Svetozar Milinov, sin Todora, suknara iz Plovdiva – koji se sredinom devetnaestog vijeka doselio u banatski Veliki Bečkerek – 1901. godine preselio se u Zagreb, i uz pomoć židovskog trgovca Kleina pokrenuo je trgovinu pletenom robom, sagovima, parfemima, zastorima, donjim rubljem i odijelima. Milinov je nakon sloma Austro-Ugarske carevine kupio kuću Pavla Hatza, bivšeg gradonačelnika Zagreba, na uglu Gajeve, vis a vis Trga bana Jelačića. U Hatzovoj kući, sagrađenoj 1872. godine, bila je Velika kavana na prvom spratu, čiji će se gosti tri godine nakon rušenja preseliti u novootvorenu Gradsku kavanu, na istočnoj strani Trga Bana Jelačića.
Trgovac je do temelja srušio Hatzovu kuću, i arhitekti Dionisu Sunku zapovidio da mu izradi projekt za hotel i poslovne prostorije. Gradnju nove zgrade, započete u proljeće 1928. godine, vodio je građevinski inženjer Rudolf Jungermann. Hotel je završen tačno četiri mjeseca nakon uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. godine, koja je zabranila rad političkih stranaka, sindikata, uvela preventivnu cenzuru i promjenila ime države Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, u Kraljevina Jugoslavija.
U novu petospratnu zgradu, iz Hatzove kuće je prenesen kip Merkura, boga zaštitnika trgovine, koji je bio napravio Anton Dominik Fernkorn. No, hotel s crvenim tornjem od opeka, još u fazi gradnje bio je predmet žestokih polemika među Zagrepčanima, pa je toranj na krovu, koji su kritičari ironično nazvali „škatulja“ sa sredine krova premješten na njegov desni ugao. Jer, smatrali su neukusnim da petospratnica s mezaninom ima još dva sprata na tornju iznad kojih će na nadodgradnji metnuti svijetleći natpis: HOTEL MILINOV.
Svetozar Milinov je neprestano radio unutrašnja preuređenja hotela, pa je 1937. godine, pored dva restorana i trgovine s tekstilnim proizvodima, na spratu, u dijelu zgrade okrenutu Trgu, otvorio je i kavanu. No, veletrgovac konfekcijom shvatio je da njegovi sinovi nemaju ugostiteljskog talenta i interesovanja, i 1940. godine, prodaje svoj hotel Dubrovačkoj parobrodskoj plovidbi, koja mu je promijenila dotadašnje ime u Hotel Dubrovnik. Uz promjenu imena, ubrzo će se, već naredne godine – kao na početku svakog rata – potpuno promijeniti i hotelska klijentela.
Ustaše, koji su slavodobitno prispijevali iz Italije, Španije, Mađarske i Austrije, u prvim danima aprila 1941. godine, izabrale su Hotel Dubrovnika za svoje glavno sastajalište, zbog njegovog položaja na središnjem gradskom trgu i blizine Gornjem gradu. Neko je mogao očekivati da će viši politički i policijski dužnosnici nove vladajuće elite pohitati u hotele više klase, Palace ili Esplanada, gdje su pred rat ispijali kave i odsijedali funkcioneri bivšeg režima, otmjeniji Zagrepčani, i putnici čuvenog voza Orient Exspress, koji je saobraćao od Pariza do Istambula. No, doskorašnji politički ilegalci, zavjerenici, mahom bosanski, hercegovački i zagorski Dinarci, koji su veliki dio emigracije proveli u logorima i kampovima za vojnu obuku, nijesu se ugodno osjećali u otmjenim Esplanadinim salonima s kristalnim lusterima i livrejisanim konobarima. A i shvatili su da nijesu društvo E. G. von Hosternaua, Hitlerovog oponumoćenog generala i ambasadora Siegfirieda Kaschea. General Hosternau, Bečlija, bivši austrijski vice kancelar, gledao je s visoka, kao neotesane Balkance, ustaške prvake: osim Vojskovođu Slavka Kvaternika, koji je u Prvom svjetskom ratu bio krilni pobočnik Lavu sa Soče, feldmaršalu Svetotaru Borojeviću.
Tačno dvije sedmice nakon što je „božjom providnošću i voljom našeg saveznika“, Vojskovođa Slavko Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, sobu u hotelu Dubrovnik zatražio je i Ljudevit Tiljak, koji je po naredbi Gestapoa, došao iz Beograda u Zagreb, kao ekspert za borbu protiv komunista. Gestapo je novoformiranom redarstvu i Ustaškoj obavještajnoj službi, koja će se za par mjeseci transformisati u Ustašku nadzornu službu, poslao instruktura, osobu s velikim iskustvo u borbi s komunistima i skojevcima.
Policijski agent Tiljak, bio je bogomdan za obuku i edukaciju antikomunističkog odjela Ustaške obavještajne službe. U prvoj mladosti je bio komunista, kojega su poslije hapšenja vrbovali i ucijenili, a nakon toga poslali u Glavnjaču, da nauči policijske metode mučenja, vrbovanja, manipulisanja neprijatelja režima. Ubrzo je pokazao pronicljivost i bezobzirnost, pa je postao asistent Đorđa Kosmajca, zloglasnog isljednika iz Glavnjače, istražnog zatvora za političke zatvorenike, čuvenog po svireposti u iznudama priznanja zatočenih komunista. Čitaocu će biti zanimljivo i to da se Tiljak, zajedno s Kosmajcem, učlanio u Jugoslovenski narodni pokret Zbor, stranku Dimitrija Ljotića, čiji je potpredsjednik bio Zagrepčanin Juraj Korenić. Policijski agent najprije je odsio na prvom spratu Hotela Dubrovnik, pored apartmana veletrgovca Milinova.
Tiljak je u džepu imao i ključeve praznog stana Jakova Freilbergera u Petrinjskoj ulici. Lukavi Freilberger, sinovac potonjeg zagrebačkog nadrabina, ostavio je ključ od stana ispod otirača, kako novi stanari ne bi slomili vrata, i ujutro drugog aprila zaputio se prema Fiumi. Umjesto na Jelačić placu, ili u okolini sinagoge, koja je bila samo pedeset metara od njegovog stana, Freilberger je ustaše, u nekoliko kamiona s italijanskim registracijama, svojom škodom mimoišao na samom ulasku u Karlovac.
Ljudevit Tiljak je drugi dan pošto se smjestio posjetio bivšeg vlasnika hotela, u njegovom uredu na prvom spratu, koji je bio preko puta agentove sobe 109. I čim je sjeo, onako nonšalantno je natuknuo Milinovu, da o njemu zna puno toga što grosista možda ne može ni pretpostaviti. Onda je pomenuo, da bi ga malo opustio, njegove beogradske prijatelje, Stojadinovićeve radikale, koji su finansijski pomagali i Dimitrija Ljotića, iznad čijeg radnog stola je bio izvješen portret Adolfa Hitlera. Milinov je gostu sâm točio piće, skačući svaki put iz fotelje, začuđujuće lako za svojih sto trideset kilograma, da mu pripali cigaretu. I trgovac je glumio srdačnost i opuštenost, ali odavale su ga graške znoja na čelu: iako je u podne, na Đurđevdan 1941. godine, vanjska temperatura bila tek devetnaest stepeni.
No, Tiljkov smijeh bio je više nalik režanju, a osmijeh je ličio na facijalni grč: žućkaste beonjače su nalik na oči čakalja, koji se priprema da skoči na plijen. Kad se Tiljak uozbilji, njegove oštre, tanke crte lica mu postaju nepomične. Milinovu se učinilo da ga fiksira, kao zmija žabu, u času kad je policajac zaustio – a onda se predomislio – da su mu kaže kako je upravo iz Ustaške nadzorne službe dobio vijest da bude spreman na prijem kod Dida Kvaternika.
Agent je halapljivo popio četiri čaše vlahova, kojega mu je Milinov ponudio iz svog priručnog bifea, jer u Beogradu je liker specifičnog gorkog ukusa mogao naći samo u hotelu Moskva – u hotelu na Terazijama odsijedali su Dalmatinci, poslovni ljudi i poslanici Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije – a onda je uzeo šešir i polako ustao. Naklonio se vlasniku hotela, važno ga pogledujući.
„Vidimo se, uskoro.“
„Bit će mi zadovoljstvo, budite moj gost u restoranu, čim vam dozvole obaveze.“
Ljudevit Tiljak je treći dan sekretarici Milinova rekao da će ga sjutra u dva poslije podne čekati u restoranu. Već u pet poslije podne, satnik i bivši hotelijer, ispili su četiri boce graševine: poslije svakog nasipanja čaša nazdravljali su, gledajući se u oči, po ruski, iako su vino ispijali lagano, u kratkim gutljajima. Beonjače agenta još više su požućele: oštri špicasti nos je porumenio, ali mozak je radio trista na sat. Na proslavi četrdeset petog rođendana kralja Aleksandra, koje je Fruškoj gori organizovao Četvrti antikomunistički odsek, Tiljak se samohvalno povjerio mladom Bošku Bećareviću, koji će mu uoči rata postati šef, da je najdragocjenija saznanja od sumnjivih lica i pokvarenih doušnika, dobio upravo u piću. No, osnivač hotela Milinov, iako je osjećao pritisak u prsima i zaplitao jezikom kad je izgovorio „poglavnik“, provalio je Tiljkova potpitanja, i prije nego što je agent do kraja izgovori rečenicu.
U jednom času, poslije treće ispijene boce vina, veletrgovac je osjetio da je trenutak da krene u napad, i preduhitri štrkljastog hotelskog gosta, sa fedora šeširom bež boje, i dugim mantilom od gumiranog pamuka, koji nije skidao ni početkom maja. Smijuljeći se bleskasto i s dozom uzbuđene patetike, kao da recituje, rekao je, nešto povišenim glasom:
„Ja sam lojalan Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, na isti način kao što je podržavao Austro-Ugarsku i Kraljevinu Jugoslaviju.“
Milinov nije bio zadovoljan tonom svog glasa kad je izjavio lojalnost NDH, iako se Ljudevit Tiljak pravio da napregnuto sluša, a u stvari jedva se uzdržao da ne prsne od smijeha.
„Uostalom ja nisam Srbin. Moje je podrijetlo bugarsko. Tražiću bugarsko državljanstvo čim se uspostave odnosi Nezavisne Države Hrvatske i Carevine Bugarske.“
Agent se pravio da ga pažljivo sluša, i kao da se nekako bio udaljio. Trgovac se još više znojio, i meškoljio u dubokoj kožnoj fotelji tamno smeđe boje.
„Znate, kad je uspostava nove vlasti u ratnim okolnostima, mnogi love u mutnom. Nekima ste se zamerili, neki su pikirali na vašu imovinu. Učiniću što mogu. Olakšavajuća okolnost je, kako kažete, i vaše bugarsko poreklo. Ali, znate, vi niste anonimna osoba. Morat ćemo uveriti neke važne ljude da niste neprijatelj Hrvatske.“
„Ja sam Vam rekao, molim lepo, da ću podržavati novi režim. Ako sam ovdje nepoželjan spreman sam otići.“ Glas mu je sad bio čvršći, ali istovremeno i šupljikav, s nevidljivim otvorima.
„Želim da Vam pomognem, ali, igru vode emigranti, koji i mene gledaju sumnjičavo, iako sam se u Zagreb vratio na preporuku čovjeka koji je bio desna ruka Karla Krausa, specijalnog policijskog oponumoćenika Trećeg Rajha za Jugoslaviju.“
Agent je zastao, napravio dramsku pauzu, a onda se nakašljao.
„Ustaše su željne osvete i prema Hrvatima koji su na bilo koji način podržavali velikosrpski režim. Kamoli prema Srbima i komunistima.“
Milinov je ćutao. Nakašljao se, i osjetio je da gubi glas.
„Ipak, nemojte toliko brinuti. Bit će sve kako treba. Konrad Klaser, major Gestapoa, Didi Kvaterniku je sugerisao kako će im trebati moje iskustvo iz Glavnjače, gde sam obrađivao mnoge komuniste, koji su poreklom iz Hrvatske, ili ih je Kominterna bila poslala u Zagreb. Upravo juče sam dobio ured u Đorđićevoj s tajnicom. Treba da formiram i specijalni tim za borbu protiv komunizma.“
Agent je prećutao svoju kratku i burnu komunističku epizodu: prije nego što je ocinkario Pašagu Mandžića, mladog tuzlanskog stolarskog radnika, da je pripremao atentat na Mehmeda Spaha, koalicionog partnera Stojadinovićevih radikala. Onda je nonšalantno izvadio kutiju cigareta Lansky iz džepa, koje je nudio samo kad osjeti da je žrtva konfuzna, traži neku utjehu, i ne zna što bi s rukama. Pomalo je teatralno ustao vadeći Zippo upaljač iz malog unutrašnjeg džepa sakoa.
Milinov je bio strastveni pušač, dok mu je poslije preležane upale pluća, u proljeće 1936. godine, profesor Primož Repar, na Golniku, utvrdio početak astme. Grosista se bio zarekao da više nikad neće primirisati duvan. Održao je riječ i desetog travnja kad je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, pa i poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, sedamnaestog aprila. Ali, ovaj nesmajni agent tako ga je bezočno fiksirao, da je mahinalno zgrabio ponuđenu cigaretu i povukao prvi dim, duboko, halapljivo , kako to obično rade apstinenti poslije duge pauze. Onda se odjednom raspričao, logorejično, nepovezano, o tome kako je počeo trgovati suknom u Farkažinu, selu kod Velikog Bečkereka, kojega će 1935. godine jugoslovenske vlasti preimenovati u Petrograd, te kako ga je dvije godine prije Aneksione krize u Zagreb pozvao Oskar Klein, veletrgovac židovskog porijekla, s kojim je razgranao poslove. Poslije pada Austro-Ugarske otkačio je Židova, i ušao u partnerstvo s vlasnikom Društva Nikolić, poslije čije smrti kao prokurist preuzima vlasništvo firme, i proširuje poslove na trgovanje pletenom robom, parfemima, sagovima, zastorima, donjim rubljem i odijelima. Od tog kapitala počeo je da gradi hotel, s robnom kućom u prizemlju, koju je kasnije pretvorio u restoran i kavanu.
Pošto je 1940. godine prodao hotel, veletrgovac je, ipak, ostao manjinski dvadesetoprocentni suvlasnik: još je zadržao svoj ured i apartman na prvom spatu. Jer, bio je stekao naviku da poslovne i političke partnere prima u svojoj kancelariji i u hotelskom restoranu. I pored toga što su Dubrovčani doveli novog direktora hotela, i promijenili mu ime, stari radnici su ga i dalje zvali „gazda“.
Agent ga nije prekidao. Znao je da i iskusni i prepredeni ljudi, u jednom trenutku počnu laprdati o svemu i svačemu, pa i o onome što bi se kasnije moglo iskoristiti protiv njih. Milinov se nije zaustavljao, pričao je o „kombinacijama“ na Beogradskoj berzi, pomenuo je i svoju bečku ljubavnicu frau Elsu, koju mu je namjestio Josip Tadej, njegov tajni ortak iz Beča. On mu je sad posebno važan, jer je u prva četiri razreda pučke škole u Vrbovskom, sjedio sa Slavkom Kvaternikom. Još je kazao – da osjeti hoće li to ostaviti utisak na previjanog agenta – kako mu je ortak Tadej poručio, da će ga preporučiti pažnji starom austro-ugarskom oficiru, koji je svečano proglasio NDH. Hotelijeru su nezaustavljivo navirale neočekivane asocijacije, nesvjesno miješajući srpsku ekavicu s hrvatizmima, uz poneku frazu na mađarskom i njemačkom jeziku.
Tiljak se u sebi smijuljio: upalili su njegovi naizgled bezazleni štosevi, koje jednako „puše“ mladi besprizornici i iskusne barabe. Još jednom se kucnuo s Milinovim, i poluglasno je, s privukom prijekora i umora, rekao:
„Moramo nešto učiniti za vas.“
Veletrgovcu se pomalo vratilo rumenilo na licu: zapazio je da agent govori u množini, „moramo“, a ne „moram“. Primijetio je još da su Tiljkove crte lica najednom omekšale, i istanjile se, pa se bivšem hotelijera učinilo da ga odjednom gleda s povjerenjem, kao da su stara škvadra.
„Moram još reći, ali nemojte me pitati za izvor.“ Zastao je da vidi kakav će utisak ostaviti na sagovornika. „Na spisku ste nepoćudnih osoba koje treba konfinirati. Racije će početi brzo, za 15-20 dana.“
Agent je posljednju rečenicu rekao toliko tiho da ga Milinov ne bi čuo da mu nijesu bila napregnuta sva čula.
„Možda bismo mogli naći neko kompromisno rješenje… Da se spasite logora.“
„Logora? Kojeg logora?“
„Kod Gospića je jedanaestog aprila formiran sabirni logor za Srbe, Jevreje, Cigane i komuniste. Proverio sam, i vi ste na spisku“
Ljudevitu Tiljku se u trenu učinilo da je Svetozara Milinova udarila kap, a onda je trgovac zatreptao, zgrabio polupraznu čašu vina i na eks je iskapio. Htio je da još jednom kaže kako on nije Srbin nego Bugarin, ali je zagrcnuo. Uzdahnuo je, da sabere misli.
„Možete li mi pomoći… Da napustim Zagreb, sa porodicom… Ne pitam za cijenu.“
Agent je ćutao. Pozvao je konobara i naručio još jednu bocu vina. Ponovo je stisnuo kapke, tako da su mu zjenice ličile na dvije linije povučene zelenim mastilom.
Milinov je osjetio da mu srce pulsira pod grlo. Mora otvoriti karte, do kraja.
„Odvedite me s obitelji u Beograd, i tamo ćeš dobiti hiljadu napoleona, u po pedeset zlatnih franaka.“
Nije ni primijetio da mu se prvi put obratio na pertu.
Zlatne poluge i napoleone, drugi dan nakon svrgavanja vlade Cvetković-Maček, odnio je u Beograd i ostavio ih u tajni trezor Siniše Adamova, koji je bio jedan od glavnih ljudi mešetara na upravo ukinutoj Beogradskoj berzi. Adamov je prije desetak godina, preko svojih veza iz kruga povjerljivih ljudi Milana Stojadinovića, omogućio Milinovu da preuzme Društvo Nikolić, i da sebi i Dragom Stamenkoviću, nasljedniku osnivača Beogradske berze, priskrbi jednu trećinu kapitala Milinove firme. Trgovac je znao da će se spasiti ukoliko se nekako dokopa Beograda, jer Stojadinović je bio protjeran iz Srbije zbog bliskosti s Njemcima, i njegovi saradnici sigurno imaju dobre konekcije s okupacionom vlašću. Konačno, i da je zlatne dukate imao u Zagrebu, ne bi ih smio otkriti agentu i njegovim novim saradnicima, jer bi ga vjerovatno ubili pošto se dokopaju zlatnika.
Policijski agent još nije otkrio veletrgovcu da je zvanično imenovan za pročelnika odjela jeza „pitanja u svezi s komunizmom“, koje je već potpisao zapovjednik Ustaške nadzorne službe, pukovnik Dido Kvaternik, na prijedlog Konrada Klasera, svog specijalnog savjetnika. Nije bilo potrebe da ga još više straši, jer Milinovu je, u panici, načas iščilila pronicljivost, i onaj stari odbrambeni instinkt koji mu je prije godinu dana sugerisao da proda hotel, promijeni dinare u zlatne napoleone i metne ih u beogradski privatni trezor.
Agent Ustaške nadzorne službe, koji je koliko sjutra očekivao vizitu kod mlađeg Kvaternika, konačno se značajno nakašljao.
„Prihvatam predlog, budite spremni do desetog lipnja, juna. Naredni dan imam zakazan jedan važan sastanak, za vašu informaciju, susret ću se s Kosmajcem. Tamo mi je ostao dio arhive, a i treba da ukrstimo neka saznanja. Ne brinite, ja ću sve srediti oko propusnica i za tvoju ženu i djecu. A vi nađite način da odmah regulirate vaše obaveze.“
Milinov je odjednom porumenio, iako mu se nije svidjelo što je Tiljak pomenuo Kosmajca. No, isti čas se sjetio da je Adamov, jedan od glavnih finansijera Dimitrija Ljotića, predsjednika fašističkog pokreta Zbor, koji je politički mentor Đorđa Kosmajca.
Trgovac je ispratio agenta i odmah telefonom pozvao Josipa Tadeja. Bečliji nije nagovještavao svoje planove o odlasku iz Zagreba, jer je mislio kako se najbolje sakriti ispod stola dok ne prođe prva euforija osvetoljubivih nacionalnih revolucionara koji su u kamionima došli u Zagreb, zajedno s okupatorima. Revolucionari, lijevi i desni, pogotovo u doba rata, u prvom naletu stihijski i planirano likvidiraju ili izoluju svoje stare neprijatelje, ali se, zbog osvete, osionosti, ili čisto psiholoških i propagandnih razloga, brutalno obračunavaju, i s kolebljivcima, mešetarima, neutralcima, koji uvijek osluškuju, odmjeravaju odnos snaga. Milinov je ispitivao Tadeja izokolo o tome da li se Beču osjeća ratna atmosfera, radi li još berza, je li odustao od gradnje lučkog terminala u tršćanskoj luci. Na kraju je kurtoazno pitao za zdravlje frau Else. Dvoumio se da ga priupita za Vojskovođu Kvaternika, ali je odustao, jer bi mu Tadej sâm kazao da su ga njih dvojica spomenuli.
Predveče je Milinov pozvao Zlatka Naceva, svog pomoćnika, koji je do prodaje hotela bio šef recepcije i direktor. Ovaj Bunjevac po ocu, znao je neke tajne Svetozara Milinova, koje on nije povjeravao ni svojoj ženi Milici. Trgovcu se neobično sviđala pronicljivost i ćutljivost Naceva, s kojim se često i očima sporazumijevao.
„Odnesi ovo u Zemun.“
Rekao mu je, pružio ključeve od škode i zatvorenu kuvertu, naslovljenu na gospodin Marinko Magaš ( za Sinišu Adamova). Već treći put, od puča 27. marta, koji je general izveo Simović, uz pomoć britanske MI6, Zlatko Nacev je na Zemunskom keju predavao poštu Magašu, vlasniku restorana Šaran. Magaš, čiji se otac Mate, austrougarski policijski narednik, koji se iz Vinjerca, sela u jugoistočnom dijelu Velebitskog kanala, doselio u Zemun, po ondašnjoj ustaljenoj praksi, Milinovu poštu iz Zagreba je na ruke donosio brokeru, u njegovoj vili na Dorćolu. A onda je Adamov davao Zemuncu već spremnu kuvertu bez naslova i adrese, koju je Maraš direktno nosio u Zagreb. Prepredeni alas imao je u džepu rezervnu kuvertu, identičnu s onom koju je dobijao od berzanskog mešetara, i uz put bi je negdje oko Vinkovaca otvorio, pročitao tabele, i tako prije Milinova imao informacije o dobicima i gubicima na Beogradskoj berzi dvojice poslovnih partnera.
Milinov je nakon sastanka s Tiljkom pomno listao poslovne knjige. Naredna tri-četiri dana u velikoj kožnoj torbici nosio je hrpe papira koje je spaljivao na Tuškancu, u kaljevoj peći, pošto bi se uvjerio da mu je žena tvrdo zaspala. Najteže mu se bilo folirati pred Milicom, jer ona ga je najbolje poznavala, a i zadnjih par mjeseci postala je paraonična, kao da je slutila tragičnu sudbinu.
Milinov se prema dogovoru – da njihovi kontakti ne bi drugima upadali u oči – sastajao s novoimenovanim pročelnikom Tiljkom, izvan hotela: jednom u Korsu, drugi put u Meduliću. Upravo je drugog juna u uredu, prije nego što se spremao otići u Kazališnu kavanu, naručio kafu i Hrvatski list, da od agenta preuzme falsifikovane lične isprave sa slikama trgovca, njegove žene i četvorice sinova. Prema planu bi s Tiljkom u pratnji, kod Zemuna prešli iz Nezavisne Države Hrvatske u srpsku okupacionu zonu, koja je bila pod Komesarskom upravom u Beogradu. Milinov je bio planirao da će čim od agenta uzme dokumenta pozvati familiju, uručiti im falsifikovane radne knjižice i osobne karte, i reći im da pripreme stvari za put. Još će im pripomenuti da uzmu samo najnužnije stvari, da će putovati s dva auta, u razmaku od sat vremena, i da će prije prelaska granice zajedno popiti kavu u Zemunu, u restoranu Šaran. Jedino im nije rekao da će ih Josip Tiljak, šef odjela za antikomunizam UNS-a, pratiti i obezbjeđivati.
Veletrgovac nikad nije saznao zašto se desetog juna nije pojavio Tiljak, a ni to da je agent okončao život prije njega i familije. A proći će godine dok nije isplivalo, izvan uskog kruga Ozne i Udbe, da je Stevo Krajačić, u uniformi njemačkog majora, s ispravama na ime Vladimir Geiger, naredio Vojinu Kovačeviću, Crnogorcu, članu Mjesnog komiteta Zagreb, koji je bio zadužen za diverzantske akcije, da organizuje likvidaciju Ljudevita Tiljka, za kojega je sumnjao da se preko starih veza uspio infiltrirati u zagrebačku ilegalnu partijsku organizaciju.
U Vojina Kovačevića, naočitog Danilovgrađanina, diplomanta na Trgovačkoj akademiji, bile su bile zaljubljene zagrebačke skojevke, pogotovo Božena Machiedo, daktilografkinja na Trgovačkom sudu, koja je stanovala na uglu Jurišićeve i Petrinjske, stotinak metara od iznajmljenog stana Ljudevita Tiljka. Kovačević je nagovorio Boženu, da se kao slučajno sretne s agentom koji se svakodnevno muvao oko Gradske kavane, i malo očijuka s njim. Onako diskretno, da vidi kako će reagovati. Krajačić je rekao Crnogorcu da je Tiljak pijanac, i da su mu žene slaba točka. Mjesecima je Tiljak, prije nego je došao u Zagreb, obigravao po Terazijama, Dorćolu, dosađivao je prodavačicama na Zelenom vencu, konobaricama na Skadarliji, pa je iza ponoći, mortusan, nesigurnog koraka odlazio u bordele u Balkansku ulicu, ili tražio prostitutke ispred željezničke stanice.
Policajac je verbalno maltretirao, fizički zlostavljao kurve koje ga nijesu mogle uzbuditi: prijetio im je protjerivanjem iz Beograda. Istovremeno je bio snishodljiv i stidljiv sa ženama čiji su se poslovi završavali prije prvog mraka. U susretu s prostim, pristojnim ženama, koje su ga podsjećale na njegovu majku, postajao je drugi čovjek: nestajala je njegova drskost i sarkazam, kao da se vraćao u pubertet: i dok je bio s njima u društvu, nikoga i ništa drugo nije primjećivao.
Tiljak je Boženu Machiedo uhvatio ispod ruke, ispratio je do stana, i kad su stigli nadomak ugla Jurišićeve i Trga Bana Jelačića, predložio joj je, tihim glasom, kao da je očekivao negativan odgovor, da ga pozove na kafu. Ona ga je pogledala, kao da se premišlja, a onda je ćutke klimnula glavom. Nije bila sigurna, jesu li njih dvoje dovoljno dugo sjedjeli u Gradskoj kavani, jer je prije sastanka s agentom dupli ključ od stana dala je Martinu Mojmiru, koji je Tiljka pratio proteklih dana. Mojmira su u obližnjem restoranu Purger čekali Stipe Ugarković, Ante Miliković, Rudolf Kronfin i Pavle Pap, koji su zajedno s njim ušli u Boženin stan. Prvi mrak se bio spustio i ilegalci su odšarafili električne sijalice u hodniku i dnevnoj sobi.
Tiljak je zamolio Boženu da mu dadne ključ. Otvorio je vrata stana, naglo, i stare fible su zaškripale. Okrenuo je prekidač za sijalicu u hodniku.
„Ne radi sijalica“, rekao je agent, i sumnjičavo pogledao Boženu.
Isti čas je Pavle Pap s leđa skočio na Tiljka i oborio ga: ostali su mu svezali ruke i noge, i u usta gurnuli maramicu. Onda su se načas primirili, da oslušnu je li sve tiho i mirno. Posumnjali su da možda prefrigani pročelnik za pitanja komunista nije bio nekog zadužio da ga prati, čuva mu leđa, dok je bio u šetnji s Boženom. Kidnaperi su sačekali ponoć, Kronfin je s Boženom izašao iz stana, uzeo je škodu koja je bila parkirana na Zrinjevcu, vratio se na ugao Petrinjske i Jurišićeve, ispred Boženina stana. Ona je utrčala u stan, nakon pola minuta pojavili su se ilegalci koji su među sobom nosili agenta, umotanog u veliki bijeli lencun. Pavle Pap je sjeo na zadnjem sjedištu škode, i preko koljena stavio umotano Tiljkovo tijelo. Vozio je Kronfin, do kojega je sjedio Ugarković, i njih trojica su zajedno s kidnapovanim agentom, koji je s vremena na vrijeme mumlao, krenuli prema Radničkoj cesti. Zaustavili su se u jednom šumarku pored Save, izvukli Tiljku maramicu iz usta, i počeli ga ispitivati. Prestravljeni policajac, je pričao o svemu što su ga pitali, ali najmanje o onome što je njih zanimalo. Koga je uspio vrbovati od ilegalnih članova partije, do kakvih su došli saznanja o Mjesnom komitetu, ko im je na nišanu od ilegalaca?
Tiljak je govorio tiho, isprekidano i nepovezano o službama bezbjednosti, ustaškim šefovima, odnosima s Gestapoom. Kronfin ga je nervozno cimnuo u slabine: podsjećao ga je da kaže imena saradnika, jer ukoliko ne propjeva naći će ga na dno Save. Onda ga je svom snagom udario pesnicom u nos, tako da mu se krv poče slivati niz bradu i vrat. Ponovo je policajcu gurnuo krpu u usta i izvukao turpiju iz džepa ljetnje jakne.
„Ovom turpijom ću ti strugati cjevanice, kao što ste to činili ti i Kosmajac našim drugovima u Glavnjači.“
Kronfin je zavrnuo nogavice Tiljku i tek što je prevukao strugalicom ispod njegovog koljena agent je izbuljio oči, kao da će mu ispasti iz duplji, i panično zamumlao. Ilegalac mu je izvukao maramicu iz usta.
„Pričaj. Ko su ti saradnici među komunistima?“
„Nemam ovde suradnike…“
„Polako, doći ćemo do Zagreba. Koga si u Beogradu vrbovao?“
„Zapravo još nisam nikog. Imao sam samo jedan razgovor s Ivanom Mejerholdom, a kontakt s njim mi je obezbijedila njegova cura.“
„Što si saznao od Majerholda? Koja si dobio imena?“
„Ništa važno… Tek smo se upoznali, i bili dogovorili sastanak za danas.“
„Nije nikog spominjao?“
„Ne, ali ja sam ga pitao za njega“, pogledao je u Pavla Papa, kojega je isljeđivao u Glavnjači. „Još za Rada Končara i Vojina Kovačevića Crnogorca, koji prema našem našem saznanju direktno dobijaju naredbe od Steve, Krajačića, pukovnika NKVD-a.“
„Što si saznao?“
„Uglavnom ništa. Rekao je da dobija jednostavnije zadatke, praćenja i prenošenja ilegalne pošte. Ali, i ono što je dosad saznao može biti od koristi, u sklapanju slike o mreži saradnika koji su u državnim službama, pa i u redarstvu. Takođe, i o hijerarhiji i sistemu funkcioniranja ilegalnih organizacija.“
Konfin je pogledao Pavla Papa, koji je klimnuo glavom, ponovo stavio maramicu u usta agentu, i preko glave mu navukao malu platnenu vreću, a onda ga velikim čekićem odalamio po tjemenu.
Istu noć policija se dala u potragu za Tiljkom. Našli su ga je četvrti dan dan u jednoj rukavcu Save. Policajčevo tijelo je bilo u plićaku, jer ilegalci ga nijesu mogli baciti u rijeku s mosta, zbog stražara koji je čuvao građevinski materijal za utvrđivane obala rijeke.
Jedanaestog jula u svim štampanim novinama i na istaknutim mjestima u centru Zagreba pojavio se:
OGLAS.
Dana 4. VII 1941. izvučen je mrtav i unakažen iz jedne bare Petruševačke šume kraj Radničke ceste redarstveni činovnik LJUDEVIT TILJAK 37 god. star rmkt, rodom iz Gradačca. Provedenim izvidima ustanovljeno je, da je zločin djelo komunističkih agitatora.
Kao duhovni začetnici tog zločina predani su:
Dr. Božidar Adžija, 50 god. star, rmkt, rodom iz Drniša, kotar Knin,
Ognjen Prica, prof. 41 godinu star, pravoslavne vjere iz Ilidža, Kotar Sarajevo,
Dr. Ivo Kuhn, odvjetnik, 38 god. star, židov, rodom iz Slav. Broda,
Zvonimir Ricthman, inžinjer i profesor,39. god. star, židov, rodom iz Zagreba,
Korski Ivan, inženjer, 32 god. star, rodom iz Hrastovca, kotar Garešnica,
Viktor Rosenzweig, apsolvent agronomije, 27 god. star, židov, rodom iz Rume,
Kraus Sigismund,, bankovni činovnik, 31. god. star, židov, rodom iz Sarajeva,
Otokar Keršovani, novinar, 39 god. star, starokatolik, rodom iz Trsta,
Simo Crnogorac, 40. god. star, ličilac, pravoslavne vjere, rodom iz Polače, kotar Knin.
Senatu pokretnog prijekog suda, koji je ovu desetoricu osudio na smrt.
Osuda nad njima izvršena je dne 9. ov. mj. strijeljanjem.
Zagreb 10. VII 1941,
Ministarstvo unutarnjih poslova
Vojin Kovačević je drugog septembra 1941. godine, na Marulićevu trgu, u parku kod Sveučilišne biblioteke čekao saradnika Martina Mojmira da mu da instrukcije za diverziju glavne zagrebačke pošte. Sjedio je sâm na klupi, tobož zadubljen u novine, iako je vidio svog saradnika na klupi udaljenoj dvadesetak metara. Preko novina je snimao okolinu, napet, kao da nešto očekuje. Stari instinkt ilegalca ga nije iznevjerio. Odjednom su se iza ugla pješačke staze parkirali policijski automobili, iz kojih su iskočili agenti u civilu. Iza jednog drveta čekao ih je Ivan Mejerhold, od kojega su se posljednja dva mjeseca sklanjali komunisti. On je šetao gradom i prstom pokazivao na komuniste i njihove simpatizere, koje su agenti hapsili. Tako je javio jednom drugom policijskom doušniku – koji ga je držao na vezi – da je prepoznao Kovačevića, s leđa. Agenti koji su se muvali u kvartu brzo su pristigli, zaskočili Crnogorca s leđa, bacili ga i pritisnuli ga na zemlju.
U policijskoj postaji na Jankomiru, gdje je bio i privremeni logor političkih zatvorenika, Mejerehold i agenti su tako krvnički iznuđivali priznanje od Kovačevića da je on izdahnuo, prije nego što im je odao plan o diverziji pošte, koju su bili planirali za trinaesti septembar.
Lanac osveta se nastavio. Omladinski aktiv Ivana Šibla je dobio zadatak da likvidira Majerholda. Čekali su ga kod stana njegove djevojke, i peti dan poslije Kovačevićeve smrti dvojica omladinaca su zapazili da je doušnik izašao iz stana, zajedno s djevojkom. Krenuli su Mejerhold i njegova cura, ruku pod ruku, prema Botaničkom vrtu. Omladinci su prešli ulicu i sasuli u provokatora dva saržera metaka.
Hotel Dubrovnik/1
Ulomak iz romana u nastajanju
Svetozar Milinov, sin Todora, suknara iz Plovdiva – koji se sredinom devetnaestog vijeka doselio u banatski Veliki Bečkerek – 1901. godine preselio se u Zagreb, i uz pomoć židovskog trgovca Kleina pokrenuo je trgovinu pletenom robom, sagovima, parfemima, zastorima, donjim rubljem i odijelima. Milinov je nakon sloma Austro-Ugarske carevine kupio kuću Pavla Hatza, bivšeg gradonačelnika Zagreba, na uglu Gajeve, vis a vis Trga bana Jelačića. U Hatzovoj kući, sagrađenoj 1872. godine, bila je Velika kavana na prvom spratu, čiji će se gosti tri godine nakon rušenja preseliti u novootvorenu Gradsku kavanu, na istočnoj strani Trga Bana Jelačića.
Trgovac je do temelja srušio Hatzovu kuću, i arhitekti Dionisu Sunku zapovidio da mu izradi projekt za hotel i poslovne prostorije. Gradnju nove zgrade, započete u proljeće 1928. godine, vodio je građevinski inženjer Rudolf Jungermann. Hotel je završen tačno četiri mjeseca nakon uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. godine, koja je zabranila rad političkih stranaka, sindikata, uvela preventivnu cenzuru i promjenila ime države Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, u Kraljevina Jugoslavija.
U novu petospratnu zgradu, iz Hatzove kuće je prenesen kip Merkura, boga zaštitnika trgovine, koji je bio napravio Anton Dominik Fernkorn. No, hotel s crvenim tornjem od opeka, još u fazi gradnje bio je predmet žestokih polemika među Zagrepčanima, pa je toranj na krovu, koji su kritičari ironično nazvali „škatulja“ sa sredine krova premješten na njegov desni ugao. Jer, smatrali su neukusnim da petospratnica s mezaninom ima još dva sprata na tornju iznad kojih će na nadodgradnji metnuti svijetleći natpis: HOTEL MILINOV.
Svetozar Milinov je neprestano radio unutrašnja preuređenja hotela, pa je 1937. godine, pored dva restorana i trgovine s tekstilnim proizvodima, na spratu, u dijelu zgrade okrenutu Trgu, otvorio je i kavanu. No, veletrgovac konfekcijom shvatio je da njegovi sinovi nemaju ugostiteljskog talenta i interesovanja, i 1940. godine, prodaje svoj hotel Dubrovačkoj parobrodskoj plovidbi, koja mu je promijenila dotadašnje ime u Hotel Dubrovnik. Uz promjenu imena, ubrzo će se, već naredne godine – kao na početku svakog rata – potpuno promijeniti i hotelska klijentela.
Ustaše, koji su slavodobitno prispijevali iz Italije, Španije, Mađarske i Austrije, u prvim danima aprila 1941. godine, izabrale su Hotel Dubrovnika za svoje glavno sastajalište, zbog njegovog položaja na središnjem gradskom trgu i blizine Gornjem gradu. Neko je mogao očekivati da će viši politički i policijski dužnosnici nove vladajuće elite pohitati u hotele više klase, Palace ili Esplanada, gdje su pred rat ispijali kave i odsijedali funkcioneri bivšeg režima, otmjeniji Zagrepčani, i putnici čuvenog voza Orient Exspress, koji je saobraćao od Pariza do Istambula. No, doskorašnji politički ilegalci, zavjerenici, mahom bosanski, hercegovački i zagorski Dinarci, koji su veliki dio emigracije proveli u logorima i kampovima za vojnu obuku, nijesu se ugodno osjećali u otmjenim Esplanadinim salonima s kristalnim lusterima i livrejisanim konobarima. A i shvatili su da nijesu društvo E. G. von Hosternaua, Hitlerovog oponumoćenog generala i ambasadora Siegfirieda Kaschea. General Hosternau, Bečlija, bivši austrijski vice kancelar, gledao je s visoka, kao neotesane Balkance, ustaške prvake: osim Vojskovođu Slavka Kvaternika, koji je u Prvom svjetskom ratu bio krilni pobočnik Lavu sa Soče, feldmaršalu Svetotaru Borojeviću.
Tačno dvije sedmice nakon što je „božjom providnošću i voljom našeg saveznika“, Vojskovođa Slavko Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, sobu u hotelu Dubrovnik zatražio je i Ljudevit Tiljak, koji je po naredbi Gestapoa, došao iz Beograda u Zagreb, kao ekspert za borbu protiv komunista. Gestapo je novoformiranom redarstvu i Ustaškoj obavještajnoj službi, koja će se za par mjeseci transformisati u Ustašku nadzornu službu, poslao instruktura, osobu s velikim iskustvo u borbi s komunistima i skojevcima.
Policijski agent Tiljak, bio je bogomdan za obuku i edukaciju antikomunističkog odjela Ustaške obavještajne službe. U prvoj mladosti je bio komunista, kojega su poslije hapšenja vrbovali i ucijenili, a nakon toga poslali u Glavnjaču, da nauči policijske metode mučenja, vrbovanja, manipulisanja neprijatelja režima. Ubrzo je pokazao pronicljivost i bezobzirnost, pa je postao asistent Đorđa Kosmajca, zloglasnog isljednika iz Glavnjače, istražnog zatvora za političke zatvorenike, čuvenog po svireposti u iznudama priznanja zatočenih komunista. Čitaocu će biti zanimljivo i to da se Tiljak, zajedno s Kosmajcem, učlanio u Jugoslovenski narodni pokret Zbor, stranku Dimitrija Ljotića, čiji je potpredsjednik bio Zagrepčanin Juraj Korenić. Policijski agent najprije je odsio na prvom spratu Hotela Dubrovnik, pored apartmana veletrgovca Milinova.
Tiljak je u džepu imao i ključeve praznog stana Jakova Freilbergera u Petrinjskoj ulici. Lukavi Freilberger, sinovac potonjeg zagrebačkog nadrabina, ostavio je ključ od stana ispod otirača, kako novi stanari ne bi slomili vrata, i ujutro drugog aprila zaputio se prema Fiumi. Umjesto na Jelačić placu, ili u okolini sinagoge, koja je bila samo pedeset metara od njegovog stana, Freilberger je ustaše, u nekoliko kamiona s italijanskim registracijama, svojom škodom mimoišao na samom ulasku u Karlovac.
Ljudevit Tiljak je drugi dan pošto se smjestio posjetio bivšeg vlasnika hotela, u njegovom uredu na prvom spratu, koji je bio preko puta agentove sobe 109. I čim je sjeo, onako nonšalantno je natuknuo Milinovu, da o njemu zna puno toga što grosista možda ne može ni pretpostaviti. Onda je pomenuo, da bi ga malo opustio, njegove beogradske prijatelje, Stojadinovićeve radikale, koji su finansijski pomagali i Dimitrija Ljotića, iznad čijeg radnog stola je bio izvješen portret Adolfa Hitlera. Milinov je gostu sâm točio piće, skačući svaki put iz fotelje, začuđujuće lako za svojih sto trideset kilograma, da mu pripali cigaretu. I trgovac je glumio srdačnost i opuštenost, ali odavale su ga graške znoja na čelu: iako je u podne, na Đurđevdan 1941. godine, vanjska temperatura bila tek devetnaest stepeni.
No, Tiljkov smijeh bio je više nalik režanju, a osmijeh je ličio na facijalni grč: žućkaste beonjače su nalik na oči čakalja, koji se priprema da skoči na plijen. Kad se Tiljak uozbilji, njegove oštre, tanke crte lica mu postaju nepomične. Milinovu se učinilo da ga fiksira, kao zmija žabu, u času kad je policajac zaustio – a onda se predomislio – da su mu kaže kako je upravo iz Ustaške nadzorne službe dobio vijest da bude spreman na prijem kod Dida Kvaternika.
Agent je halapljivo popio četiri čaše vlahova, kojega mu je Milinov ponudio iz svog priručnog bifea, jer u Beogradu je liker specifičnog gorkog ukusa mogao naći samo u hotelu Moskva – u hotelu na Terazijama odsijedali su Dalmatinci, poslovni ljudi i poslanici Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije – a onda je uzeo šešir i polako ustao. Naklonio se vlasniku hotela, važno ga pogledujući.
„Vidimo se, uskoro.“
„Bit će mi zadovoljstvo, budite moj gost u restoranu, čim vam dozvole obaveze.“
Ljudevit Tiljak je treći dan sekretarici Milinova rekao da će ga sjutra u dva poslije podne čekati u restoranu. Već u pet poslije podne, satnik i bivši hotelijer, ispili su četiri boce graševine: poslije svakog nasipanja čaša nazdravljali su, gledajući se u oči, po ruski, iako su vino ispijali lagano, u kratkim gutljajima. Beonjače agenta još više su požućele: oštri špicasti nos je porumenio, ali mozak je radio trista na sat. Na proslavi četrdeset petog rođendana kralja Aleksandra, koje je Fruškoj gori organizovao Četvrti antikomunistički odsek, Tiljak se samohvalno povjerio mladom Bošku Bećareviću, koji će mu uoči rata postati šef, da je najdragocjenija saznanja od sumnjivih lica i pokvarenih doušnika, dobio upravo u piću. No, osnivač hotela Milinov, iako je osjećao pritisak u prsima i zaplitao jezikom kad je izgovorio „poglavnik“, provalio je Tiljkova potpitanja, i prije nego što je agent do kraja izgovori rečenicu.
U jednom času, poslije treće ispijene boce vina, veletrgovac je osjetio da je trenutak da krene u napad, i preduhitri štrkljastog hotelskog gosta, sa fedora šeširom bež boje, i dugim mantilom od gumiranog pamuka, koji nije skidao ni početkom maja. Smijuljeći se bleskasto i s dozom uzbuđene patetike, kao da recituje, rekao je, nešto povišenim glasom:
„Ja sam lojalan Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, na isti način kao što je podržavao Austro-Ugarsku i Kraljevinu Jugoslaviju.“
Milinov nije bio zadovoljan tonom svog glasa kad je izjavio lojalnost NDH, iako se Ljudevit Tiljak pravio da napregnuto sluša, a u stvari jedva se uzdržao da ne prsne od smijeha.
„Uostalom ja nisam Srbin. Moje je podrijetlo bugarsko. Tražiću bugarsko državljanstvo čim se uspostave odnosi Nezavisne Države Hrvatske i Carevine Bugarske.“
Agent se pravio da ga pažljivo sluša, i kao da se nekako bio udaljio. Trgovac se još više znojio, i meškoljio u dubokoj kožnoj fotelji tamno smeđe boje.
„Znate, kad je uspostava nove vlasti u ratnim okolnostima, mnogi love u mutnom. Nekima ste se zamerili, neki su pikirali na vašu imovinu. Učiniću što mogu. Olakšavajuća okolnost je, kako kažete, i vaše bugarsko poreklo. Ali, znate, vi niste anonimna osoba. Morat ćemo uveriti neke važne ljude da niste neprijatelj Hrvatske.“
„Ja sam Vam rekao, molim lepo, da ću podržavati novi režim. Ako sam ovdje nepoželjan spreman sam otići.“ Glas mu je sad bio čvršći, ali istovremeno i šupljikav, s nevidljivim otvorima.
„Želim da Vam pomognem, ali, igru vode emigranti, koji i mene gledaju sumnjičavo, iako sam se u Zagreb vratio na preporuku čovjeka koji je bio desna ruka Karla Krausa, specijalnog policijskog oponumoćenika Trećeg Rajha za Jugoslaviju.“
Agent je zastao, napravio dramsku pauzu, a onda se nakašljao.
„Ustaše su željne osvete i prema Hrvatima koji su na bilo koji način podržavali velikosrpski režim. Kamoli prema Srbima i komunistima.“
Milinov je ćutao. Nakašljao se, i osjetio je da gubi glas.
„Ipak, nemojte toliko brinuti. Bit će sve kako treba. Konrad Klaser, major Gestapoa, Didi Kvaterniku je sugerisao kako će im trebati moje iskustvo iz Glavnjače, gde sam obrađivao mnoge komuniste, koji su poreklom iz Hrvatske, ili ih je Kominterna bila poslala u Zagreb. Upravo juče sam dobio ured u Đorđićevoj s tajnicom. Treba da formiram i specijalni tim za borbu protiv komunizma.“
Agent je prećutao svoju kratku i burnu komunističku epizodu: prije nego što je ocinkario Pašagu Mandžića, mladog tuzlanskog stolarskog radnika, da je pripremao atentat na Mehmeda Spaha, koalicionog partnera Stojadinovićevih radikala. Onda je nonšalantno izvadio kutiju cigareta Lansky iz džepa, koje je nudio samo kad osjeti da je žrtva konfuzna, traži neku utjehu, i ne zna što bi s rukama. Pomalo je teatralno ustao vadeći Zippo upaljač iz malog unutrašnjeg džepa sakoa.
Milinov je bio strastveni pušač, dok mu je poslije preležane upale pluća, u proljeće 1936. godine, profesor Primož Repar, na Golniku, utvrdio početak astme. Grosista se bio zarekao da više nikad neće primirisati duvan. Održao je riječ i desetog travnja kad je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, pa i poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, sedamnaestog aprila. Ali, ovaj nesmajni agent tako ga je bezočno fiksirao, da je mahinalno zgrabio ponuđenu cigaretu i povukao prvi dim, duboko, halapljivo , kako to obično rade apstinenti poslije duge pauze. Onda se odjednom raspričao, logorejično, nepovezano, o tome kako je počeo trgovati suknom u Farkažinu, selu kod Velikog Bečkereka, kojega će 1935. godine jugoslovenske vlasti preimenovati u Petrograd, te kako ga je dvije godine prije Aneksione krize u Zagreb pozvao Oskar Klein, veletrgovac židovskog porijekla, s kojim je razgranao poslove. Poslije pada Austro-Ugarske otkačio je Židova, i ušao u partnerstvo s vlasnikom Društva Nikolić, poslije čije smrti kao prokurist preuzima vlasništvo firme, i proširuje poslove na trgovanje pletenom robom, parfemima, sagovima, zastorima, donjim rubljem i odijelima. Od tog kapitala počeo je da gradi hotel, s robnom kućom u prizemlju, koju je kasnije pretvorio u restoran i kavanu.
Pošto je 1940. godine prodao hotel, veletrgovac je, ipak, ostao manjinski dvadesetoprocentni suvlasnik: još je zadržao svoj ured i apartman na prvom spatu. Jer, bio je stekao naviku da poslovne i političke partnere prima u svojoj kancelariji i u hotelskom restoranu. I pored toga što su Dubrovčani doveli novog direktora hotela, i promijenili mu ime, stari radnici su ga i dalje zvali „gazda“.
Agent ga nije prekidao. Znao je da i iskusni i prepredeni ljudi, u jednom trenutku počnu laprdati o svemu i svačemu, pa i o onome što bi se kasnije moglo iskoristiti protiv njih. Milinov se nije zaustavljao, pričao je o „kombinacijama“ na Beogradskoj berzi, pomenuo je i svoju bečku ljubavnicu frau Elsu, koju mu je namjestio Josip Tadej, njegov tajni ortak iz Beča. On mu je sad posebno važan, jer je u prva četiri razreda pučke škole u Vrbovskom, sjedio sa Slavkom Kvaternikom. Još je kazao – da osjeti hoće li to ostaviti utisak na previjanog agenta – kako mu je ortak Tadej poručio, da će ga preporučiti pažnji starom austro-ugarskom oficiru, koji je svečano proglasio NDH. Hotelijeru su nezaustavljivo navirale neočekivane asocijacije, nesvjesno miješajući srpsku ekavicu s hrvatizmima, uz poneku frazu na mađarskom i njemačkom jeziku.
Tiljak se u sebi smijuljio: upalili su njegovi naizgled bezazleni štosevi, koje jednako „puše“ mladi besprizornici i iskusne barabe. Još jednom se kucnuo s Milinovim, i poluglasno je, s privukom prijekora i umora, rekao:
„Moramo nešto učiniti za vas.“
Veletrgovcu se pomalo vratilo rumenilo na licu: zapazio je da agent govori u množini, „moramo“, a ne „moram“. Primijetio je još da su Tiljkove crte lica najednom omekšale, i istanjile se, pa se bivšem hotelijera učinilo da ga odjednom gleda s povjerenjem, kao da su stara škvadra.
„Moram još reći, ali nemojte me pitati za izvor.“ Zastao je da vidi kakav će utisak ostaviti na sagovornika. „Na spisku ste nepoćudnih osoba koje treba konfinirati. Racije će početi brzo, za 15-20 dana.“
Agent je posljednju rečenicu rekao toliko tiho da ga Milinov ne bi čuo da mu nijesu bila napregnuta sva čula.
„Možda bismo mogli naći neko kompromisno rješenje… Da se spasite logora.“
„Logora? Kojeg logora?“
„Kod Gospića je jedanaestog aprila formiran sabirni logor za Srbe, Jevreje, Cigane i komuniste. Proverio sam, i vi ste na spisku“
Ljudevitu Tiljku se u trenu učinilo da je Svetozara Milinova udarila kap, a onda je trgovac zatreptao, zgrabio polupraznu čašu vina i na eks je iskapio. Htio je da još jednom kaže kako on nije Srbin nego Bugarin, ali je zagrcnuo. Uzdahnuo je, da sabere misli.
„Možete li mi pomoći… Da napustim Zagreb, sa porodicom… Ne pitam za cijenu.“
Agent je ćutao. Pozvao je konobara i naručio još jednu bocu vina. Ponovo je stisnuo kapke, tako da su mu zjenice ličile na dvije linije povučene zelenim mastilom.
Milinov je osjetio da mu srce pulsira pod grlo. Mora otvoriti karte, do kraja.
„Odvedite me s obitelji u Beograd, i tamo ćeš dobiti hiljadu napoleona, u po pedeset zlatnih franaka.“
Nije ni primijetio da mu se prvi put obratio na pertu.
Zlatne poluge i napoleone, drugi dan nakon svrgavanja vlade Cvetković-Maček, odnio je u Beograd i ostavio ih u tajni trezor Siniše Adamova, koji je bio jedan od glavnih ljudi mešetara na upravo ukinutoj Beogradskoj berzi. Adamov je prije desetak godina, preko svojih veza iz kruga povjerljivih ljudi Milana Stojadinovića, omogućio Milinovu da preuzme Društvo Nikolić, i da sebi i Dragom Stamenkoviću, nasljedniku osnivača Beogradske berze, priskrbi jednu trećinu kapitala Milinove firme. Trgovac je znao da će se spasiti ukoliko se nekako dokopa Beograda, jer Stojadinović je bio protjeran iz Srbije zbog bliskosti s Njemcima, i njegovi saradnici sigurno imaju dobre konekcije s okupacionom vlašću. Konačno, i da je zlatne dukate imao u Zagrebu, ne bi ih smio otkriti agentu i njegovim novim saradnicima, jer bi ga vjerovatno ubili pošto se dokopaju zlatnika.
Policijski agent još nije otkrio veletrgovcu da je zvanično imenovan za pročelnika odjela jeza „pitanja u svezi s komunizmom“, koje je već potpisao zapovjednik Ustaške nadzorne službe, pukovnik Dido Kvaternik, na prijedlog Konrada Klasera, svog specijalnog savjetnika. Nije bilo potrebe da ga još više straši, jer Milinovu je, u panici, načas iščilila pronicljivost, i onaj stari odbrambeni instinkt koji mu je prije godinu dana sugerisao da proda hotel, promijeni dinare u zlatne napoleone i metne ih u beogradski privatni trezor.
Agent Ustaške nadzorne službe, koji je koliko sjutra očekivao vizitu kod mlađeg Kvaternika, konačno se značajno nakašljao.
„Prihvatam predlog, budite spremni do desetog lipnja, juna. Naredni dan imam zakazan jedan važan sastanak, za vašu informaciju, susret ću se s Kosmajcem. Tamo mi je ostao dio arhive, a i treba da ukrstimo neka saznanja. Ne brinite, ja ću sve srediti oko propusnica i za tvoju ženu i djecu. A vi nađite način da odmah regulirate vaše obaveze.“
Milinov je odjednom porumenio, iako mu se nije svidjelo što je Tiljak pomenuo Kosmajca. No, isti čas se sjetio da je Adamov, jedan od glavnih finansijera Dimitrija Ljotića, predsjednika fašističkog pokreta Zbor, koji je politički mentor Đorđa Kosmajca.
Trgovac je ispratio agenta i odmah telefonom pozvao Josipa Tadeja. Bečliji nije nagovještavao svoje planove o odlasku iz Zagreba, jer je mislio kako se najbolje sakriti ispod stola dok ne prođe prva euforija osvetoljubivih nacionalnih revolucionara koji su u kamionima došli u Zagreb, zajedno s okupatorima. Revolucionari, lijevi i desni, pogotovo u doba rata, u prvom naletu stihijski i planirano likvidiraju ili izoluju svoje stare neprijatelje, ali se, zbog osvete, osionosti, ili čisto psiholoških i propagandnih razloga, brutalno obračunavaju, i s kolebljivcima, mešetarima, neutralcima, koji uvijek osluškuju, odmjeravaju odnos snaga. Milinov je ispitivao Tadeja izokolo o tome da li se Beču osjeća ratna atmosfera, radi li još berza, je li odustao od gradnje lučkog terminala u tršćanskoj luci. Na kraju je kurtoazno pitao za zdravlje frau Else. Dvoumio se da ga priupita za Vojskovođu Kvaternika, ali je odustao, jer bi mu Tadej sâm kazao da su ga njih dvojica spomenuli.
Predveče je Milinov pozvao Zlatka Naceva, svog pomoćnika, koji je do prodaje hotela bio šef recepcije i direktor. Ovaj Bunjevac po ocu, znao je neke tajne Svetozara Milinova, koje on nije povjeravao ni svojoj ženi Milici. Trgovcu se neobično sviđala pronicljivost i ćutljivost Naceva, s kojim se često i očima sporazumijevao.
„Odnesi ovo u Zemun.“
Rekao mu je, pružio ključeve od škode i zatvorenu kuvertu, naslovljenu na gospodin Marinko Magaš ( za Sinišu Adamova). Već treći put, od puča 27. marta, koji je general izveo Simović, uz pomoć britanske MI6, Zlatko Nacev je na Zemunskom keju predavao poštu Magašu, vlasniku restorana Šaran. Magaš, čiji se otac Mate, austrougarski policijski narednik, koji se iz Vinjerca, sela u jugoistočnom dijelu Velebitskog kanala, doselio u Zemun, po ondašnjoj ustaljenoj praksi, Milinovu poštu iz Zagreba je na ruke donosio brokeru, u njegovoj vili na Dorćolu. A onda je Adamov davao Zemuncu već spremnu kuvertu bez naslova i adrese, koju je Maraš direktno nosio u Zagreb. Prepredeni alas imao je u džepu rezervnu kuvertu, identičnu s onom koju je dobijao od berzanskog mešetara, i uz put bi je negdje oko Vinkovaca otvorio, pročitao tabele, i tako prije Milinova imao informacije o dobicima i gubicima na Beogradskoj berzi dvojice poslovnih partnera.
Milinov je nakon sastanka s Tiljkom pomno listao poslovne knjige. Naredna tri-četiri dana u velikoj kožnoj torbici nosio je hrpe papira koje je spaljivao na Tuškancu, u kaljevoj peći, pošto bi se uvjerio da mu je žena tvrdo zaspala. Najteže mu se bilo folirati pred Milicom, jer ona ga je najbolje poznavala, a i zadnjih par mjeseci postala je paraonična, kao da je slutila tragičnu sudbinu.
Milinov se prema dogovoru – da njihovi kontakti ne bi drugima upadali u oči – sastajao s novoimenovanim pročelnikom Tiljkom, izvan hotela: jednom u Korsu, drugi put u Meduliću. Upravo je drugog juna u uredu, prije nego što se spremao otići u Kazališnu kavanu, naručio kafu i Hrvatski list, da od agenta preuzme falsifikovane lične isprave sa slikama trgovca, njegove žene i četvorice sinova. Prema planu bi s Tiljkom u pratnji, kod Zemuna prešli iz Nezavisne Države Hrvatske u srpsku okupacionu zonu, koja je bila pod Komesarskom upravom u Beogradu. Milinov je bio planirao da će čim od agenta uzme dokumenta pozvati familiju, uručiti im falsifikovane radne knjižice i osobne karte, i reći im da pripreme stvari za put. Još će im pripomenuti da uzmu samo najnužnije stvari, da će putovati s dva auta, u razmaku od sat vremena, i da će prije prelaska granice zajedno popiti kavu u Zemunu, u restoranu Šaran. Jedino im nije rekao da će ih Josip Tiljak, šef odjela za antikomunizam UNS-a, pratiti i obezbjeđivati.
Veletrgovac nikad nije saznao zašto se desetog juna nije pojavio Tiljak, a ni to da je agent okončao život prije njega i familije. A proći će godine dok nije isplivalo, izvan uskog kruga Ozne i Udbe, da je Stevo Krajačić, u uniformi njemačkog majora, s ispravama na ime Vladimir Geiger, naredio Vojinu Kovačeviću, Crnogorcu, članu Mjesnog komiteta Zagreb, koji je bio zadužen za diverzantske akcije, da organizuje likvidaciju Ljudevita Tiljka, za kojega je sumnjao da se preko starih veza uspio infiltrirati u zagrebačku ilegalnu partijsku organizaciju.
U Vojina Kovačevića, naočitog Danilovgrađanina, diplomanta na Trgovačkoj akademiji, bile su bile zaljubljene zagrebačke skojevke, pogotovo Božena Machiedo, daktilografkinja na Trgovačkom sudu, koja je stanovala na uglu Jurišićeve i Petrinjske, stotinak metara od iznajmljenog stana Ljudevita Tiljka. Kovačević je nagovorio Boženu, da se kao slučajno sretne s agentom koji se svakodnevno muvao oko Gradske kavane, i malo očijuka s njim. Onako diskretno, da vidi kako će reagovati. Krajačić je rekao Crnogorcu da je Tiljak pijanac, i da su mu žene slaba točka. Mjesecima je Tiljak, prije nego je došao u Zagreb, obigravao po Terazijama, Dorćolu, dosađivao je prodavačicama na Zelenom vencu, konobaricama na Skadarliji, pa je iza ponoći, mortusan, nesigurnog koraka odlazio u bordele u Balkansku ulicu, ili tražio prostitutke ispred željezničke stanice.
Policajac je verbalno maltretirao, fizički zlostavljao kurve koje ga nijesu mogle uzbuditi: prijetio im je protjerivanjem iz Beograda. Istovremeno je bio snishodljiv i stidljiv sa ženama čiji su se poslovi završavali prije prvog mraka. U susretu s prostim, pristojnim ženama, koje su ga podsjećale na njegovu majku, postajao je drugi čovjek: nestajala je njegova drskost i sarkazam, kao da se vraćao u pubertet: i dok je bio s njima u društvu, nikoga i ništa drugo nije primjećivao.
Tiljak je Boženu Machiedo uhvatio ispod ruke, ispratio je do stana, i kad su stigli nadomak ugla Jurišićeve i Trga Bana Jelačića, predložio joj je, tihim glasom, kao da je očekivao negativan odgovor, da ga pozove na kafu. Ona ga je pogledala, kao da se premišlja, a onda je ćutke klimnula glavom. Nije bila sigurna, jesu li njih dvoje dovoljno dugo sjedjeli u Gradskoj kavani, jer je prije sastanka s agentom dupli ključ od stana dala je Martinu Mojmiru, koji je Tiljka pratio proteklih dana. Mojmira su u obližnjem restoranu Purger čekali Stipe Ugarković, Ante Miliković, Rudolf Kronfin i Pavle Pap, koji su zajedno s njim ušli u Boženin stan. Prvi mrak se bio spustio i ilegalci su odšarafili električne sijalice u hodniku i dnevnoj sobi.
Tiljak je zamolio Boženu da mu dadne ključ. Otvorio je vrata stana, naglo, i stare fible su zaškripale. Okrenuo je prekidač za sijalicu u hodniku.
„Ne radi sijalica“, rekao je agent, i sumnjičavo pogledao Boženu.
Isti čas je Pavle Pap s leđa skočio na Tiljka i oborio ga: ostali su mu svezali ruke i noge, i u usta gurnuli maramicu. Onda su se načas primirili, da oslušnu je li sve tiho i mirno. Posumnjali su da možda prefrigani pročelnik za pitanja komunista nije bio nekog zadužio da ga prati, čuva mu leđa, dok je bio u šetnji s Boženom. Kidnaperi su sačekali ponoć, Kronfin je s Boženom izašao iz stana, uzeo je škodu koja je bila parkirana na Zrinjevcu, vratio se na ugao Petrinjske i Jurišićeve, ispred Boženina stana. Ona je utrčala u stan, nakon pola minuta pojavili su se ilegalci koji su među sobom nosili agenta, umotanog u veliki bijeli lencun. Pavle Pap je sjeo na zadnjem sjedištu škode, i preko koljena stavio umotano Tiljkovo tijelo. Vozio je Kronfin, do kojega je sjedio Ugarković, i njih trojica su zajedno s kidnapovanim agentom, koji je s vremena na vrijeme mumlao, krenuli prema Radničkoj cesti. Zaustavili su se u jednom šumarku pored Save, izvukli Tiljku maramicu iz usta, i počeli ga ispitivati. Prestravljeni policajac, je pričao o svemu što su ga pitali, ali najmanje o onome što je njih zanimalo. Koga je uspio vrbovati od ilegalnih članova partije, do kakvih su došli saznanja o Mjesnom komitetu, ko im je na nišanu od ilegalaca?
Tiljak je govorio tiho, isprekidano i nepovezano o službama bezbjednosti, ustaškim šefovima, odnosima s Gestapoom. Kronfin ga je nervozno cimnuo u slabine: podsjećao ga je da kaže imena saradnika, jer ukoliko ne propjeva naći će ga na dno Save. Onda ga je svom snagom udario pesnicom u nos, tako da mu se krv poče slivati niz bradu i vrat. Ponovo je policajcu gurnuo krpu u usta i izvukao turpiju iz džepa ljetnje jakne.
„Ovom turpijom ću ti strugati cjevanice, kao što ste to činili ti i Kosmajac našim drugovima u Glavnjači.“
Kronfin je zavrnuo nogavice Tiljku i tek što je prevukao strugalicom ispod njegovog koljena agent je izbuljio oči, kao da će mu ispasti iz duplji, i panično zamumlao. Ilegalac mu je izvukao maramicu iz usta.
„Pričaj. Ko su ti saradnici među komunistima?“
„Nemam ovde suradnike…“
„Polako, doći ćemo do Zagreba. Koga si u Beogradu vrbovao?“
„Mlađena Bugarčića, sekretara rejonskog komiteta Zvezdara.“
„Kome si ga predao, kad si krenuo u Zagreb?“
„Kosmajac je bio moj šef“
„Koga si vrbovao u Zagrebu?“
„Zapravo još nisam nikog. Imao sam samo jedan razgovor s Ivanom Mejerholdom, a kontakt s njim mi je obezbijedila njegova cura.“
„Što si saznao od Majerholda? Koja si dobio imena?“
„Ništa važno… Tek smo se upoznali, i bili dogovorili sastanak za danas.“
„Nije nikog spominjao?“
„Ne, ali ja sam ga pitao za njega“, pogledao je u Pavla Papa, kojega je isljeđivao u Glavnjači. „Još za Rada Končara i Vojina Kovačevića Crnogorca, koji prema našem našem saznanju direktno dobijaju naredbe od Steve, Krajačića, pukovnika NKVD-a.“
„Što si saznao?“
„Uglavnom ništa. Rekao je da dobija jednostavnije zadatke, praćenja i prenošenja ilegalne pošte. Ali, i ono što je dosad saznao može biti od koristi, u sklapanju slike o mreži saradnika koji su u državnim službama, pa i u redarstvu. Takođe, i o hijerarhiji i sistemu funkcioniranja ilegalnih organizacija.“
Konfin je pogledao Pavla Papa, koji je klimnuo glavom, ponovo stavio maramicu u usta agentu, i preko glave mu navukao malu platnenu vreću, a onda ga velikim čekićem odalamio po tjemenu.
Istu noć policija se dala u potragu za Tiljkom. Našli su ga je četvrti dan dan u jednoj rukavcu Save. Policajčevo tijelo je bilo u plićaku, jer ilegalci ga nijesu mogli baciti u rijeku s mosta, zbog stražara koji je čuvao građevinski materijal za utvrđivane obala rijeke.
Jedanaestog jula u svim štampanim novinama i na istaknutim mjestima u centru Zagreba pojavio se:
OGLAS.
Dana 4. VII 1941. izvučen je mrtav i unakažen iz jedne bare Petruševačke šume kraj Radničke ceste redarstveni činovnik LJUDEVIT TILJAK 37 god. star rmkt, rodom iz Gradačca. Provedenim izvidima ustanovljeno je, da je zločin djelo komunističkih agitatora.
Kao duhovni začetnici tog zločina predani su:
Dr. Božidar Adžija, 50 god. star, rmkt, rodom iz Drniša, kotar Knin,
Ognjen Prica, prof. 41 godinu star, pravoslavne vjere iz Ilidža, Kotar Sarajevo,
Dr. Ivo Kuhn, odvjetnik, 38 god. star, židov, rodom iz Slav. Broda,
Zvonimir Ricthman, inžinjer i profesor,39. god. star, židov, rodom iz Zagreba,
Korski Ivan, inženjer, 32 god. star, rodom iz Hrastovca, kotar Garešnica,
Viktor Rosenzweig, apsolvent agronomije, 27 god. star, židov, rodom iz Rume,
Kraus Sigismund,, bankovni činovnik, 31. god. star, židov, rodom iz Sarajeva,
Otokar Keršovani, novinar, 39 god. star, starokatolik, rodom iz Trsta,
Simo Crnogorac, 40. god. star, ličilac, pravoslavne vjere, rodom iz Polače, kotar Knin.
Senatu pokretnog prijekog suda, koji je ovu desetoricu osudio na smrt.
Osuda nad njima izvršena je dne 9. ov. mj. strijeljanjem.
Zagreb 10. VII 1941,
Ministarstvo unutarnjih poslova
Vojin Kovačević je drugog septembra 1941. godine, na Marulićevu trgu, u parku kod Sveučilišne biblioteke čekao saradnika Martina Mojmira da mu da instrukcije za diverziju glavne zagrebačke pošte. Sjedio je sâm na klupi, tobož zadubljen u novine, iako je vidio svog saradnika na klupi udaljenoj dvadesetak metara. Preko novina je snimao okolinu, napet, kao da nešto očekuje. Stari instinkt ilegalca ga nije iznevjerio. Odjednom su se iza ugla pješačke staze parkirali policijski automobili, iz kojih su iskočili agenti u civilu. Iza jednog drveta čekao ih je Ivan Mejerhold, od kojega su se posljednja dva mjeseca sklanjali komunisti. On je šetao gradom i prstom pokazivao na komuniste i njihove simpatizere, koje su agenti hapsili. Tako je javio jednom drugom policijskom doušniku – koji ga je držao na vezi – da je prepoznao Kovačevića, s leđa. Agenti koji su se muvali u kvartu brzo su pristigli, zaskočili Crnogorca s leđa, bacili ga i pritisnuli ga na zemlju.
U policijskoj postaji na Jankomiru, gdje je bio i privremeni logor političkih zatvorenika, Mejerehold i agenti su tako krvnički iznuđivali priznanje od Kovačevića da je on izdahnuo, prije nego što im je odao plan o diverziji pošte, koju su bili planirali za trinaesti septembar.
Lanac osveta se nastavio. Omladinski aktiv Ivana Šibla je dobio zadatak da likvidira Majerholda. Čekali su ga kod stana njegove djevojke, i peti dan poslije Kovačevićeve smrti dvojica omladinaca su zapazili da je doušnik izašao iz stana, zajedno s djevojkom. Krenuli su Mejerhold i njegova cura, ruku pod ruku, prema Botaničkom vrtu. Omladinci su prešli ulicu i sasuli u provokatora dva saržera metaka.