Nakon pola sata razgovora pruža ruku i predstavlja se: ja sam Marko. Sama se ne moram predstaviti jer cijelo vrijeme, tih tridesetak minuta, on povremeno baci pogled prema spomeniku nad nadgrobnom pločom, na kome su uklesana četiri imena i tri fotografije, ono bez slike moje je ime, ni jedna brojka kraj njega, sve u svoje vrijeme.
– Je l’ groblje otvoreno – pitao je, ali je morao tri puta ponoviti pitanje i prije svakoga se približiti nekoliko koraka, jer ga nisam čula. Kao što ni danas ne znam iz kog je pravca stigao i kako se odjednom našao na grobljanskoj sredini, meni iza leđa, ni čemu je služilo pitanje kad je tko zna kada ušao na groblje bez ulaza.
Dok sam mu objasnila da ga uopće ne čujem, približio se, čovjek kasnih dvadesetih, ni dječak ni muškarac, crnilo na njemu, hlače i atletska majica, sredina je ljeta, prvi dan augusta, subota, oko osam ujutro, došla sam ranije, da izbjegnem vrućinu, zmije na sunčanju i gladne pse iz obližnje šume.
– Znate li ima li ovdje starih grobova?
– Nema, ovo je novo groblje, tamo na drugoj strani su dva stara, katoličko i pravoslavno. A koga tražite, možda Vam mogu pomoći, domaća sam ovdje, dobro se snalazim.
– Trebam mahovinu sa starih kamenih grobnica.
– Što će Vam mahovina?
– Za magiju.
Tko je tu luđi, pitam se bez glasa, zadovoljna što sam krenula ljubazno i još više što ne osjećam ni strah ni nelagodu pred nepoznatim muškarcem u crnome, valjda zato što nema tetovaže, a na prsima mu visi oveći križ sa razapetim Isusom. I kad bi ga svaka normalna i ozbiljna žena otpratila ljubaznom isprikom kako je završila posao i žuri, ili bi povukla sebe prema odlasku, u strahu kreće li joj se iza leđa, bešuman kao što se i pojavio, nastavljam ispitivati. Ni nakon sat i pol razgovora, a ni danas, nisam uspjela shvatiti ulogu mahovine sa starog groba u magijskim obredima i o tome znam jednako ništa kao i toga jutra.
Ali sam saznala tajnu, te cijeli taj i nekoliko sljedećih dana čekala policiju u civilu da me odvedu, a kakav inspektor ispituje o čemu smo sve razgovarali, dok je noću moje spavaće mjesto bilo osvijetljeno, sa sviješću da je to glupo, jer Marko mi je dao do znanja da može sve što hoće. Pogotovo nečujno i neprimjetno ući čak i tamo gdje ga očekuju.
Nudim mu da sjedne na moju nadgrobnu ploču, neće, kaže, iz poštovanja, on nudi klupu na ulazu u groblje, onu pored mrtvačnice, ja neću, sigurnije se osjećam ovdje, kao da će ga, pođe li sa lošom i ružnom namjerom prema meni, nečija ruka onih koji su me voljeli ščepati i spriječiti da me dodirne.
Katolički karizmatik njegov je anđeo čuvar od vremena kad je bio dječak od pet-šest godina. Uradit će sve što mu ovaj kaže. U crkvu ne ide, izgubio je odavno povjerenje u tu bratiju, još onda kad su karizmatika povukli iz javnosti, a njegove tjelesne čuvare smjestili na malo „jače“ psihijatrije, iz kojih je samo Marko živ izašao. Dečki su umrli od predoziranja, a ni jedan se nije drogirao, siguran je. I on je nakon ludnice završio u zatvoru – ha, tu smo, tu je bio, u ovom gradiću, kojim se god pravcem išlo na sva tri groblja, mora se proći s jedne strane zatvora, zašto laže da ne zna gdje su stara groblja, gubim povjerenje – žena ga je u međuvremenu napustila, pokupivši sav novac – a puno sam imao, jako puno – odvela je i kćer od četiri godine, nije malenu vidio više od dvije godine, otet će je, zna gdje su. Istovremeno dok mi se rasvjetljava mogućnost da je pobjegao iz zatvora pa će me, kad se policija približi, uzeti kao taoca, odbijam pomisao da je pobjegao prije nekoliko dana i sakrivao se u jednoj od grobnica, jer je uredan – mogao se oprati na grobljanskoj pipi – ali svježe je obrijan, nije bjegunac, ne bi toliko dugo stajao kraj moga spomenika i brbljao o svemu što ga ne pitam, već bi nešto poduzeo, tražio da što prije dođu da iznese svoje zahtjeve, već bi čekao helikopter koji bi se spustio na travnatu ravnu površinu brdašca koje su okupirali mrtvi, nema u gradu boljeg mjesta za spuštanje iz zraka, govorim – nemojte je otimati, pustite je da mirno i bez trauma odrasta, shvatit će ona i onda će Vas sama potražiti.
– Ima li u čijem dvorištu u gradu ružmarina?
– Nema, posmrzav’o se prošle zime.
Zvoni mu mobitel, u taj čas, ispričava se, ni koraka ne odmiče, kaže da je na groblju, razgovara sa jednom gospođom … i – prijatelj mu javlja da je našao ružmarin. Gospođa se u trenu „oladila“, netko prisluškuje razgovor, povezani su, ružmarin je šifra, brzo će stići prijatelj ili prijatelji, nemoguće je da je zazvonio iste minute kad su spomenuli ružmarin.
– Baš me zanima u čijem to dvorištu ima grmova ružmarina, živim ovdje, znam svaku kuću, bila sam sigurna da nema – djeluje kao opravdanje za laž, ali on ne obraća pažnju, a ni ja nisam lagala.
Povjerava mi svoju misiju u kojoj je moguće da ne preživi, ili u toku ili kratko poslije. Karizmatik-prijatelj-otac-vrhovni sudac zna gdje je izvorište zla, patnji, nesreća, ubijanja, ratovanja na užem prostoru našeg življenja, možda hiljadu kilometara uokrug. I to zna još samo jedan čovjek, jedinstven u cijelom svijetu po tome što ima dvije lijeve ruke, ili dvije desne noge, ili pola kose na glavi svijetle, a pola tamne, ili sa jednom normalnom, a drugom potpuno deformiranom nosnicom, ili štogod drugo različito od svih ljudi na svijetu, a što za ovaj susret nije važno, iako mi je Marko to izravno rekao. Taj specijalno obilježeni rođenjem čuva sarkofag sa posmrtnim ostacima, kostima, moštima, balzamirano tijelo pravoslavnog karizmatika – opet nije važno čije, iako znam, a iz kovčega već tri i pol stoljeća zrači negativna energija koja širi i potpiruje oganj mržnje i zla. Energiju treba uništiti. Smještena je na nedostupnom mjestu, a čuva je Obilježeni, Jedinstveni koji jedini zna tajnu moći kostiju, samo on i živi karizmatik. Njega, Obilježenoga, Marko treba ubiti i energiju uništiti. Sve mi govori što me zanima.
– Kako ćete stići do kovčega?
– Uvježban sam, mogu Vam ući u kuću i da su sva vrata i prozori dobro zatvoreni. Ne pretvaram se u nevidljivog i nepostojećeg, nego znam metode trenutačnog, bešumnog otvaranja, ulaza i zatvaranja.
– Taj čuvar je već vjerojatno star, ako tajna postoji uskoro će umrijeti prirodnom smrću, zašto bi Vi činili grijeh?
– Važno je da on nikome ne prenese tajnu.
– Kako znate da to već nije učinio?
– Zna onaj koji mi je povjerio ovaj zadatak.
– Ako je Obilježeni takva snaga da zna najveću tajnu, onda mu sigurno ni Vi niste nepoznati, i Vas negdje osjeća i predviđa?
– Da, zna da dolazim.
– Kako ćete onda do njega?
– Imam načine i metode. Iako me čeka, neprimjetno ću do njega, preko rijeka, kamena, gudura, litica, stijena, do vrha.
– Kažete da je negativna energija neuništiva već stoljećima, kad ubijete čuvara, jedinog koji zna, kako ćete uništiti energiju?
– Imam upute i sredstvo za način.
To mi jedino nije povjerio i ni danas o tome ništa ne znam, što me čini iskorištenom, omalovaženom i bezvrijednom, iako je u razgovoru nekoliko puta ponovio: Nije naš susret slučajan.
Kad mi je okrenuo leđa i zamišljeno stao licem prema spomeniku s uklesana četiri imena i jednim prezimenom, što sam drugo mogla pomisliti nego da izgovara bezglasnu molitvu ili nešto propituje – imate anđela čuvara. Sunce je dobrano prigrijalo u proteklih sat i pol, postalo je vruće, susret se bližio kraju i bilo mi je žao.
– Vidjet ćemo se sljedeće godine.
– Možda, samo ćete se Vi meni morati javiti, jer će vjerojatno Vaše lice biti izmijenjeno, neprepoznatljivo, i nemojte zaboraviti da ste danas Marko, a znam da niste. I odmah da Vam kažem, naći ćete se u jednoj mojoj priči.
To je odšutio. Otišao je a da mi nije pružio ruku. Nastavila sam brisuckati bijele mrlje od ptičjeg izmeta na nadgrobnoj ploči, kad glas iza mojih leđa:
– Našao sam mahovinu, tamo na ulazu, nije onaj spomenik uzalud oštećen.
Nismo se više sreli, pitanja nagomilana nakon razgovora i dalje ostaju bez odgovora. Nikad neću znati da li je Marko obavio misiju, o eventualnom nerazjašnjenom ubojstvu visokog religijskog dostojnika novine neće pisati, a imam previše godina da bih se lično mogla uvjeriti u (ne)djelotvornost energije iz kovčega. Ipak, čekam, bilo kakav Znak, sigurna da se susret dogodio, da razgovor nije izmišljen. Ponekad, sjednem li na nadgrobnu ploču, sjetim se providnosti kroz čovjeka – u kojoj je s prednje strane mladićev lik, a sa stražnje šuma ispred koje ispovijedamo mogućnost besmrtnosti – dolje, kad pogled padne na njegova stopala, nepogažena trava na kojoj nitko ne stoji, a iznad nje stasita i čvrsta živa figura koja govori i govori, s puno mimike i malo pokreta, da svijet može biti spašen od zla – ispred, na zaravni, prema kojoj je pokazao kad sam ga upitala postoje li ukazanja, lelujanje u praznini, ma kakva ukazanja, možemo i Vi i ja dugo gledati u ovom pravcu i u našem umu će se nešto oblikovati – iza, na čistini, bešumno stizanje kroz, još prije trena, nepostojeća vrata – iznad, u širini i visini pogledom dosegnutim, samo mahovina.
(Događaj je stvaran susret autorice s opisanim muškarcem, u subotu, 1. kolovoza/augusta 2015. godine na Novom groblju u Glini)
Groblje bez ulaza
Nakon pola sata razgovora pruža ruku i predstavlja se: ja sam Marko. Sama se ne moram predstaviti jer cijelo vrijeme, tih tridesetak minuta, on povremeno baci pogled prema spomeniku nad nadgrobnom pločom, na kome su uklesana četiri imena i tri fotografije, ono bez slike moje je ime, ni jedna brojka kraj njega, sve u svoje vrijeme.
– Je l’ groblje otvoreno – pitao je, ali je morao tri puta ponoviti pitanje i prije svakoga se približiti nekoliko koraka, jer ga nisam čula. Kao što ni danas ne znam iz kog je pravca stigao i kako se odjednom našao na grobljanskoj sredini, meni iza leđa, ni čemu je služilo pitanje kad je tko zna kada ušao na groblje bez ulaza.
Dok sam mu objasnila da ga uopće ne čujem, približio se, čovjek kasnih dvadesetih, ni dječak ni muškarac, crnilo na njemu, hlače i atletska majica, sredina je ljeta, prvi dan augusta, subota, oko osam ujutro, došla sam ranije, da izbjegnem vrućinu, zmije na sunčanju i gladne pse iz obližnje šume.
– Znate li ima li ovdje starih grobova?
– Nema, ovo je novo groblje, tamo na drugoj strani su dva stara, katoličko i pravoslavno. A koga tražite, možda Vam mogu pomoći, domaća sam ovdje, dobro se snalazim.
– Trebam mahovinu sa starih kamenih grobnica.
– Što će Vam mahovina?
– Za magiju.
Tko je tu luđi, pitam se bez glasa, zadovoljna što sam krenula ljubazno i još više što ne osjećam ni strah ni nelagodu pred nepoznatim muškarcem u crnome, valjda zato što nema tetovaže, a na prsima mu visi oveći križ sa razapetim Isusom. I kad bi ga svaka normalna i ozbiljna žena otpratila ljubaznom isprikom kako je završila posao i žuri, ili bi povukla sebe prema odlasku, u strahu kreće li joj se iza leđa, bešuman kao što se i pojavio, nastavljam ispitivati. Ni nakon sat i pol razgovora, a ni danas, nisam uspjela shvatiti ulogu mahovine sa starog groba u magijskim obredima i o tome znam jednako ništa kao i toga jutra.
Ali sam saznala tajnu, te cijeli taj i nekoliko sljedećih dana čekala policiju u civilu da me odvedu, a kakav inspektor ispituje o čemu smo sve razgovarali, dok je noću moje spavaće mjesto bilo osvijetljeno, sa sviješću da je to glupo, jer Marko mi je dao do znanja da može sve što hoće. Pogotovo nečujno i neprimjetno ući čak i tamo gdje ga očekuju.
Nudim mu da sjedne na moju nadgrobnu ploču, neće, kaže, iz poštovanja, on nudi klupu na ulazu u groblje, onu pored mrtvačnice, ja neću, sigurnije se osjećam ovdje, kao da će ga, pođe li sa lošom i ružnom namjerom prema meni, nečija ruka onih koji su me voljeli ščepati i spriječiti da me dodirne.
Katolički karizmatik njegov je anđeo čuvar od vremena kad je bio dječak od pet-šest godina. Uradit će sve što mu ovaj kaže. U crkvu ne ide, izgubio je odavno povjerenje u tu bratiju, još onda kad su karizmatika povukli iz javnosti, a njegove tjelesne čuvare smjestili na malo „jače“ psihijatrije, iz kojih je samo Marko živ izašao. Dečki su umrli od predoziranja, a ni jedan se nije drogirao, siguran je. I on je nakon ludnice završio u zatvoru – ha, tu smo, tu je bio, u ovom gradiću, kojim se god pravcem išlo na sva tri groblja, mora se proći s jedne strane zatvora, zašto laže da ne zna gdje su stara groblja, gubim povjerenje – žena ga je u međuvremenu napustila, pokupivši sav novac – a puno sam imao, jako puno – odvela je i kćer od četiri godine, nije malenu vidio više od dvije godine, otet će je, zna gdje su. Istovremeno dok mi se rasvjetljava mogućnost da je pobjegao iz zatvora pa će me, kad se policija približi, uzeti kao taoca, odbijam pomisao da je pobjegao prije nekoliko dana i sakrivao se u jednoj od grobnica, jer je uredan – mogao se oprati na grobljanskoj pipi – ali svježe je obrijan, nije bjegunac, ne bi toliko dugo stajao kraj moga spomenika i brbljao o svemu što ga ne pitam, već bi nešto poduzeo, tražio da što prije dođu da iznese svoje zahtjeve, već bi čekao helikopter koji bi se spustio na travnatu ravnu površinu brdašca koje su okupirali mrtvi, nema u gradu boljeg mjesta za spuštanje iz zraka, govorim – nemojte je otimati, pustite je da mirno i bez trauma odrasta, shvatit će ona i onda će Vas sama potražiti.
– Ima li u čijem dvorištu u gradu ružmarina?
– Nema, posmrzav’o se prošle zime.
Zvoni mu mobitel, u taj čas, ispričava se, ni koraka ne odmiče, kaže da je na groblju, razgovara sa jednom gospođom … i – prijatelj mu javlja da je našao ružmarin. Gospođa se u trenu „oladila“, netko prisluškuje razgovor, povezani su, ružmarin je šifra, brzo će stići prijatelj ili prijatelji, nemoguće je da je zazvonio iste minute kad su spomenuli ružmarin.
– Baš me zanima u čijem to dvorištu ima grmova ružmarina, živim ovdje, znam svaku kuću, bila sam sigurna da nema – djeluje kao opravdanje za laž, ali on ne obraća pažnju, a ni ja nisam lagala.
Povjerava mi svoju misiju u kojoj je moguće da ne preživi, ili u toku ili kratko poslije. Karizmatik-prijatelj-otac-vrhovni sudac zna gdje je izvorište zla, patnji, nesreća, ubijanja, ratovanja na užem prostoru našeg življenja, možda hiljadu kilometara uokrug. I to zna još samo jedan čovjek, jedinstven u cijelom svijetu po tome što ima dvije lijeve ruke, ili dvije desne noge, ili pola kose na glavi svijetle, a pola tamne, ili sa jednom normalnom, a drugom potpuno deformiranom nosnicom, ili štogod drugo različito od svih ljudi na svijetu, a što za ovaj susret nije važno, iako mi je Marko to izravno rekao. Taj specijalno obilježeni rođenjem čuva sarkofag sa posmrtnim ostacima, kostima, moštima, balzamirano tijelo pravoslavnog karizmatika – opet nije važno čije, iako znam, a iz kovčega već tri i pol stoljeća zrači negativna energija koja širi i potpiruje oganj mržnje i zla. Energiju treba uništiti. Smještena je na nedostupnom mjestu, a čuva je Obilježeni, Jedinstveni koji jedini zna tajnu moći kostiju, samo on i živi karizmatik. Njega, Obilježenoga, Marko treba ubiti i energiju uništiti. Sve mi govori što me zanima.
– Kako ćete stići do kovčega?
– Uvježban sam, mogu Vam ući u kuću i da su sva vrata i prozori dobro zatvoreni. Ne pretvaram se u nevidljivog i nepostojećeg, nego znam metode trenutačnog, bešumnog otvaranja, ulaza i zatvaranja.
– Taj čuvar je već vjerojatno star, ako tajna postoji uskoro će umrijeti prirodnom smrću, zašto bi Vi činili grijeh?
– Važno je da on nikome ne prenese tajnu.
– Kako znate da to već nije učinio?
– Zna onaj koji mi je povjerio ovaj zadatak.
– Ako je Obilježeni takva snaga da zna najveću tajnu, onda mu sigurno ni Vi niste nepoznati, i Vas negdje osjeća i predviđa?
– Da, zna da dolazim.
– Kako ćete onda do njega?
– Imam načine i metode. Iako me čeka, neprimjetno ću do njega, preko rijeka, kamena, gudura, litica, stijena, do vrha.
– Kažete da je negativna energija neuništiva već stoljećima, kad ubijete čuvara, jedinog koji zna, kako ćete uništiti energiju?
– Imam upute i sredstvo za način.
To mi jedino nije povjerio i ni danas o tome ništa ne znam, što me čini iskorištenom, omalovaženom i bezvrijednom, iako je u razgovoru nekoliko puta ponovio: Nije naš susret slučajan.
Kad mi je okrenuo leđa i zamišljeno stao licem prema spomeniku s uklesana četiri imena i jednim prezimenom, što sam drugo mogla pomisliti nego da izgovara bezglasnu molitvu ili nešto propituje – imate anđela čuvara. Sunce je dobrano prigrijalo u proteklih sat i pol, postalo je vruće, susret se bližio kraju i bilo mi je žao.
– Vidjet ćemo se sljedeće godine.
– Možda, samo ćete se Vi meni morati javiti, jer će vjerojatno Vaše lice biti izmijenjeno, neprepoznatljivo, i nemojte zaboraviti da ste danas Marko, a znam da niste. I odmah da Vam kažem, naći ćete se u jednoj mojoj priči.
To je odšutio. Otišao je a da mi nije pružio ruku. Nastavila sam brisuckati bijele mrlje od ptičjeg izmeta na nadgrobnoj ploči, kad glas iza mojih leđa:
– Našao sam mahovinu, tamo na ulazu, nije onaj spomenik uzalud oštećen.
Nismo se više sreli, pitanja nagomilana nakon razgovora i dalje ostaju bez odgovora. Nikad neću znati da li je Marko obavio misiju, o eventualnom nerazjašnjenom ubojstvu visokog religijskog dostojnika novine neće pisati, a imam previše godina da bih se lično mogla uvjeriti u (ne)djelotvornost energije iz kovčega. Ipak, čekam, bilo kakav Znak, sigurna da se susret dogodio, da razgovor nije izmišljen. Ponekad, sjednem li na nadgrobnu ploču, sjetim se providnosti kroz čovjeka – u kojoj je s prednje strane mladićev lik, a sa stražnje šuma ispred koje ispovijedamo mogućnost besmrtnosti – dolje, kad pogled padne na njegova stopala, nepogažena trava na kojoj nitko ne stoji, a iznad nje stasita i čvrsta živa figura koja govori i govori, s puno mimike i malo pokreta, da svijet može biti spašen od zla – ispred, na zaravni, prema kojoj je pokazao kad sam ga upitala postoje li ukazanja, lelujanje u praznini, ma kakva ukazanja, možemo i Vi i ja dugo gledati u ovom pravcu i u našem umu će se nešto oblikovati – iza, na čistini, bešumno stizanje kroz, još prije trena, nepostojeća vrata – iznad, u širini i visini pogledom dosegnutim, samo mahovina.
(Događaj je stvaran susret autorice s opisanim muškarcem, u subotu, 1. kolovoza/augusta 2015. godine na Novom groblju u Glini)