Najomiljenija kartaška igra generaciji mojih roditelja bio je remi. Kada dozovem prizore odraslih što se kartaju u stanovima, planinarskim domovima i vikendicama, dok napolju uporno rominja kiša a preko ogoljenog drveća se navlače olovni oblaci, primjećujem da su sve te scene vremenom izblijedile. Najviše boje sačuvano je u blještavim slikama ljetovanja na Jadranu. Pamtim žene u dvodijelnim kostimima hipi dezena i brkate muškarce velikih stomaka kojima su već prvi dan na moru izgorjela leđa i ramena. Oljuštene površine kože, što ima nešto svjetliju nježno-crvenu nijansu, jedni drugima brižljivo ukrašavaju bijelim ratničkim bojama Nivea kreme. Očevi i majke će igrati remija na plastičnim stolovima terasa uz more i frotirnim peškirima plaža Drvenika, Podgore ili Tučepa. Sve do zalaska sunca ili dok cendranje umorne i pregladnjele djece ne postane nesnosno.
Za razliku od ovih povremenih neobaveznih kartanja, tek da se prekrati vrijeme ili u mediteranskom hladu crnog jasena zaliječi izgorjela koža, postojala je i zapanjujuće drugačija igra. Moj otac Salem je, od kako znam za sebe, na našem trpezarijskom stolu razvlačio beskonačnu partiju remija protiv čika Atifa. Pedantno su bilježili rezultat u tefter koji je, zajedno s pakovanjem dva špila Piatnik karata, decenijama ležao pored kutije sa maminim priborom za šivanje u srednjoj ladici ugradbenog plakara. Valjda jer se nadmeću na terenu naše trpezarije, domaćin je, na vrhu lijeve kolumne tabelarnog prikaza rezultata, prvi potpisan kao „Leme“. Nikada nisam čuo da ga tako zovu i pitam se da li mu to bio samo kartaški nadimak? Da li ga je neko, možda u mladosti prije nego sam se rodio, tako zvao? Ili je sam sebe prozvao Leme? Je li to njegov unikatni „player nickname“ osmišljen pola stoljeća prije nego postaje obavezna identifikacija online takmičara?
Igrači neke karte drže u ruci, a neke su izložili ispred sebe po pravilima koja su mi u to vrijeme beznadno komplikovana. Na stolu bliže zidu je teška kristalna pepeljara, pored nje dva izmiješana špila crvenih i plavih pozadina. Nakon što povuku kartu igrači jedno vrijeme bez riječi zabrinuto odbijaju dimove cigara, otac puši York a čika Atif Milde Sorte, a onda se mrgode i nesretno uzdišu bez obzira šta dobili. Potom je pridodaju lepezi što im je već u ruci ili licem prema gore teatralno odbacuju na gomilu.
Još prije kartanja je poslužena večera, a kada je partija započela od majke je zatraženo da sa stola skloni sve osim hladne plate koju zovemo meza. Prije nego gosti dođu otac je najoštrijim nožem tanko narezao sudžuk, šareno suho meso, bijeli travnički i žuti Karavan sir, tvrdo kuhana jaja i kisele krastavce. Nakon što je s posvećenošću bez presedana planski rasporedio mezetluke po ovalnom pladnju, mama ritual kompletira ukrašavanjem središta posude domaćim ajvarom u kojem prevladava patlidžan pa je crveno smeđe boje. Niko osim mene ne prigovara, a ja se istinski oneraspoložim, ako nema ajvara i obred nemarno upotpuni mladim sirom, drhtavom pavlakom ili kiselkastim žutim kajmakom.
Nisam još ni krenuo u školu a već sam upozoren da nije lijepo, koliko god me meza privlačila, pred gostima sa trpezarijskog stola uzimati šta mi se svidi. Otac kaže da budem pristojan dječak i umjesto toga mami kažem šta želim pa će mi ona dati. Naravno, nikada se nije desilo da majka, koja je nakon silnih kuhanja i spremanja konačno dočekala s gošćama progovoriti u dnevnoj sobi, skoči na noge i nareže mi mezetluke. Kratko mi odgovara da sam već večerao, a žene izvaljene na kauču prekrštenih nogu taj moj zahtjev nalaze i prilično duhovitim. Cijelu večer me posprdno zovu mladi gospodin i za mnom viču: „Vidi ti njega?“ i „Šta se on samo dosjetio“.
Pristojno ponašanje nalaže i da nije lijepo prolaziti iza leđa igrača i govoriti šta imaju u ruci. Mada ne znam nazive karata, osim džokera koji izgleda kao pregladnio klovn, otac me upozorava da ne smijem odavati čak ni boju karata. Pogotovo bi me protjerali na spavanje ako bih otkrio da neko ima džokera kojeg kriju kao zmija noge. Stojeći iza čika Atifa uživam u spoznaji da na svijetu postoji nešto što znam a o čemu nema pojma čak ni moj premudri otac. Recimo, da su karte čika Atifa uglavnom crne boje i da je u sredini lepeze zašuškao iscerenog klovna koji me gleda izbečenih očiju.
Njihov kartaški tefter je već prve sarajevske ratne zime, prije nego saznah koji je na kraju bio rezultat, majka naložila u limenoj pećici za koju smo zadnje devize dali kazandžiji na Čaršiji. Jesu li moj otac i čika Atif u tom sumraku naših života, svega par sedmica prije prvih barikada i opčinjeno igrajući Remi kao da se oko njih ništa ne dešava, mogli i sanjati šta će nas preko noći zadesiti?! Je li u takvim vanrednim okolnostima finalni rezultat višedecenijske partije uopće važeći? Kartaški dvojac već dugo prebire meze po nebeskim trpezarijama ali dječak ih vidi i ne otkriva koje karte imaju. Da li to igru čini bezvremenom?
Remi
Najomiljenija kartaška igra generaciji mojih roditelja bio je remi. Kada dozovem prizore odraslih što se kartaju u stanovima, planinarskim domovima i vikendicama, dok napolju uporno rominja kiša a preko ogoljenog drveća se navlače olovni oblaci, primjećujem da su sve te scene vremenom izblijedile. Najviše boje sačuvano je u blještavim slikama ljetovanja na Jadranu. Pamtim žene u dvodijelnim kostimima hipi dezena i brkate muškarce velikih stomaka kojima su već prvi dan na moru izgorjela leđa i ramena. Oljuštene površine kože, što ima nešto svjetliju nježno-crvenu nijansu, jedni drugima brižljivo ukrašavaju bijelim ratničkim bojama Nivea kreme. Očevi i majke će igrati remija na plastičnim stolovima terasa uz more i frotirnim peškirima plaža Drvenika, Podgore ili Tučepa. Sve do zalaska sunca ili dok cendranje umorne i pregladnjele djece ne postane nesnosno.
Za razliku od ovih povremenih neobaveznih kartanja, tek da se prekrati vrijeme ili u mediteranskom hladu crnog jasena zaliječi izgorjela koža, postojala je i zapanjujuće drugačija igra. Moj otac Salem je, od kako znam za sebe, na našem trpezarijskom stolu razvlačio beskonačnu partiju remija protiv čika Atifa. Pedantno su bilježili rezultat u tefter koji je, zajedno s pakovanjem dva špila Piatnik karata, decenijama ležao pored kutije sa maminim priborom za šivanje u srednjoj ladici ugradbenog plakara. Valjda jer se nadmeću na terenu naše trpezarije, domaćin je, na vrhu lijeve kolumne tabelarnog prikaza rezultata, prvi potpisan kao „Leme“. Nikada nisam čuo da ga tako zovu i pitam se da li mu to bio samo kartaški nadimak? Da li ga je neko, možda u mladosti prije nego sam se rodio, tako zvao? Ili je sam sebe prozvao Leme? Je li to njegov unikatni „player nickname“ osmišljen pola stoljeća prije nego postaje obavezna identifikacija online takmičara?
Igrači neke karte drže u ruci, a neke su izložili ispred sebe po pravilima koja su mi u to vrijeme beznadno komplikovana. Na stolu bliže zidu je teška kristalna pepeljara, pored nje dva izmiješana špila crvenih i plavih pozadina. Nakon što povuku kartu igrači jedno vrijeme bez riječi zabrinuto odbijaju dimove cigara, otac puši York a čika Atif Milde Sorte, a onda se mrgode i nesretno uzdišu bez obzira šta dobili. Potom je pridodaju lepezi što im je već u ruci ili licem prema gore teatralno odbacuju na gomilu.
Još prije kartanja je poslužena večera, a kada je partija započela od majke je zatraženo da sa stola skloni sve osim hladne plate koju zovemo meza. Prije nego gosti dođu otac je najoštrijim nožem tanko narezao sudžuk, šareno suho meso, bijeli travnički i žuti Karavan sir, tvrdo kuhana jaja i kisele krastavce. Nakon što je s posvećenošću bez presedana planski rasporedio mezetluke po ovalnom pladnju, mama ritual kompletira ukrašavanjem središta posude domaćim ajvarom u kojem prevladava patlidžan pa je crveno smeđe boje. Niko osim mene ne prigovara, a ja se istinski oneraspoložim, ako nema ajvara i obred nemarno upotpuni mladim sirom, drhtavom pavlakom ili kiselkastim žutim kajmakom.
Nisam još ni krenuo u školu a već sam upozoren da nije lijepo, koliko god me meza privlačila, pred gostima sa trpezarijskog stola uzimati šta mi se svidi. Otac kaže da budem pristojan dječak i umjesto toga mami kažem šta želim pa će mi ona dati. Naravno, nikada se nije desilo da majka, koja je nakon silnih kuhanja i spremanja konačno dočekala s gošćama progovoriti u dnevnoj sobi, skoči na noge i nareže mi mezetluke. Kratko mi odgovara da sam već večerao, a žene izvaljene na kauču prekrštenih nogu taj moj zahtjev nalaze i prilično duhovitim. Cijelu večer me posprdno zovu mladi gospodin i za mnom viču: „Vidi ti njega?“ i „Šta se on samo dosjetio“.
Pristojno ponašanje nalaže i da nije lijepo prolaziti iza leđa igrača i govoriti šta imaju u ruci. Mada ne znam nazive karata, osim džokera koji izgleda kao pregladnio klovn, otac me upozorava da ne smijem odavati čak ni boju karata. Pogotovo bi me protjerali na spavanje ako bih otkrio da neko ima džokera kojeg kriju kao zmija noge. Stojeći iza čika Atifa uživam u spoznaji da na svijetu postoji nešto što znam a o čemu nema pojma čak ni moj premudri otac. Recimo, da su karte čika Atifa uglavnom crne boje i da je u sredini lepeze zašuškao iscerenog klovna koji me gleda izbečenih očiju.
Njihov kartaški tefter je već prve sarajevske ratne zime, prije nego saznah koji je na kraju bio rezultat, majka naložila u limenoj pećici za koju smo zadnje devize dali kazandžiji na Čaršiji. Jesu li moj otac i čika Atif u tom sumraku naših života, svega par sedmica prije prvih barikada i opčinjeno igrajući Remi kao da se oko njih ništa ne dešava, mogli i sanjati šta će nas preko noći zadesiti?! Je li u takvim vanrednim okolnostima finalni rezultat višedecenijske partije uopće važeći? Kartaški dvojac već dugo prebire meze po nebeskim trpezarijama ali dječak ih vidi i ne otkriva koje karte imaju. Da li to igru čini bezvremenom?