(bilješke za poemu)
Moj živote, što stotinama Puta od nove ere poče, A drukčijega nikad ama Baš ništa: vazda stare ploče.
No bili smo u dobra ratno Izdržljiviji nego mule A to je zato, vjerovatno, Što krenuli smo svi od nule –
Eto otkud u meni žali Toliko: ćutim da mi nije Od osamnaest više, ali Brzo će, dušo, da se mrije.
Pa hajde, bar se u snu umij Junskom rosom i tamo vini Gdje zavičajna lipa šumi O izgubljenoj domovini.
14. 2. 2010.
Toliko se grizoh, tog marta Četrnaestog, da lik dobih Onog što se sa društvom karta Dok mati mre u drugoj sobi.
To je sto puta već probani Bijeg od pakla kroz pakao: Sve što ne boli, što ne rani, To nikad nisam ni takao.
Vjerujem, ko u stvarno, samo U ono što opeći može, Ili što nam, ledom i tamom U vidu šiljka, tiče kože.
Magluština je svu dalj skrila I prizire se srcu kajnom Da ima nešto oproštajno, I u mahanju ptičjih krila.
Što javlja: prođe taj, čekani Zaludu, život da doleti, Preko pustara i goleti, S vijornom grivom, ko zekani.
Mada nagradi kašto zjene Čas kad mreškanje voda kraljskih, Niti u meni, ni van mene, Mir utjelovi nezemaljski.
Tad nisam, ko u usku klijet, Zaključan u se: valjda stoga Poznatiji mi dođe svijet I od potpisa vlastitoga.
Čini se da znam zbiljski ko sam Kad ćutim da sam, ko u ćivot, Spreman kleti se u taj posan I kržljav, ali ipak život.
I tada ličim na bonoga Koji zna, u tren kada mrije, Da Zemlju volje zbog onoga Čeg nikad na njoj bilo nije.
Čak možda krije grku sreću Sve što je bilo bezliječno. A Bog? U zamak taj sa vječno Dignutim mostom ući neću.
Zapojao Homerov Femija: Zavezla se po suhu đemija.
Neću vidjeti Peterbug. Ni Bali. I sred ovoga s tri zvjezdice ada Nizaće se dani i svi biće nalik Ženi koja nije voljela nikada.
Sad, lišen razloga da u pjesmi lažem, S gordošću (koje bar tu mi ne fali) – Mogu svakome živom da pokažem Iscrpan spisak nadežda propalih.
Ali ko lijek od zemaljske tréšnje, Zna da mi kašto, u sne, dođe trenut Kada papljanske procvjetale tešnje Prosjacima u susret krenu.
I nisam, ko svi u toj ljuskoj česti Još za istinu nagluv. Od vijesti.
Još tu je hip kada do svijeta inog Vodilo čak me divljeg vepra rilo Ili čas kad je vrelo Ljubičino Sveštenu tugu žuborilo
Za onim što nas ne vodi do Boga, I čega nema, ali se Bog zove. Kada je mojoj duši miris zove – Bio miris života samoga.
Još mi u duduk mrtvi čoban svira, A Ljuboviđom još uvijek mora Da mornarica moja od papira Plovi put Crnog mora.
Još struk sporiša, za me, sred Sahare, Otvori drevne mirisine sehare.
Nek vidjeti neću otok San Mikele S Njegovim* grobom, gdje sija sa svoda Sunce čije su zrake oštre ko da Sa Lenjinove odbiše se ćele.
I nek nikad neće mom vidu Ukazati se gospodnje lice: To je portret, iz radionice Slikarske, vječno okrenut zidu.
Ali još mogu viknuti u vjetar: Drugorazredno doba istinama Drugoga reda hranilo je nama Duše uzane poput epruveta.
*Josif Brodski
Prethodni tekstovi
Inventura u šezdeset petoj/1
(bilješke za poemu)
1. Zavičajna lipa
Moj živote, što stotinama
Puta od nove ere poče,
A drukčijega nikad ama
Baš ništa: vazda stare ploče.
No bili smo u dobra ratno
Izdržljiviji nego mule
A to je zato, vjerovatno,
Što krenuli smo svi od nule –
Eto otkud u meni žali
Toliko: ćutim da mi nije
Od osamnaest više, ali
Brzo će, dušo, da se mrije.
Pa hajde, bar se u snu umij
Junskom rosom i tamo vini
Gdje zavičajna lipa šumi
O izgubljenoj domovini.
14. 2. 2010.
2. Ipak život
Toliko se grizoh, tog marta
Četrnaestog, da lik dobih
Onog što se sa društvom karta
Dok mati mre u drugoj sobi.
To je sto puta već probani
Bijeg od pakla kroz pakao:
Sve što ne boli, što ne rani,
To nikad nisam ni takao.
Vjerujem, ko u stvarno, samo
U ono što opeći može,
Ili što nam, ledom i tamom
U vidu šiljka, tiče kože.
Magluština je svu dalj skrila
I prizire se srcu kajnom
Da ima nešto oproštajno,
I u mahanju ptičjih krila.
Što javlja: prođe taj, čekani
Zaludu, život da doleti,
Preko pustara i goleti,
S vijornom grivom, ko zekani.
Mada nagradi kašto zjene
Čas kad mreškanje voda kraljskih,
Niti u meni, ni van mene,
Mir utjelovi nezemaljski.
Tad nisam, ko u usku klijet,
Zaključan u se: valjda stoga
Poznatiji mi dođe svijet
I od potpisa vlastitoga.
Čini se da znam zbiljski ko sam
Kad ćutim da sam, ko u ćivot,
Spreman kleti se u taj posan
I kržljav, ali ipak život.
I tada ličim na bonoga
Koji zna, u tren kada mrije,
Da Zemlju volje zbog onoga
Čeg nikad na njoj bilo nije.
Čak možda krije grku sreću
Sve što je bilo bezliječno.
A Bog? U zamak taj sa vječno
Dignutim mostom ući neću.
3. Papljanske procvjetale trešnje
Zapojao Homerov Femija:
Zavezla se po suhu đemija.
Neću vidjeti Peterbug. Ni Bali.
I sred ovoga s tri zvjezdice ada
Nizaće se dani i svi biće nalik
Ženi koja nije voljela nikada.
Sad, lišen razloga da u pjesmi lažem,
S gordošću (koje bar tu mi ne fali) –
Mogu svakome živom da pokažem
Iscrpan spisak nadežda propalih.
Ali ko lijek od zemaljske tréšnje,
Zna da mi kašto, u sne, dođe trenut
Kada papljanske procvjetale tešnje
Prosjacima u susret krenu.
I nisam, ko svi u toj ljuskoj česti
Još za istinu nagluv. Od vijesti.
Još tu je hip kada do svijeta inog
Vodilo čak me divljeg vepra rilo
Ili čas kad je vrelo Ljubičino
Sveštenu tugu žuborilo
Za onim što nas ne vodi do Boga,
I čega nema, ali se Bog zove.
Kada je mojoj duši miris zove –
Bio miris života samoga.
Još mi u duduk mrtvi čoban svira,
A Ljuboviđom još uvijek mora
Da mornarica moja od papira
Plovi put Crnog mora.
Još struk sporiša, za me, sred Sahare,
Otvori drevne mirisine sehare.
Nek vidjeti neću otok San Mikele
S Njegovim* grobom, gdje sija sa svoda
Sunce čije su zrake oštre ko da
Sa Lenjinove odbiše se ćele.
I nek nikad neće mom vidu
Ukazati se gospodnje lice:
To je portret, iz radionice
Slikarske, vječno okrenut zidu.
Ali još mogu viknuti u vjetar:
Drugorazredno doba istinama
Drugoga reda hranilo je nama
Duše uzane poput epruveta.
Zapojao Homerov Femija:
Zavezla se po suhu đemija.
*Josif Brodski