Godine 1970. u krajnje neizvjesnoj izbornoj borbi u Kongresu, za predsjednika Čilea izabran je socijalist Salvador Allende. U zemlji koja je bila temeljito popljačkana i čije je svo bogatstvo bilo u rukama sumnjivih korporacija i kompanija – uglavnom pod kontrolom Sjedinjenih Američkih Država i CIA-e, Allende je došao na vlast najavljujući nacionalizaciju industrije i kolektivizaciju privrede. Na svojoj strani Allende je imao narod. Protiv su bili desničari i konzervativci, kao i cjelokupna sudbena vlast. Bili su u strahu od socijalističke revolucije i gubitka ekonomskih, a onda i građanskih sloboda. Tri godine kasnije CIA-a će, uz karajanovsko dirigiranje Henryja Kissingera, inspirirati vojni udar, i na vlast dovesti fašističku vojnu huntu Augusta Pinocheta, koja će za sljedećih sedamnaest godina, uz neprekinutu podršku Sjedinjenih Država i njihovih europskih saveznika, suspendirati i građanska prava i ekonomske slobode.
Ali do toga još ima vremena, godina je tek 1971. jesen je, početak listopada, i čeka se vijest iz Stockholma: tko će biti ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost? Procedura je tajna, tako da će se tek ponešto o okolnostima rada Švedske akademije saznavati pola stoljeća kasnije. Ali i ta će saznanja biti krajnje nepouzdana.
Postoji, međutim, vjerovanje da je favorit za nagradu 1971. veliki čileanski pjesnik Pablo Neruda. U nekim prigodana Švedska akademija sklona je velikim političkim gestama. Ako bi nagradila komunista i Allendeovog podržavatelja Nerudu, Akademija bi za mnoge godine stekla kredit i u zemljama Trećega svijeta, i u Latinskoj Americi, i u istočnoj Europi, a možda i u Sovjetskom Savezu, nakon što je lani nagrađen antikomunistički disident, pisac čiji dosezi nisu estetski nego su etički i politički, Aleksandar Solženjicin. Iz Njemačke se, pak, kao kandidat spominje Heinrich Böll , Amerikanci bi čuvenoga svog romanopisca Saula Bellowa. Po pariškim i londonskim novinama najednom se piše samo o starom Krležinom liblingu, iz dedinjskih dana 1942, čiji naslov “Historia universal de la infamia” do danas ne zaboravlja, premda ništa njegovo nije više čitao, niti se, koliko on zna, išta na naše jezike i prevelo.
Kako se Jugoslavija razvijala i rasla izvan sovjetskog bloka i utjecaja, na Zapadu bila je omiljena naročito u onim lijevo-liberalnim, pa čak i konzervativnim krugovima koji su za hladnoga rata ratovali protiv Sovjeta i Kineza, ali nije im se mililo da ih se svrstava među antikomunističke križare. Osim toga, taj njezin izdvojeni položaj ju je u očima drugih činio većom i značajnijom nego što je stvarno bila. Sve to početkom sedamdesetih nije bilo beznačajno ni kada je riječ o Nobelovoj nagradi za književnost, naročito u godini kada se ona, nagradivši autora “Arhipelaga Gulag” snažnije politizirala i politički odredila nego ikad prije.
Pitanje književnog kanona je uvijek političko pitanje i zrcalan odraz društvenog stanja i uređenja. U slobodnom društvu, pismenih – što će reći i načitanih! – građana, gdje u svim novinama postoje ozbiljnje rubrike s književnim kritikama, kanon je najbliži estetskom idealu. U neslobodnom društvu, bez parlamentarne ili bilo kakve demokracije, nad kojim vladaju jedna partija i jedan čovjek, književni kanon je uvijek kompromis između ideologije i estetike. Početkom sedamdesetih taj je kompromis u Jugoslaviji bio dodatno zakompliciran odnosom između dva najbrojnija jugoslavenska naroda i dvije njihove matične republike.
Hrvatska je manja, ali bogatija. Njezini su građani frustrirani time što za manje slobode i demokracije moraju izdvajati više novca nego oni u Srbiji, koji, po mišljenju Hrvata, imaju više slobode i demokracije. Najistaknutiji hrvatski pisac je Ivo Andrić, nekadašnji pobornik unitarnog jugoslavenstva i poslanik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovom Berlinu, koji se 1941. iznenada vraća u Zagreb, a time se vraća i svome hrvatskom podrijetlu i jeziku. Najistaknutiji srpski pisac je Miroslav Krleža, komunistički disident, omiljeni pisac maršala Tita – što je i njemu i njegovoj ženi, Srpkinji iz Hrvatske, po hrvatskome mišljenju spasilo 1945. glavu, a što je, u to nema nikakve sumnje, njegove knjige poslije spašavalo od zabrane. Krležin izraziti antidogmatizam, koji će, recimo, dovesti do toga da on nakon 1954. neizravno podrži Milovana Đilasa, i na tragu Đilasovog obračuna s drugovima iz članka u Novoj misli “Anatomija jednog morala”, napiše roman “Gnjile naranče”. Premda Đilasa nikad i nigdje nije po dobru spomenuo i premda u romanu nema mjesta, lika ni imena u kojem bi se ovaj prepoznao, ta knjiga je samo radikalniji, stilski uobličen i duhom genija inspiriran izraz “Anatomije jednog morala”. Pritom, i Krleža je, kao i Đilas, fasciniran tračem, samo što ga on uzdiže do neslućenih romanesknih visina i do literarnog ostvarenja koje će imati izravnog utjecaja i na suvremenu europsku književnost i kulturu, i na sudbinu komunizma, dok se Đilas zadržao na razini pamfleta. On će završiti na dugogodišnjoj robiji, za čijih će mu zima Tito oduzeti i električnu grijalicu, a Krleža će steći svjetsku slavu i ugled među Srbima.
Premda su obojica bili Hrvati, jednoga će za Nobelovu nagradu svesrdno predlagati jedna, drugoga druga jugoslavenska socijalistička republika. Iza Andrića će tako stati i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu, dok će Krležu podržavati Srpska akademija nauka i umetnosti. Godinama se već to ponavljalo, kao nekakav tajni šamanski ceremonijal, da jedni predlažu jednog, a drugi da predlažu drugog pisca za to zvanje najboljega među svim piscima svijeta. I premda je to nešto o čemu se ništa ne smije znati, govore o tome svi. Istina, ono što govore uglavnom su izmišljotine, konfabulacije i maštarije, ali tim više, jer nije li izmišljanje najpogodniji govor o nečemu što je ionako nastalo kao plod nečije mašte?
Godina 1971. bit će sudbinska za Hrvatsku. Političko rukovodstvo, predvođeno Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, vodi zemlju prema najvišem dotad dosegnutom stadiju slobode unutar socijalizma. Istina, ima ih i koji misle da je to što oni hoće previše slobode i da Hrvatska srlja prema zlu nacionalizma. Ali kako slobode može biti previše, ako je ideja komunizma ustvari ideja o ostvarenju posljednje i konačne čovjekove slobode unutar zajednice ljudi? I kako je to odjednom moguće da se s viškom slobode ide prema nacionalizmu, ako smo prethodno učili da se sa slobodom – od države, od privatnog vlasništva, od rada (kao bolesti ljudske) – ide u komunizam? Ali o tome misle samo depresivci, o tome misle mračni i sumorni ljudi. Ostali se, pak, kreću po Savkinim i Tripalovim mitinzima i javnim skupovima, obilaze književne večeri, otvorenja izložbe, koncerte i kazališne premijere, i čvrsto su uvjereni, kao što nikad prije nisu bili, da je sutra biti bolje nego što je danas, da će sljedeći mjesec biti bolji od ovog, da će 1972. biti bolja nego što je 1971. Andrić je, međutim, ispunjen strepnjom i strahom. U srcu je na strani to dvoje borbenih mladih ljudi koji vode Hrvatsku, ali mu se sve češće učini da su negdje na vrh Bistrika sjeli na iste ligure, pa se spuštaju niz zaleđenu kaldrmu. Volio bi da uspore, ali strahuje da to više nije moguće i da će se razbiti prije nego što stignu u ravnicu, a da će se skupa s njima porazbijati i njihovi snovi.
U Beogradu se prema Savku i Tripala određuju na dva suprotstavljena načina i iz dvije nepomirljive perspektive. Na jednoj su strani, njima bliski, premda manje skloni mitinzima i javnim skupovima, Marko Nikezić i Latinka Perović. Oni u slobodi za Hrvate vide slobodu i za Srbe. Prema njihovom mišljenju ne može postojati višak slobode. Na drugoj strani su, opet, neki sumračni ljudi, čija će imena povijest upamtiti, ali oni kao likovi neće dorasti do romenesknog uprisutnjenja, koji u toj čiloj i pomalo budalastoj hrvatskoj čežnji za slobodom, vide samo ustaške sentimente, antikomunizam, antijugoslavenstvo i neutaživo hrvatsko srbožderstvo. Krleža se o ovoj stvari ne određuje. “Ćuti Krleža svojim tegobnim i silnim zevsovskim ćutanjem! Ćuti Krleža usred svoje srbijanske noći, koju nije u životu birao, nego ga je igrom naopakog slučaja zadesila. Ćuti on gromko i grobno o slobodi. A kada Krleža o slobodi ćuti, u jedno sigurni možemo biti: slobode nema!” I doista, u pravu je nepoznati autor u rubrici Razvigorac, beogradskih Književnih novina: Krležina je šutnja o temama Hrvatskog proljeća rječiti izraz njegova životnog nesporazuma. Ako bi bilo suditi i po srcu, i po pameti, Krleža je na Savkinoj i Tripalovoj strani. Na strani je onih malobrojnih – jer malobrojan je i taj narod! – hrvatskih intelektualaca i umjetnika, koji su iz uvjerenja da nikad ne postoji višak slobode podržali proljećare. Protiv je nacionalističkih bukača i pjevača, budničara i ubačenih elemenata, koji bi “da isprazno prkose sve dok ih ne pohapse”. Protiv je prikrivenih udbaša i otvorenih oportunista, bukvana i tvrdih dogmata, koji bi olako i bez puno domišljanja svaku hrvatsku čežnju za slobodom proglasili ustašlukom – tragičnog li paradoksa: čežnju jednog naroda za slobodom vidjeti kao njegov pokušaj da ponovo izbori za najmračniji oblik neslobode u svojoj povijesti – protiv takvih je u Beogradu, ali još i mnogo više protiv njih je u Zagrebu. Premda već skoro pola života Krleža živi u Beogradu, njegove su misli, kako to često bila u emigranata, većinu vremena u Zagrebu.
Ali koliko god bio na njihovoj strani, nikad neće o tome prozboriti ni riječi. Čak ni kada u Savkinim i Tripalovim nastupima prepozna vlastite misli i rečenice s početka sukoba na književnoj ljevici, kada je u njemu još uvijek bio živ revolucionarni entuzijazam i vjera u smisao borbe argumentima, on ne daje glasa od sebe. Stoji, šuti i kameni se, jer vjeruje da je od tog hrvatskog svijeta izdan i napušten. Poput ostavljenog muža, duri se Krleža pred Hrvatskom. A ona se, nepametna kakva već jest, pred Srbima diči velikim stojim piscem Ivom Andrićem. Najvećim, kako to govore gospoda Frangeš i ostali. Najvećim, najvećim, najvećim, odjekuje u ušima Krležinim. I premda on nije slobodan od taštine, taj glupi hrvatski uzvik uz Ivu Andrića – “drugi najgluplji, nakon onog zadomspremni iz četrdeset i prve”, reći će Čengiću – ne vrijeđa ga zato što Andrića tobože veliča, nego ga vrijeđa zato što je upućen njemu, Krleži. Umjesto da ga, kao što je među muškarcima, red pošalju u vražiju mater, ili da ga, kako to Balkanci čine, zatjeraju u ginekološki podrobnijem smjeru, oni bi da ga jebuckaju preko tog bosanskog uhljupa, s držanjem Stojadinovićevog natkonobara. To im on ne može oprostiti i zato do kraja i dosljedno šuti o 1971. Da Krleža nije 1971. onako šutio, bi li hrvatska i jugoslavenska povijest drukčije potekla?
I tako stiže listopad, mjesec nobelovih nagrada. U Santiago de Chileu očekivanja su velika. Navodno je netko dan ranije telefonirao Nerudi da sutra oko podne bude pri telefonu, na što je ovaj odmah nazvao Allendea – Neruda je jedan od dvanaestoro Čileanaca koji imaju broj izravnog telefona – ispričao mu je što se dogodilo, na što je, opet navodno, Allende zaplakao. Mi smo spašeni!, kažu da je rekao. Ali i to je, vrlo vjerojatno, samo maštarija, jer nitko stvarno ne može znati što se događalo do trenutka kada je u četvrtak 7. listopada 1971, malo poslije podneva, beogradski Tanjug objavio vijest, koju će zatim, pozivajući se na Švedsku akademiju, objaviti i sve svjetske agencije, a prenijet će je sve svjetske radijske postaje, da je jugoslavenski književnik Miroslav Krleža ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost.
Umjesto u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, kao što su svi očekivali, konferenciju za štampu Krleža drži u 17 sati, u Udruženju književnika Srbije u Francuskoj 7. “Ovo mjesto za mene ima sentimentalni značaj.”, reći će na početku, ne objasnivši što je to sentimentalno na toj adresi. Godinama poslije oko te će se rečenice zaplesti književna i javna rasprava kojoj kraja biti neće. Prostorija u kojoj se konferencija održava prepuna je novinara, pisaca i kojekakvih znatiželjnika, možda i policijskih žbirova. Skoro svi puše, jer puši i sam laureat. Benzinskim upaljačem jednu za drugom pali cigarete Kent, tako da se sfumato duhanskog dima vidi i na fotografijama i televizijskim snimkama. Tu su kamere Televizije Beograd, a odnekud se pojavio i BBC. Valjda su snimali nešto po Beogradu. Ekipa zagrebačke televizije, pjesnik i novinar Nikica Petrak, s ton-majstorom i kamermanom, nisu uspjeli na vrijeme stići, premda je kamerman vozio samoubilački ludo. Kasnije se pričalo da je Krleža sazvao konferenciju za novinstvo upravo u taj sat, znajući da ovi iz Zagreba ne mogu stići. Ali iste je večeri Petraku dao opsežnu izjavu, iz koje pamtimo rečenice: “Nije ovo nagrada za jednoga pisca. Ovo je nagrada za dugu kolonu mojih mrtvih junaka: za Križanića i Panoniusa, posebice. Ali i za sve one martire iz “Gnjilih naranača”, one koji su živjeli i umirali, kao i one koji su se rađali iz jedne uznemirene fantazije. Postoje trenuci u kojima pisac prestaje biti važan, i kada na pozornicu izlaze svi njegovi junaci. Ovo je jedan od takvih trenutaka. Sljedeći bit će kad me budete sahranjivali.”
Sve jugoslavenske dnevne novine sutradan na naslovnicama za glavnu vijest imaju Nobelovu nagradu Miroslava Krleže. Kod nekih to je i jedina vijest na prvoj stranici, ali baš svima je glavna. U tonu i poetici samih naslova, nema razlike između beogradskih i zagrebačkih glasila. Ali postoje razlike u tekstu. Vjesnik i Večernji list Krležu naizmjence, i to u pravilnim i simetričnim izmjenama, nazivaju hrvatskim i jugoslavenskim piscem. Za Borbu, Krleža je samo jugoslavenski. U Politici, on je beogradski i jugoslavenski. Za Čedu Kisića, autora članka na trećoj stranici sarajevskog Oslobođenja, “Krleža je svojim djelom, životom i sudbinom spojio dva najveća jugoslavenska grada.” Naslov u prištinskoj Rilindiji glasi: “Çmimi Nobel për Miroslav Krlezhën tonë”. Tojest: Nobelova nagrada našemu Miroslavu Krleži. Samo tu uz njegovo se ime pojavio epitet – naš.
Vijest da je Krleža postao nobelovac Ivo Andrić saznaje od pjesnika Ivana V. Lalića, nekadašnjeg novinara Radio Zagreba, koji godinama živi u Beogradu i jedno je vrijeme bio tajnik Saveza književnika Jugoslavije. Lalić mu je telefonirao valjda samo nekoliko minuta nakon što je Tanjug objavio vijest, koju još nitko nije stigao prenijeti. Zahvalio mu je na toj prijateljskoj gesti. Sad će naprosto imati vremena da se pripremi. Otkako je Milica umrla kao da je umro i jedan dio njegova svijeta koji s njom i jest i nije bio izravno povezan. Nakon tog 24. ožujka 1968. nikad više nije otišao u Herceg Novi. Najdalje je na tom putu, prošlog proljeća, stigao do Dubrovnika. Uzmaknuo je od ljudi, premda ni ranije bio naročito društven. Odrekao se svega što inače godi čovjekovoj taštini i čini neko isprazno veselje u svakodnevici. Postao je, prema vlastitim riječima, “na svoju ruku”. Zagreb je dobar grad, jer u Zagrebu možeš biti na svoju ruku, a u Beogradu ili u Sarajevu to nikako ne bi mogao biti, tješio se Andrić.
Kada su ga sat kasnije nazvali iz Vjesnika, Andrić im je preko telefona samo pročitao izjavu koju je upravo napisao: “U svakoj generaciji jednoga naroda postoje, možda, dva ili tri čovjeka koji taj narod čine svijetom, ali istovremeno i svijet čine narodu bliskim i razumljivim. Bez takvih ljudi mi bismo bili izgubljeni. Oni su naš duh, oni su glasnici svih duša svijeta. U ovoj generaciji taj naš čovjek je Miroslav Krleža. Po nas je utješno i ohrabrujuće to što je upravo on nagrađen ovogodišnjom Nobelovom nagradom za književnost. To će naše ljude i našu kulturu učiniti vidljivijom i prisutnijom među drugim narodima i njihovim kulturama.”
Riječi usiljene i poslagane u neke karakterističke njegove okvire i konstrukcije. U najavi svojoj uzvišene, kao da će biti s propovjedaonice izgovarane, ali istovremeno prazne i krte, poput stare hartije, koja se mrvi pod prstima u onu elementarnu prašinu i u spasenje zaboravom. Sutradan će i drug Tito uputiti čestitku laureatu, a na sam Dan Republike, 29. studenog 1971, Tito je u sumrak, sve uz počasne salve u slavu Republike, organizirao svečano primanje za Krležu i jugoslavenske pisce. Među dvjestotinjak književnika iz svih republika i obje pokrajine, koji su počašćeni Maršalovim pozivom, našao se i Ivo Andrić. Miloša Crnjanskog, trećeg među velikanima, koji se prije šest godina vratio iz političke emigracije u Londonu, nije, naravno, bilo na popisu. Naravno da bi Andrić bio sretniji da nije bilo ni njega. Danima se domišljao kako da izbjegne tu po svemu nepodnošljivu priredbu. Koješta mu se po glavi vrtilo, pa i to da je samom sebi poželio da se razboli, ili da recimo padne u kadi i slomije ruku – ipak samo lijevu, onu kojom ne piše! – i da tako stekne ispričnicu za nedolazak. Ali sve to bile su samo bezazlene staračke maštarije, kojima si je olakšavao muku. I onda se, na vrhuncu tih svojih maštarija, dan pred put grdno prehladio. Pa je tako bolestan putovao u Beograd, na svečano primanje u čast Miroslava Krleže i Nobelove nagrade koja će mu u Stockholmu 13. prosinca tek biti uručena.
Dvojica, deseti dio
Iz rukopisa “Moje stvari”
Godine 1970. u krajnje neizvjesnoj izbornoj borbi u Kongresu, za predsjednika Čilea izabran je socijalist Salvador Allende. U zemlji koja je bila temeljito popljačkana i čije je svo bogatstvo bilo u rukama sumnjivih korporacija i kompanija – uglavnom pod kontrolom Sjedinjenih Američkih Država i CIA-e, Allende je došao na vlast najavljujući nacionalizaciju industrije i kolektivizaciju privrede. Na svojoj strani Allende je imao narod. Protiv su bili desničari i konzervativci, kao i cjelokupna sudbena vlast. Bili su u strahu od socijalističke revolucije i gubitka ekonomskih, a onda i građanskih sloboda. Tri godine kasnije CIA-a će, uz karajanovsko dirigiranje Henryja Kissingera, inspirirati vojni udar, i na vlast dovesti fašističku vojnu huntu Augusta Pinocheta, koja će za sljedećih sedamnaest godina, uz neprekinutu podršku Sjedinjenih Država i njihovih europskih saveznika, suspendirati i građanska prava i ekonomske slobode.
Ali do toga još ima vremena, godina je tek 1971. jesen je, početak listopada, i čeka se vijest iz Stockholma: tko će biti ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost? Procedura je tajna, tako da će se tek ponešto o okolnostima rada Švedske akademije saznavati pola stoljeća kasnije. Ali i ta će saznanja biti krajnje nepouzdana.
Postoji, međutim, vjerovanje da je favorit za nagradu 1971. veliki čileanski pjesnik Pablo Neruda. U nekim prigodana Švedska akademija sklona je velikim političkim gestama. Ako bi nagradila komunista i Allendeovog podržavatelja Nerudu, Akademija bi za mnoge godine stekla kredit i u zemljama Trećega svijeta, i u Latinskoj Americi, i u istočnoj Europi, a možda i u Sovjetskom Savezu, nakon što je lani nagrađen antikomunistički disident, pisac čiji dosezi nisu estetski nego su etički i politički, Aleksandar Solženjicin. Iz Njemačke se, pak, kao kandidat spominje Heinrich Böll , Amerikanci bi čuvenoga svog romanopisca Saula Bellowa. Po pariškim i londonskim novinama najednom se piše samo o starom Krležinom liblingu, iz dedinjskih dana 1942, čiji naslov “Historia universal de la infamia” do danas ne zaboravlja, premda ništa njegovo nije više čitao, niti se, koliko on zna, išta na naše jezike i prevelo.
Kako se Jugoslavija razvijala i rasla izvan sovjetskog bloka i utjecaja, na Zapadu bila je omiljena naročito u onim lijevo-liberalnim, pa čak i konzervativnim krugovima koji su za hladnoga rata ratovali protiv Sovjeta i Kineza, ali nije im se mililo da ih se svrstava među antikomunističke križare. Osim toga, taj njezin izdvojeni položaj ju je u očima drugih činio većom i značajnijom nego što je stvarno bila. Sve to početkom sedamdesetih nije bilo beznačajno ni kada je riječ o Nobelovoj nagradi za književnost, naročito u godini kada se ona, nagradivši autora “Arhipelaga Gulag” snažnije politizirala i politički odredila nego ikad prije.
Pitanje književnog kanona je uvijek političko pitanje i zrcalan odraz društvenog stanja i uređenja. U slobodnom društvu, pismenih – što će reći i načitanih! – građana, gdje u svim novinama postoje ozbiljnje rubrike s književnim kritikama, kanon je najbliži estetskom idealu. U neslobodnom društvu, bez parlamentarne ili bilo kakve demokracije, nad kojim vladaju jedna partija i jedan čovjek, književni kanon je uvijek kompromis između ideologije i estetike. Početkom sedamdesetih taj je kompromis u Jugoslaviji bio dodatno zakompliciran odnosom između dva najbrojnija jugoslavenska naroda i dvije njihove matične republike.
Hrvatska je manja, ali bogatija. Njezini su građani frustrirani time što za manje slobode i demokracije moraju izdvajati više novca nego oni u Srbiji, koji, po mišljenju Hrvata, imaju više slobode i demokracije. Najistaknutiji hrvatski pisac je Ivo Andrić, nekadašnji pobornik unitarnog jugoslavenstva i poslanik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovom Berlinu, koji se 1941. iznenada vraća u Zagreb, a time se vraća i svome hrvatskom podrijetlu i jeziku. Najistaknutiji srpski pisac je Miroslav Krleža, komunistički disident, omiljeni pisac maršala Tita – što je i njemu i njegovoj ženi, Srpkinji iz Hrvatske, po hrvatskome mišljenju spasilo 1945. glavu, a što je, u to nema nikakve sumnje, njegove knjige poslije spašavalo od zabrane. Krležin izraziti antidogmatizam, koji će, recimo, dovesti do toga da on nakon 1954. neizravno podrži Milovana Đilasa, i na tragu Đilasovog obračuna s drugovima iz članka u Novoj misli “Anatomija jednog morala”, napiše roman “Gnjile naranče”. Premda Đilasa nikad i nigdje nije po dobru spomenuo i premda u romanu nema mjesta, lika ni imena u kojem bi se ovaj prepoznao, ta knjiga je samo radikalniji, stilski uobličen i duhom genija inspiriran izraz “Anatomije jednog morala”. Pritom, i Krleža je, kao i Đilas, fasciniran tračem, samo što ga on uzdiže do neslućenih romanesknih visina i do literarnog ostvarenja koje će imati izravnog utjecaja i na suvremenu europsku književnost i kulturu, i na sudbinu komunizma, dok se Đilas zadržao na razini pamfleta. On će završiti na dugogodišnjoj robiji, za čijih će mu zima Tito oduzeti i električnu grijalicu, a Krleža će steći svjetsku slavu i ugled među Srbima.
Premda su obojica bili Hrvati, jednoga će za Nobelovu nagradu svesrdno predlagati jedna, drugoga druga jugoslavenska socijalistička republika. Iza Andrića će tako stati i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu, dok će Krležu podržavati Srpska akademija nauka i umetnosti. Godinama se već to ponavljalo, kao nekakav tajni šamanski ceremonijal, da jedni predlažu jednog, a drugi da predlažu drugog pisca za to zvanje najboljega među svim piscima svijeta. I premda je to nešto o čemu se ništa ne smije znati, govore o tome svi. Istina, ono što govore uglavnom su izmišljotine, konfabulacije i maštarije, ali tim više, jer nije li izmišljanje najpogodniji govor o nečemu što je ionako nastalo kao plod nečije mašte?
Godina 1971. bit će sudbinska za Hrvatsku. Političko rukovodstvo, predvođeno Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, vodi zemlju prema najvišem dotad dosegnutom stadiju slobode unutar socijalizma. Istina, ima ih i koji misle da je to što oni hoće previše slobode i da Hrvatska srlja prema zlu nacionalizma. Ali kako slobode može biti previše, ako je ideja komunizma ustvari ideja o ostvarenju posljednje i konačne čovjekove slobode unutar zajednice ljudi? I kako je to odjednom moguće da se s viškom slobode ide prema nacionalizmu, ako smo prethodno učili da se sa slobodom – od države, od privatnog vlasništva, od rada (kao bolesti ljudske) – ide u komunizam? Ali o tome misle samo depresivci, o tome misle mračni i sumorni ljudi. Ostali se, pak, kreću po Savkinim i Tripalovim mitinzima i javnim skupovima, obilaze književne večeri, otvorenja izložbe, koncerte i kazališne premijere, i čvrsto su uvjereni, kao što nikad prije nisu bili, da je sutra biti bolje nego što je danas, da će sljedeći mjesec biti bolji od ovog, da će 1972. biti bolja nego što je 1971. Andrić je, međutim, ispunjen strepnjom i strahom. U srcu je na strani to dvoje borbenih mladih ljudi koji vode Hrvatsku, ali mu se sve češće učini da su negdje na vrh Bistrika sjeli na iste ligure, pa se spuštaju niz zaleđenu kaldrmu. Volio bi da uspore, ali strahuje da to više nije moguće i da će se razbiti prije nego što stignu u ravnicu, a da će se skupa s njima porazbijati i njihovi snovi.
U Beogradu se prema Savku i Tripala određuju na dva suprotstavljena načina i iz dvije nepomirljive perspektive. Na jednoj su strani, njima bliski, premda manje skloni mitinzima i javnim skupovima, Marko Nikezić i Latinka Perović. Oni u slobodi za Hrvate vide slobodu i za Srbe. Prema njihovom mišljenju ne može postojati višak slobode. Na drugoj strani su, opet, neki sumračni ljudi, čija će imena povijest upamtiti, ali oni kao likovi neće dorasti do romenesknog uprisutnjenja, koji u toj čiloj i pomalo budalastoj hrvatskoj čežnji za slobodom, vide samo ustaške sentimente, antikomunizam, antijugoslavenstvo i neutaživo hrvatsko srbožderstvo. Krleža se o ovoj stvari ne određuje. “Ćuti Krleža svojim tegobnim i silnim zevsovskim ćutanjem! Ćuti Krleža usred svoje srbijanske noći, koju nije u životu birao, nego ga je igrom naopakog slučaja zadesila. Ćuti on gromko i grobno o slobodi. A kada Krleža o slobodi ćuti, u jedno sigurni možemo biti: slobode nema!” I doista, u pravu je nepoznati autor u rubrici Razvigorac, beogradskih Književnih novina: Krležina je šutnja o temama Hrvatskog proljeća rječiti izraz njegova životnog nesporazuma. Ako bi bilo suditi i po srcu, i po pameti, Krleža je na Savkinoj i Tripalovoj strani. Na strani je onih malobrojnih – jer malobrojan je i taj narod! – hrvatskih intelektualaca i umjetnika, koji su iz uvjerenja da nikad ne postoji višak slobode podržali proljećare. Protiv je nacionalističkih bukača i pjevača, budničara i ubačenih elemenata, koji bi “da isprazno prkose sve dok ih ne pohapse”. Protiv je prikrivenih udbaša i otvorenih oportunista, bukvana i tvrdih dogmata, koji bi olako i bez puno domišljanja svaku hrvatsku čežnju za slobodom proglasili ustašlukom – tragičnog li paradoksa: čežnju jednog naroda za slobodom vidjeti kao njegov pokušaj da ponovo izbori za najmračniji oblik neslobode u svojoj povijesti – protiv takvih je u Beogradu, ali još i mnogo više protiv njih je u Zagrebu. Premda već skoro pola života Krleža živi u Beogradu, njegove su misli, kako to često bila u emigranata, većinu vremena u Zagrebu.
Ali koliko god bio na njihovoj strani, nikad neće o tome prozboriti ni riječi. Čak ni kada u Savkinim i Tripalovim nastupima prepozna vlastite misli i rečenice s početka sukoba na književnoj ljevici, kada je u njemu još uvijek bio živ revolucionarni entuzijazam i vjera u smisao borbe argumentima, on ne daje glasa od sebe. Stoji, šuti i kameni se, jer vjeruje da je od tog hrvatskog svijeta izdan i napušten. Poput ostavljenog muža, duri se Krleža pred Hrvatskom. A ona se, nepametna kakva već jest, pred Srbima diči velikim stojim piscem Ivom Andrićem. Najvećim, kako to govore gospoda Frangeš i ostali. Najvećim, najvećim, najvećim, odjekuje u ušima Krležinim. I premda on nije slobodan od taštine, taj glupi hrvatski uzvik uz Ivu Andrića – “drugi najgluplji, nakon onog zadomspremni iz četrdeset i prve”, reći će Čengiću – ne vrijeđa ga zato što Andrića tobože veliča, nego ga vrijeđa zato što je upućen njemu, Krleži. Umjesto da ga, kao što je među muškarcima, red pošalju u vražiju mater, ili da ga, kako to Balkanci čine, zatjeraju u ginekološki podrobnijem smjeru, oni bi da ga jebuckaju preko tog bosanskog uhljupa, s držanjem Stojadinovićevog natkonobara. To im on ne može oprostiti i zato do kraja i dosljedno šuti o 1971. Da Krleža nije 1971. onako šutio, bi li hrvatska i jugoslavenska povijest drukčije potekla?
I tako stiže listopad, mjesec nobelovih nagrada. U Santiago de Chileu očekivanja su velika. Navodno je netko dan ranije telefonirao Nerudi da sutra oko podne bude pri telefonu, na što je ovaj odmah nazvao Allendea – Neruda je jedan od dvanaestoro Čileanaca koji imaju broj izravnog telefona – ispričao mu je što se dogodilo, na što je, opet navodno, Allende zaplakao. Mi smo spašeni!, kažu da je rekao. Ali i to je, vrlo vjerojatno, samo maštarija, jer nitko stvarno ne može znati što se događalo do trenutka kada je u četvrtak 7. listopada 1971, malo poslije podneva, beogradski Tanjug objavio vijest, koju će zatim, pozivajući se na Švedsku akademiju, objaviti i sve svjetske agencije, a prenijet će je sve svjetske radijske postaje, da je jugoslavenski književnik Miroslav Krleža ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost.
Umjesto u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, kao što su svi očekivali, konferenciju za štampu Krleža drži u 17 sati, u Udruženju književnika Srbije u Francuskoj 7. “Ovo mjesto za mene ima sentimentalni značaj.”, reći će na početku, ne objasnivši što je to sentimentalno na toj adresi. Godinama poslije oko te će se rečenice zaplesti književna i javna rasprava kojoj kraja biti neće. Prostorija u kojoj se konferencija održava prepuna je novinara, pisaca i kojekakvih znatiželjnika, možda i policijskih žbirova. Skoro svi puše, jer puši i sam laureat. Benzinskim upaljačem jednu za drugom pali cigarete Kent, tako da se sfumato duhanskog dima vidi i na fotografijama i televizijskim snimkama. Tu su kamere Televizije Beograd, a odnekud se pojavio i BBC. Valjda su snimali nešto po Beogradu. Ekipa zagrebačke televizije, pjesnik i novinar Nikica Petrak, s ton-majstorom i kamermanom, nisu uspjeli na vrijeme stići, premda je kamerman vozio samoubilački ludo. Kasnije se pričalo da je Krleža sazvao konferenciju za novinstvo upravo u taj sat, znajući da ovi iz Zagreba ne mogu stići. Ali iste je večeri Petraku dao opsežnu izjavu, iz koje pamtimo rečenice: “Nije ovo nagrada za jednoga pisca. Ovo je nagrada za dugu kolonu mojih mrtvih junaka: za Križanića i Panoniusa, posebice. Ali i za sve one martire iz “Gnjilih naranača”, one koji su živjeli i umirali, kao i one koji su se rađali iz jedne uznemirene fantazije. Postoje trenuci u kojima pisac prestaje biti važan, i kada na pozornicu izlaze svi njegovi junaci. Ovo je jedan od takvih trenutaka. Sljedeći bit će kad me budete sahranjivali.”
Sve jugoslavenske dnevne novine sutradan na naslovnicama za glavnu vijest imaju Nobelovu nagradu Miroslava Krleže. Kod nekih to je i jedina vijest na prvoj stranici, ali baš svima je glavna. U tonu i poetici samih naslova, nema razlike između beogradskih i zagrebačkih glasila. Ali postoje razlike u tekstu. Vjesnik i Večernji list Krležu naizmjence, i to u pravilnim i simetričnim izmjenama, nazivaju hrvatskim i jugoslavenskim piscem. Za Borbu, Krleža je samo jugoslavenski. U Politici, on je beogradski i jugoslavenski. Za Čedu Kisića, autora članka na trećoj stranici sarajevskog Oslobođenja, “Krleža je svojim djelom, životom i sudbinom spojio dva najveća jugoslavenska grada.” Naslov u prištinskoj Rilindiji glasi: “Çmimi Nobel për Miroslav Krlezhën tonë”. Tojest: Nobelova nagrada našemu Miroslavu Krleži. Samo tu uz njegovo se ime pojavio epitet – naš.
Vijest da je Krleža postao nobelovac Ivo Andrić saznaje od pjesnika Ivana V. Lalića, nekadašnjeg novinara Radio Zagreba, koji godinama živi u Beogradu i jedno je vrijeme bio tajnik Saveza književnika Jugoslavije. Lalić mu je telefonirao valjda samo nekoliko minuta nakon što je Tanjug objavio vijest, koju još nitko nije stigao prenijeti. Zahvalio mu je na toj prijateljskoj gesti. Sad će naprosto imati vremena da se pripremi. Otkako je Milica umrla kao da je umro i jedan dio njegova svijeta koji s njom i jest i nije bio izravno povezan. Nakon tog 24. ožujka 1968. nikad više nije otišao u Herceg Novi. Najdalje je na tom putu, prošlog proljeća, stigao do Dubrovnika. Uzmaknuo je od ljudi, premda ni ranije bio naročito društven. Odrekao se svega što inače godi čovjekovoj taštini i čini neko isprazno veselje u svakodnevici. Postao je, prema vlastitim riječima, “na svoju ruku”. Zagreb je dobar grad, jer u Zagrebu možeš biti na svoju ruku, a u Beogradu ili u Sarajevu to nikako ne bi mogao biti, tješio se Andrić.
Kada su ga sat kasnije nazvali iz Vjesnika, Andrić im je preko telefona samo pročitao izjavu koju je upravo napisao: “U svakoj generaciji jednoga naroda postoje, možda, dva ili tri čovjeka koji taj narod čine svijetom, ali istovremeno i svijet čine narodu bliskim i razumljivim. Bez takvih ljudi mi bismo bili izgubljeni. Oni su naš duh, oni su glasnici svih duša svijeta. U ovoj generaciji taj naš čovjek je Miroslav Krleža. Po nas je utješno i ohrabrujuće to što je upravo on nagrađen ovogodišnjom Nobelovom nagradom za književnost. To će naše ljude i našu kulturu učiniti vidljivijom i prisutnijom među drugim narodima i njihovim kulturama.”
Riječi usiljene i poslagane u neke karakterističke njegove okvire i konstrukcije. U najavi svojoj uzvišene, kao da će biti s propovjedaonice izgovarane, ali istovremeno prazne i krte, poput stare hartije, koja se mrvi pod prstima u onu elementarnu prašinu i u spasenje zaboravom. Sutradan će i drug Tito uputiti čestitku laureatu, a na sam Dan Republike, 29. studenog 1971, Tito je u sumrak, sve uz počasne salve u slavu Republike, organizirao svečano primanje za Krležu i jugoslavenske pisce. Među dvjestotinjak književnika iz svih republika i obje pokrajine, koji su počašćeni Maršalovim pozivom, našao se i Ivo Andrić. Miloša Crnjanskog, trećeg među velikanima, koji se prije šest godina vratio iz političke emigracije u Londonu, nije, naravno, bilo na popisu. Naravno da bi Andrić bio sretniji da nije bilo ni njega. Danima se domišljao kako da izbjegne tu po svemu nepodnošljivu priredbu. Koješta mu se po glavi vrtilo, pa i to da je samom sebi poželio da se razboli, ili da recimo padne u kadi i slomije ruku – ipak samo lijevu, onu kojom ne piše! – i da tako stekne ispričnicu za nedolazak. Ali sve to bile su samo bezazlene staračke maštarije, kojima si je olakšavao muku. I onda se, na vrhuncu tih svojih maštarija, dan pred put grdno prehladio. Pa je tako bolestan putovao u Beograd, na svečano primanje u čast Miroslava Krleže i Nobelove nagrade koja će mu u Stockholmu 13. prosinca tek biti uručena.