– Nisi normalan majke mi! – govori Nela dok kažiprstom kucka po sljepoočnici. – Otkad ti znaš voziti?
– Ne znam – odgovaram šapatom dok na prstu klatim ključeve automobila. – Ali nema frke, ne idemo nikamo.
Smijem se i čekam da shvati moju nakanu kako je ne bih morao izgovoriti naglas. Ona mjerka auto, ključeve, pa mene. Razjapi usta i gotovo vikne:
– ‘Si ti lud? Pa ne možemo u autu!
Stojim ispred nje moleći u sebi da pristane. Ona niže pitanja koja ne trebaju odgovor. Gluho je doba noći, cijelo naselje spava, auto je parkiran u kutu zgrade, bakreno svjetlo s ulične rasvjete ne može se toliko rastegnuti da bi ga dohvatilo. Sve je posloženo kao u filmskom scenariju, samo Nela nije sigurna želi li isto što i ja.
– Voliš li me? – pita me pola sata kasnije dok ja obaram zadnja sjedala i zadnji dio auta pretvaram u neudoban, ali prostran ležaj.
Ljubim je dok skida veliku bijelu kopču i raspušta kosu. Ležimo jedno pokraj drugoga, ja je raskopčavam kao da sam to do sad milijun puta radio. Pritom oči navikavam na mrak i krišom promatram sve što se ukazuje ispod košulje. Mačke lutalice naganjaju se oko zgrade, a mi ne puštamo ni glasa. Spleteni kao korijenje ležimo i osluškujemo si disanje. Kasnije naviknuti na naš skučeni prostor koji se odjednom čini kao hram, ona se pridiže i znatiželjno otvara pretinac ispred suvozačevog sjedala. Prevrće kazete pa mi pokazuje jednu i smije se.
– Tko sluša narodnjake?
Od neugode mi se stežu pluća.
– A stari – jedva progovaram dok hvatam zrak. – Kaže da to nisu narodnjaci nego sevdah.
Vidim kroz sjenu kako joj se oči smiju.
– To sluša i moja stara. A stari sluša blues. Onda stara kaže da je sevdah bosanski blues.
Hotel Wartburg/1
Sevdah je bosanski blues
– Nisi normalan majke mi! – govori Nela dok kažiprstom kucka po sljepoočnici. – Otkad ti znaš voziti?
– Ne znam – odgovaram šapatom dok na prstu klatim ključeve automobila. – Ali nema frke, ne idemo nikamo.
Smijem se i čekam da shvati moju nakanu kako je ne bih morao izgovoriti naglas. Ona mjerka auto, ključeve, pa mene. Razjapi usta i gotovo vikne:
– ‘Si ti lud? Pa ne možemo u autu!
Stojim ispred nje moleći u sebi da pristane. Ona niže pitanja koja ne trebaju odgovor. Gluho je doba noći, cijelo naselje spava, auto je parkiran u kutu zgrade, bakreno svjetlo s ulične rasvjete ne može se toliko rastegnuti da bi ga dohvatilo. Sve je posloženo kao u filmskom scenariju, samo Nela nije sigurna želi li isto što i ja.
– Voliš li me? – pita me pola sata kasnije dok ja obaram zadnja sjedala i zadnji dio auta pretvaram u neudoban, ali prostran ležaj.
Ljubim je dok skida veliku bijelu kopču i raspušta kosu. Ležimo jedno pokraj drugoga, ja je raskopčavam kao da sam to do sad milijun puta radio. Pritom oči navikavam na mrak i krišom promatram sve što se ukazuje ispod košulje. Mačke lutalice naganjaju se oko zgrade, a mi ne puštamo ni glasa. Spleteni kao korijenje ležimo i osluškujemo si disanje. Kasnije naviknuti na naš skučeni prostor koji se odjednom čini kao hram, ona se pridiže i znatiželjno otvara pretinac ispred suvozačevog sjedala. Prevrće kazete pa mi pokazuje jednu i smije se.
– Tko sluša narodnjake?
Od neugode mi se stežu pluća.
– A stari – jedva progovaram dok hvatam zrak. – Kaže da to nisu narodnjaci nego sevdah.
Vidim kroz sjenu kako joj se oči smiju.
– To sluša i moja stara. A stari sluša blues. Onda stara kaže da je sevdah bosanski blues.
Povlačim je na sebe i ljubim.