Héctor Abad Faciolince: Izdaje sjećanja, Petrine knjige, Zagreb 2026.
Iz nekog nerazumljivog razloga, temeljno književno pitanje u našim krajevima je sljedeće: piše li pisac u svom tekstu o onom što se dogodilo (ako piše, to je nonfikcija, fakcija, publicistika, uglavnom tekst manje vrijednosti), ili pisac izmišlja (to se onda zove fikcija). Knjigu “Izdaje sjećanja” otpočetka do kraja čitamo kao fikciju, kao borhesovsku ili čak bolanjovsku mistifikaciju, kao izmišljaj u kojem bi stvari trebale biti onakve kakve jesu u nekoj (ili nečijoj) dokumentarnoj stvarnosti. Ali mi takvo što ne možemo provjeriti. Na čitatelju beletristike i nije da provjerava autentičnost podataka u tekstu. On pristaje na piščeva pravila, ukoliko su ta pravila dobro i dosljedno postavljena, a ako nisu, onda može odustati od čitanja.
Što, međutim, ako je u “Izdajama sjećanja” ipak sve istina? Je li to onda fikcionalni tekst, budući da je na taj način stiliziran, ili nefikcionalni tekst, jer je u njemu, kao, sve istina? I može li biti da izvanknjiževne okolnosti određuju književne žanrove?
Pripovjedaču ubili su oca. U očevom džepu nađen je sonet za koji on vjeruje da je Borgesov. Počinje istraga čiji je cilj utvrđivanje autorstva pjesme. Istraga dugo traje, širi se na različite strane, obuhvaća mnogo ljudi. Pokretaču istrage važno je dokazati da je sonet Borgesov. On o tome mnogo ne govori, ali kao da bi smrt dobila smisao, kao da bi u određenom smislu bila lakša, kada bi pjesma bila majstorova, a ne majstorovih učenika i krivotvoritelja.
Pripovijest koju iznosi kolumbijski pisac Héctor Abad Faciolince u početku se tiče autorstva, ali ona se postupno širi na priču o društvenom i političkom trenutku njegove zemlje, na jedan životopis i, naravno, na meditaciju o pjesništvu općenito, i na ulogu pjesništva u čovjekovom životu. A uza sve ostalo, ovo doista jest i meditacija o sjećanju.
Knjiga se, formalno govoreći, sastoji od tri teksta. Prvi i daleko najduži, obuhvaća istragu o sonetu. Drugi bavi se zgodama i nezgodama kolumbijskog egzilanta u Italiji. Treći raspravlja o tome što bi s čovjekom bilo da je u jednom trenutku drukčije postupio u životu. Tekstovi imaju različit unutarnji napon i ton. Dok je prvi zacijelo romaneskna pripovijest, drugi bi mogao biti esej pun anegdota, pisan za kakav međunarodni skup, dok je treći kratka, skoro i filozofska rasprava, u kojoj se pripovijest uzdiže iznad pojedinačnih ljudskih života. Čudo Abada Faciolincea sastoji se u tome što sva tri teksta zajedno čine čvrstu cjelinu. Tu cjelinu bismo se usudili nazvati romanom.
Čitatelj biva zbunjen vlastitim doživljajem teksta, ili vlastitom srođenošću sa svijetom koji Abad Faciolince opisuje. Ovo je, naime, moj svijet, premda mi nije ubijen otac, niti poznajem ikog kome je u mom svijetu i u mojoj bližoj okolini izvan rata ubijen otac. No, postoji nešto što je u mom svijetu još teže zamislivo: pjesma velikog pjesnika u džepu mrtvog oca. U nas poezija nema, niti je ikad imala takvu snagu i ulogu u životima ljudi. I tko bi to u nas mogao odigrati ulogu Borgesa u džepu kolumbijskog oca? Ali svejedno, neka neobična bliskost vezuje me za ovaj roman.
S drugim tekstom u knjizi, naslova “Pogrešan put”, identifikacija je potpuna. Sve što se događa kolumbijskom emigrantu u Europi, događalo se i meni. Ustvari, u odnosu na sve ove događaja ja imam – životni korelativ. Pa čak i za trenutak u kojem pisac odbija ponudu svojih dragih domaćina da krenu prikupljati novce za antivladinu gerilu u Kolumbiji: “Bilo je teško, jako teško, objasniti tko su u Kolumbiji bili dobri, a tko zli likovi jer tu – za razliku od kaubojskih filmova – svi zli imaju neku dobru osobinu, a svi dobri prije ili poslije pokažu neku svoju lošu stranu.” Ili kada u Torinu pokušava davati satove iz španjolskog, ali svi potencijalni klijenti odustaju čim saznaju da nije Španolac, nego je Kolumbijac. “Uvjerili su me da svoj jezik ne govorim ispravno.” Jezik kojim čitatelj Abada Faciolincea govori mali je, slabo frekventni, publici nezanimljivi hrvatski jezik, koji stranci i strankinje ne kane učiti. Tako da su prilično ravnodušni kako taj jezik govorim ili kako ga pišem. Međutim, u proteklih trideset i kusur godina toliki su me loši ili nikakvi govornici hrvatskoga jezika pokušali uvjeriti da svoj jezik ne govorim ili ne pišem ispravno, a njihovi argumenti bili su šokantno bliski klijentima zlosretnoga kolumbijskog učitelja španjolskog jezika. Tko pročita ovu knjigu, vidjet će kako im je on doskočio.
“Izdaje sjećanja” pažljivo je i s darom prevela Željka Lovrenčić. Jedna je to od najzanimljivijih, potencijalno i najvažnijih proznih knjiga objavljenih u nas u proteklih nekoliko godina.
Izbjeglica
Na jednom mjestu Abad Faciolince spominje prosjaka koji pokazuje svijetu svoj batrljak da bi mu udijelili milostinju. To isto rade izbjeglice, i cijeli je sustav svjetske sućuti prema tome uređen. “Ima li ičega goreg od izvlačenja koristi iz vlastite bijede?”, pita se on. Ima, mogao bi čitatelj pridometnuti, dobro znajući iz iskustava vlastitog svijeta o čemu pisac govori. Ima goreg: povjerovati u lijepe riječi, pohvale i milošte koje ti, izbjeglici, kondoliri upućuju.
Koncert u Torinu
U organizaciji Amnesty Internacionala. Pisac je, skupa s nevoljnicima iz različitih dijelova svijeta, izbjeglicama kao i on, u svečanoj loži. Nastupaju Peter Gabriel, Bruce Springsteen, Whitney Houston. “Ni ja uopće nisam shvaćao što radim ondje, ali iskoristio sam priliku da se rukujem sa Stingom, da po leđima potapšem THe Bossa, da poljubim Whitney Houston u obraz i stisnem ruku Peteru Gabrielu i Claudiu Baglioniju. Nisam to učinio jer su me osobito zanimali, ali s obzirom na to da su, kao što su mi rekli prijatelji koji su bolje od mene poznavali svijet zabave, bili ikone našeg doba, želio sam da poslije mogu reći onim histericima s druge strane da sam dodirnuo Stinga, da sam pružio ruku Peteru Gabrielu i da na obrazu čuvam nekoliko molekula sline Whitney Houston.”
Ekran, knjige/165
Héctor Abad Faciolince: Izdaje sjećanja, Petrine knjige, Zagreb 2026.
Iz nekog nerazumljivog razloga, temeljno književno pitanje u našim krajevima je sljedeće: piše li pisac u svom tekstu o onom što se dogodilo (ako piše, to je nonfikcija, fakcija, publicistika, uglavnom tekst manje vrijednosti), ili pisac izmišlja (to se onda zove fikcija). Knjigu “Izdaje sjećanja” otpočetka do kraja čitamo kao fikciju, kao borhesovsku ili čak bolanjovsku mistifikaciju, kao izmišljaj u kojem bi stvari trebale biti onakve kakve jesu u nekoj (ili nečijoj) dokumentarnoj stvarnosti. Ali mi takvo što ne možemo provjeriti. Na čitatelju beletristike i nije da provjerava autentičnost podataka u tekstu. On pristaje na piščeva pravila, ukoliko su ta pravila dobro i dosljedno postavljena, a ako nisu, onda može odustati od čitanja.
Što, međutim, ako je u “Izdajama sjećanja” ipak sve istina? Je li to onda fikcionalni tekst, budući da je na taj način stiliziran, ili nefikcionalni tekst, jer je u njemu, kao, sve istina? I može li biti da izvanknjiževne okolnosti određuju književne žanrove?
Pripovjedaču ubili su oca. U očevom džepu nađen je sonet za koji on vjeruje da je Borgesov. Počinje istraga čiji je cilj utvrđivanje autorstva pjesme. Istraga dugo traje, širi se na različite strane, obuhvaća mnogo ljudi. Pokretaču istrage važno je dokazati da je sonet Borgesov. On o tome mnogo ne govori, ali kao da bi smrt dobila smisao, kao da bi u određenom smislu bila lakša, kada bi pjesma bila majstorova, a ne majstorovih učenika i krivotvoritelja.
Pripovijest koju iznosi kolumbijski pisac Héctor Abad Faciolince u početku se tiče autorstva, ali ona se postupno širi na priču o društvenom i političkom trenutku njegove zemlje, na jedan životopis i, naravno, na meditaciju o pjesništvu općenito, i na ulogu pjesništva u čovjekovom životu. A uza sve ostalo, ovo doista jest i meditacija o sjećanju.
Knjiga se, formalno govoreći, sastoji od tri teksta. Prvi i daleko najduži, obuhvaća istragu o sonetu. Drugi bavi se zgodama i nezgodama kolumbijskog egzilanta u Italiji. Treći raspravlja o tome što bi s čovjekom bilo da je u jednom trenutku drukčije postupio u životu. Tekstovi imaju različit unutarnji napon i ton. Dok je prvi zacijelo romaneskna pripovijest, drugi bi mogao biti esej pun anegdota, pisan za kakav međunarodni skup, dok je treći kratka, skoro i filozofska rasprava, u kojoj se pripovijest uzdiže iznad pojedinačnih ljudskih života. Čudo Abada Faciolincea sastoji se u tome što sva tri teksta zajedno čine čvrstu cjelinu. Tu cjelinu bismo se usudili nazvati romanom.
Čitatelj biva zbunjen vlastitim doživljajem teksta, ili vlastitom srođenošću sa svijetom koji Abad Faciolince opisuje. Ovo je, naime, moj svijet, premda mi nije ubijen otac, niti poznajem ikog kome je u mom svijetu i u mojoj bližoj okolini izvan rata ubijen otac. No, postoji nešto što je u mom svijetu još teže zamislivo: pjesma velikog pjesnika u džepu mrtvog oca. U nas poezija nema, niti je ikad imala takvu snagu i ulogu u životima ljudi. I tko bi to u nas mogao odigrati ulogu Borgesa u džepu kolumbijskog oca? Ali svejedno, neka neobična bliskost vezuje me za ovaj roman.
S drugim tekstom u knjizi, naslova “Pogrešan put”, identifikacija je potpuna. Sve što se događa kolumbijskom emigrantu u Europi, događalo se i meni. Ustvari, u odnosu na sve ove događaja ja imam – životni korelativ. Pa čak i za trenutak u kojem pisac odbija ponudu svojih dragih domaćina da krenu prikupljati novce za antivladinu gerilu u Kolumbiji: “Bilo je teško, jako teško, objasniti tko su u Kolumbiji bili dobri, a tko zli likovi jer tu – za razliku od kaubojskih filmova – svi zli imaju neku dobru osobinu, a svi dobri prije ili poslije pokažu neku svoju lošu stranu.” Ili kada u Torinu pokušava davati satove iz španjolskog, ali svi potencijalni klijenti odustaju čim saznaju da nije Španolac, nego je Kolumbijac. “Uvjerili su me da svoj jezik ne govorim ispravno.” Jezik kojim čitatelj Abada Faciolincea govori mali je, slabo frekventni, publici nezanimljivi hrvatski jezik, koji stranci i strankinje ne kane učiti. Tako da su prilično ravnodušni kako taj jezik govorim ili kako ga pišem. Međutim, u proteklih trideset i kusur godina toliki su me loši ili nikakvi govornici hrvatskoga jezika pokušali uvjeriti da svoj jezik ne govorim ili ne pišem ispravno, a njihovi argumenti bili su šokantno bliski klijentima zlosretnoga kolumbijskog učitelja španjolskog jezika. Tko pročita ovu knjigu, vidjet će kako im je on doskočio.
“Izdaje sjećanja” pažljivo je i s darom prevela Željka Lovrenčić. Jedna je to od najzanimljivijih, potencijalno i najvažnijih proznih knjiga objavljenih u nas u proteklih nekoliko godina.
Izbjeglica
Na jednom mjestu Abad Faciolince spominje prosjaka koji pokazuje svijetu svoj batrljak da bi mu udijelili milostinju. To isto rade izbjeglice, i cijeli je sustav svjetske sućuti prema tome uređen. “Ima li ičega goreg od izvlačenja koristi iz vlastite bijede?”, pita se on. Ima, mogao bi čitatelj pridometnuti, dobro znajući iz iskustava vlastitog svijeta o čemu pisac govori. Ima goreg: povjerovati u lijepe riječi, pohvale i milošte koje ti, izbjeglici, kondoliri upućuju.
Koncert u Torinu
U organizaciji Amnesty Internacionala. Pisac je, skupa s nevoljnicima iz različitih dijelova svijeta, izbjeglicama kao i on, u svečanoj loži. Nastupaju Peter Gabriel, Bruce Springsteen, Whitney Houston. “Ni ja uopće nisam shvaćao što radim ondje, ali iskoristio sam priliku da se rukujem sa Stingom, da po leđima potapšem THe Bossa, da poljubim Whitney Houston u obraz i stisnem ruku Peteru Gabrielu i Claudiu Baglioniju. Nisam to učinio jer su me osobito zanimali, ali s obzirom na to da su, kao što su mi rekli prijatelji koji su bolje od mene poznavali svijet zabave, bili ikone našeg doba, želio sam da poslije mogu reći onim histericima s druge strane da sam dodirnuo Stinga, da sam pružio ruku Peteru Gabrielu i da na obrazu čuvam nekoliko molekula sline Whitney Houston.”