Natalka Sniadanko rođena je Lvivu 1973. Tamo djeluje i danas, kao spisateljica, novinarka i prevoditeljica. Galicija dominira njezinom književnošću koja je snažno regionalno obilježena. Zbirka strasti njezin je debi, preveden na više jezika, u Ukrajini bestseler. U nastavku ću serijala izvještavati i o drugim njezinim romanima (Uredne bilježnice nadvojvode Wilhelma, Gospođa Müller ne kani platiti više). No prvijenac je tekst koji ne plijeni toliko svojom voljom za eksperimentom koliko humornom razigranošću i ne baš uvijek suptilnom ironijom. Roman se može čitati i kao (potencijalno) autobiografski. U njemu je predočen proces, ponajviše seksualnog, sazrijevanja junakinje koji započinje u Sovjetskom Savezu, nastavlja se u nezavisnoj Ukrajini, a do kraja dolazi u Saveznoj Republici Njemačkoj. Taj proces započinje u dobi od dvanaest godina, a završava se kada junakinja navrši dvadeset pet. Roman zaokružuje epilog u kojemu se sažima ono što se junakinji-pripovjedačici zbilo nakon završetka procesa inicijacije.
Sam žanr bildungsromana – u koji se tekst Natalke Sniadanko neosporno svrstava – zahtijeva kronološko i kauzalno pripovijedanje. Zbirka strasti pokorava se tome pravilu. Ono što se događa ispripovijedano je linearno, s povremenim elipsama. Roman prati junakinju i promjene u njezinoj svijesti, a u prekidima se pripovjednoga toka naslućuje tehnika kojom se od čitateljice traži da sama popuni rupe nastale svjesnim izostavljanjima. Tako je i njezin rad bitna komponenta koja pridonosi zaokruživanju cjeline.
Element koji vodi do subverzije žanra prema tome nije sadržan u oblikovanju strukture pripovjednog teksta. On se nalazi u konstrukciji glavnoga lika. Junakinju Olesju se doduše prati u procesu sazrijevanja, ali se to sazrijevanje teško može poistovjetiti s učenjem. Ona je odveć samosvjesna da bi se pokorila bilo kakvom autoritetu, a bez njega bildungsroman ne može postojati u svojem izvornom obliku. Kroz Zbirku strasti plutaju razni likovi, osobito muški (otuda, valjda, i strast iz naslova), ali je njihova snaga odveć mala da bi dovela do bilo kakvog usidrenja. Stoga se oni odbijaju od junakinje, pokušaji prianjanja, koji na prvi pogled izgledaju obećavajuće, bivaju osujećeni, a njezina se samostalnost sa osujećenjem svake nove veze sve više i više učvršćuje te time i potvrđuje.
Prvo ljubavno iskustvo Olesja doživljava u vrijeme Sovjetskog Saveza, u osnovnoj školi, kada se zaljubljuje u Tolju, „najvišeg, najdebljeg i najkovrčavijeg dečka u našem razredu.“ Zbog Tolje Olesja počinje pisati poeziju. Glas pripovjedačice koji izvještava o tim zbivanjima pripada njezinome zrelom Ja što joj omogućuje zauzimanje distancirane pozicije u odnosu na dječje Ja. Distanciranost se do izričaja dovodi gotovo ekscesivnom upotrebom ironije kojoj je izložen sovjetski sistem, osobito odrasli u njemu, prinuđeni na konformizam kako bi uopće mogli opstati. Sljedeći se period sazrijevanja veže uz kultnu knjigu Dee Snider’s Teenager Survival Guide iz 1987. koja je ukrajinskim adolescentima bila ključni priručnik za stjecanje seksualnih spoznaja. Naravno, i o njoj pripovjedačica govori s vedrom ironijom. Sukobi s roditeljima u centru su pažnje, a Tolju zamjenjuje Dima, rok-glazbenik i samim time idealna slika neprijatelja za konzervativnu stariju generaciju. Završetkom srednje škole i ta se veza prekida, a sukobi se nastavljaju, ovaj put u vezi s izborom studija. Dok Olesja preferira filologiju, roditelji, osobito otac, pokušavaju je primorati na tehnički studij. Olesja opet uspijeva nametnuti svoj izbor, a stariji matematičar Kostja koji je bezuspješno pokušava zavesti nova je žrtva pripovjedačičine zajedljivosti. Tek se s Vitalikom počinje zbivati nešto ozbiljnije. Olesja u njemu vidi osobu s kojom bi konačno mogle izgubiti nevinost. Njezini roditelji i baka počinju kovati planove za predstojeći brak, no i ta se ljubavna veza nakraju ne realizira.
Neposredni je rezultat njezina prekida odlazak u Njemačku kojem je posvećen drugi dio romana. Ukrajina je nezavisna, europske se granice bar djelomice otvaraju za njezine stanovnike i stanovnice. Olesja koristi tu priliku, iznova slama otpor roditelja i započinje novu karijeru kao au-pair-djevojka u južnonjemačkoj provinciji. Na prvi pogled diskurs ostaje isti. No u njega se ipak uvlači bitna promjena. Imagološki promatrano, autostereotipove) koji su prevladavali u „ukrajinskome“ dijelu) ovdje zamjenjuju heterostereotipovi. Olesja govori o Nijemcima, njezina ironija povremeno i ujeda, ali je ipak obilježena iznimnom duhovitošću i preciznošću zapažanja. Svatko tko se susreo s njemačkim sustavom razdvajanja smeća prepoznat će se u sljedećem citatu: „U ovome kontekstu osobitu pažnju zaslužuje sistem razdvajanja smeća za kojega je u načelu potrebno apsolviranje jednoga dodatnog specijalnog kursa. U grubim crtama taj se sistem može opisati na sljedeći način: staklo, papir, plastika i ostaci jela čine različite kategorije smeća. Staklo se sortira prema bojama: zelene flaše ne smiju se bacati u kontejner s bijelima, a ove, opet, sa smeđima. Na plastičnim pakovanjima mora se tražiti zeleni kružić. Pakovanja s kružićem i bez njega ne smiju se ni pod kojim okolnostima pomiješati. Prva su ekološki čista i ponovno se prerađuju, a za druga se to ne može reći. U ostatke jela ne spada jestivo ulje. Strogo je zabranjeno prosipati lijekove u kanalizaciju. Svi predmeti kod kojih postoji sumnja da posjeduju toksične sastojke, kao i stare baterije, četkice za boju i slično spadaju u posebnu kategoriju smeća.“ Pripovjedačica drži da je poslodavka koja joj sve to mora objašnjavati požalila što je zaposlila jednu slavensku au-pair-djevojku.
No i njemački je dio Zbirke strasti prije svega posvećen njezinim ljubavnim vezama, i to s muškarcima raznih nacionalnosti – Talijanima, Nijemcima, Francuzima, Ukrajincima. Period adaptacije na njemački život povezan je i s odlukom da u toj zemlji, u Freiburgu, nastavi studij. U novim okolnostima susreće mladiće koji ispunjavaju njezine intelektualne uvjete. Najduža i najintenzivnija veza, i evo razloga za sljedeći napad nezaobilazne ironije, jest s Hermannom, doktorandom koji potječe iz tipične njemačke obitelji više srednje klase. Roditelji sveučilišni nastavnici, birači Zelenih, zastupnici zaštite okoliša i ljudskih prava. Sve odlike koje nasljeđuje i njihov sin. Već i samo njegovo ime – Hermann Hugo Siegfried Harold von Drachenfeld – posjeduje sve elemente persiflaže. Stoga se i veza s Ukrajinkom pokazuje kao komplicirana i, nakraju, neostvariva. U njezin opis autorica je uložila veliki napor kako bi ga ispunila doslovce vatrometom smijeha, ali, istovremeno, i notom sjete. Antologijsku vrijednost posjeduju oni dijelovi koji preokreću izvornu situaciju pokušaja Olesjine integracije u njemačko društvo. Ovaj se put Hermann mora snaći u Lvivu. Tegobe na koje pri tom nailazi dovode do gubljenja iluzija i otkazivanja sklapanja braka za koji je sve bilo spremno. Posljednje poglavlje knjige, prožeto autoironijom, koncentrira se na „strasti na galicijski način“. U njemu se može pronaći i „Kratka uputa za uporabu jedne prave Galicijanke“.
Po Olesji svaka pripovijest o strastima mora, prema vodviljskoj tradiciji, završiti svadbom. U epilogu ćemo saznati da se ona udaje, naravno, za Ukrajinca, da se Hermann ženi studijskom kolegicom Evom, seli u Ukrajinu i dovršava disertaciju pod naslovom „Tema emancipacije u suvremenoj njemačkoj i ukrajinskoj književnosti.“ Time se završava zbirka strasti, a na njezino mjesto stupa svakodnevica – o kojoj prava literatura, kao da veli Natalka Sniadanko, može i treba samo šutjeti.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/44
Natalka Sniadanko, Zbirka strasti. 2001.
Natalka Sniadanko rođena je Lvivu 1973. Tamo djeluje i danas, kao spisateljica, novinarka i prevoditeljica. Galicija dominira njezinom književnošću koja je snažno regionalno obilježena. Zbirka strasti njezin je debi, preveden na više jezika, u Ukrajini bestseler. U nastavku ću serijala izvještavati i o drugim njezinim romanima (Uredne bilježnice nadvojvode Wilhelma, Gospođa Müller ne kani platiti više). No prvijenac je tekst koji ne plijeni toliko svojom voljom za eksperimentom koliko humornom razigranošću i ne baš uvijek suptilnom ironijom. Roman se može čitati i kao (potencijalno) autobiografski. U njemu je predočen proces, ponajviše seksualnog, sazrijevanja junakinje koji započinje u Sovjetskom Savezu, nastavlja se u nezavisnoj Ukrajini, a do kraja dolazi u Saveznoj Republici Njemačkoj. Taj proces započinje u dobi od dvanaest godina, a završava se kada junakinja navrši dvadeset pet. Roman zaokružuje epilog u kojemu se sažima ono što se junakinji-pripovjedačici zbilo nakon završetka procesa inicijacije.
Sam žanr bildungsromana – u koji se tekst Natalke Sniadanko neosporno svrstava – zahtijeva kronološko i kauzalno pripovijedanje. Zbirka strasti pokorava se tome pravilu. Ono što se događa ispripovijedano je linearno, s povremenim elipsama. Roman prati junakinju i promjene u njezinoj svijesti, a u prekidima se pripovjednoga toka naslućuje tehnika kojom se od čitateljice traži da sama popuni rupe nastale svjesnim izostavljanjima. Tako je i njezin rad bitna komponenta koja pridonosi zaokruživanju cjeline.
Element koji vodi do subverzije žanra prema tome nije sadržan u oblikovanju strukture pripovjednog teksta. On se nalazi u konstrukciji glavnoga lika. Junakinju Olesju se doduše prati u procesu sazrijevanja, ali se to sazrijevanje teško može poistovjetiti s učenjem. Ona je odveć samosvjesna da bi se pokorila bilo kakvom autoritetu, a bez njega bildungsroman ne može postojati u svojem izvornom obliku. Kroz Zbirku strasti plutaju razni likovi, osobito muški (otuda, valjda, i strast iz naslova), ali je njihova snaga odveć mala da bi dovela do bilo kakvog usidrenja. Stoga se oni odbijaju od junakinje, pokušaji prianjanja, koji na prvi pogled izgledaju obećavajuće, bivaju osujećeni, a njezina se samostalnost sa osujećenjem svake nove veze sve više i više učvršćuje te time i potvrđuje.
Prvo ljubavno iskustvo Olesja doživljava u vrijeme Sovjetskog Saveza, u osnovnoj školi, kada se zaljubljuje u Tolju, „najvišeg, najdebljeg i najkovrčavijeg dečka u našem razredu.“ Zbog Tolje Olesja počinje pisati poeziju. Glas pripovjedačice koji izvještava o tim zbivanjima pripada njezinome zrelom Ja što joj omogućuje zauzimanje distancirane pozicije u odnosu na dječje Ja. Distanciranost se do izričaja dovodi gotovo ekscesivnom upotrebom ironije kojoj je izložen sovjetski sistem, osobito odrasli u njemu, prinuđeni na konformizam kako bi uopće mogli opstati. Sljedeći se period sazrijevanja veže uz kultnu knjigu Dee Snider’s Teenager Survival Guide iz 1987. koja je ukrajinskim adolescentima bila ključni priručnik za stjecanje seksualnih spoznaja. Naravno, i o njoj pripovjedačica govori s vedrom ironijom. Sukobi s roditeljima u centru su pažnje, a Tolju zamjenjuje Dima, rok-glazbenik i samim time idealna slika neprijatelja za konzervativnu stariju generaciju. Završetkom srednje škole i ta se veza prekida, a sukobi se nastavljaju, ovaj put u vezi s izborom studija. Dok Olesja preferira filologiju, roditelji, osobito otac, pokušavaju je primorati na tehnički studij. Olesja opet uspijeva nametnuti svoj izbor, a stariji matematičar Kostja koji je bezuspješno pokušava zavesti nova je žrtva pripovjedačičine zajedljivosti. Tek se s Vitalikom počinje zbivati nešto ozbiljnije. Olesja u njemu vidi osobu s kojom bi konačno mogle izgubiti nevinost. Njezini roditelji i baka počinju kovati planove za predstojeći brak, no i ta se ljubavna veza nakraju ne realizira.
Neposredni je rezultat njezina prekida odlazak u Njemačku kojem je posvećen drugi dio romana. Ukrajina je nezavisna, europske se granice bar djelomice otvaraju za njezine stanovnike i stanovnice. Olesja koristi tu priliku, iznova slama otpor roditelja i započinje novu karijeru kao au-pair-djevojka u južnonjemačkoj provinciji. Na prvi pogled diskurs ostaje isti. No u njega se ipak uvlači bitna promjena. Imagološki promatrano, autostereotipove) koji su prevladavali u „ukrajinskome“ dijelu) ovdje zamjenjuju heterostereotipovi. Olesja govori o Nijemcima, njezina ironija povremeno i ujeda, ali je ipak obilježena iznimnom duhovitošću i preciznošću zapažanja. Svatko tko se susreo s njemačkim sustavom razdvajanja smeća prepoznat će se u sljedećem citatu: „U ovome kontekstu osobitu pažnju zaslužuje sistem razdvajanja smeća za kojega je u načelu potrebno apsolviranje jednoga dodatnog specijalnog kursa. U grubim crtama taj se sistem može opisati na sljedeći način: staklo, papir, plastika i ostaci jela čine različite kategorije smeća. Staklo se sortira prema bojama: zelene flaše ne smiju se bacati u kontejner s bijelima, a ove, opet, sa smeđima. Na plastičnim pakovanjima mora se tražiti zeleni kružić. Pakovanja s kružićem i bez njega ne smiju se ni pod kojim okolnostima pomiješati. Prva su ekološki čista i ponovno se prerađuju, a za druga se to ne može reći. U ostatke jela ne spada jestivo ulje. Strogo je zabranjeno prosipati lijekove u kanalizaciju. Svi predmeti kod kojih postoji sumnja da posjeduju toksične sastojke, kao i stare baterije, četkice za boju i slično spadaju u posebnu kategoriju smeća.“ Pripovjedačica drži da je poslodavka koja joj sve to mora objašnjavati požalila što je zaposlila jednu slavensku au-pair-djevojku.
No i njemački je dio Zbirke strasti prije svega posvećen njezinim ljubavnim vezama, i to s muškarcima raznih nacionalnosti – Talijanima, Nijemcima, Francuzima, Ukrajincima. Period adaptacije na njemački život povezan je i s odlukom da u toj zemlji, u Freiburgu, nastavi studij. U novim okolnostima susreće mladiće koji ispunjavaju njezine intelektualne uvjete. Najduža i najintenzivnija veza, i evo razloga za sljedeći napad nezaobilazne ironije, jest s Hermannom, doktorandom koji potječe iz tipične njemačke obitelji više srednje klase. Roditelji sveučilišni nastavnici, birači Zelenih, zastupnici zaštite okoliša i ljudskih prava. Sve odlike koje nasljeđuje i njihov sin. Već i samo njegovo ime – Hermann Hugo Siegfried Harold von Drachenfeld – posjeduje sve elemente persiflaže. Stoga se i veza s Ukrajinkom pokazuje kao komplicirana i, nakraju, neostvariva. U njezin opis autorica je uložila veliki napor kako bi ga ispunila doslovce vatrometom smijeha, ali, istovremeno, i notom sjete. Antologijsku vrijednost posjeduju oni dijelovi koji preokreću izvornu situaciju pokušaja Olesjine integracije u njemačko društvo. Ovaj se put Hermann mora snaći u Lvivu. Tegobe na koje pri tom nailazi dovode do gubljenja iluzija i otkazivanja sklapanja braka za koji je sve bilo spremno. Posljednje poglavlje knjige, prožeto autoironijom, koncentrira se na „strasti na galicijski način“. U njemu se može pronaći i „Kratka uputa za uporabu jedne prave Galicijanke“.
Po Olesji svaka pripovijest o strastima mora, prema vodviljskoj tradiciji, završiti svadbom. U epilogu ćemo saznati da se ona udaje, naravno, za Ukrajinca, da se Hermann ženi studijskom kolegicom Evom, seli u Ukrajinu i dovršava disertaciju pod naslovom „Tema emancipacije u suvremenoj njemačkoj i ukrajinskoj književnosti.“ Time se završava zbirka strasti, a na njezino mjesto stupa svakodnevica – o kojoj prava literatura, kao da veli Natalka Sniadanko, može i treba samo šutjeti.