Gledam to jato jastreba, kočopere se na stazi, upravo se umire, u Izraelu, u Gazi, a jastrebi se šetkaju, nijedan dalje da leti, ovo je moja zemlja, za koju će golubi mrijeti, jer jasno je da sam ja jastreb, a on je svemoćna ptica, dočim to krdo goluba, to su nebitna lica, njima pobij golubiće, i krenuće slijepo da ginu
za tvoju konačnu korist i povijesnu veličinu, izgubiće sve što imaju, a nisu ni imali mnogo, prsima će na bombe, da se susretnu s bogom, ubijaće jedni druge, to im je komplementarnost, dok jastrebi vječno vladaju, i ostaju premoćna stvarnost,
izruguju humanizam, podstiču fanatizam, žrtvuju tuđe i svoje, jer bitan je pragmatizam, ruše svačije gnijezdo, i čine to slamku po slamku, a te što ne mrze nikog, trpaju složno u raku, jer ne treba jastrebu takav, da širi defetizam, jastreb je željan plijena, i prezire pacifizam, jastreb se hrani mesom goluba koji gine, jastreb se tome smije, ah vidi gozbe fine, dok nad njim nisko slijeće,
dok ga u kandže lovi, dok leš mu baca na smeće,
dok mu se mesom tovi, dok usput stalno krešti
one šećerne fraze
da milost božja bliješti
na djecu-kamikaze, da je potrebno klati,
pa neka i drugi pati, i bombe unatrag slati, jer primi, pa onda vrati, dok tako nam jastrebi vele
i tamo nas oni nose, naše su nevažne želje, njihove naše kose, za njih treba ubijati
za njih se mora mrijeti, za jastreba koji nas prati, i usput prenisko leti.
Gledam ih tamo jato, keze se tamo na stazi, upravo majke plaču, u Izraelu, u Gazi, njihova djeca su mrtva, ubijaju ih k’o muhe,
i dobrodošla su žrtva, mole na uši gluhe, njima ne pripada ništa, čak ni njihova glava, jer otkako svijeta i vijeka to je istina prava, golubi samo postoje da hrane strojeve bojne, djeca da im se uzmu, i šalju u redove vojne, jer jastrebu tako paše, da ubija i njih i naše, da se sveti, da prijeti, da uvijek nisko leti, taj jastreb je ptica zlica, i kočoperi se na stazi, i gorko plaču majke u Izraelu i Gazi.
Jastrebi prenisko lete
Gledam to jato jastreba, kočopere se na stazi,
upravo se umire, u Izraelu, u Gazi,
a jastrebi se šetkaju, nijedan dalje da leti,
ovo je moja zemlja, za koju će golubi mrijeti,
jer jasno je da sam ja jastreb,
a on je svemoćna ptica,
dočim to krdo goluba, to su nebitna lica,
njima pobij golubiće, i krenuće slijepo da ginu
za tvoju konačnu korist i povijesnu veličinu,
izgubiće sve što imaju, a nisu ni imali mnogo,
prsima će na bombe, da se susretnu s bogom,
ubijaće jedni druge, to im je komplementarnost,
dok jastrebi vječno vladaju,
i ostaju premoćna stvarnost,
izruguju humanizam, podstiču fanatizam,
žrtvuju tuđe i svoje, jer bitan je pragmatizam,
ruše svačije gnijezdo, i čine to slamku po slamku,
a te što ne mrze nikog, trpaju složno u raku,
jer ne treba jastrebu takav, da širi defetizam,
jastreb je željan plijena, i prezire pacifizam,
jastreb se hrani mesom goluba koji gine,
jastreb se tome smije, ah vidi gozbe fine,
dok nad njim nisko slijeće,
dok ga u kandže lovi,
dok leš mu baca na smeće,
dok mu se mesom tovi,
dok usput stalno krešti
one šećerne fraze
da milost božja bliješti
na djecu-kamikaze,
da je potrebno klati,
pa neka i drugi pati,
i bombe unatrag slati,
jer primi, pa onda vrati,
dok tako nam jastrebi vele
i tamo nas oni nose,
naše su nevažne želje,
njihove naše kose,
za njih treba ubijati
za njih se mora mrijeti,
za jastreba koji nas prati,
i usput prenisko leti.
Gledam ih tamo jato, keze se tamo na stazi,
upravo majke plaču, u Izraelu, u Gazi,
njihova djeca su mrtva, ubijaju ih k’o muhe,
i dobrodošla su žrtva, mole na uši gluhe,
njima ne pripada ništa, čak ni njihova glava,
jer otkako svijeta i vijeka to je istina prava,
golubi samo postoje da hrane strojeve bojne,
djeca da im se uzmu, i šalju u redove vojne,
jer jastrebu tako paše, da ubija i njih i naše,
da se sveti, da prijeti,
da uvijek nisko leti,
taj jastreb je ptica zlica,
i kočoperi se na stazi,
i gorko plaču majke
u Izraelu i Gazi.
11. 10. 2023.