na život Upitnik metno
Kad bi u njivu išla Krš bi nogama plela Tikvice sadila Na oblak snova bi ko U kabriolet sjela Kad bi se vraćala Putem je koračala Ko u stroju U jednoj ruci ljubičice, U drugoj motika, Na glavi lovorika
Meni bi maloj namigla Lijevim okom I rekla: Jedne ćemo zore, Kad prodam tikvice, Ići ja i ti na more
Na čelu joj bili na ploške krompiri Na donjoj usni visila cigara Duša joj poput bijeloga behara Sagorila A ona sve žar grtala I govorila: Nije to ništa!
Svakog osmog marta Kad žena je sve ono što Nije Ja sjetim se nje Koja nikad nije Vidjela more I bacim pogled gore; Na oblak snova, Gdje rastu žene
Zaboravljene
Zukan
U plavoj koverti s pečatom (Ko pustinjska kap kiše) Svakog prvog kanula bi Zukanova plata
Pronos’o bi je dvaput oko glave I masnih zulufa Ko da se kadi nafakom
A onda, ono preostalo malo Duše Stavio bi na kantar-u kafanu
Cijele noći Po svom životu gasio je svjetla Čašama rakije Jedno po jedno
Ujutro, sokakom Ko po minskom polju Teturajući, pronio bi
Kesu punu mraka
Zukanovica
Po mužu se zvala Imena svog nije imala
Ruke joj uvijek bile zaposlene Iz avlije šutnju mela
Oblake sive razgrtala Životom ko sijenka promicala
Djecu kućom ogrtala Nafaku iglama plela
Pred Zukom se spoticala Pričati nije smjela
Modrice po sebi tješila Vezala ih pa driješila Šakom bokvice
Na livadi je brala, Po njoj tiho se krala Da hod je njen ne boli
Naučila sebe kako se voli I mrak u srcima Ljudskim
Kad Zuko umrije, Dugo je dovila, Oprost mu kod Boga molila, Za njim tugovala
Iz ciklusa” Zaboravljeni ljudi”
Komšinica Rašida
Je imala ruke
Ko dvije lopate
U horoskopu je bila žena
Uvijek vedra, kičma savijena
Ko da je Bog na život
Upitnik metno
Kad bi u njivu išla
Krš bi nogama plela
Tikvice sadila
Na oblak snova bi ko
U kabriolet sjela
Kad bi se vraćala
Putem je koračala
Ko u stroju
U jednoj ruci ljubičice,
U drugoj motika,
Na glavi lovorika
Meni bi maloj namigla
Lijevim okom
I rekla:
Jedne ćemo zore,
Kad prodam tikvice,
Ići ja i ti na more
Na čelu joj bili
na ploške krompiri
Na donjoj usni visila cigara
Duša joj poput bijeloga behara
Sagorila
A ona sve žar grtala
I govorila:
Nije to ništa!
Svakog osmog marta
Kad žena je sve ono što
Nije
Ja sjetim se nje
Koja nikad nije
Vidjela more
I bacim pogled gore;
Na oblak snova,
Gdje rastu žene
Zaboravljene
Zukan
U plavoj koverti s pečatom
(Ko pustinjska kap kiše)
Svakog prvog kanula bi
Zukanova plata
Pronos’o bi je dvaput oko glave
I masnih zulufa
Ko da se kadi nafakom
A onda, ono preostalo malo
Duše
Stavio bi na kantar-u kafanu
Cijele noći
Po svom životu gasio je svjetla
Čašama rakije
Jedno po jedno
Ujutro, sokakom
Ko po minskom polju
Teturajući, pronio bi
Kesu punu mraka
Zukanovica
Po mužu se zvala
Imena svog nije imala
Ruke joj uvijek bile zaposlene
Iz avlije šutnju mela
Oblake sive razgrtala
Životom ko sijenka promicala
Djecu kućom ogrtala
Nafaku iglama plela
Pred Zukom se spoticala
Pričati nije smjela
Modrice po sebi tješila
Vezala ih pa driješila
Šakom bokvice
Na livadi je brala,
Po njoj tiho se krala
Da hod je njen ne boli
Naučila sebe kako se voli
I mrak u srcima
Ljudskim
Kad Zuko umrije,
Dugo je dovila,
Oprost mu kod Boga molila,
Za njim tugovala
U tišini