Prvi sam put tog dana čuo zvuk metka koji se odbija od crne kamene plohe ispred Skupštine. Zvuk metka koji se odbija od kamena.
Bio sam u gužvi, u masi ljudi koja se kretala lijevo i desno, uplašena i gnjevna. Ostat će samo strah.
Izdvojio sam se i pošao kući. Srce mi je tuklo u grlu, ponižavajuće.
Uz neku ogradu stajao je Ivica Puljić, voditelj večernjeg televizijskog dnevnika, moj onodobni drug.
Vidiš ovo, rekao je.
Vidim, rekao sam. Ili nisam.
Bilo je to prije dvadeset i šest godina, ali sam zapamtio tih nekoliko trenutaka susreta s njim. Prije i poslije toga ništa, sve zaboravljeno. Osim zvuka metka koji se odbija od kamena i mijenja putanju. Juri u lice svijeta.
Pamtim izraz njegova lica, televizijski sako, sve.
Ivica
Prvi sam put tog dana čuo zvuk metka koji se odbija od crne kamene plohe ispred Skupštine. Zvuk metka koji se odbija od kamena.
Bio sam u gužvi, u masi ljudi koja se kretala lijevo i desno, uplašena i gnjevna. Ostat će samo strah.
Izdvojio sam se i pošao kući. Srce mi je tuklo u grlu, ponižavajuće.
Uz neku ogradu stajao je Ivica Puljić, voditelj večernjeg televizijskog dnevnika, moj onodobni drug.
Vidiš ovo, rekao je.
Vidim, rekao sam. Ili nisam.
Bilo je to prije dvadeset i šest godina, ali sam zapamtio tih nekoliko trenutaka susreta s njim. Prije i poslije toga ništa, sve zaboravljeno. Osim zvuka metka koji se odbija od kamena i mijenja putanju. Juri u lice svijeta.
Pamtim izraz njegova lica, televizijski sako, sve.
Bilo mi je na trenutak lakše, zato pamtim.
Njegovo televizijsko lice značilo je sigurnost.
Da ovo nije stvarno, da se ne događa ništa.