Nemilosrdno prerijsko sunce peče ovih dana nad našim hrvatskim selom, paralizira domaće stanovnike i one putnike koji traže osvježenje u našem hotelu na rubu mjesta. Vrući pustinjski vjetar diže papire na recepciji, stolnjaci u dvorištu lete uokolo, ventilatori se vrte u svim sobama i ostavljaju sve ovdje izgubljene duše u teškom umoru, u egzistencijalnoj pospanosti koju neće prekinuti ni otkriće nove nepoznate zlatne žile niti pojava domaćeg medvjeda. Na konjima na livadi ispod hotela može se jahati još samo u jutarnjim satima i onda opet kasno navečer. Dolje u selu pijesak i vrućina lebde u zraku, otvorene ceste leže u prašnjavoj scenariju u kojem, čini ti se – samo ako dovoljno dugo buljiš u njega –nepoznati jahač u galopu od horizonta juri prema tebi.
Da je Divlji zapad upravo ovdje, u Hrvatskoj, u Gorskom kotaru, na ravninama i brdima nacionalnih parkova Plitvica, Paklenice ili Krke, to je već znao filmski tim šezdesetih koji je ovdje snimao legendarne filmove o liku Winnetoua, filmove s kojima će svaki Nijemac odrasti i u čijoj će pripovijesti Francuz Pierre Brice biti zauvijek najindijanski među Indijancima, utjelovljenje neukrotivog, lijepog, ali svejedno časnog i dobrog divljaka. Ovih se dana na nekadašnjim mjestima snimanja stvara remake, ili bolje rečeno nova adaptacija stare priče Karla Maya koja želi – ni više ni manje – da se istom pričom, ali novim slikama, novim glumcima i s boljom tehnikom upiše u glave televizijskih gledatelja. I kako se sve što se u blizini obale dešava odmah pretvara u turističku ponudu, zajedno s gostima razmišljamo o posjeti mjestu snimanja u nadi da ćemo uspjeti vidjeti novog filmskog poglavicu. Možda bi se ta ideja čak izgubila u hotelskoj svakodnevnici da nije hotelski gost danas slučajno ostavio primjerak Bild am Sonntag na terasi. Tamo nalazim – ekskluzivnu – objavu imena i fotografije novog Winnetoua. Zove se Nik Xhelilaj, u njemačkom govornom svijetu možda poznat kao glavni glumac njemačkoalbanske filmske produkcije “Albanac” (2010). I Nik Xhelilaj jest Albanac.
On izuzetno dobro izgleda i ima onu egzotičnu i estetično snažnu eleganciju s kojom će ispuniti, mislim, sve uvjete da nanovno ispiše povijest filma kao vječni Winnetou. I zaista je Karl May u vezi s indijanskim i fiktivnim poglavicom puno tražio: “Nije nosio bradu; u tom je smislu bio potpuni Indijanac. I zato su se nježne, blaženo lijepe, ali istovremeno snažne crte njegovih usnica vidjele u svakom trenutku, te polupune usne, rekao bih, usne za ljubljenje, sposobne za najslađe zvukove kao i za najstrašnije glasove gromova, za okrepljujuće pohvale i za najoštriju ironiju. (…) Nikad nisam slušao boljeg, uvjerljivijeg i zanosnijeg govornika od njega i ni jedan slučaj mi nije poznat u kojemu je bilo čovjeku moguće odoljeti ovom visokom neusporedivom Apaču. (…) Najljepše, doduše, bile su njegove oči, one tamne, baršunaste oči u kojima je mogao biti, ovisno o povodu, cijeli svijet ljubavi, dobrote, zahvalnosti, suosjećanja, brige, ali i prezira. Takve iskrene, vjerne, poštene oči, u kojima u bijesu gori sveta vatra ili iz kojih nezadovoljstvo šalje uništavajuće munje, mogao je imati samo čovjek čiste duše, časnog srca i nepromjenjivog karaktera koji je posjedovao cijelu istinu osjećanja kao Winnetou.“( (Karl May, Božić! 1897, St. 87 [278]), prijevod A.-K.G.)
Sama sam odrasla uz filmove o Winnetouu, u mom djetinjstvu ne postoji ljepši književni ili filmski junak od Winnetoua. Njegova smrt u trećem dijelu je do dan danas neobrađena trauma moje mladosti. Onaj koji želi ponovno stvarati jednog Winnetoua istog kalibra mora me (i sa mnom sve gledatelje) poslati na kauč kod hipnotizera koji će napraviti da istu stvar ponovno doživim istom snagom, koji će mi utisnuti novo lice u sjećanje, novog ali svejedno poznatog Winnetoua, novo oduševljenje i novu tugu. Jer nema drugog filmskog lika koji tako genijalno povezuje sve ono što je Nijemcima lijepo, pošteno i hrabro. Winnetou je u svojoj srži, kao i njegov njemački izumitelj, pravi Nijemac.
Ne sumnjam da će izabrani glumac imati sve te osobine, ne sumnjam da su se maksimalno potrudili baš oko toga, jer je to najbitnije u takvom projektu. Film može imati sve najbolje, slike, tehniku, sve prva liga, ali najvažniji su u takvom slučaju glumci.
Najbolja vijest ovog ljeta za mene je upravo ta o albanskom porijeklu glumaca Winnetoua. Jer se Albanija posljednjih mjeseci u njemačkim medijama pojavljuje u drugim kontekstima. Veliki dio izbjeglica koje se trenutno upućuju na takozvanu “Balkan route” preko Srbije i Mađarske prema Zapadu jesu Albanci. U nekim se zemljama brane strogim kontrolama na granicama, negdje se grade zidovt ili žičane ograde, a to je mjera koja u Europi do nedavno nije bila zamisliva. I u Njemačkoj se diskusije o pitanju što se s tim izbjeglicama treba raditi zakuhavaju. I ne samo to: stvaraju se nove predrasude, izgovaraju se prijetnje, izbjeglički domovi se pale. Čuju se glasovi, i ne samo potajno i anonimno, nego glasno i jasno, ponekad uz velike aplauze okoline, koji zahtijevaju da se zemlja zatvori, “da se ne može biti centar socijalne skrbt za sve” (Seehofer) i da ih treba poslati onamo otkud su došli. U ljetnoj medijskoj pauzi Nijemci se gube u debatama o tome što je “sigurna zemlja porijekla” ili “nesigurna zemlja porijekla”, i pomalo mi se čini – bar iz moje hrvatske daljine – da se neprijateljstvo prema strancima vraća u salone i građanske dnevne sobe. I tu je vijest da se našao novi Winnetou dobrodošla. Sad ćemo vidjeti još više fotografija, shvatit ćemo da je on zaista utjelovljenje književnog lika Karla Maya i cijelo vrijeme ćemo znati da je on Albanac. To je divno.
“Taj krasni čovjek je sada bio visoko na konju, ovdje u sobi, i sve oči zalijepile su se čudom i divljenjem njegovom zapovijedajućem liku i njegovoj besprijekornoj pojavi koja se djelomično nalazila u plemenitom držanju u sedlu i u stremenima ukrašenim zubima čegrtuše. S njegovih širokih snažnih ramena preko grudi i leđa sve do bedara visilo je laso nalik onome što mi je izradila njegova prelijepa sestra Nscho-tschi, a oko uskog, elastičnog struka nosio je šarenu santillo-deku kao šal s kojim je držio nož, revolver i sve predmete koje bi nosio zapadni čovjek na remenu. Na leđima je nosio pušku duple cijevi, ukrašenu na drvenim dijelovima srebrnim čavlima. To je bila ta nadaleko poznata srebrna puška koja svoj cilj nikad nije promašila.“ (Karl May, „Božić!“. 1897, S. 87 [278]))
A pri podjeli uloga, kaže hotelski gost, pazili su i da se u liku Olda Shatterhanda, Winnetouova prijatelja i druga, odmah primijeti neobična otvorenost i ovog karaktera, da glumac naglasi to postignuće “zapadnog čovjeka” da se adaptira na indijanske običaje svoga prijatelja. Kod njega se može vidjeti trud učenja i shvaćanja života i mišljenja Apača i kako to isto spaja sa zapadnim znanjem i djelovanjem.
Ja glumcu Niku Xhelilaju i njegovoj njemačkoj publici od srca želim da postane najbesmrtniji među besmrtnim Apačama u filmskoj povijesti, jer ako je moguće da njemački Winnetou sa svojim indijanskim osobinama i onom “cijelom istinom osjećanja” istovremeno bude Albanac, onda u ovoj Europi još nije sve izgubljeno.
Hotelski dnevnik/9
Kolovoz 2015
Short cuts iz hotela Balatura
*
O cijeloj istini osjećanja
Nemilosrdno prerijsko sunce peče ovih dana nad našim hrvatskim selom, paralizira domaće stanovnike i one putnike koji traže osvježenje u našem hotelu na rubu mjesta. Vrući pustinjski vjetar diže papire na recepciji, stolnjaci u dvorištu lete uokolo, ventilatori se vrte u svim sobama i ostavljaju sve ovdje izgubljene duše u teškom umoru, u egzistencijalnoj pospanosti koju neće prekinuti ni otkriće nove nepoznate zlatne žile niti pojava domaćeg medvjeda. Na konjima na livadi ispod hotela može se jahati još samo u jutarnjim satima i onda opet kasno navečer. Dolje u selu pijesak i vrućina lebde u zraku, otvorene ceste leže u prašnjavoj scenariju u kojem, čini ti se – samo ako dovoljno dugo buljiš u njega –nepoznati jahač u galopu od horizonta juri prema tebi.
Da je Divlji zapad upravo ovdje, u Hrvatskoj, u Gorskom kotaru, na ravninama i brdima nacionalnih parkova Plitvica, Paklenice ili Krke, to je već znao filmski tim šezdesetih koji je ovdje snimao legendarne filmove o liku Winnetoua, filmove s kojima će svaki Nijemac odrasti i u čijoj će pripovijesti Francuz Pierre Brice biti zauvijek najindijanski među Indijancima, utjelovljenje neukrotivog, lijepog, ali svejedno časnog i dobrog divljaka. Ovih se dana na nekadašnjim mjestima snimanja stvara remake, ili bolje rečeno nova adaptacija stare priče Karla Maya koja želi – ni više ni manje – da se istom pričom, ali novim slikama, novim glumcima i s boljom tehnikom upiše u glave televizijskih gledatelja. I kako se sve što se u blizini obale dešava odmah pretvara u turističku ponudu, zajedno s gostima razmišljamo o posjeti mjestu snimanja u nadi da ćemo uspjeti vidjeti novog filmskog poglavicu. Možda bi se ta ideja čak izgubila u hotelskoj svakodnevnici da nije hotelski gost danas slučajno ostavio primjerak Bild am Sonntag na terasi. Tamo nalazim – ekskluzivnu – objavu imena i fotografije novog Winnetoua. Zove se Nik Xhelilaj, u njemačkom govornom svijetu možda poznat kao glavni glumac njemačkoalbanske filmske produkcije “Albanac” (2010). I Nik Xhelilaj jest Albanac.
On izuzetno dobro izgleda i ima onu egzotičnu i estetično snažnu eleganciju s kojom će ispuniti, mislim, sve uvjete da nanovno ispiše povijest filma kao vječni Winnetou. I zaista je Karl May u vezi s indijanskim i fiktivnim poglavicom puno tražio: “Nije nosio bradu; u tom je smislu bio potpuni Indijanac. I zato su se nježne, blaženo lijepe, ali istovremeno snažne crte njegovih usnica vidjele u svakom trenutku, te polupune usne, rekao bih, usne za ljubljenje, sposobne za najslađe zvukove kao i za najstrašnije glasove gromova, za okrepljujuće pohvale i za najoštriju ironiju. (…) Nikad nisam slušao boljeg, uvjerljivijeg i zanosnijeg govornika od njega i ni jedan slučaj mi nije poznat u kojemu je bilo čovjeku moguće odoljeti ovom visokom neusporedivom Apaču. (…) Najljepše, doduše, bile su njegove oči, one tamne, baršunaste oči u kojima je mogao biti, ovisno o povodu, cijeli svijet ljubavi, dobrote, zahvalnosti, suosjećanja, brige, ali i prezira. Takve iskrene, vjerne, poštene oči, u kojima u bijesu gori sveta vatra ili iz kojih nezadovoljstvo šalje uništavajuće munje, mogao je imati samo čovjek čiste duše, časnog srca i nepromjenjivog karaktera koji je posjedovao cijelu istinu osjećanja kao Winnetou.“( (Karl May, Božić! 1897, St. 87 [278]), prijevod A.-K.G.)
Sama sam odrasla uz filmove o Winnetouu, u mom djetinjstvu ne postoji ljepši književni ili filmski junak od Winnetoua. Njegova smrt u trećem dijelu je do dan danas neobrađena trauma moje mladosti. Onaj koji želi ponovno stvarati jednog Winnetoua istog kalibra mora me (i sa mnom sve gledatelje) poslati na kauč kod hipnotizera koji će napraviti da istu stvar ponovno doživim istom snagom, koji će mi utisnuti novo lice u sjećanje, novog ali svejedno poznatog Winnetoua, novo oduševljenje i novu tugu. Jer nema drugog filmskog lika koji tako genijalno povezuje sve ono što je Nijemcima lijepo, pošteno i hrabro. Winnetou je u svojoj srži, kao i njegov njemački izumitelj, pravi Nijemac.
Ne sumnjam da će izabrani glumac imati sve te osobine, ne sumnjam da su se maksimalno potrudili baš oko toga, jer je to najbitnije u takvom projektu. Film može imati sve najbolje, slike, tehniku, sve prva liga, ali najvažniji su u takvom slučaju glumci.
Najbolja vijest ovog ljeta za mene je upravo ta o albanskom porijeklu glumaca Winnetoua. Jer se Albanija posljednjih mjeseci u njemačkim medijama pojavljuje u drugim kontekstima. Veliki dio izbjeglica koje se trenutno upućuju na takozvanu “Balkan route” preko Srbije i Mađarske prema Zapadu jesu Albanci. U nekim se zemljama brane strogim kontrolama na granicama, negdje se grade zidovt ili žičane ograde, a to je mjera koja u Europi do nedavno nije bila zamisliva. I u Njemačkoj se diskusije o pitanju što se s tim izbjeglicama treba raditi zakuhavaju. I ne samo to: stvaraju se nove predrasude, izgovaraju se prijetnje, izbjeglički domovi se pale. Čuju se glasovi, i ne samo potajno i anonimno, nego glasno i jasno, ponekad uz velike aplauze okoline, koji zahtijevaju da se zemlja zatvori, “da se ne može biti centar socijalne skrbt za sve” (Seehofer) i da ih treba poslati onamo otkud su došli. U ljetnoj medijskoj pauzi Nijemci se gube u debatama o tome što je “sigurna zemlja porijekla” ili “nesigurna zemlja porijekla”, i pomalo mi se čini – bar iz moje hrvatske daljine – da se neprijateljstvo prema strancima vraća u salone i građanske dnevne sobe. I tu je vijest da se našao novi Winnetou dobrodošla. Sad ćemo vidjeti još više fotografija, shvatit ćemo da je on zaista utjelovljenje književnog lika Karla Maya i cijelo vrijeme ćemo znati da je on Albanac. To je divno.
“Taj krasni čovjek je sada bio visoko na konju, ovdje u sobi, i sve oči zalijepile su se čudom i divljenjem njegovom zapovijedajućem liku i njegovoj besprijekornoj pojavi koja se djelomično nalazila u plemenitom držanju u sedlu i u stremenima ukrašenim zubima čegrtuše. S njegovih širokih snažnih ramena preko grudi i leđa sve do bedara visilo je laso nalik onome što mi je izradila njegova prelijepa sestra Nscho-tschi, a oko uskog, elastičnog struka nosio je šarenu santillo-deku kao šal s kojim je držio nož, revolver i sve predmete koje bi nosio zapadni čovjek na remenu. Na leđima je nosio pušku duple cijevi, ukrašenu na drvenim dijelovima srebrnim čavlima. To je bila ta nadaleko poznata srebrna puška koja svoj cilj nikad nije promašila.“ (Karl May, „Božić!“. 1897, S. 87 [278]))
A pri podjeli uloga, kaže hotelski gost, pazili su i da se u liku Olda Shatterhanda, Winnetouova prijatelja i druga, odmah primijeti neobična otvorenost i ovog karaktera, da glumac naglasi to postignuće “zapadnog čovjeka” da se adaptira na indijanske običaje svoga prijatelja. Kod njega se može vidjeti trud učenja i shvaćanja života i mišljenja Apača i kako to isto spaja sa zapadnim znanjem i djelovanjem.
Ja glumcu Niku Xhelilaju i njegovoj njemačkoj publici od srca želim da postane najbesmrtniji među besmrtnim Apačama u filmskoj povijesti, jer ako je moguće da njemački Winnetou sa svojim indijanskim osobinama i onom “cijelom istinom osjećanja” istovremeno bude Albanac, onda u ovoj Europi još nije sve izgubljeno.