Posljednja prilika za Treći svjetski rat: rušenje korejskog putničkog zrakoplova nad sovjetskim teritorijem
Boeing 747 Korean Airlinesa, sa 246 putnika i 23 člana posade, trebao je iz Međunarodne zračne luke John Fitzgerald Kennedy uzletjeti 30. kolovoza u 23 sata i 50 minuta. Međutim, let za Seul kasni 35 minuta, tako da vrijeme polijetanja bilježimo u sljedećem danu. Skoro devet sati kasnije, tačnije u 4 po lokalnom vremenu, zrakoplov polijeće iz Međunarodne zračne luke u Anchorageu, na Aljasci, gdje se obavlja redovito punjene goriva. Ubrzo zatim događa se pogreška pri upisivanju navigacije, zbog koje će zrakoplov odstupiti od predviđene rute. Greška je tehničke prirode, ali lako je mogla biti otkrivena da je pilot na vrijeme provjeravao rutu. Po napuštanju američkih teritorijalnih voda Boeing 747 Korean Airlinesa iz američkog 31. kolovoza prešao je u međunarodni 1. rujna. Zrakoplov je još u američkom zračnom prostoru nehotice prešao u zonu zabranjenu za civilne letove, da bi se zatim, pri postupnom rastu odstupanja od rute, našao iznad poluotoka Kamčatka i teritorija Sovjetskog Saveza.
Skoro tri sata nakon što je južnokorejski zrakoplov poletio iz Anchoragea, sovjetska protuzračna obrana registrirala ga je unutar tampon zone zabranjene za letove. Kada je KAL 007, kako je glasio službeni naziv leta, bio 81 milju od Kamčatke, Sovjeti su podigli četiri MIG-a 23, u presretanje. Nesumnjivo da je sovjetski zračni prostor bio povrijeđen, nitko to poslije neće nijekati. A Sovjeti bili su gnjevni i frustrirani. Već im je mnogo toga bilo izvan kontrole. Te su se 1983. pomalo već osjećali kao ljudi koji su prije njegove iznenadne smrti bili zaduženi za Rankovića. Prislušni uređaji ne rade, radari ne rade, ništa više ne radi, a svijet ide dalje. I tako general Anatolij Mihajlovič Kornukov, zapovjednik Vojne baze Dolinsk – Sokol, naprečac donosi odluku da se neidentificirani zrakoplov ruši. Njegov nadređeni, general Kamenski, zapovjednik protuzračne obrane Dalekoistočnog vojnog okruga, je u dvojbi. Govori mu da bi se, možda, najprije ipak trebalo ustanoviti je li kojim slučajem riječ o zalutalom civilnom zrakoplovu. Kakvi civili, nervozno reagira Anatolij Mihajlovič, pa doletjeli su negdje s oceana i preletjeli Kamčatku, to je provokacija! Ustvari, ono čega se u ovom trenutku general najviše plaši jest da će mu neprijateljski avion pobjeći. Rušiti i nakon što pobjegne u međunarodne vode!, naređuje. Frustrira ga što je nekoliko tjedana ili mjeseci ranije neidentificirani mlažnjak tu negdje nadletio sovjetsku zemlju i produžio negdje prema Japanu. Ustvari, generala Anatolija Mihajloviča Kornukova frustrira ono što bi, valjda, svakoga frustriralo. Tek mu je četrdeset i jedna, uzdigao se iz sirotinjske rudarske Kadivke, gradića koji se 1937. najprije nakratko prozvao Sergo, po Sergu Ordžonikidzeu, pa je nedavno, 1978. godine, postao Stahanov, po rudaru Alekseju Stahanovu, a zapravo je uvijek i samo Kadivka, gdje se rodiš da bi išao pod zemlju, pod zemljom živiš, i umireš kad više ne možeš pod zemlju, a njemu se, eto, mimo svih običaja pružila prilika da se vine pod nebo, u visine. Postao je pilot, a onda, slijedom prevelikih ambicija, kakve čovjeka katkad i unesreće, prebrzo postaje i zapovjednik eskadrile. Stacioniran na Dalekom istoku, na onim najosjetljivijim i najbliskijim granicama prema Americi, tamo gdje će – dogodi li se to ikad! – započeti i Treći svjetski rat, živio je životom redovnika, licem u lice s đavlom. I da, naravno, zna dobro Anatolij Mihajlovič u što se upušta, u kakav dvoboj s vlastitom savješću, kada naređuje rušenje aviona! I da, naravno da mu je vrlo dobro poznato da bi to doista mogao biti civilni avion, prepun putnika, ali on, za razliku od njegova nadređenog, generala Kamenskog, koji će napraviti manje upečatljivu karijeru, tako da ga se ubrzo nitko više neće sjećati, ne dvoji oko toga kako bi se civilni avion mogao naći nad Kamčatkom. Anatolij Mihajlovič ne vjeruje da bi se to moglo slučajno dogoditi. Štoviše, on zna da se takvo što nikako ne može dogoditi slučajno. Jer kako bi slučajno pustim plavim nebom mogao zalutati zrakoplov onoga moćnijeg, svevidećeg i đavolskog suparnika u ovome neobjavljenom ratu koji se vodi između dobra i zla, koji tako vješto prikriva svako svoje pojavljivanje, ostajući nam nevidljiv kad god to poželi, i nevidljiv, i neprislušljiv, bez boje, okusa i mirisa, kako on, pita se gnjevno Anatolij Mihajlovič, može odlutati nebom u nepoznatom pravcu, pa pravo nad sovjetsku zemlju, da se naruga sovjetskim ljudima i Crvenoj armiji? I bez daljeg razmišljanja o posljedicama naređuje rušenje zrakoplova.
Kada se neidentificirani zrakoplov još jednom pojavio nad sovjetskim teritorijem, nadlijećući otok Sahalin, o čijoj je zatvorskoj koloniji Čehov napisao onu fascinantnu romanesknu reportažu – uvevši nas njome u ovu temu!, klasificiran je kao vojna meta. Tri lovca SU-15 i jedan MIG 23 dali su se u potjeru za njim. Jedan je lovac ispalio rafale upozorenja, ali bila je noć, nije to bila svijetleća ni zapaljiva municija, i teško da je itko u Boeingu mogao biti svjestan upozorenja.
Malo zatim KAL 007 od kontrolnog tornja, koji ga fatalno neprecizno prati, traži, radi uštede goriva, prelazak na viši koridor, te izvodi spori, za putnički avion karakterističan manevar podizanja, koje sovjetski lovci uspijevaju protumačiti kao manevar izbjegavanja napada. Rušenje je naređeno u trenutku kada je neidentificirani zrakoplov drugi put napuštao sovjetski zračni prostor. Anatoliju Mihajloviču se žurilo. Ne bi on mogao podnijeti frustraciju da mu neidentificirani objekt još jednom proleti kroz zračni prostor. I tu ga treba razumjeti. Prilagodio se naravima svijeta u kojemu je živio.
Potpukovnika Genadija Nikolajeviča Osipoviča, pilota lovačkog aviona SU-15, opisuju kao vrlo pristojnog i suzdržanog čovjeka. Osam godina kasnije, one kratke 1991. godine, prve i posljednje u povijesti demokratske Rusije, dao je intervju za Izvestiju. Toliko sam se približio neidentificiranoj letjelici da sam jasno mogao vidjeti da je riječ o Boeingu. Vidio sam dva reda prozora, vidio sam svjetla u putničkoj kabini, ali to ništa ne znači. Lako se civilni avion pretvori u vojni. Nisam u bazu javljalo da se radi o avionu tipa Boeing; nisu me pitali! Genadij Nikolajevič Osipovič ispalio je prvi pa drugi projektil. Prva je raketa pogodila rep aviona, druga je raznijela dio lijevog krila. Oborio sam neprijateljski špijunski avion, tvrdi Genadij Nikolajevič Osipovič, koji je samo izgledao kao civilni avion. A taj drugi, u kojemu su poginuli neki civili, pojavio se tek kasnije. Njega je oborio netko drugi…
I tako će u informativnoj vrtoglavici sovjetske, pa u sljedećim desetljećima ruske propagande, biti tumačeno i opravdavano rušenje zrakoplova na letu New York – Seul, 1. rujna 1983. godine. Pojava golemoga Boeinga 747, u kojemu je uz špijunsku posadu raspoređena tek gomila smeća, koji u viteškom dvoboju biva srušen pogocima neustrašivoga sovjetskog lovca, postaje dio mitološke pripovijesti i element vjerovanja, koji se nastoji dovesti u istu ravan s vjerovanjem u zbilju, u kojoj potpukovnik Genadij Nikolajević Osipovič ispaljuje dvije rakete u putnički avion na letu New York – Seul. A tamo gdje postoje dva suprotstavljena vjerovanja, ne može biti insistiranja na ljudskoj savjesti, pa onda ni na pravu i pravdi. Dogodilo se ono što se nije dogodilo. Nije se dogodilo ono što se dogodilo.
Zrakoplov koji je u vrijeme napada letio na 35.000 stopa zbog oštećenja naglo se podiže još tri tisuće stopa više, nakon čega počinje gubiti visinu. Napad se dogodio u 18 sati 46 minuta i 26 sekundi prema koordiniranom svjetskom vremenu (Coordinated Universal Time, UTC), ili u 3 sata i 26 minuta po japanskom i u 6 sati i 26 minuta po sahalinskom vremenu. Boeing se pri pogotku nije raspao, nije se strmoglavio, niti se dogodilo išta što bi dovelo do trenutne smrti ikog od putnika ili članova posade. Dekompresija u putničkoj kabini, izazvana oštećenjima, nije prebrzo nastupila, tako da su svi putnici imali dovoljno vremena da stave maske s kisikom. Prema mišljenju naknadno formirane komisije, koja se precizno bavila svim fazama ovoga događaja, između napada na avion i njegova pada prošlo je najmanje dvanaest minuta. Tokom tog vremena svaki od 269 putnika i članova posade bio je živ. Posada je bila u vezi s tokijskom kontrolom leta. Komunicirali su sabrano, pilot je pokušavao održati zrakoplov u letnom stanju. Dvanaest minuta dugo je vrijeme. Duže od vremena koje je potrebno da se pročita stranica knjige, na kojoj bi podrobno bio opisan ovaj događaj. Dvanaest minuta naročito dugo mogu potrajati u čovjekovu subjektivnom doživljaju vremena. Jesu li putnici preko razglasa bili obaviješteni o onome što su upravo zbiva? Kako je zvučalo to objašnjenje? Je li im se obratila stjuardesa, ili im se obratio kapetan zrakoplova? Što im je rekao? Među 246 putnika i čak 23 člana posade ljudi su različiti po naravi i temperamentu, po obrazovanju, imaginaciji, emocionalnom i intelektualnom stanju. Žene i muškarci različitih dobi, zavičaja, jezika i državljanstava, 62 državljanina Sjedinjenih Američkih Država, 105 državljana Južne Koreje, po 2 putnika iz Australije i Ujedinjenog Kraljevstva, 12 iz Hong Konga, 8 iz Kanade, 28 iz Japana, 16 iz Filipina, 23 iz Tajvana, 5 iz Tajlanda. Po jedan je iz Dominikanske Republike, Indije, Irana, Švedske i Malezije. A jedan je sa statusom izbjeglice: državljanin bivšega Južnog Vijetnama u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, ti ljudi najviše se, ipak, razlikuju po onome što zapravo jesu. A to što jesu određeno je njihovim sjećanjima. Na osnovu sjećanja svaki od njih u trenutku stvara pretpostavke o tome što se dogodilo i što će se tek događati. Od strepnji prikupljenih životom, od strahova i strahića, onih koji su su dobro upamćeni i mogu se prepričati u ovih dvanaest minuta, kao i onih o kojima ne postoji svijet, ali postoji sjećanje koje ih prenosi dalje, od svih doživljenih, upamćenih i neupamćenih iskustava, od voljenosti i nevoljenosti, od zla i od dobrote svih koje su u životu sreli, od svega što su vidjeli i doživjeli sastavljena je pretpostavka o događaju. A što bi dalje još moglo biti, osim onog što je u životu već bilo? Pa tako po 269 puta. Ako bi svaki putnik i član posade imao jednu stranicu za sebe, bila bi to knjiga od 269 stranica. Svaka stranica vrijedi 12 minuta. 269 puta 12 minuta je 3228 minuta, ili 53, skoro i 54 sata. Od trenutka kada je potpukovnik Genadij Nikolajevič Osipovič, po naredbi generala Anatolija Mihajloviča Kornukova, ispalio dvije rakete u Boeing 747 Korean Airlinesa, a zatim neko vrijeme promatrao letjelicu u trenucima njezine tehnološke agonije, da bi zatim zbog nedostatka goriva krenuo nazad u bazu, pa do trenutka u kojemu će na svakoj od 269 stranica knjige nastupiti trenutna smrt, ostalo je vrlo dugo vrijeme. Fiziološka agonija u svakom je pogledu složenija od tehnološke. Agonija čovjekove svijesti neusporediva je i s jednom i s drugom. Bog ako postoji, u svijesti je čovjeka koji 1. rujna 1983. pada s neba nad sjevernim Pacifikom.
Je li ikome od 269 putnika i članova posade moglo u tih dvanaest minuta na um pasti da je nagla dekompresija u kabini, a onda i gubitak mogućnosti upravljanja zrakoplovom, posljedica napada sovjetskoga ratnog zrakoplovstva? Vjerojatno nije. Čovjekova imaginacija, u kojoj su svi doživljeni strahovi i strahići, ne podnosi tako banalna i jednostavna, u osnovi šovinistička i rasistička, duboko antikomunistička, s beskonačnom pluralnošću ljudskih osoba i sa šarenilom civilizacije neusporediva i na nju nesvodiva objašnjenja.
Slijedi utrka za preživjelima. Naravno, svi znaju, u Seulu, Washingtonu, Moskvi, Tokiju, da preživjelih nema i da se još nikad i nigdje – osim u igranim televizijskim serijama koje će u budućnosti tek biti snimljene – nije dogodilo da s neba padne avion s tolikim brojem ljudi, i da netko preživi takav pad. Utrka za preživjelima ustvari je utrka za ostacima aviona. Onaj tko ih najviše pronađe, bit će najbliži pravu na istinu o onome što se dogodilo. Ta istina ne mora imati izravne veze s onim što se upravo dogodilo. Napokon, svi oni kojima se to dogodilo su već neko vrijeme mrtvi. Istina mrtvih žive obavezuje samo ukoliko ima Boga. Ili ukoliko postoji nešto što bi zamjenjivalo Boga. To nešto je ljudska svijest, i sve što kroz nju može nastati. U jeziku ovih romanesknih manevara, koji je ujedno i jezik tog sedamnaestogodišnjaka, kojemu je tog četvrtka, 1. rujna 1983, ostalo još četiri dana do polaska u posljednji, četvrti razred, ono što predstavlja krajnji derivat ljudske svijesti njoj je i jezično vrlo blisko. Razlika je samo u dva slova, i u njihovom rasporedu: svijest i savjest.
Sovjeti u svojim teritorijalnim vodama nisu pronašli ostatke ljudskih tijela, ali jesu 213 muških, ženskih i dječjih komada obuće, uparenih i rasparenih cipela, tenisica, sandala. Naznačili su da je to pronađeno na obalama dva otoka Sahalina i Monerona. Sonia Munder prepoznala jepo jednu tenisicu svoje sedamnaestogodišnje kćeri Lise i četrnaestogodišnjeg sina Cristiana. Oboje su imali neki svoj način i stil vezivanja. Druga majka, Nan Oldham, prepoznala je obje bijele tenisice svog sina Johna.
Osam dana po iščeznuću KAL 007 sa svih 269 putnika i članova posade na sjevernim su obalama japanskog otoka Hokaido, udaljenog jedva trideset nautičkih milja od južnih obala Sahalina, pronađeni dijelovi ljudskih tijela, dva nepotpuna torza, ostaci lubanje sa ženskom kosom obojenom u kestenjasto, te jedan nepotpuni dječji trup. Pronađeni ljudski ostaci podrijetlo su vodili od trinaestero žena, muškaraca, djece. Jedan je torzo pripadao bjelkinji. Na sjevernim obalama Hokaida pronađeni su: zubne proteze, knjige, avionska sjedala, novinske stranice, osam papirnatih čaša s logotipom Korean Airlinesa, cipele, sandale, tenisice, jedna torbica za fotografsku kameru, natpis “Molimo vežite pojas”, maska za kisik, ženska torbica, boca tekućine za pranje posuđa, nekoliko ženskih bluza, vizitkarta putnice Kathy Brown Spier, te osobna iskaznica dvadesetpetogodišnje putnice Mary Jane Hendrie, koja će biti i prva identificirana. Njezina smrt, o kojoj će 11. rujna 1983. postojati nesumnjivo saznanje, označit će kraj teorijama zavjere, koje su Sovjeti širili prethodnih dana. U članku objavljenom dan kasnije u New York Timesu otac Mary Jane, koji se zvao Thomas, izjavljuje da mu je lakše sad kad zna. I govori kako ljudi često dopuste da ih nevolje sasvim obuzmu i preobraze, a da je ljepota čovjekova života upravo u trudu da se odupremo mraku, čak i u trenucima kad nam se učini da je neodoljiv.
Crnu kutiju sa snimljenim podacima o letu i glasovima u pilotskoj kabini pronašli su Sovjeti.Devet godina nakon nesreće, nakon što mrtvi već sahrane mrtve, Boris Nikolajevič Jeljcin će prilikom potpisivanja nekakvog bilateralnog sporazuma s Južnom Korejom kao znak dobre volje priložiti crnu kutiju s KAL 007. Na traci na kojoj su trebali biti podaci o letu nije bilo ničega. Na drugoj traci snimljeni su bili neki savršeno nerazumljivi glasovi. Taj savršeno beskorisni dar u sebi je sadržavao sve elemente historijskoga cinizma. Carevi, kraljevi i generalni sekretari kroz povijest bili su masovni ubojice. Kad bi imperij mijenjao boje zastava, a 1992. sovjetska je crvena već postala ruskom trobojnicom, prestala je i odgovornost za zločin. Jeljcin vjerojatno nije bio svjestan svoga cinizma, niti je bio obaviješten da je njegov dar naknadno manipuliran i obesmišljen. Premda je pitanje koliko bi 1992, te obeskomunističene godine, bilo smisla u utvrđivanju istine o zločinu iz 1983. Ponekad je i povijesno vrijeme subjektivno, na način na koji je subjektivno vrijeme čovjekovo. Subjektivno trajanje povijesnog vremena u tih je devet godina sasvim usporedivo sa subjektivnim trajanjem onih dvanaest minuta pada svakog od 269 ljudi iz aviona. S tim da je njihovo vrijeme 269 puta upečatljivije. Između 1983. i 1992. zbivat će se pad, za koji će kapitalistički podlaci i njihova historiografsko-propagandna falanga sve do u vječnost propovijedati da je to bio izlazak istočne Europe iz babilonskog ropstva u slobodu. Istina je, međutim, gorka da će se raditi o izlasku njemačkih, talijanskih, austrijskih banaka u istočnu Europu, za što će ljudi iz ovih krajeva dobiti samo jednu veliku kapitalističku kobasicu. Na kredit, naravno. U životu sedamnaestogodišnjaka iz 1983, ovih devet godina pada značit će, kao i za cijelu njegovu generaciju te za kulturu zemalja u kojima nastavlja živjeti, pad u rat, u nacionalizam, te na kraju u postalfabetsko stanje, bez priča, slika i sjećanja. Zločinačka narav komunizma u njegovoj je golemoj transformativnoj moći: od crvenog do crnog jedva je pola koraka. U tih dvanaest minuta između 1983. i 1992. tih pola koraka prelazit će svatko od nas.
Trideset godina kasnije, na fotografiji iz 2013., Genadij Nikolajevič Osipovič starac je pomalo sramežljivog izraza lica, krupne glave, pomalo kao u Borisa Jeljcina, sjedokos s izraženim podočnjacima. Kao da ima problema s bubrezima. Gleda ravno u objektiv, bezazlenim pogledom čovjeka koji je proživio mimo svake velike povijesti, recimo kao gimnazijski profesor zemljopisa. U staroj je kariranoj jakni na zip, ispod koje mu se naziru gola prsa. Kao da je upravo radio u vrtu. Za leđima su mu uredno nanizane lijehe, s pobodenim pritkama, nadsvođene lakom metalnom konstrukcijom, možda priručnoga plastenika. Neki bi agronom, možda i prodavač s utrinske tržnice, prepoznao što to Genadij Nikolajevič uzgaja. U dubini prizora, desetak koraka dalje, ciglena je fasada solidno sagrađene kuće, vjerojatno iz sedamdesetih ili osamdesetih. Prozorska okna su, čini se, u neka doba zamijenjena. Plastična ili aluminijska stolarija istočnoeuropskog postkomunizma. Za leđima Genadija Nikolajeviča, nagnutog blago naprijed, kao da ga je fotograf ulovio u koraku, žena je njegova, Ljudmila. Lijevom kao da mu daje podršku, a desnu je, poluzatvorene šake, spustila na njegovu podlakticu. Voli ga, pruža mu podršku. Fotograf se, vjerojatno, ranije najavio, jer Ljudmilina glava izgleda kao da je jutros od frizera. Frizerka je, čini se, malo promašila nijansu, ili je riječ o nekvalitetnim bojama, kakve se bez kriterija izvoze na Istok. Trebala je to biti kestenjasta boja, poput kose s fragmenta lubanje koji je prvih dana rujna 1983. isplivao do obala Hokaida.
Genadij Nikolajevič Osipovič 2013. je od onih ljudi koji se baš i ne vole fotografirati. Možda je oduvijek bio takav. Ljudmila je drukčija, komunikativnija je, pomalo i ponosna na svog muža, čuvenog pilota. O događaju u kojem je sudjelovao, o dvije rakete koje je ispalio 1. rujna te već davne godine, ona ima neku svoju teoriju, neko svoje mišljenje. Prema tom mišljenju Genadij Nikolajević ni za što nije kriv, a ponajmanje za smrt tih 269 ljudi. Na fotografiji koju nalazimo na internetu Genadij i Ljudmila snimljeni su u vrtu svog doma u Maikopu, glavnome gradu Adigejske Republike. Ta zemljica na krajnjem jugozapadu Rusije domovina je Čerkeza, koji su danas u Adigeji manjina. Adigejaca je ukupno pola milijuna, u Maikopu živi ih više od sto pedeset tisuća. Rusa je u Adigeji preko pedeset posto, Čerkeza trideset i šest posto. Prije trideset godina, u vrijeme koje predstavlja sadašnjicu u ovim romanesknim manevrima, Genadij Nikolajevič Osipovič prekinuo je vojnu karijeru i povukao se u zavičaj. Trideset godina plijevi vrt, sije i sadi povrće. Kada bi Genadij Nikolajevič imao unuku, ona bi pitala: A šta je naš djedica radio prije nego što je sadio cvijeće? On bi joj odgovorio: Nije to, budalice, cvijeće! To su tikvice! Dvije godine nakon što je načinjena ova fotografija, Genadij Nikolajevič Osipovič će, “nakon duge i teške bolesti”, umrijeti. Dogodit će se to 23. rujna 2015, kada već prolazi doba tikvica i kada bi se, svake godine, Genadij Osipovič prepirao sa svojim unutarnjim demonima, koji su neprestano širili zapadnu propagandu.
General Anatolij Mihajlovič Kornukov izdao je naređenje da se ruši neidentificirani zrakoplov, a potpukovnik Genadij Nikolajevič Osipovič naređenje je samo izvršio. General Kornukov poslije je rekao da mu je iza svega ostao neki neugodan osjećaj. Ali uvjeren je da je ispravno postupio. Ako je i izgledao kao putnički avion, ako je i poletio kao putnički avion sa 246 putnika i 23 člana posade, ako je na njujorškom aerodromu i najavljen kao redovit let i ako je, kako to često biva s redovitim civilnim letovima, kasnio 35 minuta – što je sve redom ustvrdila protivnička, da ne kažemo neprijateljska strana, to nije bio civilni let i nije bio civilni avion, mišljenja je Anatolij Mihajlovič. I neće to mišljenje promijeniti nikad. Jer kako to mislite, gnjevi se on, da se avion izgubio, da je za stotinjak ili više kilometara promašio rutu, i da posada i kontrolni toranj satima nisu bili svjesni da se sve više udaljavaju od rute? Kako to mislite, pita se general, da se dogodila greška, kada je zapadna tehnologija već toliko superiorna sovjetskoj tehnologiji?
Kada bi čovjek bio u stanju makar i na trenutak povjerovati u sve to što govorite, podrhtava Anatoliju Mihajloviču glas, i da je u pitanju bila greška, i da smo mi oborili putnički avion, i da smo skrivili smrt 269 ljudi, na mah bih sišao s uma! Poludio bih kao onaj nesretni Shakespeareov kralj. Ali to naprosto nije moguće! Tog trenutka naprosto ne može biti! A zapadna propaganda, ponovo će ljutitim glasom, baš na to i igra: da mi povjerujemo u nešto u što se ne može vjerovati i da konačno izgubimo razum! Da povjerujemo kako se oni bore za slobodu čovječanstva, a mi ne samo da smo protiv te slobode, nego tamo ubijamo ljude koji su krenuli na put.
General Kornukov pokazao se čvršćim od potpukovnika Osipoviča. Ili je stvar u tome da je, ipak, jednostavnije izdati naređenje da se sruši avion sa 269 ljudi, nego to naređenje provesti. Amožda je najvjerojatnije da se radi o razlikama u ljudskim prirodama i u onome što je naslijeđeno genima. Za akciju u kojoj je, dijelom, postupao i samostalno, budući da se njegov nadređeni, general Kamenski, dvoumio, Kornukov nije ni odlikovan ni kažnjen. Skoro dvije godine kasnije, u proljeće 1985, bit će raspoređen za zapovjednika 71. zrakoplovnog lovačkog korpusa, pri sovjetskim trupama u Demokratskoj Republici Njemačkoj. U toj prekomandi, izvršenoj kratko po dolasku Mihaila Gorbačova na čelo Sovjetskog Saveza, posljednji je, možda, odjek sovjetske osionosti u Hladnome ratu. Na čelo lovačke zrakoplovne flote u srcu Europe raspoređen je oficir za kojeg je Zapad jako dobro znao da je lak na obaraču. Tri godine kasnije unaprijeđen je u zamjenika načelnika Sovjetskog ratnog zrakoplovstva, nakon čega slijedi dalje njegovo vojničko napredovanje. Ispravno je bilo njegovo držanje u vrijeme neuspjelog vojnog udara protiv Gorbačova. Na kraju će, 22. siječnja 1998. general Anatolij Mihajlovič Kornukov postati zapovjednik Ruskog vojnog zrakoplovstva. Na tom će položaju ostati četiri godine, da bi potom, s navršenih šezdeset, postao vojni državni savjetnik u pitanjima proturaketne obrane i terorističkih zračnih napada. U Pravdi od 31. ožujka 2004. savjetnik Kornukov apelira na vlasti da, nakon ulaska baltičkih zemalja u euroatlantske integracije, budu oštrije prema zrakoplovima koji lete iz zemalja Nato saveza. “Ako je neki avion prešao crtu državne granice, treba ga bez razmišljanja rušiti”, rekao je, pozivajući se, naravno, na međunarodno pravo. Za to vrijeme Genadij Nikolajevič prati razvojne cikluse tikvica, rajčice, graha, i nervira se zbog svakoga njihovog poremećaja. Anatolij Mihajlovič se po vojnom umirovljenju zapošljava kao zamjenik direktora u glavnoj ruskoj tvrtki za proizvodnju raketnog i protivavionskog oružja. Potom sagorijeva u svom radnom elanu, i umire iznenada 1. srpnja 2014. Genadiju Nikolajeviču tada ostaje još malo više od godine života. U njegovom slučaju vrijeme je to mnogo kraće od dvanaest minuta.
Postoji vjerovanje, možda potvrđeno i dokumentima iz vojnih arhiva, da je početkom rujna 1983. svijet bio na korak od rata. Amerikancima je, čini se, trebalo vremena da shvate kakva je inspiracija Sovjete vodila u rušenje civilnog zrakoplova. Sovjeti su bili frustrirani Reaganovom objavom Rata zvijezda, ili takozvane Strateške obrambene inicijative (Strategic Defense Initiative, SDI), kao i raspoređivanjem raketa Pershing II po Europi. Ozbiljno su se plašili američkoga nuklearnog napada. Vjerojatno su za to imali dobrih razloga, jer je na čelu Amerike bio militantni antikomunist, čija se kaubojska filozofija nije bitno razlikovala od filozofije orijentalnih vjerskih fanatika, čije je vrijeme upravo nastupalo. Reaganu su, kao i njima, pitanja svjetskog mira, demokracije i slobode, te najopćenitijih emocionalnih i moralnih ljudskih načela, bila uznemirujuće jednostavno postavljena i definirana. A možda se i prvi put dogodilo da je u Bijelu kuću stupio goriod onoga koji je zasjeo u Kremlj. Tog rujna, dok se svijet po vjerovanjima epičara Hladnoga rata posljednji put zaljuljao, Jurij Vladimirovič Andropov otišao je u bolnicu, iz koje više neće izaći. Umrijet će dan nakon početka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Ali već je početkom rujna u sebi bio distanciran od svijeta u kojem pod udarom njegovih raketa padaju putnički avioni. Samo mjesec i pol ranije, usred tog posljednjeg ljeta u životu Jurija Vladimiroviča, Sovjetski Savez je, u trenutku jednoga sentimentalnog i djetinjeg detanta – koji bismo nešto zlobnije mogli nazvati pedofilnim detantom – na njegov poziv posjetila američka djevojčica Samantha Smith. Sa svojim je sovjetskim vršnjacima boravila u pionirskom kampu, gdje se uvjerila da su i oni za svjetski mir. Tačno dvije godine manje tjedan potom, 25. kolovoza 1983, Samantha Smith gine u padu zrakoplova…
U petak, 16. rujna 1983, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Ronald Reagan objavljuje vijest koja većini ljudi ostaje nerazumljiva. Nije je moguće naći u jugoslavenskim dnevnim ili tjednim novinama. A vjerojatno ni sam Reagan do kraja ne razumije ono što je upravo objavio. Čak ni oni koji znaju o čemu je riječ, ne mogu pretpostaviti kakve su dalekosežne posljedice Reaganove objave, koja je, u to nema sumnje, inspirirana rušenjem korejskog zrakoplova. Naime, američki predsjednik objavio je da će američki satelitski sustav za osmatranje i pozicioniranje zemaljskih objekata, tada već nazvan Global Positioning System, po svome dovršetku biti dostupan i za civilnu upotrebu. Kako se nebo, za razliku od zemlje, teško može teritorijalizirati, Global Positioning System pritom mora postati javno dobro svih stanovnika svijeta, na način na koji je možda još jedino javno dobro zrak koji svi oni dišu. Jednom, u nekoj tog rujna još nezamislivo dalekoj budućnosti, kada Global Positioning System bude postavljen, bit će skoro nemoguće da neki civilni zrakoplov odluta baš onako kako je odlutao KAL 007. I, što je Reaganovoj administraciji u tom trenutku mnogo važnije, postat će nemoguća sva ta lažna sovjetska objašnjenja i obrazloženja. Time će se samo uvećati američka i zapadna nadmoć nad komunističkim Istokom. Global Positioning System gradit će se dugo, te će se na kraju sastojati od 24 do 32 satelita. Nakon dovršenja će, sredinom devedesetih, američkoj vojsci omogućiti savršenu trodimenzionalnu sliku pozicija na Zemlji. Građanima svijeta dostupan bit će manje precizan, ali još uvijek fascinantan sustav, koji je ciljeve promašivao za oko 300 metara. Bill Clinton će 1. svibnja 2000. godine ukinuti razliku između vojnog i civilnog GPS-a, tako da će nepreciznost sustava biti smanjena na 20 metara.
Jednom ću, četrdesetak godina kasnije, lutati stranim gradovima, noseći u džepu elektronsku spravu koja me ne pušta da se izgubim. Sramežljiv poput Genadija Nikolajeviča, premda nagovaran od one koja me s leđa pridržava, i ruka joj je na mojoj ruci, nikad se nisam usuđivao nikoga ništa pitati. Takav sam bio kao petogodišnji dječačić, nakon što me je Nano izgubio na Pilama, takav sam sa sedamnaest, i takav ću ostati. Bit će mi uvijek lakše satima da lutam u pokušajima da usaglasim vlastiti Positioning System, nego da ikoga išta pitam. A onda će GPS riješiti moje probleme s lutanjem po poznatim i nepoznatim gradovima. Tada će mi, možda, na um pasti da je moglo drukčije biti da je Genadij Nikolajevič nekome, ipak, javio da vidi upaljena svjetla iza dvorednih prozora Boeinga 747, i da je slagao da iza tih prozora gleda ljude. Mnogo ljudi, nikad ih toliko nije bilo na ovim visinama. Šteta što je bio toliko sramežljiv pa nije pitao. Njegova pogreška pala je na moju savjest, jer mi je narav takva.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/21
Posljednja prilika za Treći svjetski rat: rušenje korejskog putničkog zrakoplova nad sovjetskim teritorijem
Boeing 747 Korean Airlinesa, sa 246 putnika i 23 člana posade, trebao je iz Međunarodne zračne luke John Fitzgerald Kennedy uzletjeti 30. kolovoza u 23 sata i 50 minuta. Međutim, let za Seul kasni 35 minuta, tako da vrijeme polijetanja bilježimo u sljedećem danu. Skoro devet sati kasnije, tačnije u 4 po lokalnom vremenu, zrakoplov polijeće iz Međunarodne zračne luke u Anchorageu, na Aljasci, gdje se obavlja redovito punjene goriva. Ubrzo zatim događa se pogreška pri upisivanju navigacije, zbog koje će zrakoplov odstupiti od predviđene rute. Greška je tehničke prirode, ali lako je mogla biti otkrivena da je pilot na vrijeme provjeravao rutu. Po napuštanju američkih teritorijalnih voda Boeing 747 Korean Airlinesa iz američkog 31. kolovoza prešao je u međunarodni 1. rujna. Zrakoplov je još u američkom zračnom prostoru nehotice prešao u zonu zabranjenu za civilne letove, da bi se zatim, pri postupnom rastu odstupanja od rute, našao iznad poluotoka Kamčatka i teritorija Sovjetskog Saveza.
Skoro tri sata nakon što je južnokorejski zrakoplov poletio iz Anchoragea, sovjetska protuzračna obrana registrirala ga je unutar tampon zone zabranjene za letove. Kada je KAL 007, kako je glasio službeni naziv leta, bio 81 milju od Kamčatke, Sovjeti su podigli četiri MIG-a 23, u presretanje. Nesumnjivo da je sovjetski zračni prostor bio povrijeđen, nitko to poslije neće nijekati. A Sovjeti bili su gnjevni i frustrirani. Već im je mnogo toga bilo izvan kontrole. Te su se 1983. pomalo već osjećali kao ljudi koji su prije njegove iznenadne smrti bili zaduženi za Rankovića. Prislušni uređaji ne rade, radari ne rade, ništa više ne radi, a svijet ide dalje. I tako general Anatolij Mihajlovič Kornukov, zapovjednik Vojne baze Dolinsk – Sokol, naprečac donosi odluku da se neidentificirani zrakoplov ruši. Njegov nadređeni, general Kamenski, zapovjednik protuzračne obrane Dalekoistočnog vojnog okruga, je u dvojbi. Govori mu da bi se, možda, najprije ipak trebalo ustanoviti je li kojim slučajem riječ o zalutalom civilnom zrakoplovu. Kakvi civili, nervozno reagira Anatolij Mihajlovič, pa doletjeli su negdje s oceana i preletjeli Kamčatku, to je provokacija! Ustvari, ono čega se u ovom trenutku general najviše plaši jest da će mu neprijateljski avion pobjeći. Rušiti i nakon što pobjegne u međunarodne vode!, naređuje. Frustrira ga što je nekoliko tjedana ili mjeseci ranije neidentificirani mlažnjak tu negdje nadletio sovjetsku zemlju i produžio negdje prema Japanu. Ustvari, generala Anatolija Mihajloviča Kornukova frustrira ono što bi, valjda, svakoga frustriralo. Tek mu je četrdeset i jedna, uzdigao se iz sirotinjske rudarske Kadivke, gradića koji se 1937. najprije nakratko prozvao Sergo, po Sergu Ordžonikidzeu, pa je nedavno, 1978. godine, postao Stahanov, po rudaru Alekseju Stahanovu, a zapravo je uvijek i samo Kadivka, gdje se rodiš da bi išao pod zemlju, pod zemljom živiš, i umireš kad više ne možeš pod zemlju, a njemu se, eto, mimo svih običaja pružila prilika da se vine pod nebo, u visine. Postao je pilot, a onda, slijedom prevelikih ambicija, kakve čovjeka katkad i unesreće, prebrzo postaje i zapovjednik eskadrile. Stacioniran na Dalekom istoku, na onim najosjetljivijim i najbliskijim granicama prema Americi, tamo gdje će – dogodi li se to ikad! – započeti i Treći svjetski rat, živio je životom redovnika, licem u lice s đavlom. I da, naravno, zna dobro Anatolij Mihajlovič u što se upušta, u kakav dvoboj s vlastitom savješću, kada naređuje rušenje aviona! I da, naravno da mu je vrlo dobro poznato da bi to doista mogao biti civilni avion, prepun putnika, ali on, za razliku od njegova nadređenog, generala Kamenskog, koji će napraviti manje upečatljivu karijeru, tako da ga se ubrzo nitko više neće sjećati, ne dvoji oko toga kako bi se civilni avion mogao naći nad Kamčatkom. Anatolij Mihajlovič ne vjeruje da bi se to moglo slučajno dogoditi. Štoviše, on zna da se takvo što nikako ne može dogoditi slučajno. Jer kako bi slučajno pustim plavim nebom mogao zalutati zrakoplov onoga moćnijeg, svevidećeg i đavolskog suparnika u ovome neobjavljenom ratu koji se vodi između dobra i zla, koji tako vješto prikriva svako svoje pojavljivanje, ostajući nam nevidljiv kad god to poželi, i nevidljiv, i neprislušljiv, bez boje, okusa i mirisa, kako on, pita se gnjevno Anatolij Mihajlovič, može odlutati nebom u nepoznatom pravcu, pa pravo nad sovjetsku zemlju, da se naruga sovjetskim ljudima i Crvenoj armiji? I bez daljeg razmišljanja o posljedicama naređuje rušenje zrakoplova.
Kada se neidentificirani zrakoplov još jednom pojavio nad sovjetskim teritorijem, nadlijećući otok Sahalin, o čijoj je zatvorskoj koloniji Čehov napisao onu fascinantnu romanesknu reportažu – uvevši nas njome u ovu temu!, klasificiran je kao vojna meta. Tri lovca SU-15 i jedan MIG 23 dali su se u potjeru za njim. Jedan je lovac ispalio rafale upozorenja, ali bila je noć, nije to bila svijetleća ni zapaljiva municija, i teško da je itko u Boeingu mogao biti svjestan upozorenja.
Malo zatim KAL 007 od kontrolnog tornja, koji ga fatalno neprecizno prati, traži, radi uštede goriva, prelazak na viši koridor, te izvodi spori, za putnički avion karakterističan manevar podizanja, koje sovjetski lovci uspijevaju protumačiti kao manevar izbjegavanja napada. Rušenje je naređeno u trenutku kada je neidentificirani zrakoplov drugi put napuštao sovjetski zračni prostor. Anatoliju Mihajloviču se žurilo. Ne bi on mogao podnijeti frustraciju da mu neidentificirani objekt još jednom proleti kroz zračni prostor. I tu ga treba razumjeti. Prilagodio se naravima svijeta u kojemu je živio.
Potpukovnika Genadija Nikolajeviča Osipoviča, pilota lovačkog aviona SU-15, opisuju kao vrlo pristojnog i suzdržanog čovjeka. Osam godina kasnije, one kratke 1991. godine, prve i posljednje u povijesti demokratske Rusije, dao je intervju za Izvestiju. Toliko sam se približio neidentificiranoj letjelici da sam jasno mogao vidjeti da je riječ o Boeingu. Vidio sam dva reda prozora, vidio sam svjetla u putničkoj kabini, ali to ništa ne znači. Lako se civilni avion pretvori u vojni. Nisam u bazu javljalo da se radi o avionu tipa Boeing; nisu me pitali! Genadij Nikolajevič Osipovič ispalio je prvi pa drugi projektil. Prva je raketa pogodila rep aviona, druga je raznijela dio lijevog krila. Oborio sam neprijateljski špijunski avion, tvrdi Genadij Nikolajevič Osipovič, koji je samo izgledao kao civilni avion. A taj drugi, u kojemu su poginuli neki civili, pojavio se tek kasnije. Njega je oborio netko drugi…
I tako će u informativnoj vrtoglavici sovjetske, pa u sljedećim desetljećima ruske propagande, biti tumačeno i opravdavano rušenje zrakoplova na letu New York – Seul, 1. rujna 1983. godine. Pojava golemoga Boeinga 747, u kojemu je uz špijunsku posadu raspoređena tek gomila smeća, koji u viteškom dvoboju biva srušen pogocima neustrašivoga sovjetskog lovca, postaje dio mitološke pripovijesti i element vjerovanja, koji se nastoji dovesti u istu ravan s vjerovanjem u zbilju, u kojoj potpukovnik Genadij Nikolajević Osipovič ispaljuje dvije rakete u putnički avion na letu New York – Seul. A tamo gdje postoje dva suprotstavljena vjerovanja, ne može biti insistiranja na ljudskoj savjesti, pa onda ni na pravu i pravdi. Dogodilo se ono što se nije dogodilo. Nije se dogodilo ono što se dogodilo.
Zrakoplov koji je u vrijeme napada letio na 35.000 stopa zbog oštećenja naglo se podiže još tri tisuće stopa više, nakon čega počinje gubiti visinu. Napad se dogodio u 18 sati 46 minuta i 26 sekundi prema koordiniranom svjetskom vremenu (Coordinated Universal Time, UTC), ili u 3 sata i 26 minuta po japanskom i u 6 sati i 26 minuta po sahalinskom vremenu. Boeing se pri pogotku nije raspao, nije se strmoglavio, niti se dogodilo išta što bi dovelo do trenutne smrti ikog od putnika ili članova posade. Dekompresija u putničkoj kabini, izazvana oštećenjima, nije prebrzo nastupila, tako da su svi putnici imali dovoljno vremena da stave maske s kisikom. Prema mišljenju naknadno formirane komisije, koja se precizno bavila svim fazama ovoga događaja, između napada na avion i njegova pada prošlo je najmanje dvanaest minuta. Tokom tog vremena svaki od 269 putnika i članova posade bio je živ. Posada je bila u vezi s tokijskom kontrolom leta. Komunicirali su sabrano, pilot je pokušavao održati zrakoplov u letnom stanju. Dvanaest minuta dugo je vrijeme. Duže od vremena koje je potrebno da se pročita stranica knjige, na kojoj bi podrobno bio opisan ovaj događaj. Dvanaest minuta naročito dugo mogu potrajati u čovjekovu subjektivnom doživljaju vremena. Jesu li putnici preko razglasa bili obaviješteni o onome što su upravo zbiva? Kako je zvučalo to objašnjenje? Je li im se obratila stjuardesa, ili im se obratio kapetan zrakoplova? Što im je rekao? Među 246 putnika i čak 23 člana posade ljudi su različiti po naravi i temperamentu, po obrazovanju, imaginaciji, emocionalnom i intelektualnom stanju. Žene i muškarci različitih dobi, zavičaja, jezika i državljanstava, 62 državljanina Sjedinjenih Američkih Država, 105 državljana Južne Koreje, po 2 putnika iz Australije i Ujedinjenog Kraljevstva, 12 iz Hong Konga, 8 iz Kanade, 28 iz Japana, 16 iz Filipina, 23 iz Tajvana, 5 iz Tajlanda. Po jedan je iz Dominikanske Republike, Indije, Irana, Švedske i Malezije. A jedan je sa statusom izbjeglice: državljanin bivšega Južnog Vijetnama u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, ti ljudi najviše se, ipak, razlikuju po onome što zapravo jesu. A to što jesu određeno je njihovim sjećanjima. Na osnovu sjećanja svaki od njih u trenutku stvara pretpostavke o tome što se dogodilo i što će se tek događati. Od strepnji prikupljenih životom, od strahova i strahića, onih koji su su dobro upamćeni i mogu se prepričati u ovih dvanaest minuta, kao i onih o kojima ne postoji svijet, ali postoji sjećanje koje ih prenosi dalje, od svih doživljenih, upamćenih i neupamćenih iskustava, od voljenosti i nevoljenosti, od zla i od dobrote svih koje su u životu sreli, od svega što su vidjeli i doživjeli sastavljena je pretpostavka o događaju. A što bi dalje još moglo biti, osim onog što je u životu već bilo? Pa tako po 269 puta. Ako bi svaki putnik i član posade imao jednu stranicu za sebe, bila bi to knjiga od 269 stranica. Svaka stranica vrijedi 12 minuta. 269 puta 12 minuta je 3228 minuta, ili 53, skoro i 54 sata. Od trenutka kada je potpukovnik Genadij Nikolajevič Osipovič, po naredbi generala Anatolija Mihajloviča Kornukova, ispalio dvije rakete u Boeing 747 Korean Airlinesa, a zatim neko vrijeme promatrao letjelicu u trenucima njezine tehnološke agonije, da bi zatim zbog nedostatka goriva krenuo nazad u bazu, pa do trenutka u kojemu će na svakoj od 269 stranica knjige nastupiti trenutna smrt, ostalo je vrlo dugo vrijeme. Fiziološka agonija u svakom je pogledu složenija od tehnološke. Agonija čovjekove svijesti neusporediva je i s jednom i s drugom. Bog ako postoji, u svijesti je čovjeka koji 1. rujna 1983. pada s neba nad sjevernim Pacifikom.
Je li ikome od 269 putnika i članova posade moglo u tih dvanaest minuta na um pasti da je nagla dekompresija u kabini, a onda i gubitak mogućnosti upravljanja zrakoplovom, posljedica napada sovjetskoga ratnog zrakoplovstva? Vjerojatno nije. Čovjekova imaginacija, u kojoj su svi doživljeni strahovi i strahići, ne podnosi tako banalna i jednostavna, u osnovi šovinistička i rasistička, duboko antikomunistička, s beskonačnom pluralnošću ljudskih osoba i sa šarenilom civilizacije neusporediva i na nju nesvodiva objašnjenja.
Slijedi utrka za preživjelima. Naravno, svi znaju, u Seulu, Washingtonu, Moskvi, Tokiju, da preživjelih nema i da se još nikad i nigdje – osim u igranim televizijskim serijama koje će u budućnosti tek biti snimljene – nije dogodilo da s neba padne avion s tolikim brojem ljudi, i da netko preživi takav pad. Utrka za preživjelima ustvari je utrka za ostacima aviona. Onaj tko ih najviše pronađe, bit će najbliži pravu na istinu o onome što se dogodilo. Ta istina ne mora imati izravne veze s onim što se upravo dogodilo. Napokon, svi oni kojima se to dogodilo su već neko vrijeme mrtvi. Istina mrtvih žive obavezuje samo ukoliko ima Boga. Ili ukoliko postoji nešto što bi zamjenjivalo Boga. To nešto je ljudska svijest, i sve što kroz nju može nastati. U jeziku ovih romanesknih manevara, koji je ujedno i jezik tog sedamnaestogodišnjaka, kojemu je tog četvrtka, 1. rujna 1983, ostalo još četiri dana do polaska u posljednji, četvrti razred, ono što predstavlja krajnji derivat ljudske svijesti njoj je i jezično vrlo blisko. Razlika je samo u dva slova, i u njihovom rasporedu: svijest i savjest.
Sovjeti u svojim teritorijalnim vodama nisu pronašli ostatke ljudskih tijela, ali jesu 213 muških, ženskih i dječjih komada obuće, uparenih i rasparenih cipela, tenisica, sandala. Naznačili su da je to pronađeno na obalama dva otoka Sahalina i Monerona. Sonia Munder prepoznala je po jednu tenisicu svoje sedamnaestogodišnje kćeri Lise i četrnaestogodišnjeg sina Cristiana. Oboje su imali neki svoj način i stil vezivanja. Druga majka, Nan Oldham, prepoznala je obje bijele tenisice svog sina Johna.
Osam dana po iščeznuću KAL 007 sa svih 269 putnika i članova posade na sjevernim su obalama japanskog otoka Hokaido, udaljenog jedva trideset nautičkih milja od južnih obala Sahalina, pronađeni dijelovi ljudskih tijela, dva nepotpuna torza, ostaci lubanje sa ženskom kosom obojenom u kestenjasto, te jedan nepotpuni dječji trup. Pronađeni ljudski ostaci podrijetlo su vodili od trinaestero žena, muškaraca, djece. Jedan je torzo pripadao bjelkinji. Na sjevernim obalama Hokaida pronađeni su: zubne proteze, knjige, avionska sjedala, novinske stranice, osam papirnatih čaša s logotipom Korean Airlinesa, cipele, sandale, tenisice, jedna torbica za fotografsku kameru, natpis “Molimo vežite pojas”, maska za kisik, ženska torbica, boca tekućine za pranje posuđa, nekoliko ženskih bluza, vizitkarta putnice Kathy Brown Spier, te osobna iskaznica dvadesetpetogodišnje putnice Mary Jane Hendrie, koja će biti i prva identificirana. Njezina smrt, o kojoj će 11. rujna 1983. postojati nesumnjivo saznanje, označit će kraj teorijama zavjere, koje su Sovjeti širili prethodnih dana. U članku objavljenom dan kasnije u New York Timesu otac Mary Jane, koji se zvao Thomas, izjavljuje da mu je lakše sad kad zna. I govori kako ljudi često dopuste da ih nevolje sasvim obuzmu i preobraze, a da je ljepota čovjekova života upravo u trudu da se odupremo mraku, čak i u trenucima kad nam se učini da je neodoljiv.
Crnu kutiju sa snimljenim podacima o letu i glasovima u pilotskoj kabini pronašli su Sovjeti. Devet godina nakon nesreće, nakon što mrtvi već sahrane mrtve, Boris Nikolajevič Jeljcin će prilikom potpisivanja nekakvog bilateralnog sporazuma s Južnom Korejom kao znak dobre volje priložiti crnu kutiju s KAL 007. Na traci na kojoj su trebali biti podaci o letu nije bilo ničega. Na drugoj traci snimljeni su bili neki savršeno nerazumljivi glasovi. Taj savršeno beskorisni dar u sebi je sadržavao sve elemente historijskoga cinizma. Carevi, kraljevi i generalni sekretari kroz povijest bili su masovni ubojice. Kad bi imperij mijenjao boje zastava, a 1992. sovjetska je crvena već postala ruskom trobojnicom, prestala je i odgovornost za zločin. Jeljcin vjerojatno nije bio svjestan svoga cinizma, niti je bio obaviješten da je njegov dar naknadno manipuliran i obesmišljen. Premda je pitanje koliko bi 1992, te obeskomunističene godine, bilo smisla u utvrđivanju istine o zločinu iz 1983. Ponekad je i povijesno vrijeme subjektivno, na način na koji je subjektivno vrijeme čovjekovo. Subjektivno trajanje povijesnog vremena u tih je devet godina sasvim usporedivo sa subjektivnim trajanjem onih dvanaest minuta pada svakog od 269 ljudi iz aviona. S tim da je njihovo vrijeme 269 puta upečatljivije. Između 1983. i 1992. zbivat će se pad, za koji će kapitalistički podlaci i njihova historiografsko-propagandna falanga sve do u vječnost propovijedati da je to bio izlazak istočne Europe iz babilonskog ropstva u slobodu. Istina je, međutim, gorka da će se raditi o izlasku njemačkih, talijanskih, austrijskih banaka u istočnu Europu, za što će ljudi iz ovih krajeva dobiti samo jednu veliku kapitalističku kobasicu. Na kredit, naravno. U životu sedamnaestogodišnjaka iz 1983, ovih devet godina pada značit će, kao i za cijelu njegovu generaciju te za kulturu zemalja u kojima nastavlja živjeti, pad u rat, u nacionalizam, te na kraju u postalfabetsko stanje, bez priča, slika i sjećanja. Zločinačka narav komunizma u njegovoj je golemoj transformativnoj moći: od crvenog do crnog jedva je pola koraka. U tih dvanaest minuta između 1983. i 1992. tih pola koraka prelazit će svatko od nas.
Trideset godina kasnije, na fotografiji iz 2013., Genadij Nikolajevič Osipovič starac je pomalo sramežljivog izraza lica, krupne glave, pomalo kao u Borisa Jeljcina, sjedokos s izraženim podočnjacima. Kao da ima problema s bubrezima. Gleda ravno u objektiv, bezazlenim pogledom čovjeka koji je proživio mimo svake velike povijesti, recimo kao gimnazijski profesor zemljopisa. U staroj je kariranoj jakni na zip, ispod koje mu se naziru gola prsa. Kao da je upravo radio u vrtu. Za leđima su mu uredno nanizane lijehe, s pobodenim pritkama, nadsvođene lakom metalnom konstrukcijom, možda priručnoga plastenika. Neki bi agronom, možda i prodavač s utrinske tržnice, prepoznao što to Genadij Nikolajevič uzgaja. U dubini prizora, desetak koraka dalje, ciglena je fasada solidno sagrađene kuće, vjerojatno iz sedamdesetih ili osamdesetih. Prozorska okna su, čini se, u neka doba zamijenjena. Plastična ili aluminijska stolarija istočnoeuropskog postkomunizma. Za leđima Genadija Nikolajeviča, nagnutog blago naprijed, kao da ga je fotograf ulovio u koraku, žena je njegova, Ljudmila. Lijevom kao da mu daje podršku, a desnu je, poluzatvorene šake, spustila na njegovu podlakticu. Voli ga, pruža mu podršku. Fotograf se, vjerojatno, ranije najavio, jer Ljudmilina glava izgleda kao da je jutros od frizera. Frizerka je, čini se, malo promašila nijansu, ili je riječ o nekvalitetnim bojama, kakve se bez kriterija izvoze na Istok. Trebala je to biti kestenjasta boja, poput kose s fragmenta lubanje koji je prvih dana rujna 1983. isplivao do obala Hokaida.
Genadij Nikolajevič Osipovič 2013. je od onih ljudi koji se baš i ne vole fotografirati. Možda je oduvijek bio takav. Ljudmila je drukčija, komunikativnija je, pomalo i ponosna na svog muža, čuvenog pilota. O događaju u kojem je sudjelovao, o dvije rakete koje je ispalio 1. rujna te već davne godine, ona ima neku svoju teoriju, neko svoje mišljenje. Prema tom mišljenju Genadij Nikolajević ni za što nije kriv, a ponajmanje za smrt tih 269 ljudi. Na fotografiji koju nalazimo na internetu Genadij i Ljudmila snimljeni su u vrtu svog doma u Maikopu, glavnome gradu Adigejske Republike. Ta zemljica na krajnjem jugozapadu Rusije domovina je Čerkeza, koji su danas u Adigeji manjina. Adigejaca je ukupno pola milijuna, u Maikopu živi ih više od sto pedeset tisuća. Rusa je u Adigeji preko pedeset posto, Čerkeza trideset i šest posto. Prije trideset godina, u vrijeme koje predstavlja sadašnjicu u ovim romanesknim manevrima, Genadij Nikolajevič Osipovič prekinuo je vojnu karijeru i povukao se u zavičaj. Trideset godina plijevi vrt, sije i sadi povrće. Kada bi Genadij Nikolajevič imao unuku, ona bi pitala: A šta je naš djedica radio prije nego što je sadio cvijeće? On bi joj odgovorio: Nije to, budalice, cvijeće! To su tikvice! Dvije godine nakon što je načinjena ova fotografija, Genadij Nikolajevič Osipovič će, “nakon duge i teške bolesti”, umrijeti. Dogodit će se to 23. rujna 2015, kada već prolazi doba tikvica i kada bi se, svake godine, Genadij Osipovič prepirao sa svojim unutarnjim demonima, koji su neprestano širili zapadnu propagandu.
General Anatolij Mihajlovič Kornukov izdao je naređenje da se ruši neidentificirani zrakoplov, a potpukovnik Genadij Nikolajevič Osipovič naređenje je samo izvršio. General Kornukov poslije je rekao da mu je iza svega ostao neki neugodan osjećaj. Ali uvjeren je da je ispravno postupio. Ako je i izgledao kao putnički avion, ako je i poletio kao putnički avion sa 246 putnika i 23 člana posade, ako je na njujorškom aerodromu i najavljen kao redovit let i ako je, kako to često biva s redovitim civilnim letovima, kasnio 35 minuta – što je sve redom ustvrdila protivnička, da ne kažemo neprijateljska strana, to nije bio civilni let i nije bio civilni avion, mišljenja je Anatolij Mihajlovič. I neće to mišljenje promijeniti nikad. Jer kako to mislite, gnjevi se on, da se avion izgubio, da je za stotinjak ili više kilometara promašio rutu, i da posada i kontrolni toranj satima nisu bili svjesni da se sve više udaljavaju od rute? Kako to mislite, pita se general, da se dogodila greška, kada je zapadna tehnologija već toliko superiorna sovjetskoj tehnologiji?
Kada bi čovjek bio u stanju makar i na trenutak povjerovati u sve to što govorite, podrhtava Anatoliju Mihajloviču glas, i da je u pitanju bila greška, i da smo mi oborili putnički avion, i da smo skrivili smrt 269 ljudi, na mah bih sišao s uma! Poludio bih kao onaj nesretni Shakespeareov kralj. Ali to naprosto nije moguće! Tog trenutka naprosto ne može biti! A zapadna propaganda, ponovo će ljutitim glasom, baš na to i igra: da mi povjerujemo u nešto u što se ne može vjerovati i da konačno izgubimo razum! Da povjerujemo kako se oni bore za slobodu čovječanstva, a mi ne samo da smo protiv te slobode, nego tamo ubijamo ljude koji su krenuli na put.
General Kornukov pokazao se čvršćim od potpukovnika Osipoviča. Ili je stvar u tome da je, ipak, jednostavnije izdati naređenje da se sruši avion sa 269 ljudi, nego to naređenje provesti. A možda je najvjerojatnije da se radi o razlikama u ljudskim prirodama i u onome što je naslijeđeno genima. Za akciju u kojoj je, dijelom, postupao i samostalno, budući da se njegov nadređeni, general Kamenski, dvoumio, Kornukov nije ni odlikovan ni kažnjen. Skoro dvije godine kasnije, u proljeće 1985, bit će raspoređen za zapovjednika 71. zrakoplovnog lovačkog korpusa, pri sovjetskim trupama u Demokratskoj Republici Njemačkoj. U toj prekomandi, izvršenoj kratko po dolasku Mihaila Gorbačova na čelo Sovjetskog Saveza, posljednji je, možda, odjek sovjetske osionosti u Hladnome ratu. Na čelo lovačke zrakoplovne flote u srcu Europe raspoređen je oficir za kojeg je Zapad jako dobro znao da je lak na obaraču. Tri godine kasnije unaprijeđen je u zamjenika načelnika Sovjetskog ratnog zrakoplovstva, nakon čega slijedi dalje njegovo vojničko napredovanje. Ispravno je bilo njegovo držanje u vrijeme neuspjelog vojnog udara protiv Gorbačova. Na kraju će, 22. siječnja 1998. general Anatolij Mihajlovič Kornukov postati zapovjednik Ruskog vojnog zrakoplovstva. Na tom će položaju ostati četiri godine, da bi potom, s navršenih šezdeset, postao vojni državni savjetnik u pitanjima proturaketne obrane i terorističkih zračnih napada. U Pravdi od 31. ožujka 2004. savjetnik Kornukov apelira na vlasti da, nakon ulaska baltičkih zemalja u euroatlantske integracije, budu oštrije prema zrakoplovima koji lete iz zemalja Nato saveza. “Ako je neki avion prešao crtu državne granice, treba ga bez razmišljanja rušiti”, rekao je, pozivajući se, naravno, na međunarodno pravo. Za to vrijeme Genadij Nikolajevič prati razvojne cikluse tikvica, rajčice, graha, i nervira se zbog svakoga njihovog poremećaja. Anatolij Mihajlovič se po vojnom umirovljenju zapošljava kao zamjenik direktora u glavnoj ruskoj tvrtki za proizvodnju raketnog i protivavionskog oružja. Potom sagorijeva u svom radnom elanu, i umire iznenada 1. srpnja 2014. Genadiju Nikolajeviču tada ostaje još malo više od godine života. U njegovom slučaju vrijeme je to mnogo kraće od dvanaest minuta.
Postoji vjerovanje, možda potvrđeno i dokumentima iz vojnih arhiva, da je početkom rujna 1983. svijet bio na korak od rata. Amerikancima je, čini se, trebalo vremena da shvate kakva je inspiracija Sovjete vodila u rušenje civilnog zrakoplova. Sovjeti su bili frustrirani Reaganovom objavom Rata zvijezda, ili takozvane Strateške obrambene inicijative (Strategic Defense Initiative, SDI), kao i raspoređivanjem raketa Pershing II po Europi. Ozbiljno su se plašili američkoga nuklearnog napada. Vjerojatno su za to imali dobrih razloga, jer je na čelu Amerike bio militantni antikomunist, čija se kaubojska filozofija nije bitno razlikovala od filozofije orijentalnih vjerskih fanatika, čije je vrijeme upravo nastupalo. Reaganu su, kao i njima, pitanja svjetskog mira, demokracije i slobode, te najopćenitijih emocionalnih i moralnih ljudskih načela, bila uznemirujuće jednostavno postavljena i definirana. A možda se i prvi put dogodilo da je u Bijelu kuću stupio gori od onoga koji je zasjeo u Kremlj. Tog rujna, dok se svijet po vjerovanjima epičara Hladnoga rata posljednji put zaljuljao, Jurij Vladimirovič Andropov otišao je u bolnicu, iz koje više neće izaći. Umrijet će dan nakon početka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Ali već je početkom rujna u sebi bio distanciran od svijeta u kojem pod udarom njegovih raketa padaju putnički avioni. Samo mjesec i pol ranije, usred tog posljednjeg ljeta u životu Jurija Vladimiroviča, Sovjetski Savez je, u trenutku jednoga sentimentalnog i djetinjeg detanta – koji bismo nešto zlobnije mogli nazvati pedofilnim detantom – na njegov poziv posjetila američka djevojčica Samantha Smith. Sa svojim je sovjetskim vršnjacima boravila u pionirskom kampu, gdje se uvjerila da su i oni za svjetski mir. Tačno dvije godine manje tjedan potom, 25. kolovoza 1983, Samantha Smith gine u padu zrakoplova…
U petak, 16. rujna 1983, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Ronald Reagan objavljuje vijest koja većini ljudi ostaje nerazumljiva. Nije je moguće naći u jugoslavenskim dnevnim ili tjednim novinama. A vjerojatno ni sam Reagan do kraja ne razumije ono što je upravo objavio. Čak ni oni koji znaju o čemu je riječ, ne mogu pretpostaviti kakve su dalekosežne posljedice Reaganove objave, koja je, u to nema sumnje, inspirirana rušenjem korejskog zrakoplova. Naime, američki predsjednik objavio je da će američki satelitski sustav za osmatranje i pozicioniranje zemaljskih objekata, tada već nazvan Global Positioning System, po svome dovršetku biti dostupan i za civilnu upotrebu. Kako se nebo, za razliku od zemlje, teško može teritorijalizirati, Global Positioning System pritom mora postati javno dobro svih stanovnika svijeta, na način na koji je možda još jedino javno dobro zrak koji svi oni dišu. Jednom, u nekoj tog rujna još nezamislivo dalekoj budućnosti, kada Global Positioning System bude postavljen, bit će skoro nemoguće da neki civilni zrakoplov odluta baš onako kako je odlutao KAL 007. I, što je Reaganovoj administraciji u tom trenutku mnogo važnije, postat će nemoguća sva ta lažna sovjetska objašnjenja i obrazloženja. Time će se samo uvećati američka i zapadna nadmoć nad komunističkim Istokom. Global Positioning System gradit će se dugo, te će se na kraju sastojati od 24 do 32 satelita. Nakon dovršenja će, sredinom devedesetih, američkoj vojsci omogućiti savršenu trodimenzionalnu sliku pozicija na Zemlji. Građanima svijeta dostupan bit će manje precizan, ali još uvijek fascinantan sustav, koji je ciljeve promašivao za oko 300 metara. Bill Clinton će 1. svibnja 2000. godine ukinuti razliku između vojnog i civilnog GPS-a, tako da će nepreciznost sustava biti smanjena na 20 metara.
Jednom ću, četrdesetak godina kasnije, lutati stranim gradovima, noseći u džepu elektronsku spravu koja me ne pušta da se izgubim. Sramežljiv poput Genadija Nikolajeviča, premda nagovaran od one koja me s leđa pridržava, i ruka joj je na mojoj ruci, nikad se nisam usuđivao nikoga ništa pitati. Takav sam bio kao petogodišnji dječačić, nakon što me je Nano izgubio na Pilama, takav sam sa sedamnaest, i takav ću ostati. Bit će mi uvijek lakše satima da lutam u pokušajima da usaglasim vlastiti Positioning System, nego da ikoga išta pitam. A onda će GPS riješiti moje probleme s lutanjem po poznatim i nepoznatim gradovima. Tada će mi, možda, na um pasti da je moglo drukčije biti da je Genadij Nikolajevič nekome, ipak, javio da vidi upaljena svjetla iza dvorednih prozora Boeinga 747, i da je slagao da iza tih prozora gleda ljude. Mnogo ljudi, nikad ih toliko nije bilo na ovim visinama. Šteta što je bio toliko sramežljiv pa nije pitao. Njegova pogreška pala je na moju savjest, jer mi je narav takva.