Sadrži ljuvene vizije: bijele volove na pašnjacima,
stabla, navjestitelje, sela.
Ali klizne li iznenada,
uzapti nas u uzak i mračan četverokut.
Tako je tada teška, a u njoj i mi tako teški!
Mnogo je načina da se izgubimo u zemlji,
a samo jedan, vjerujem, da se nađemo: onaj kojemu nas ti poučavaš (blagoslovljen budi, Nikola):
kada svome uzništvu daješ
značenje i prostranstvo zvijezde.
*
Pjesma o vodi u Jajcu
(Canzone dell’ acqua a Jajce)
Voda je otjecala i skakutala
ulicama Jajca, spuštala se nasmijana
poput djeteta, grleno – šalila se
protječući svijetla basamcima;
skrivala se, poskakivala u vrutcima
plesala slapićima u podnožju kućâ.
Poznavala su je sva djeca kao
druga: najveselijega, najslobodnijega.
Kako ga zaboraviti, štogod da su
godine donijele, premda nikakva voda
više nije postojala u njihovoj debeloj prašini
osim gorkoga traga suza?
Voda je gonila svoje stado ulicama Jajca:
Bila je pastir s tisuću sretnih janjčića,
lelujanje hrptenicâ s uvojcima
mekane pjene, izmjenjivanje
odražaja na tekućim runima
u nedužnu hodu.
Pređa od vode i vune
svijala se u srcima jajačke dječice
u potki šutljivih pastorala:
koja u jednom, napokon, nađoše glas,
jer tom su pređom Parke prele
usud pjesnikov.
*
Ljubav dolazi zrakom
(Amore viene attraverso l’aria)
Je li to neka druga ljubav?
Da, čak i ista – ona drevna, ona vječna.
Jer kad se razdvoje tjelesa
ljubavnika, ostaje nestvarna nit
kao spona: pogled, uzdah,
a onda sjećanje. Stoje tada
jedno naspram drugoga i svjetlost su
jedno drugome i vjetar koji je Duh
pa živi onkraj rastočene putenine.
*
Bezbroj vatrenih točaka
(Miriadi di punti di fuoco)
Pale li se na velikim razmacima
ili svjetlucaju iznenadne pod našim nabranim
vjeđama, crveno zrnje pritješnjeno
u mogranju krvi? ________________Kako odgovoriti
tim znakovima, uobličiti ih u
nove abecede? I jesmo li
i sami vatra ili njezina mračna pozadina –
meteori bačeni u noć
ili crni let između osvijetljenih pristajanja?
Stalan je tek plam, kao što stalan mu je rub
vječno gibljiv – više ništa o tome ne razumijem.
Ali netko mu temeljitije poznaje bit
i istraživao je vlastito gorljivo srce
i rojeve zvijezda. Stoga njegove riječi,
i one same profinjena vatra, izazivaju čuđenje
kod slušača, pa u kratku razmaku prizivaju
cijeli svemir: kao sada
u sobi gdje slušamo te,
razmišljajući o tvojoj pobjedi, Nikola,
i o počinku putnika među zvijezdama.
_____________________Margherita Guidacci
***
***
Napomena prevoditelja: Potaknut prelakom nam zaboravljivosti kada je riječ o okruglim obljetnicma (smrti) naših velikana pisane riječi, sjetio sam se Montaleove, Krležine, pa evo i Šopove. Margherita Guidacci (Firenca, 25. 4. 1921. – Rim, 19. 6. 1992.), profesorica engleske i američke književnosti, a usput i prevoditeljica dviju boginja (E. Dickinson i E. Bishop) anglofonske poezije, nikada nije bila u Jajcu, ali je prodornošću svoje poetske intuicije, uz Šopov bolesnički krevet u zagrebačkoj Voćarskoj, dokučila sve ono što nama nepjesnicima nije dato da dokučimo.
Trudio sam se da to osjete i svi koji rado šalabajzaju Ajfelovim mostom! (tk)
Spjev o četiri počela
(Canto dei quattro elementi)
_______________________Nikoli Šopu
*
Zemaljska proturječja
(Antinomie della Terra)
Zemlja nas podupire i zemlja nas rastače.
Zemlja je živima pod a strop mrtvima.
Sadrži ljuvene vizije: bijele volove na pašnjacima,
stabla, navjestitelje, sela.
Ali klizne li iznenada,
uzapti nas u uzak i mračan četverokut.
Tako je tada teška, a u njoj i mi tako teški!
Mnogo je načina da se izgubimo u zemlji,
a samo jedan, vjerujem, da se nađemo: onaj kojemu nas ti poučavaš (blagoslovljen budi, Nikola):
kada svome uzništvu daješ
značenje i prostranstvo zvijezde.
*
Pjesma o vodi u Jajcu
(Canzone dell’ acqua a Jajce)
Voda je otjecala i skakutala
ulicama Jajca, spuštala se nasmijana
poput djeteta, grleno – šalila se
protječući svijetla basamcima;
skrivala se, poskakivala u vrutcima
plesala slapićima u podnožju kućâ.
Poznavala su je sva djeca kao
druga: najveselijega, najslobodnijega.
Kako ga zaboraviti, štogod da su
godine donijele, premda nikakva voda
više nije postojala u njihovoj debeloj prašini
osim gorkoga traga suza?
Voda je gonila svoje stado ulicama Jajca:
Bila je pastir s tisuću sretnih janjčića,
lelujanje hrptenicâ s uvojcima
mekane pjene, izmjenjivanje
odražaja na tekućim runima
u nedužnu hodu.
Pređa od vode i vune
svijala se u srcima jajačke dječice
u potki šutljivih pastorala:
koja u jednom, napokon, nađoše glas,
jer tom su pređom Parke prele
usud pjesnikov.
*
Ljubav dolazi zrakom
(Amore viene attraverso l’aria)
Je li to neka druga ljubav?
Da, čak i ista – ona drevna, ona vječna.
Jer kad se razdvoje tjelesa
ljubavnika, ostaje nestvarna nit
kao spona: pogled, uzdah,
a onda sjećanje. Stoje tada
jedno naspram drugoga i svjetlost su
jedno drugome i vjetar koji je Duh
pa živi onkraj rastočene putenine.
*
Bezbroj vatrenih točaka
(Miriadi di punti di fuoco)
Pale li se na velikim razmacima
ili svjetlucaju iznenadne pod našim nabranim
vjeđama, crveno zrnje pritješnjeno
u mogranju krvi?
________________Kako odgovoriti
tim znakovima, uobličiti ih u
nove abecede? I jesmo li
i sami vatra ili njezina mračna pozadina –
meteori bačeni u noć
ili crni let između osvijetljenih pristajanja?
Stalan je tek plam, kao što stalan mu je rub
vječno gibljiv – više ništa o tome ne razumijem.
Ali netko mu temeljitije poznaje bit
i istraživao je vlastito gorljivo srce
i rojeve zvijezda. Stoga njegove riječi,
i one same profinjena vatra, izazivaju čuđenje
kod slušača, pa u kratku razmaku prizivaju
cijeli svemir: kao sada
u sobi gdje slušamo te,
razmišljajući o tvojoj pobjedi, Nikola,
i o počinku putnika među zvijezdama.
_____________________Margherita Guidacci
***
***
Napomena prevoditelja: Potaknut prelakom nam zaboravljivosti kada je riječ o okruglim obljetnicma (smrti) naših velikana pisane riječi, sjetio sam se Montaleove, Krležine, pa evo i Šopove. Margherita Guidacci (Firenca, 25. 4. 1921. – Rim, 19. 6. 1992.), profesorica engleske i američke književnosti, a usput i prevoditeljica dviju boginja (E. Dickinson i E. Bishop) anglofonske poezije, nikada nije bila u Jajcu, ali je prodornošću svoje poetske intuicije, uz Šopov bolesnički krevet u zagrebačkoj Voćarskoj, dokučila sve ono što nama nepjesnicima nije dato da dokučimo.
Trudio sam se da to osjete i svi koji rado šalabajzaju Ajfelovim mostom! (tk)