U junu mjesecu, nakon tri godine čekanja u redu, dobio sam od lundske komune ponudu za jednu parcelu u koloniji na Källby Mölla. Broj parcele je 98, ima blizu 100 kvadrata i par voćki. Godišnji zakup, ništa – 370 kruna. Do sad sam dvije ponude odbio. Da sam odbio i ovu, oduzeli bi mi bodove i vratili na začelje. A u redu, na čekanju, 300 – 500 duša.
Ova mi je prijenula za srce. Nalazi se s desne obale Höje potoka, pod voćem je, ograđena i slobodna s dvije strane. Popunio sam ugovor, platio godišnju zakupninu. Do 2. jula čekao sam da se bivši zakupac razduži.
Prije desetak dana počelo je nicati prvo sjeme koje sam svojom rukom posijao. Spanać, “Matador”. Juče smo ga pokrivali, jer je kolonija puna mördarsniglar (puževi-ubice, imigranati španskoga porijekla) koji jedu sve živo. Što oni propuste, dovrše kunići.
(Subota 24/9.)
Iz prospekta uprave Vrtlarskoga udruženja:
“Vrtne parcele na Källby Mölla grade najbolju koloniju u Lundu i čitavoj Skåne. Ne zato što su parcele posebno uređene, već zbog njihove lokacije i okolne prirode. Područje obradivih površina je dobro zaštićeno od grada gustim granjem na sjeveru (koji će uskoro postati šuma) i pravom šumom prema bazenu i sportskoj hali na istoku i željezničkim nasipom na zapadu. Međutim, potpuno je otvoren za Hoje potok na jugu i za poljoprivredno zemljište sa druge obale. Kada ste tamo, lako je zaboraviti da ste samo nekoliko desetina metara udaljeni od jednog od najgušće naseljenih područja Lunda. Čini se kao da ste na selu, u svojoj vikendici. To je izuzetno važno rekreativno područje za mnoge stanovnike Klostergårdena. Klostergården, izgrađen u okviru programa vrijednog milion dolara, sastoji se uglavnom od stanova bez dvorišta. Stoga nije iznenađujuće da je kolonija na Källby Mölla najveća u Lundu i jedina koja ima svoje Udruženje i statut. I oni koji nemaju svoju parcelu, mogu uživati u ovom području, jer je dostupno svima. Oko terena nema ograde, čak ni zabravljenih kapija koje morate otvoriti.”
*
Kad sam dobio parcelu, prvo sam se pokajao. Šta ću sa njom, dersio sam H. kao da je ona kriva, nemam volje a ni snage, umorim se kad pomislim da nešto učinim. Nakon prvog dodira sa zemnim grumenom, prve lijehe i sijanja (spanać, salata), volja mi se povratila i sjećanje razmahalo. Prošetao sam, bez po muke, kroz sve novopazarske mahale i bašče u kojim sam stanovao. Od Potok-Mahale (1962-1964), preko Bukreša i Parica (1965), Luga (1965-1967), Ćukovca (1967) pa do Jošanice (1968-) u kojoj smo, dok je majka ležala u Dispanzeru za plućne bolesti (TBC) a otac radio kao kondukter na liniji – Novi Pazar – Beograd i Novi Pazar – Titograd, kupili staru kuću u ulici Osmana Đikića (između Altun Alem i Koraćke džamije). Kuća je imala prostranu avliju i baštu, sa velikim crnim dudom, tri kajsije i bunarom. Voda Hoje potoka pahne kao voda iz toga bunara.
*
Popio pivo na Botulfs placu. Gledao kako u Fiskaregatanu postavljaju kaldrmu. Prvo se naspe pijesak, pa se onda kocka dogna u ručnim kolicima i izruči na “čeperak” blizu. Onaj koji ređa kocku, spusti se na kolena, uzme kocku u šake, okreće je, pipa sa svih strana, a onda je spusti u red, kucne dva-tri puta otud i odovud, sve dok mu ne legne po meraku. Sjedim, gledam i, da mogu, ne bih se micao odavde.
*
Kroz šumarak na početku staze ka Hojeu. Čine ga mlada stabla hrasta, bukvi, breza, trepetlika i jasena. Prije desetak godina, tačnije 2013., kada sam se na Väster doselio, tu je bilo polje visoke koprive. A onda je neka univerzitetska eko-grupa, uz podršku EU, pokrenula akciju sadnje poklon-drveta. Uplatiš im 100 kruna, odabereš sadnicu i dan u koji je želiš posaditi. Žao mi je što se nisam toj akciji priključio.
Jedva vidna tanka staza ove mlade listopade dijeli po sredini. Ja sam je napravio. H. me odvraćala od nakane; trava je gusta, visoka i oštra, prošarana koprivom i trnjem i još nekim drugim klempavim biljkama i onamo ima, mora ih imati, guja i akrepa. Nema guja i akrepa. Ima, za mrkline, vila i Rumunki-prosjakinja, koje onde u šuškoru grade svoje zanoćice, svoja lijegla.
(25/9)
Oko mene i moje parcele – sve birani narod, stari i mladi eko-baštovani. Sa nekima sam se upoznao, mijenjao alatke. Ima i stranaca, jedan tankokraki Iranac sa ženom, jedna naša, Makedonka, koja nam je dala sadnice jagoda. Ima i neki kineski naučnik, inovator – njegova je parcela botanička bašta. Čuje se i finski, engleski.
Najdraži granne (komšija) mi je postarija žena po imenu Idun. Ima parcelu ispred mene. Ne bavi se povrtarstvom, ona, veli, druguje s drvećem. Naziva nas parazitima, krticama. “Prekopali ste čitavu padinu, oborili svako drvo.” I ona živi na Västeru i pamti me iz vremena kad sam radio u tamošnjoj biblioteci. Drži ovu koloniju 35 godina i, uz dvije tete iz Uprave, najstariji je kolonist na Källbiju. Pomognem joj po nešto, prošetamo uokolo. Ona poznaje svako drvo, svaku pticu.
*
Iza pet popodne, zašli malo s gornje strane Vattenverketa (Objekti za pročišćavanje otpadnih voda). Otkrili na jednome skladu tri voćke: mladi orah, ne viši od mene, snažnu džanariku žutaru, i jednu jabuku čija se krošnja, u obliku slapa, ruči dole u koprive. Plodovi su blijedo-ružičasti, tanke pokožice, slatki. Kao trtovske sulije.
Berem sulije i pričam H. o Trtovskom voćnjaku u Šavcima/Požegi. Ti Trtovci potomci su pazarskih aga i begova. Imali su lijepu i prostranu kuću u čaršiji i dvije manje u Šavcima, okružene beskrajnim starinskim voćnjakom duž lijeve obale Ljudske rijeke.
S pozne jeseni, kad udare magle i prvi mrazevi, pregacao bih Ljudsku rijeku i u voćnjak zalazio. Padalice i branice. Prve sam tražio u smrzlom šuškoru, one druge, gore, u krošnjama. Te zadnje jabuke na golim granama. Usamljene i čudesne, kao ove zvijezde iznad Skåne. Miris i ukus tih jabuka ne daju se opisati. To bi možda mogla nepca, a jezik nikako.
U Šavcima svi smo imali jabuka. Ali rijetko tih turskih, starinskih. Njihova debla već su bila ispucala, krošnje zapuštene, raščupane kao kose zlostavljanih žena. Patile su, mislio sam onda a mislim i sada, za onima koji su ih ostavili (selidbe za Tursku). Sušile su se, jalovile. Mi smo bili tvrdi i neuki za takvu ljepotu, sjekli smo ih, bacali na vatru.
*
U staroj Valhali, ova krepka starica po imenu Idun, bila je boginja. Boginja mladosti. Njeno ime znači „ona koja podmlađuje“. Uzgajala je zlatne jabuke (11 komada). Kada dozru, pažljivo ih je ređala u pletaru i nosila drugim bogovima. Te su im jabuke davale besmrtnost. Bez njih, Bogovi bi pokrepali mladi.
Dobro, ima Idun i sad lijepih i krupnih jabuka. Ima i pletaru od vrbova pruća, a pruće se raznizalo pa jabuke lako ispadaju.
Jabuke (s nešto suhe i šarene trave) ne nosi više drugim bogovima, već rumunskim Romkinjama koje prose ispred Konzuma i Lidla. Prosjačenje je u Švedskoj zabranjeno, pa se one sa time pokrivaju i to nude na prodaju.
Hoje O, IV
Kolonija, Idun
(23/ 9. 22)
Kolonija
U junu mjesecu, nakon tri godine čekanja u redu, dobio sam od lundske komune ponudu za jednu parcelu u koloniji na Källby Mölla. Broj parcele je 98, ima blizu 100 kvadrata i par voćki. Godišnji zakup, ništa – 370 kruna. Do sad sam dvije ponude odbio. Da sam odbio i ovu, oduzeli bi mi bodove i vratili na začelje. A u redu, na čekanju, 300 – 500 duša.
Ova mi je prijenula za srce. Nalazi se s desne obale Höje potoka, pod voćem je, ograđena i slobodna s dvije strane. Popunio sam ugovor, platio godišnju zakupninu. Do 2. jula čekao sam da se bivši zakupac razduži.
Prije desetak dana počelo je nicati prvo sjeme koje sam svojom rukom posijao. Spanać, “Matador”. Juče smo ga pokrivali, jer je kolonija puna mördarsniglar (puževi-ubice, imigranati španskoga porijekla) koji jedu sve živo. Što oni propuste, dovrše kunići.
(Subota 24/9.)
Iz prospekta uprave Vrtlarskoga udruženja:
“Vrtne parcele na Källby Mölla grade najbolju koloniju u Lundu i čitavoj Skåne. Ne zato što su parcele posebno uređene, već zbog njihove lokacije i okolne prirode. Područje obradivih površina je dobro zaštićeno od grada gustim granjem na sjeveru (koji će uskoro postati šuma) i pravom šumom prema bazenu i sportskoj hali na istoku i željezničkim nasipom na zapadu. Međutim, potpuno je otvoren za Hoje potok na jugu i za poljoprivredno zemljište sa druge obale. Kada ste tamo, lako je zaboraviti da ste samo nekoliko desetina metara udaljeni od jednog od najgušće naseljenih područja Lunda. Čini se kao da ste na selu, u svojoj vikendici. To je izuzetno važno rekreativno područje za mnoge stanovnike Klostergårdena. Klostergården, izgrađen u okviru programa vrijednog milion dolara, sastoji se uglavnom od stanova bez dvorišta. Stoga nije iznenađujuće da je kolonija na Källby Mölla najveća u Lundu i jedina koja ima svoje Udruženje i statut. I oni koji nemaju svoju parcelu, mogu uživati u ovom području, jer je dostupno svima. Oko terena nema ograde, čak ni zabravljenih kapija koje morate otvoriti.”
*
Kad sam dobio parcelu, prvo sam se pokajao. Šta ću sa njom, dersio sam H. kao da je ona kriva, nemam volje a ni snage, umorim se kad pomislim da nešto učinim. Nakon prvog dodira sa zemnim grumenom, prve lijehe i sijanja (spanać, salata), volja mi se povratila i sjećanje razmahalo. Prošetao sam, bez po muke, kroz sve novopazarske mahale i bašče u kojim sam stanovao. Od Potok-Mahale (1962-1964), preko Bukreša i Parica (1965), Luga (1965-1967), Ćukovca (1967) pa do Jošanice (1968-) u kojoj smo, dok je majka ležala u Dispanzeru za plućne bolesti (TBC) a otac radio kao kondukter na liniji – Novi Pazar – Beograd i Novi Pazar – Titograd, kupili staru kuću u ulici Osmana Đikića (između Altun Alem i Koraćke džamije). Kuća je imala prostranu avliju i baštu, sa velikim crnim dudom, tri kajsije i bunarom. Voda Hoje potoka pahne kao voda iz toga bunara.
*
Popio pivo na Botulfs placu. Gledao kako u Fiskaregatanu postavljaju kaldrmu. Prvo se naspe pijesak, pa se onda kocka dogna u ručnim kolicima i izruči na “čeperak” blizu. Onaj koji ređa kocku, spusti se na kolena, uzme kocku u šake, okreće je, pipa sa svih strana, a onda je spusti u red, kucne dva-tri puta otud i odovud, sve dok mu ne legne po meraku. Sjedim, gledam i, da mogu, ne bih se micao odavde.
*
Kroz šumarak na početku staze ka Hojeu. Čine ga mlada stabla hrasta, bukvi, breza, trepetlika i jasena. Prije desetak godina, tačnije 2013., kada sam se na Väster doselio, tu je bilo polje visoke koprive. A onda je neka univerzitetska eko-grupa, uz podršku EU, pokrenula akciju sadnje poklon-drveta. Uplatiš im 100 kruna, odabereš sadnicu i dan u koji je želiš posaditi. Žao mi je što se nisam toj akciji priključio.
Jedva vidna tanka staza ove mlade listopade dijeli po sredini. Ja sam je napravio. H. me odvraćala od nakane; trava je gusta, visoka i oštra, prošarana koprivom i trnjem i još nekim drugim klempavim biljkama i onamo ima, mora ih imati, guja i akrepa. Nema guja i akrepa. Ima, za mrkline, vila i Rumunki-prosjakinja, koje onde u šuškoru grade svoje zanoćice, svoja lijegla.
(25/9)
Oko mene i moje parcele – sve birani narod, stari i mladi eko-baštovani. Sa nekima sam se upoznao, mijenjao alatke. Ima i stranaca, jedan tankokraki Iranac sa ženom, jedna naša, Makedonka, koja nam je dala sadnice jagoda. Ima i neki kineski naučnik, inovator – njegova je parcela botanička bašta. Čuje se i finski, engleski.
Najdraži granne (komšija) mi je postarija žena po imenu Idun. Ima parcelu ispred mene. Ne bavi se povrtarstvom, ona, veli, druguje s drvećem. Naziva nas parazitima, krticama. “Prekopali ste čitavu padinu, oborili svako drvo.” I ona živi na Västeru i pamti me iz vremena kad sam radio u tamošnjoj biblioteci. Drži ovu koloniju 35 godina i, uz dvije tete iz Uprave, najstariji je kolonist na Källbiju. Pomognem joj po nešto, prošetamo uokolo. Ona poznaje svako drvo, svaku pticu.
*
Iza pet popodne, zašli malo s gornje strane Vattenverketa (Objekti za pročišćavanje otpadnih voda). Otkrili na jednome skladu tri voćke: mladi orah, ne viši od mene, snažnu džanariku žutaru, i jednu jabuku čija se krošnja, u obliku slapa, ruči dole u koprive. Plodovi su blijedo-ružičasti, tanke pokožice, slatki. Kao trtovske sulije.
Berem sulije i pričam H. o Trtovskom voćnjaku u Šavcima/Požegi. Ti Trtovci potomci su pazarskih aga i begova. Imali su lijepu i prostranu kuću u čaršiji i dvije manje u Šavcima, okružene beskrajnim starinskim voćnjakom duž lijeve obale Ljudske rijeke.
S pozne jeseni, kad udare magle i prvi mrazevi, pregacao bih Ljudsku rijeku i u voćnjak zalazio. Padalice i branice. Prve sam tražio u smrzlom šuškoru, one druge, gore, u krošnjama. Te zadnje jabuke na golim granama. Usamljene i čudesne, kao ove zvijezde iznad Skåne. Miris i ukus tih jabuka ne daju se opisati. To bi možda mogla nepca, a jezik nikako.
U Šavcima svi smo imali jabuka. Ali rijetko tih turskih, starinskih. Njihova debla već su bila ispucala, krošnje zapuštene, raščupane kao kose zlostavljanih žena. Patile su, mislio sam onda a mislim i sada, za onima koji su ih ostavili (selidbe za Tursku). Sušile su se, jalovile. Mi smo bili tvrdi i neuki za takvu ljepotu, sjekli smo ih, bacali na vatru.
*
U staroj Valhali, ova krepka starica po imenu Idun, bila je boginja. Boginja mladosti. Njeno ime znači „ona koja podmlađuje“. Uzgajala je zlatne jabuke (11 komada). Kada dozru, pažljivo ih je ređala u pletaru i nosila drugim bogovima. Te su im jabuke davale besmrtnost. Bez njih, Bogovi bi pokrepali mladi.
Dobro, ima Idun i sad lijepih i krupnih jabuka. Ima i pletaru od vrbova pruća, a pruće se raznizalo pa jabuke lako ispadaju.
Jabuke (s nešto suhe i šarene trave) ne nosi više drugim bogovima, već rumunskim Romkinjama koje prose ispred Konzuma i Lidla. Prosjačenje je u Švedskoj zabranjeno, pa se one sa time pokrivaju i to nude na prodaju.