„Oni koji rade smatraju se sretnim da imaju namještenje uz bilo kakvu nadnicu. Oni žive u stalnom strahu da ne izgube mjesto.“ S druge strane, „kad su radnici bili otpuštani na hiljade, čitali su izjave državne uprave ‘da stvari kreću nabolje’“, koje su bile „pravi gejziri optimizma, praznih riječi“. S treće strane, poslodavci kažu: „Posao je posao. Svrha je industrije da zarađuje novac. Mi smo odlučili da zarađujemo novac. Nama je stalo jedino do toga… Pošto je jedan od najlakših načina da se smanje troškovi proizvodnje smanjivanje nadnica i plaća, mi naravno otpuštamo ljude koliko god možemo… Što se događa s onim čoporima radnika koje otpustimo nije naša briga… Mi smo obvezani da upotrijebimo svaki gram svoga pronalazačkog duha da se riješimo zaposlenja, a ne da ih stvaramo. Naša je svrha novac, što više novaca, ne što više ljudi, nego što manje ljudi. Mi smo previše zaokupljeni povećavanjem profita, a da bismo mislili na ono što se događa zbog toga što mi smanjujemo broj radnika… Mi nemamo vremena da se tim gnjavimo, to nije naša briga.“ S četvrte strane, pak, sindikati kao „aristokracija radništva“ boje se „da ne bi kakav radikalan korak – kao što je, na primjer, zahtjev za smanjenje radnog vremena – dao kapitalistima prilike da ih strpaju u istu kategoriju s otvoreno bojovnim krilom u radničkom pokretu“.
Ovi citati nisu iz nekog izvještaja o stanju radništva i sindikalizma u Hrvatskoj 2020. godine, te njihovu položaju u odnosu na državu i kapital, premda odlično opisuju i današnju situaciju. Citati su preuzeti iz knjige napisane prije devedeset godina: Dynamite: The Story of Class Violence in America (New York: Viking Press, 1931.) slovensko-američkog publicista, pisca i aktivista Louisa Adamiča, koja je (pod naslovom Dinamit: povijest klasnog nasilja u Americi) na hrvatskom objavljena već 1933. kod zagrebačke Binoze, u prijevodu Branka Kojića i s kratkim Adamičevim predgovorom hrvatskom izdanju.
O Louisu (izvorno Alojzu) Adamiču trebalo bi pisati romane, takav je lik bio i takav je život živio. Istina, pisao ih je on i sam – o sebi i njemu sličnima – na razmeđu publicistike i beletristike, primjerice, Laughing in the Jungle, djelo iz 1932., koje je kod nas objavljeno kao Smijeh u džungli 1939., opet zaslugom Branka Kojića i zagrebačke Binoze. Rođen je u seljačkoj obitelji u Spodnjem Blatu kod Grosuplja 1898. godine. Kao školarac sudjelovao je u jugoslavenski orijentiranom omladinskom pokretu, a kad je zbog toga izbačen iz škole i izgubio pravo na školovanje, u svojoj petnaestoj godini emigrirao je u Sjedinjene Američke Države. Tamo je mogao proživjeti tipičan život europske sirotinje koja je došla u „obećanu zemlju“, no on je, nakon služenja u američkoj vojsci za Prvoga svjetskog rata, svoju srođenost s radnicima, pogotovo imigrantima, pogotovo (jugo)slavenskim, krenuo iskazivati kao novinar i pisac. Između dva svjetska rata sudjelovao je u radničkom pokretu i imigrantskim organizacijama te javno govorio i pisao, što mu je donijelo i odgovarajuću slavu. Veze s domovinom nije prekidao, čak ju je i posjetio 1932. godine, dopisivao se s raznim Jugoslavenima, uključujući Andriju Štampara, kritičan prema monarhističkoj diktaturi, a u Americi je kulturno, socijalno i politički djelovao među slovenskim i drugim jugoslavenskim iseljenicima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata angažirao se, i javno i diplomatski, oko američkog priznanja jugoslavenskog partizanskog pokreta nasuprot jugoslavenskoj monarhističkoj vladi u Londonu, a nakon rata podržavao je na razne načine socijalističku Jugoslaviju, koju je posjetio 1949., i Tita, s kojim se prilikom posjete i susreo. Usred mnogih započetih poslova, život mu je iznenada prekinut 1951., na vlastitoj farmi kod Milforda (New Jersey), pod nerazjašnjenim okolnostima, pri čemu je više indicija govorilo u prilog ubojstvu nego samoubojstvu.
Međutim, nije mi ovdje tema Adamič, nego mi je on, odnosno njegov Dinamit bio samo poticaj za razmišljanje o radu, radništvu, radničkoj klasi, radničkim pravima i radničkim borbama – lektira koja mi je, oko 1. maja i na Praznik rada, bila i utješna i uznemirujuća. Utješna kao što je utješna svaka nostalgija: nekoć se ipak vjerovalo u mogućnost boljeg svijeta i radilo se na tome, hrabro se borilo. A uznemirujuća zato što od snažnih radničkih i drugih općeljudski usmjerenih emancipacijskih pokreta, koji imaju dugu i burnu povijest, do danas je preživjelo malo toga, u nekim teško pronalažljivim enklavama otpora te u knjigama i filmovima. O uzrocima toga pisao sam drugdje – o strukturi i djelovanju „četveroglave aždaje“, odnosno koordiniranog sistema koji sačinjavaju redukcionistička tehnoznanost, neoliberalistička kapitalistička ekonomija, birokratsko-partitokratsko-militaristička politika i manipulativni masovni mediji. Ovdje samo uočavam kako se to reflektira u trenutnoj situaciji. A na razmišljanje su me, uz nezaobilaznu činjenicu 1. maja i Adamičev Dinamit, potaknule i dvije vijesti na koje sam naletio ovih pandemijskih dana.
Prva je nosila slovenski naslov: „79. obletnica Osvobodilne fronte – proslava preko Facebooka“. Što su nostalgični svečari radili na Facebooku, ne znam. Vjerojatno isto što i inače rade na Facebooku, ali nije ni važno. Nešto drugo je važno. Svatko tko je čitao ratne dnevnike Edvarda Kocbeka ili bilo koju drugu knjigu iz goleme partizanske biblioteke, ne može da ne primijeti nenamjernu ironiju u diskrepanciji između hrabrosti onodobnih partizana i partizanki koji su se s oružjem u ruci i glavom u torbi borili za slobodu, a protiv nadmoćnih nacista i fašista, trpeći glad i zla poput dizenterije i pjegavog tifusa, te onih koji ih osamdesetak godina kasnije slave. Tragikomična je ta diskrepancija između ondašnje Osvobodilne fronte i današnje „onesvobodilne fronte“.
Mislio sam da je to vrhunac tragikomedije koja prati ovu našu pandemiju i opću nenormalnost kojoj se tepa „nova normalnost“. A onda sam u međumrežju naletio na vijest: „Nema okupljanja i graha, ali ima prosvjeda: Sindikati za 1. maj organiziraju virtualni prosvjed“. E-prosvjed, prilično nejasnog naziva „Radnicima hvala – ali prvo prava“, održat će se, kaže vijest, „putem platforme Zoom od 11 do 12 sati, a prenosit će se i na Facebook stranici Saveza samostalnih sindikata Hrvatske“.
Nije baš da se nigdje u svijetu ne protestira uživo: u Americi, Izraelu, Indiji, Njemačkoj i Hong Kongu, ljevičari, desničari ili neki treći prosvjeduju protiv pandemijskih restriktivnih mjera, protiv vlastodržaca općenito ili protiv nečeg trećeg. Preuzimaju rizik i odgovornost za to što čine, a policija ih manje ili više nasilno rastjeruje, zato što bi to činila i inače, a ne samo zato da bi zaštitila javno zdravlje. Ipak, u doba pandemije zbiva se uspješna selidba proslava i prosvjeda, kao ekstatičnih momenata života, u sferu virtualnosti, a s njima malo pomalo i selidba cijelog života na tzv. društvene mreže koje nude savršen privid društvenog umrežavanja i življenja. No to je, kao i neke druge pojave koje primjećujemo ovih dana, samo ekstremniji, ogoljeniji oblik onoga sa čime smo se i ranije suočavali, ali smo to previđali ili potiskivali samozavaravajući se. Virtualni prosvjed 1. maja 2020. simptom je ozbiljnije bolesti – zlostanja radništva, radničke klase, radničkih prava, radničke borbe. Naslov „Nema okupljanja i graha, ali ima prosvjeda“ otkriva ono što možda nije htio otkriti: da je okupljanje po gradskim parkovima oko kazana s grahom standard obilježavanja 1. maja, „normalnost“, a prosvjed je odstupanje, „nenormalnost“, bio virtualan ili stvaran.
Današnji 1. maj je simbol zaborava emancipacijsko-revolucionarne radničke borbe, radnika i rada. Međutim, debiliziranje 1. maja počelo je već u socijalizmu. Ni tad se više nije znalo zašto se uopće slavi 1. maj, niti je taj blagdan imao ikakvu borbenu oštricu. Služio je, kao i drugi praznici, za hedonističko opuštanje radnika i autoglorifikaciju sistema koji je, navodno, jednom zauvijek ozbiljio radnička prava, pa se, kad god se moglo, zataškavalo nezadovoljstvo radnika i suzbijalo rijetke proteste i štrajkove.
A u počecima, u 19. stoljeću, 1. maj bio je dan otpora, a ne dan odmora, kako je to lijepo sažela jedna parola koju smo prije desetak godina viđali i kod nas po zidovima i transparentima. Na protestna, borbena i revolucionarna ishodišta 1. maja podsjeća i Louis Adamič, posvećujući cijeli jedan dio knjige „Haymarket pobuni“. Četverodnevni protesti, kojima se zahtijevalo osmosatno radno vrijeme, počeli su 1. maja 1886. na čikaškom trgu Haymarket, a završili su krvavo, sa žrtvama na obje strane, i prosvjedničkoj i policijskoj, čemu je slijedila osveta države, uperena ponajviše protiv anarhista koji su u demonstracijama igrali ključnu ulogu.
Adamič se nije deklarirao ni kao anarhist, ni kao komunist, ali je s antipatijom govorio o desničarskim, a sa simpatijom o ljevičarskim, radikalnim sindikatima. Politički je bio osviješten, ali ne i zagrižen i isključiv. U predgovoru američkom izdanju Dinamita, on kaže: „Nisam aktivni radikal, niti sam član bilo kojeg sindikata, ali su moje simpatije na strani rada; s druge strane, pak, nemam običaj da sikćući izričem riječ ‘kapitalizam’“. No bezrezervno je bio na strani anarhista, komunista i drugih radikala kad su vodili borbu za radničko i ljudsko dostojanstvo, kao što je bezrezervno bio protiv kapitalističkih gulikoža, ne iz nekog iracionalnog „klasnog gnjeva“, nego zato što je temeljito istraživao i predano dokumentirao njihova zlodjela. Današnjoj svijesti koja je pacificirana političkom korektnošću može djelovati čudno to što Adamič otvoreno opravdava nasilne akcije američkih radnika i sindikata, govoreći, primjerice, da je to bio „neizbježan rezultat kaotičnih, brutalnih uvjeta u američkoj industriji“. Iz istog razloga Adamič detaljno opisuje Haymarket, ne skrivajući na čijoj je strani i uviđajući koliko je Haymarket bio prijeloman, jer u tom su se događaju koncentrirale silnice dotadašnjeg radničkog otpora i iz njega je radnička borbenost nadalje zračila, i to ne samo po Americi nego po cijelom svijetu. Istina, kad bi se provela anketa među onima koji danas slave 1. maj kao državni praznik, pa i među onima kojima je 1. maj prilika da reanimiraju umiruću radničku solidarnost, vjerojatno bi se došlo do zaključka da je manji broj onih koji znaju objasniti zašto baš 1. maj kao Praznik rada od broja onih katolika koji slave Tijelovo i Duhove te znaju objasniti što je to zapravo. Ali borbe ipak nisu bile uzaludne. Da nije bilo „radikalizma“ i „ekstremizma“ u radničkom pokretu (a može se reći, kako sugerira Adamič, i da nije bilo dinamita i spremnosti radikala da ga upotrebljavaju), ne bismo danas mogli u rukavicama cjepidlačiti o ovim ili onim radničkim pravima.
A danas je 1. maj – kakve li ironije – zahvaljujući prvenstveno oportunizmu i politikantstvu sindikata, postao vlasništvo političkih manipulatora i kapitalističkih izrabljivača, onih kojima je u interesu uništenje radničke klase, ali i šire – živoga društva i društvene supstance, koji postoje samo ako se napajaju idejama slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti, što je danas sve manje slučaj.
Pandemija, ponavljam, danas samo čini eksplicitnim ono što je jučer bilo implicitno. Jučer su radnici bili ošamućeni, a danas su onesviješteni. Ako sutra i dođu k sebi, bit će dezorijentirani i pasivizirani, pa će nastaviti tumarati između rezignacije, depresije i očaja. Tko će onda braniti radnička prava ili barem održavati ideju radničkih prava? Većinski „žuti“ sindikati, koji su većinski slizani s državom i poslodavcima, izgubljen su slučaj, tako da ostaju građanski aktivisti koji se bave pitanjima rada i radništva. Do njih mi je posebno stalo jer, iskreno, jedino među njima pronalazim nadu da će emancipacijske ideje opstati do boljih vremena kada će se neka šira borba možda opet pokrenuti. Rascjepkanost i slabost tih grupacija trenutno ne hrabri. A obeshrabruje to što i među njima ima kojekakvih pa i strukturnih devijacija kao i u sindikalizmu. Recimo, onaj tip „boraca“ među sindikalistima i aktivistima koji je opisao i Adamič: „Radnički vođe, tako zvani, bili su većim dijelom ljudi, koji niti su radili niti su vodili: ambicijozni, trećoredni političari i razmetljivi govornici, koji su imali malo sposobnosti da shvate kako su nove industrijske snage djelovale na radništvo, ili reformatori i jednostrani idealisti, puni slatkih mašta i čežnja… Oni su se sastajali na radničkim skupštinama da drže svečane govore o plemenitosti napora i da recitiraju stihove o zlatnim kapljicama znoja s poštenog radnikovog čela, koje ‘sjaju sjajnije nego diamanti u kruni’. Upotrebljavali su retoriku da sakriju svoju zbrku pred licem stvarnosti.“ Ima i danas i kod nas takvih vrsnih retoričara i proklamiranih boraca za radnička prava koji u sasvim konkretnim slučajevima ne znaju prepoznati ugrožavanje radničkih prava ili ga čak sami provode, od nevladinih organizacija, preko zagrebačkog Filozofskog fakulteta, do Rijeke 2020, društva s ograničenom odgovornošću. Ima i danas i kod nas onih koji idealiziraju radnike, a sa zazorom, prijezirom, ako ne i gađenjem gledaju na radnike kada se s njima slučajno susretnu. „Njihovi radnici“ su iz nekih knjiga i filmova ili s nekih slika i plakata, gdje nije vjerno ili potpuno prikazana ljudskost radnika, pri čemu ljudskost nije isključivo pozitivan, svijetao, lijep i mirišljav pojam. Uz klasike marksizma i anarhizma te svu postmarksističku i postanarhističku literaturu, trebalo bi zaviriti i u prosvjetljujuće knjige kao što je Povratak u Reims Didiera Eribona (Zagreb: Multimedijalni institut, Sandorf, 2019.), gdje se ovaj francuski filozof i pisac razračunava s radničkom klasom, vlastitom obitelji i samim sobom. Ili proučiti čitav likovno-književni opus našeg Dragutina Trumbetaša, čije je artikulirano suosjećanje s radničkom klasom, i to „najnižim slojevima“, onima s dna društvene ljestvice, jedno od najsnažnijih (ne samo umjetničkih nego i dokumentarističkih) svjedočanstava o gastarbajterima,radnicima koji su bili zanemareni i krajnje marginalizirani u obje zajednice – i u domovinama i u zemljama u koje su išli trbuhom za kruhom.
Prvi sam se put s tim nesretnim fenomenom romantičnog i klimavog aktivizma – koji je ipak bolji od onog prijetvornog i kalkulantskog – susreo u slučaju Tvornice duhana Zagreb, 2006., kad su zabarikadirane radnike i radnice, koji su očajnički pokušavali spasiti svoju tvornicu od propasti i zatvaranja, podržavali tek malobrojni: atipični sindikalist Mario Iveković i grupa mladih i nadobudnih aktivista. Neki od njih bili su zgroženi, pa su i okrenuli leđa tvornici, kad su radnici, umjesto crvenih zastava izvjesili onu hrvatsku i zapjevali neke sasvim nerevolucionarne pjesme. Tko ne može braniti ljudsko dostojanstvo i prava radnika i s obzirom na svjetonazorsko ili kakvo drugo neslaganje – ostaje tek u pozi zagovornika radničkih prava i borca za njih, dakle, pozer. Današnji pomagači migranata dobro znaju što znači boriti se za nečija prava, boljitak i život sve i kada se u mnogome ne slažeš s onim za koga si se založio jer smatraš da je to tvoja građanska i ljudska dužnost. Znali su to i veliki borci za radnička prava i revolucionari Karl Marx, Friedrich Engels, Mihail Bakunjin i Pjotr Kropotkin, sve odreda pripadnici povlaštene klase, ali su također smatrali da zatucane i dezorijentirane radnike treba politički osvijestiti, politizirati i politički radikalizirati e da bi njima i svima postalo bolje. Za to je potrebna čvrstoća uvjerenja, mnogo upornosti i izdržljivosti, ali i ona ljudska osobina koju brazilski teolog i filozof Leonardo Boff naziva „esencijalnom brigom“: „Brinuti za koga više je od pukoga čina; radije bih rekao da je to – stav. Stoga briga obuhvaća više od trenutka svjesnosti, žara i posvećenosti. Ona predstavlja stav djelovanja, obzirnosti, odgovornosti i afektivne povezanosti s drugima. Stav je kao fontana; on služi kao izvor za djelovanja koja izražavaju stav koji se nalazi u pozadini.“ To se ne može krivotvoriti. Ali nedostatak toga danas se može dobro prikrivati zahvaljujući situaciji u kojoj se nalazimo, zahvaljujući virtualizaciji proslava, prosvjeda i društvenog života općenito.
Propast radničke borbe u doba virološkog virtualizma samo je novi stupanj propadanja nakon disfunkcionalnog jugoslavenskog samoupravnog socijalizma i funkcionalne hrvatske inačice kriminalnog neoliberalizma. Davni prvomajski derneci uz pjesmu „Da nam živi, živi rad“ nisu mnogo drugačiji od suvremenih prvomajskih derneka uz parolu „Idemo delati“. A po svojoj supstanci, obilježavanje 1. maja 2020. godine također nije mnogo drugačije, jedino je manje ukusno, gastronomski gledajući. Umjesto da napuni želudac grahom i kobasicama iz kuhinje onih koji joj gule kožu ostala 364 dana, radnička klasa 2020. godine hrani dušu medijskim sadržajima. Neki će na Facebook okačiti „Internacionalu“, drugi će to lajkati, a onda će i to potonuti, svanut će 2. maj, dan kao i svi drugi, dan kao prethodni.
Zašto danas, 2020. godine, kod nas nema protesta s radikalnijim zahtjevima po pitanju radničkih prava ili, nedajbože, protesta koji uz to zagovaraju i radikalnu promjenu ili demontažu antiradničkog i antihumanog kapitalističkog sistema? Ne zato što je situacija, eto, takva kakva je, pa je ljudima osjećaj zdravstvene odgovornosti i solidarnosti nadvladao potrebu da se okupe i kriknu protiv izrabljivanja i obezvređivanja. Takvih protesta danas nema zato što ih ne bi bilo ni u „mirnodopskoj“ situaciji. Da ne vlada virusna pandemija, bilo bi nešto drugo. Kiša, recimo. Ili grah, naravno.
Protesta za radnička prava nema zato što nema ni radništva kao društvenog i političkog subjekta; zato što nema ni radnika. U trostrukom salto mortaleu, radnici su prvo pretvoreni u jugoslavenske dirigirane samoupravljače, zatim u hrvatske „razrađene“ djelatnike, da bi potom bili utopljeni u globalno bezlične potrošače i porezne obveznike. A ovih dana konačno se rastvaraju u apolitičnom političkom subjektu koji se zove – potencijalne žrtve virusa i kojim se može manipulirati lakše nego ijednim drugim objektom.
Lajk za 1. maj
ili: trostruka propast radničke borbe
„Oni koji rade smatraju se sretnim da imaju namještenje uz bilo kakvu nadnicu. Oni žive u stalnom strahu da ne izgube mjesto.“ S druge strane, „kad su radnici bili otpuštani na hiljade, čitali su izjave državne uprave ‘da stvari kreću nabolje’“, koje su bile „pravi gejziri optimizma, praznih riječi“. S treće strane, poslodavci kažu: „Posao je posao. Svrha je industrije da zarađuje novac. Mi smo odlučili da zarađujemo novac. Nama je stalo jedino do toga… Pošto je jedan od najlakših načina da se smanje troškovi proizvodnje smanjivanje nadnica i plaća, mi naravno otpuštamo ljude koliko god možemo… Što se događa s onim čoporima radnika koje otpustimo nije naša briga… Mi smo obvezani da upotrijebimo svaki gram svoga pronalazačkog duha da se riješimo zaposlenja, a ne da ih stvaramo. Naša je svrha novac, što više novaca, ne što više ljudi, nego što manje ljudi. Mi smo previše zaokupljeni povećavanjem profita, a da bismo mislili na ono što se događa zbog toga što mi smanjujemo broj radnika… Mi nemamo vremena da se tim gnjavimo, to nije naša briga.“ S četvrte strane, pak, sindikati kao „aristokracija radništva“ boje se „da ne bi kakav radikalan korak – kao što je, na primjer, zahtjev za smanjenje radnog vremena – dao kapitalistima prilike da ih strpaju u istu kategoriju s otvoreno bojovnim krilom u radničkom pokretu“.
Ovi citati nisu iz nekog izvještaja o stanju radništva i sindikalizma u Hrvatskoj 2020. godine, te njihovu položaju u odnosu na državu i kapital, premda odlično opisuju i današnju situaciju. Citati su preuzeti iz knjige napisane prije devedeset godina: Dynamite: The Story of Class Violence in America (New York: Viking Press, 1931.) slovensko-američkog publicista, pisca i aktivista Louisa Adamiča, koja je (pod naslovom Dinamit: povijest klasnog nasilja u Americi) na hrvatskom objavljena već 1933. kod zagrebačke Binoze, u prijevodu Branka Kojića i s kratkim Adamičevim predgovorom hrvatskom izdanju.
O Louisu (izvorno Alojzu) Adamiču trebalo bi pisati romane, takav je lik bio i takav je život živio. Istina, pisao ih je on i sam – o sebi i njemu sličnima – na razmeđu publicistike i beletristike, primjerice, Laughing in the Jungle, djelo iz 1932., koje je kod nas objavljeno kao Smijeh u džungli 1939., opet zaslugom Branka Kojića i zagrebačke Binoze. Rođen je u seljačkoj obitelji u Spodnjem Blatu kod Grosuplja 1898. godine. Kao školarac sudjelovao je u jugoslavenski orijentiranom omladinskom pokretu, a kad je zbog toga izbačen iz škole i izgubio pravo na školovanje, u svojoj petnaestoj godini emigrirao je u Sjedinjene Američke Države. Tamo je mogao proživjeti tipičan život europske sirotinje koja je došla u „obećanu zemlju“, no on je, nakon služenja u američkoj vojsci za Prvoga svjetskog rata, svoju srođenost s radnicima, pogotovo imigrantima, pogotovo (jugo)slavenskim, krenuo iskazivati kao novinar i pisac. Između dva svjetska rata sudjelovao je u radničkom pokretu i imigrantskim organizacijama te javno govorio i pisao, što mu je donijelo i odgovarajuću slavu. Veze s domovinom nije prekidao, čak ju je i posjetio 1932. godine, dopisivao se s raznim Jugoslavenima, uključujući Andriju Štampara, kritičan prema monarhističkoj diktaturi, a u Americi je kulturno, socijalno i politički djelovao među slovenskim i drugim jugoslavenskim iseljenicima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata angažirao se, i javno i diplomatski, oko američkog priznanja jugoslavenskog partizanskog pokreta nasuprot jugoslavenskoj monarhističkoj vladi u Londonu, a nakon rata podržavao je na razne načine socijalističku Jugoslaviju, koju je posjetio 1949., i Tita, s kojim se prilikom posjete i susreo. Usred mnogih započetih poslova, život mu je iznenada prekinut 1951., na vlastitoj farmi kod Milforda (New Jersey), pod nerazjašnjenim okolnostima, pri čemu je više indicija govorilo u prilog ubojstvu nego samoubojstvu.
Međutim, nije mi ovdje tema Adamič, nego mi je on, odnosno njegov Dinamit bio samo poticaj za razmišljanje o radu, radništvu, radničkoj klasi, radničkim pravima i radničkim borbama – lektira koja mi je, oko 1. maja i na Praznik rada, bila i utješna i uznemirujuća. Utješna kao što je utješna svaka nostalgija: nekoć se ipak vjerovalo u mogućnost boljeg svijeta i radilo se na tome, hrabro se borilo. A uznemirujuća zato što od snažnih radničkih i drugih općeljudski usmjerenih emancipacijskih pokreta, koji imaju dugu i burnu povijest, do danas je preživjelo malo toga, u nekim teško pronalažljivim enklavama otpora te u knjigama i filmovima. O uzrocima toga pisao sam drugdje – o strukturi i djelovanju „četveroglave aždaje“, odnosno koordiniranog sistema koji sačinjavaju redukcionistička tehnoznanost, neoliberalistička kapitalistička ekonomija, birokratsko-partitokratsko-militaristička politika i manipulativni masovni mediji. Ovdje samo uočavam kako se to reflektira u trenutnoj situaciji. A na razmišljanje su me, uz nezaobilaznu činjenicu 1. maja i Adamičev Dinamit, potaknule i dvije vijesti na koje sam naletio ovih pandemijskih dana.
Prva je nosila slovenski naslov: „79. obletnica Osvobodilne fronte – proslava preko Facebooka“. Što su nostalgični svečari radili na Facebooku, ne znam. Vjerojatno isto što i inače rade na Facebooku, ali nije ni važno. Nešto drugo je važno. Svatko tko je čitao ratne dnevnike Edvarda Kocbeka ili bilo koju drugu knjigu iz goleme partizanske biblioteke, ne može da ne primijeti nenamjernu ironiju u diskrepanciji između hrabrosti onodobnih partizana i partizanki koji su se s oružjem u ruci i glavom u torbi borili za slobodu, a protiv nadmoćnih nacista i fašista, trpeći glad i zla poput dizenterije i pjegavog tifusa, te onih koji ih osamdesetak godina kasnije slave. Tragikomična je ta diskrepancija između ondašnje Osvobodilne fronte i današnje „onesvobodilne fronte“.
Mislio sam da je to vrhunac tragikomedije koja prati ovu našu pandemiju i opću nenormalnost kojoj se tepa „nova normalnost“. A onda sam u međumrežju naletio na vijest: „Nema okupljanja i graha, ali ima prosvjeda: Sindikati za 1. maj organiziraju virtualni prosvjed“. E-prosvjed, prilično nejasnog naziva „Radnicima hvala – ali prvo prava“, održat će se, kaže vijest, „putem platforme Zoom od 11 do 12 sati, a prenosit će se i na Facebook stranici Saveza samostalnih sindikata Hrvatske“.
Nije baš da se nigdje u svijetu ne protestira uživo: u Americi, Izraelu, Indiji, Njemačkoj i Hong Kongu, ljevičari, desničari ili neki treći prosvjeduju protiv pandemijskih restriktivnih mjera, protiv vlastodržaca općenito ili protiv nečeg trećeg. Preuzimaju rizik i odgovornost za to što čine, a policija ih manje ili više nasilno rastjeruje, zato što bi to činila i inače, a ne samo zato da bi zaštitila javno zdravlje. Ipak, u doba pandemije zbiva se uspješna selidba proslava i prosvjeda, kao ekstatičnih momenata života, u sferu virtualnosti, a s njima malo pomalo i selidba cijelog života na tzv. društvene mreže koje nude savršen privid društvenog umrežavanja i življenja. No to je, kao i neke druge pojave koje primjećujemo ovih dana, samo ekstremniji, ogoljeniji oblik onoga sa čime smo se i ranije suočavali, ali smo to previđali ili potiskivali samozavaravajući se. Virtualni prosvjed 1. maja 2020. simptom je ozbiljnije bolesti – zlostanja radništva, radničke klase, radničkih prava, radničke borbe. Naslov „Nema okupljanja i graha, ali ima prosvjeda“ otkriva ono što možda nije htio otkriti: da je okupljanje po gradskim parkovima oko kazana s grahom standard obilježavanja 1. maja, „normalnost“, a prosvjed je odstupanje, „nenormalnost“, bio virtualan ili stvaran.
Današnji 1. maj je simbol zaborava emancipacijsko-revolucionarne radničke borbe, radnika i rada. Međutim, debiliziranje 1. maja počelo je već u socijalizmu. Ni tad se više nije znalo zašto se uopće slavi 1. maj, niti je taj blagdan imao ikakvu borbenu oštricu. Služio je, kao i drugi praznici, za hedonističko opuštanje radnika i autoglorifikaciju sistema koji je, navodno, jednom zauvijek ozbiljio radnička prava, pa se, kad god se moglo, zataškavalo nezadovoljstvo radnika i suzbijalo rijetke proteste i štrajkove.
A u počecima, u 19. stoljeću, 1. maj bio je dan otpora, a ne dan odmora, kako je to lijepo sažela jedna parola koju smo prije desetak godina viđali i kod nas po zidovima i transparentima. Na protestna, borbena i revolucionarna ishodišta 1. maja podsjeća i Louis Adamič, posvećujući cijeli jedan dio knjige „Haymarket pobuni“. Četverodnevni protesti, kojima se zahtijevalo osmosatno radno vrijeme, počeli su 1. maja 1886. na čikaškom trgu Haymarket, a završili su krvavo, sa žrtvama na obje strane, i prosvjedničkoj i policijskoj, čemu je slijedila osveta države, uperena ponajviše protiv anarhista koji su u demonstracijama igrali ključnu ulogu.
Adamič se nije deklarirao ni kao anarhist, ni kao komunist, ali je s antipatijom govorio o desničarskim, a sa simpatijom o ljevičarskim, radikalnim sindikatima. Politički je bio osviješten, ali ne i zagrižen i isključiv. U predgovoru američkom izdanju Dinamita, on kaže: „Nisam aktivni radikal, niti sam član bilo kojeg sindikata, ali su moje simpatije na strani rada; s druge strane, pak, nemam običaj da sikćući izričem riječ ‘kapitalizam’“. No bezrezervno je bio na strani anarhista, komunista i drugih radikala kad su vodili borbu za radničko i ljudsko dostojanstvo, kao što je bezrezervno bio protiv kapitalističkih gulikoža, ne iz nekog iracionalnog „klasnog gnjeva“, nego zato što je temeljito istraživao i predano dokumentirao njihova zlodjela. Današnjoj svijesti koja je pacificirana političkom korektnošću može djelovati čudno to što Adamič otvoreno opravdava nasilne akcije američkih radnika i sindikata, govoreći, primjerice, da je to bio „neizbježan rezultat kaotičnih, brutalnih uvjeta u američkoj industriji“. Iz istog razloga Adamič detaljno opisuje Haymarket, ne skrivajući na čijoj je strani i uviđajući koliko je Haymarket bio prijeloman, jer u tom su se događaju koncentrirale silnice dotadašnjeg radničkog otpora i iz njega je radnička borbenost nadalje zračila, i to ne samo po Americi nego po cijelom svijetu. Istina, kad bi se provela anketa među onima koji danas slave 1. maj kao državni praznik, pa i među onima kojima je 1. maj prilika da reanimiraju umiruću radničku solidarnost, vjerojatno bi se došlo do zaključka da je manji broj onih koji znaju objasniti zašto baš 1. maj kao Praznik rada od broja onih katolika koji slave Tijelovo i Duhove te znaju objasniti što je to zapravo. Ali borbe ipak nisu bile uzaludne. Da nije bilo „radikalizma“ i „ekstremizma“ u radničkom pokretu (a može se reći, kako sugerira Adamič, i da nije bilo dinamita i spremnosti radikala da ga upotrebljavaju), ne bismo danas mogli u rukavicama cjepidlačiti o ovim ili onim radničkim pravima.
A danas je 1. maj – kakve li ironije – zahvaljujući prvenstveno oportunizmu i politikantstvu sindikata, postao vlasništvo političkih manipulatora i kapitalističkih izrabljivača, onih kojima je u interesu uništenje radničke klase, ali i šire – živoga društva i društvene supstance, koji postoje samo ako se napajaju idejama slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti, što je danas sve manje slučaj.
Pandemija, ponavljam, danas samo čini eksplicitnim ono što je jučer bilo implicitno. Jučer su radnici bili ošamućeni, a danas su onesviješteni. Ako sutra i dođu k sebi, bit će dezorijentirani i pasivizirani, pa će nastaviti tumarati između rezignacije, depresije i očaja. Tko će onda braniti radnička prava ili barem održavati ideju radničkih prava? Većinski „žuti“ sindikati, koji su većinski slizani s državom i poslodavcima, izgubljen su slučaj, tako da ostaju građanski aktivisti koji se bave pitanjima rada i radništva. Do njih mi je posebno stalo jer, iskreno, jedino među njima pronalazim nadu da će emancipacijske ideje opstati do boljih vremena kada će se neka šira borba možda opet pokrenuti. Rascjepkanost i slabost tih grupacija trenutno ne hrabri. A obeshrabruje to što i među njima ima kojekakvih pa i strukturnih devijacija kao i u sindikalizmu. Recimo, onaj tip „boraca“ među sindikalistima i aktivistima koji je opisao i Adamič: „Radnički vođe, tako zvani, bili su većim dijelom ljudi, koji niti su radili niti su vodili: ambicijozni, trećoredni političari i razmetljivi govornici, koji su imali malo sposobnosti da shvate kako su nove industrijske snage djelovale na radništvo, ili reformatori i jednostrani idealisti, puni slatkih mašta i čežnja… Oni su se sastajali na radničkim skupštinama da drže svečane govore o plemenitosti napora i da recitiraju stihove o zlatnim kapljicama znoja s poštenog radnikovog čela, koje ‘sjaju sjajnije nego diamanti u kruni’. Upotrebljavali su retoriku da sakriju svoju zbrku pred licem stvarnosti.“ Ima i danas i kod nas takvih vrsnih retoričara i proklamiranih boraca za radnička prava koji u sasvim konkretnim slučajevima ne znaju prepoznati ugrožavanje radničkih prava ili ga čak sami provode, od nevladinih organizacija, preko zagrebačkog Filozofskog fakulteta, do Rijeke 2020, društva s ograničenom odgovornošću. Ima i danas i kod nas onih koji idealiziraju radnike, a sa zazorom, prijezirom, ako ne i gađenjem gledaju na radnike kada se s njima slučajno susretnu. „Njihovi radnici“ su iz nekih knjiga i filmova ili s nekih slika i plakata, gdje nije vjerno ili potpuno prikazana ljudskost radnika, pri čemu ljudskost nije isključivo pozitivan, svijetao, lijep i mirišljav pojam. Uz klasike marksizma i anarhizma te svu postmarksističku i postanarhističku literaturu, trebalo bi zaviriti i u prosvjetljujuće knjige kao što je Povratak u Reims Didiera Eribona (Zagreb: Multimedijalni institut, Sandorf, 2019.), gdje se ovaj francuski filozof i pisac razračunava s radničkom klasom, vlastitom obitelji i samim sobom. Ili proučiti čitav likovno-književni opus našeg Dragutina Trumbetaša, čije je artikulirano suosjećanje s radničkom klasom, i to „najnižim slojevima“, onima s dna društvene ljestvice, jedno od najsnažnijih (ne samo umjetničkih nego i dokumentarističkih) svjedočanstava o gastarbajterima, radnicima koji su bili zanemareni i krajnje marginalizirani u obje zajednice – i u domovinama i u zemljama u koje su išli trbuhom za kruhom.
Prvi sam se put s tim nesretnim fenomenom romantičnog i klimavog aktivizma – koji je ipak bolji od onog prijetvornog i kalkulantskog – susreo u slučaju Tvornice duhana Zagreb, 2006., kad su zabarikadirane radnike i radnice, koji su očajnički pokušavali spasiti svoju tvornicu od propasti i zatvaranja, podržavali tek malobrojni: atipični sindikalist Mario Iveković i grupa mladih i nadobudnih aktivista. Neki od njih bili su zgroženi, pa su i okrenuli leđa tvornici, kad su radnici, umjesto crvenih zastava izvjesili onu hrvatsku i zapjevali neke sasvim nerevolucionarne pjesme. Tko ne može braniti ljudsko dostojanstvo i prava radnika i s obzirom na svjetonazorsko ili kakvo drugo neslaganje – ostaje tek u pozi zagovornika radničkih prava i borca za njih, dakle, pozer. Današnji pomagači migranata dobro znaju što znači boriti se za nečija prava, boljitak i život sve i kada se u mnogome ne slažeš s onim za koga si se založio jer smatraš da je to tvoja građanska i ljudska dužnost. Znali su to i veliki borci za radnička prava i revolucionari Karl Marx, Friedrich Engels, Mihail Bakunjin i Pjotr Kropotkin, sve odreda pripadnici povlaštene klase, ali su također smatrali da zatucane i dezorijentirane radnike treba politički osvijestiti, politizirati i politički radikalizirati e da bi njima i svima postalo bolje. Za to je potrebna čvrstoća uvjerenja, mnogo upornosti i izdržljivosti, ali i ona ljudska osobina koju brazilski teolog i filozof Leonardo Boff naziva „esencijalnom brigom“: „Brinuti za koga više je od pukoga čina; radije bih rekao da je to – stav. Stoga briga obuhvaća više od trenutka svjesnosti, žara i posvećenosti. Ona predstavlja stav djelovanja, obzirnosti, odgovornosti i afektivne povezanosti s drugima. Stav je kao fontana; on služi kao izvor za djelovanja koja izražavaju stav koji se nalazi u pozadini.“ To se ne može krivotvoriti. Ali nedostatak toga danas se može dobro prikrivati zahvaljujući situaciji u kojoj se nalazimo, zahvaljujući virtualizaciji proslava, prosvjeda i društvenog života općenito.
Propast radničke borbe u doba virološkog virtualizma samo je novi stupanj propadanja nakon disfunkcionalnog jugoslavenskog samoupravnog socijalizma i funkcionalne hrvatske inačice kriminalnog neoliberalizma. Davni prvomajski derneci uz pjesmu „Da nam živi, živi rad“ nisu mnogo drugačiji od suvremenih prvomajskih derneka uz parolu „Idemo delati“. A po svojoj supstanci, obilježavanje 1. maja 2020. godine također nije mnogo drugačije, jedino je manje ukusno, gastronomski gledajući. Umjesto da napuni želudac grahom i kobasicama iz kuhinje onih koji joj gule kožu ostala 364 dana, radnička klasa 2020. godine hrani dušu medijskim sadržajima. Neki će na Facebook okačiti „Internacionalu“, drugi će to lajkati, a onda će i to potonuti, svanut će 2. maj, dan kao i svi drugi, dan kao prethodni.
Zašto danas, 2020. godine, kod nas nema protesta s radikalnijim zahtjevima po pitanju radničkih prava ili, nedajbože, protesta koji uz to zagovaraju i radikalnu promjenu ili demontažu antiradničkog i antihumanog kapitalističkog sistema? Ne zato što je situacija, eto, takva kakva je, pa je ljudima osjećaj zdravstvene odgovornosti i solidarnosti nadvladao potrebu da se okupe i kriknu protiv izrabljivanja i obezvređivanja. Takvih protesta danas nema zato što ih ne bi bilo ni u „mirnodopskoj“ situaciji. Da ne vlada virusna pandemija, bilo bi nešto drugo. Kiša, recimo. Ili grah, naravno.
Protesta za radnička prava nema zato što nema ni radništva kao društvenog i političkog subjekta; zato što nema ni radnika. U trostrukom salto mortaleu, radnici su prvo pretvoreni u jugoslavenske dirigirane samoupravljače, zatim u hrvatske „razrađene“ djelatnike, da bi potom bili utopljeni u globalno bezlične potrošače i porezne obveznike. A ovih dana konačno se rastvaraju u apolitičnom političkom subjektu koji se zove – potencijalne žrtve virusa i kojim se može manipulirati lakše nego ijednim drugim objektom.