Pjesma mame Mumi

Ulica je vrela kao i nebo iznad nje.
Kupači mokre kose vraćaju se s jezera.
Nosim ceker na kome je mama Mumi.
Mama Mumi živi u Finskoj.
U Finskoj žive i Finci.
Ponekad dođu pa malo žive i u Bosni.
Njihov red trpi u našem neredu.
I oni trpe.
Malo.
Pristojno.
Mi trpimo glasno.
Živimo glasno.
Preglasno.
Izlažemo svoje ljubavi, susrete i namještaj
edukacije, putovanja, namjere
prijateljima iz fb mreže.
Mami Mumi svega je dosta.
Ostavila je pismo i otišla
Vjerovatno u Finsku.
Sad sjedi na nekom fjordu
i čeka da se tata Mumi vrati iz ribolova
Onda će razgovarati uz čaj
sve dok ne ugase svjetlo
i nikome neće pokazati
kako izgleda naličje njihovog mraka.

Ovo je duga i besmislena pjesma
o jednom napuštenom cekeru,
sretnom paru iz Finske
i vreloj ulici koja me vodi do supermarketa.
Na kraju ulice iznenađenje
umjesto semafora na trotoaru je izrasla hrid
i kvart se nasukao u more kao neka teška, betonska riba
Dođi, tata Mumi, čujem sebe kako dovikujem valovima
pjevušim dok bućkam stopalima u Sjevernom moru
napravit ću kolač od borovnica
i dvije ribe ulovljene na pučini
sasvim su dovoljne za večeru.
kad upalimo mrak i podijelimo dah
bit će to nešto sasvim između tebe i mene.
Sasvim, sasvim naše.

Jagoda Iličić 18. 10. 2018.