“Novi Pazar će 1910. i 1911. pogoditi teške epidemije kolere koje će ugrabiti nebrojene duše. Umiralo je po 73 osobe dnevno. Ljudi koji su prethodnog dana ukopavali mrtve, sledećeg dana su bili i sami kopani.
U čaršiji je vladala panika, bolesne nije smjela posjetiti ni najbliža rodbina. Djeca i omladina su sklanjana po selima. Pazarci su, radi spasa, napravili i dvije džamije; jednu je, u Lugu, podigao beg Hilimja Rasovac, a drugu, u Batal mahali, Ibrahim Lađar, moj čukundjed. Narod ih je nazvao kolerine džamije.
Ibrahimbegu sadaka neće biti u kabul primljena: U ovoj epidemiji umro je i javni tužilac, Selim Lađar, sin Ibrahimbegov. Završio je prava u Istambulu i bio je veoma omiljen u Igbal čaršiji. Kad je kolera prihvatila, izbegavao je svaki kontakt sa ljudima. Jednog dana zbog nekog ubistva na Rogozni morao je da ode na uviđaj. Tamo se razboleo. Donijeli su ga na konju. Pozvao je svoje drugove da se oproste. Oproštajni govor održao je sa prozora svoje kuće, a njegovi su ga drugovi slušali sa druge strane ulice. Sutradan ga nije bilo.
Ovaj je Ibrahimbeg imao dvoje djece, sina Selima, rođenog 1869. godine u Crnči, i šćer Kafriju rođenu 1873. godine u Novom Pazaru.”
II
“Šerijatski sudija Selim ef. Lađar (1869.-1911.), sin Ibrahimbegov, predstavlja jednu od značajnijih ličnosti u prošlosti Novoga Pazara. Završivši visoke škole (Redžep-kapetanovu medresu u Sjenici, i pravne nauke u Istambulu), on ne samo da je bio vjerski obrazovan, nego je bio napredan i moderan čovjek, predstavnik one uleme koja se početkom XX stoljeća borila protiv svakojakog konzervativizma i primitivizma među muslimanskim masama. On je još u ono doba posjedovao gramofon, a u Batal mahali je osnovao čitalište i šahovski klub. ‘Ko nije bio konj, ne zna šta je konj!’ – njegova je uzrečica. Bio je sakupljač starih rukopisa i dobar poznavalac orijentalnih jezika. Umro je u epidemiji kolere, 1912. godine.
Ostavio je iza sebe sina Iljaza, rođenog 1910. godine.”
III
U izvještaju načelnika Raškog okruga o stanju na tom području (pov. br. 14 od 22. januara 1920. godine) za odmetnika je oglašena i izvjesna Kada Pelin – Kafrija. U izvještaju se kaže: ‘Odmetnika je i sada isti broj koji je javljen u tromjesečnom izvještaju od 15. avg. tek. god. pov. br. 421, sa promjenom u tome što je za hajduka oglašena Kada Pelin – Kafrija, koja je stavljena pod istragu i u pritvor zbog ubistva pisara sreza štavičkog Jevrema Belića, ali je iz pritvora pobjegla. Kako se nije mogla pronaći, pozvata je na predaju, a po tom i za hajduka oglašena, pošto se u zakonskom roku nije prijavila vlastima…’
Dvije godine docnije, u tromjesečnom izvještaju (pov. br. 53, od 6. februara 1922. godine) Kada Pelin – Kafrija opet se spominje: ‘…odmetnik Kada Pelin – Kafrija, iz Štavice, viđena je 7. novembra 1921. godine, u katunima oko Lise i Gurdijelja. Za njenu se pojavu saznalo tek pre 10. dana i čim padne prvi snijeg i prokaže svačije tragove, krenuće se u potjeru, pa će se o tome podneti izveštaj Ministarstvu.’
Napisati priču o prvome snijegu.
2.
Hame, poštar: “U ovoj čaršiji muški prvo puste trbuh pa brkove i po tome trbuhu, toj mešini, poznaćeš Pazarca u hiljadu drugih ljudi. Evo, uzmi mene. U martu sam napunio dvaset i četiri godine, vagam sto i deset kila. Odem, jebote, da ispišam prvu turu piva, pa dok poprihvatim i zadignem salo, dok nađem mangaša, bi rabota – u ‘Fontani’ niđe nikog živog; Omer davno udario fajront i stolice digo na stolove.”
3.
(Oslobođađanje Novoga Pazara)
“Kamo lijepe sreće da smo svi izginuli za vrijeme savezničkog bombardovanja Novoga Pazara. Ni sad ne mogu o tome da pričam a da se od muke ne nasmijem. E, koji smo, onda, mi hajvani bili! Uoči te priče o bombardovanju, ponajbolje hodže iz čaršije izašle su na Tepe i učile igbal dovu koja im se, dersili su, primila. Zbog tih dova držalo se da je Novi Pazar igbal-šeher i da njemu ništa ne mogu avioni jer ne mogu da ga vide – mjesto grada njihovim se pilotima pred očima pruži sinje more. Za nesreću, od 1942-te, naovamo, nije bilo dana a da nisu nadlijetale eskadrile aviona i manje formacije, pa je narod oguglao i niko ih nije tragao niti se sklanjao. Neke su Prijepoljce digli na hušku kada su se oni na znak uzbune ‘ka kokoši’ razbježali. A baš u to vrijeme čaršija je bila puna, nije se mogla gdje igla spustiti. Nijemci su se povlačili. Sa Nijemcima četnici, nedićevci i ljotićevci. U oktobru su, tako, kroz čaršiju prošle tri četničke divizije. Sad su bili pokunjili nosine i pokrili kame, kupovali su namirnice i plaćali obilato. Nosili su torbe pune para, pa se po čaršiji govorilo da imaju putujuću štampariju novca.
Prvo bombardovanje 6. 11. 1944. bilo je upravo u utorak, na pijačni dan kad su se u čaršiju, već punu ko šiše, svukli i seljaci sa okolnih brda.
Nije bilo uzbuđenja kada su se pojavili avioni. Međutim, nakon prvih bombi nastao je pravi kijametski dan. Bombe su padale ne samo po gradu, već i po periferiji. Izginulo je mnogo viđenijih ljudi. Poginuo je Husko Mujović, sahadžija, Bido Čarovac, obućar, Muljko Radetinac i Alija Nokić, pekari, Zaim Šabotić, defadžija, Husno Čarovac, aščija, Mišo Popović, voskar, Hasima Kolić, prva pazarska koja je skinula feredžu, Šemsibeg Trtovac, Hasko Mali, kahvežija, Bilal ef. Zatonac, imam džamije u Batala mahali i mnogi, mnogi drugi.
Tvog je djeda Iljaza, taman ispred berbernice, jedna bomba zatrpala, a druga ga odtrpala. Od toga je imao posljedice cio život i tad mu se pojavila ona grba na leđima.
Grad je bombardovan ponovo 8. i 9. novembra. Porušeno je 80 kuća, poginulo 280 Pazaraca, 600 njemačkih vojnika, 200 četnika i ljotićevaca. Jedna grupa vojnika ukopana je u blizini Petrove crkve, a druga duž puta ka Trnavi.
Novi Pazar je oslobođen 28. novembra 1944 i istoga dana opljačkan. Opljačkali su ga bugarski vojnici koji su ušli u grad s golijskim partizanskim jedinicama. Krali su sve što vide. Odnijeli su čak i kaiš iz električne centrale i zvono iz Petrove crkve. Našem komšiji Halku Bronji odnijeli su, pored svega drugog, izvešano meso u sudurmi.”
4.
(Crco)
I
“Novopazarska Tijesna čaršija srušena je tokom 1947. godine. Zadugo se držalo da je glavni zagovarač rušenja bio rahmetli Raif Tušević, da je imao veliku podršku u Osmu Derviševiću, Bilalu Mavriću, Smaju Vrci-Crnom i drugim našim kadrovima u ondašnjem Komitetu. A i mi smo, mlađi komunisti, bili za to, jer su nam u glavurde utjerali uvjerenje kako je ta čaršija ‘najmarkantniji simbol feudalizma i azijatske zatucanosti’. Pošto smo mi svim srcem težili da što prije raščistimo sa feudalizmom i drugim oblicima nazadnosti i izgradimo besklasno društvo, sa oduševljenjem smo prionuli da taj ostatak mračne prošlosti zauvijek likvidiramo. Međutim, glavni pokretači rušenja Tijesne čaršije bili su neki drugovi iz okružnog komiteta, naročito organizacioni sekretar, Rade Borisavljević, kojem je strašno smetalo što je sjedište Okruga u najzaostalijoj kasabi Sandžaka. Jedino je Velibor Ljujić, ondašnji sekretar OK, pokazivao rezervu prema tom prijedlogu i pitao se šta će raditi toliki svijet kad im se dućani i radnje poruše. Nažalost, ostao je usamljen u tome i nije se mogao oduprijeti zauzetom stavu.
Tijesna čaršija se nalazila na prostoru gdje je sada skver ispred kafane Lipe, Ikove ćevapdžinice, ‘Putnika’ i one kahvica Ribolovac i Santos. Na tome se prostoru nalazilo oko stotinu radnji i dućana.
Bila je to čaršija slična arapskim sukovima i zaista je predstavljala biser onog sjednačenog i sivog vremena. Čaršija je sa svih strana oivičena uskim sokacima koje su presijecala dva još uža, kratka sokačeta. (Kroz čaršiju su prolazile i dvije brazde s čistom vodom koja je uzimana iz paričkog jaza. Jaz je prolazio pored Elektorasa i tu je bila drvena ćuprijica, zatim je išao kror Varoš mahalu i dalje do Vakumove vodenice. Vodom su se prskale ulice da se ne diže prašina kada prođe neki fijaker ili stado ovaca ili krdo stoke za pijac. Na brazdi su kalajdžije trljali tepsije i kazane koje su kalaisavali, uzimao se avdes kad se krene u džamiju na namaz a i bijelo ruho često ispiralo.)
Ali šta ćeš – bila je ostatak feudalizma i moralo joj se dohakati da bi mi, Pazarci, dokazali svoja napredna stremljenja. Dosta nam je bilo što nismo bili ustanički kraj, što nismo dali ni jednog valjanog komunistu ili prvoborca NOB-a kao što su učinili u severnom Sandžaku, nego još da trpimo tursku čaršiju i hudžerke iz kojih vonja na ropstvo, religiozno, duhovno i drugo nazadnjaštvo. Za srušene radnje nije plaćena nikakva naknada, pa je na hiljadu duša ostalo bez igdje ičega.
Mnogi čaršijski zanati tad su izumrli: mutavdžije, samardžije, sedlari, kazandžije, ćulahdžije, oputari, kačari, đevrekdžije, salepdžije, štampari, ćerpičari, ćeremedžije, sunetdžije, užari, kolari, terzije, abadžije, ćurčije…
Nema više niz sokake prodavaca vrućih krompira, bureka, krofni, uštipaka i đevreka, boze i limunade, nema telala koji objavljuju polazak fijakrea za Rašku i kočije za Mitrovicu pro Rogozne, nema više aščinica i aščija a bilo ih je, na dan rušenja, tačno dvadeset i dvije.
Nekim čudom pretekla je ona niska dućančića ispred Lipe i Putnika. Sa njegove stražnje strane nalazi se polukružni i kladrmom pokriveni plato opkovan čvrsto još sitnijim, ali i bučnijim dućanima. Većinu ih drže novopazarski čerkezi i većinom su kovačnice. Tu se prave čuvene pazarske britve, noževi, ožezi, mangali i mašice, kuju i klepaju sekire, kose, motike, lopate, ašovi, razne vrste klanfi. Najbolji kovač na Žitnome trgu bio je Iso Baca. “Baca Iso je kao i svi potkivači nosio glavu malo ustranu, ali je bio šaldžija, volio je da se šali i na svoj račun. U njegovoj potkivačnici, i magazi u stražnjem dvorištu, uvijek je bilo po desetak gladnih i stravljenih muhadžira. Tu se badihava moglo konačiti i najesti birijana i pilava. Za njega i Iljaza Lađara, berberina, čaršija je smatrala, da nisu sami. Oni su sa svoje strane dijelili ljude u dvije grupe divanija (neznalica, budala): oni malo lakši slučajevi (dampale, dalevere) bili su na spisku kod Aćifa, a teži (šašonje, tevećelije) kod Baca Ise. Pored kovača, tu su bile britvarnica Idriza Dacića, puškarnica Arslana Lađara i žitarske radnje Habib-age Ljajića, Sejda Šuntovića I Rifa Pljakića. Na samoj sredini nalazi se velika Vaser vaga za merenje žita, jer s ovdje, još od Isha-begovoga vakta dogonilo i prodavalo žito i stoga se naziva Žitni trg.”
II
“Iljaz (um. Hadži Ibrahima) Lađar, zvani Ceco, držao je poslije rata najotmeniju radnju u centru čaršije pod imenom Berbeski salon Higijena. Bio je oženjen jednom pametnom i vrijednom Sremicom koja je takođe bila frizerka pa su oni pregradili radnju na muški i ženski dio. Po prvi put su se u Igbal čaršiji vršile ondulacije, bojila kosa i pravile punđe. Kako se kod Iljaza uvijek čekalo na red, on je kupovao svu dnevnu štampu i kod njega se čitalo, besjedilo, čevetalo i razgovaralo o svemu i svačemu. Jednom prilikom, poslije rata, neki mladi udbovac, čekajući na red za šišanje, slušao je razgovor o organizaciji budala (podijeljenih u dvije skupine: 1. lakši slučajevi – dalavere, divanije, i 2. teži slučajevi – šašonje, tevećelije koju je Iljaz osnovao sa potkivačem Isom Bacom sa Žitnoga Trga), o spiskovima i članarini, pa je odmah po šišanju otrčao u UDB-u kod načelnika da mu se pohvali kako je otkrio tajnu organizaciju. Načelnik Momo Bojović, koji je i sam – zbog toga što je tresao glavom – bio na spisku kod Iljaza , pitao ga je gdje je ta organizacija. Kad mu je ovaj odgvorio da se nalazi u berbernici Higijena, načelnik ga je posavjetovao: ‘Idi i ti nek te tamo upišu.'”
III
“Iljaz Lađar, zvani Crco, umro je prije desetak godina, ali je u Batal mahali ostala priča o njemu i njegovoj šali koja ga je koštala robije. Za vrijeme okupacije poginuo je neki Srbin u čaršiji, a nije se znalo ko ga je ubio. Iljaz dođe jedno jutro u kahvu ‘Jeleč’ i još s vrata veli: ‘ja mu vala sručih svija šest.’ Ljudi su se grohotom smijali i stali ga dizati na hušku, jer su znali da Iljaz nema ni samokres, niti zna da rukuje oružjem a kamoli da ubije čovjeka. Bilo je mali, da mu, što se rekne, jaja padaju sa glave ne bi se razbila. Ali kad je za belaja, poslije rata pokrene se istraga o ubistvu onog Srbina, i tako se dozna i za Iljazovu tafru. Pozvani svjedoci, pod zakletvom, potvrde da je Iljaz rekao da je ubio čovjeka, a njemu je onda bilo zalud pravdanje da je ‘eto, htio da se napravi važan pred ljudima i mahalom’. Dobio je petnaest godina i odležao ih u Mariboru. U njegovoj kući danas se nalaze prostorije Centra za ratnu dekontaminaciju na čelu sa Šicom Čvorović.”
Građa za priču “Igbal čaršija i druge radosti”
1.
(Kolerina džamija)
I
“Novi Pazar će 1910. i 1911. pogoditi teške epidemije kolere koje će ugrabiti nebrojene duše. Umiralo je po 73 osobe dnevno. Ljudi koji su prethodnog dana ukopavali mrtve, sledećeg dana su bili i sami kopani.
U čaršiji je vladala panika, bolesne nije smjela posjetiti ni najbliža rodbina. Djeca i omladina su sklanjana po selima. Pazarci su, radi spasa, napravili i dvije džamije; jednu je, u Lugu, podigao beg Hilimja Rasovac, a drugu, u Batal mahali, Ibrahim Lađar, moj čukundjed. Narod ih je nazvao kolerine džamije.
Ibrahimbegu sadaka neće biti u kabul primljena: U ovoj epidemiji umro je i javni tužilac, Selim Lađar, sin Ibrahimbegov. Završio je prava u Istambulu i bio je veoma omiljen u Igbal čaršiji. Kad je kolera prihvatila, izbegavao je svaki kontakt sa ljudima. Jednog dana zbog nekog ubistva na Rogozni morao je da ode na uviđaj. Tamo se razboleo. Donijeli su ga na konju. Pozvao je svoje drugove da se oproste. Oproštajni govor održao je sa prozora svoje kuće, a njegovi su ga drugovi slušali sa druge strane ulice. Sutradan ga nije bilo.
Ovaj je Ibrahimbeg imao dvoje djece, sina Selima, rođenog 1869. godine u Crnči, i šćer Kafriju rođenu 1873. godine u Novom Pazaru.”
II
“Šerijatski sudija Selim ef. Lađar (1869.-1911.), sin Ibrahimbegov, predstavlja jednu od značajnijih ličnosti u prošlosti Novoga Pazara. Završivši visoke škole (Redžep-kapetanovu medresu u Sjenici, i pravne nauke u Istambulu), on ne samo da je bio vjerski obrazovan, nego je bio napredan i moderan čovjek, predstavnik one uleme koja se početkom XX stoljeća borila protiv svakojakog konzervativizma i primitivizma među muslimanskim masama. On je još u ono doba posjedovao gramofon, a u Batal mahali je osnovao čitalište i šahovski klub. ‘Ko nije bio konj, ne zna šta je konj!’ – njegova je uzrečica. Bio je sakupljač starih rukopisa i dobar poznavalac orijentalnih jezika. Umro je u epidemiji kolere, 1912. godine.
Ostavio je iza sebe sina Iljaza, rođenog 1910. godine.”
III
U izvještaju načelnika Raškog okruga o stanju na tom području (pov. br. 14 od 22. januara 1920. godine) za odmetnika je oglašena i izvjesna Kada Pelin – Kafrija. U izvještaju se kaže: ‘Odmetnika je i sada isti broj koji je javljen u tromjesečnom izvještaju od 15. avg. tek. god. pov. br. 421, sa promjenom u tome što je za hajduka oglašena Kada Pelin – Kafrija, koja je stavljena pod istragu i u pritvor zbog ubistva pisara sreza štavičkog Jevrema Belića, ali je iz pritvora pobjegla. Kako se nije mogla pronaći, pozvata je na predaju, a po tom i za hajduka oglašena, pošto se u zakonskom roku nije prijavila vlastima…’
Dvije godine docnije, u tromjesečnom izvještaju (pov. br. 53, od 6. februara 1922. godine) Kada Pelin – Kafrija opet se spominje: ‘…odmetnik Kada Pelin – Kafrija, iz Štavice, viđena je 7. novembra 1921. godine, u katunima oko Lise i Gurdijelja. Za njenu se pojavu saznalo tek pre 10. dana i čim padne prvi snijeg i prokaže svačije tragove, krenuće se u potjeru, pa će se o tome podneti izveštaj Ministarstvu.’
Napisati priču o prvome snijegu.
2.
Hame, poštar: “U ovoj čaršiji muški prvo puste trbuh pa brkove i po tome trbuhu, toj mešini, poznaćeš Pazarca u hiljadu drugih ljudi. Evo, uzmi mene. U martu sam napunio dvaset i četiri godine, vagam sto i deset kila. Odem, jebote, da ispišam prvu turu piva, pa dok poprihvatim i zadignem salo, dok nađem mangaša, bi rabota – u ‘Fontani’ niđe nikog živog; Omer davno udario fajront i stolice digo na stolove.”
3.
(Oslobođađanje Novoga Pazara)
“Kamo lijepe sreće da smo svi izginuli za vrijeme savezničkog bombardovanja Novoga Pazara. Ni sad ne mogu o tome da pričam a da se od muke ne nasmijem. E, koji smo, onda, mi hajvani bili! Uoči te priče o bombardovanju, ponajbolje hodže iz čaršije izašle su na Tepe i učile igbal dovu koja im se, dersili su, primila. Zbog tih dova držalo se da je Novi Pazar igbal-šeher i da njemu ništa ne mogu avioni jer ne mogu da ga vide – mjesto grada njihovim se pilotima pred očima pruži sinje more. Za nesreću, od 1942-te, naovamo, nije bilo dana a da nisu nadlijetale eskadrile aviona i manje formacije, pa je narod oguglao i niko ih nije tragao niti se sklanjao. Neke su Prijepoljce digli na hušku kada su se oni na znak uzbune ‘ka kokoši’ razbježali. A baš u to vrijeme čaršija je bila puna, nije se mogla gdje igla spustiti. Nijemci su se povlačili. Sa Nijemcima četnici, nedićevci i ljotićevci. U oktobru su, tako, kroz čaršiju prošle tri četničke divizije. Sad su bili pokunjili nosine i pokrili kame, kupovali su namirnice i plaćali obilato. Nosili su torbe pune para, pa se po čaršiji govorilo da imaju putujuću štampariju novca.
Prvo bombardovanje 6. 11. 1944. bilo je upravo u utorak, na pijačni dan kad su se u čaršiju, već punu ko šiše, svukli i seljaci sa okolnih brda.
Nije bilo uzbuđenja kada su se pojavili avioni. Međutim, nakon prvih bombi nastao je pravi kijametski dan. Bombe su padale ne samo po gradu, već i po periferiji. Izginulo je mnogo viđenijih ljudi. Poginuo je Husko Mujović, sahadžija, Bido Čarovac, obućar, Muljko Radetinac i Alija Nokić, pekari, Zaim Šabotić, defadžija, Husno Čarovac, aščija, Mišo Popović, voskar, Hasima Kolić, prva pazarska koja je skinula feredžu, Šemsibeg Trtovac, Hasko Mali, kahvežija, Bilal ef. Zatonac, imam džamije u Batala mahali i mnogi, mnogi drugi.
Tvog je djeda Iljaza, taman ispred berbernice, jedna bomba zatrpala, a druga ga odtrpala. Od toga je imao posljedice cio život i tad mu se pojavila ona grba na leđima.
Grad je bombardovan ponovo 8. i 9. novembra. Porušeno je 80 kuća, poginulo 280 Pazaraca, 600 njemačkih vojnika, 200 četnika i ljotićevaca. Jedna grupa vojnika ukopana je u blizini Petrove crkve, a druga duž puta ka Trnavi.
Novi Pazar je oslobođen 28. novembra 1944 i istoga dana opljačkan. Opljačkali su ga bugarski vojnici koji su ušli u grad s golijskim partizanskim jedinicama. Krali su sve što vide. Odnijeli su čak i kaiš iz električne centrale i zvono iz Petrove crkve. Našem komšiji Halku Bronji odnijeli su, pored svega drugog, izvešano meso u sudurmi.”
4.
(Crco)
I
“Novopazarska Tijesna čaršija srušena je tokom 1947. godine. Zadugo se držalo da je glavni zagovarač rušenja bio rahmetli Raif Tušević, da je imao veliku podršku u Osmu Derviševiću, Bilalu Mavriću, Smaju Vrci-Crnom i drugim našim kadrovima u ondašnjem Komitetu. A i mi smo, mlađi komunisti, bili za to, jer su nam u glavurde utjerali uvjerenje kako je ta čaršija ‘najmarkantniji simbol feudalizma i azijatske zatucanosti’. Pošto smo mi svim srcem težili da što prije raščistimo sa feudalizmom i drugim oblicima nazadnosti i izgradimo besklasno društvo, sa oduševljenjem smo prionuli da taj ostatak mračne prošlosti zauvijek likvidiramo. Međutim, glavni pokretači rušenja Tijesne čaršije bili su neki drugovi iz okružnog komiteta, naročito organizacioni sekretar, Rade Borisavljević, kojem je strašno smetalo što je sjedište Okruga u najzaostalijoj kasabi Sandžaka. Jedino je Velibor Ljujić, ondašnji sekretar OK, pokazivao rezervu prema tom prijedlogu i pitao se šta će raditi toliki svijet kad im se dućani i radnje poruše. Nažalost, ostao je usamljen u tome i nije se mogao oduprijeti zauzetom stavu.
Tijesna čaršija se nalazila na prostoru gdje je sada skver ispred kafane Lipe, Ikove ćevapdžinice, ‘Putnika’ i one kahvica Ribolovac i Santos. Na tome se prostoru nalazilo oko stotinu radnji i dućana.
Bila je to čaršija slična arapskim sukovima i zaista je predstavljala biser onog sjednačenog i sivog vremena. Čaršija je sa svih strana oivičena uskim sokacima koje su presijecala dva još uža, kratka sokačeta. (Kroz čaršiju su prolazile i dvije brazde s čistom vodom koja je uzimana iz paričkog jaza. Jaz je prolazio pored Elektorasa i tu je bila drvena ćuprijica, zatim je išao kror Varoš mahalu i dalje do Vakumove vodenice. Vodom su se prskale ulice da se ne diže prašina kada prođe neki fijaker ili stado ovaca ili krdo stoke za pijac. Na brazdi su kalajdžije trljali tepsije i kazane koje su kalaisavali, uzimao se avdes kad se krene u džamiju na namaz a i bijelo ruho često ispiralo.)
Ali šta ćeš – bila je ostatak feudalizma i moralo joj se dohakati da bi mi, Pazarci, dokazali svoja napredna stremljenja. Dosta nam je bilo što nismo bili ustanički kraj, što nismo dali ni jednog valjanog komunistu ili prvoborca NOB-a kao što su učinili u severnom Sandžaku, nego još da trpimo tursku čaršiju i hudžerke iz kojih vonja na ropstvo, religiozno, duhovno i drugo nazadnjaštvo. Za srušene radnje nije plaćena nikakva naknada, pa je na hiljadu duša ostalo bez igdje ičega.
Mnogi čaršijski zanati tad su izumrli: mutavdžije, samardžije, sedlari, kazandžije, ćulahdžije, oputari, kačari, đevrekdžije, salepdžije, štampari, ćerpičari, ćeremedžije, sunetdžije, užari, kolari, terzije, abadžije, ćurčije…
Nema više niz sokake prodavaca vrućih krompira, bureka, krofni, uštipaka i đevreka, boze i limunade, nema telala koji objavljuju polazak fijakrea za Rašku i kočije za Mitrovicu pro Rogozne, nema više aščinica i aščija a bilo ih je, na dan rušenja, tačno dvadeset i dvije.
Nekim čudom pretekla je ona niska dućančića ispred Lipe i Putnika. Sa njegove stražnje strane nalazi se polukružni i kladrmom pokriveni plato opkovan čvrsto još sitnijim, ali i bučnijim dućanima. Većinu ih drže novopazarski čerkezi i većinom su kovačnice. Tu se prave čuvene pazarske britve, noževi, ožezi, mangali i mašice, kuju i klepaju sekire, kose, motike, lopate, ašovi, razne vrste klanfi. Najbolji kovač na Žitnome trgu bio je Iso Baca. “Baca Iso je kao i svi potkivači nosio glavu malo ustranu, ali je bio šaldžija, volio je da se šali i na svoj račun. U njegovoj potkivačnici, i magazi u stražnjem dvorištu, uvijek je bilo po desetak gladnih i stravljenih muhadžira. Tu se badihava moglo konačiti i najesti birijana i pilava. Za njega i Iljaza Lađara, berberina, čaršija je smatrala, da nisu sami. Oni su sa svoje strane dijelili ljude u dvije grupe divanija (neznalica, budala): oni malo lakši slučajevi (dampale, dalevere) bili su na spisku kod Aćifa, a teži (šašonje, tevećelije) kod Baca Ise. Pored kovača, tu su bile britvarnica Idriza Dacića, puškarnica Arslana Lađara i žitarske radnje Habib-age Ljajića, Sejda Šuntovića I Rifa Pljakića. Na samoj sredini nalazi se velika Vaser vaga za merenje žita, jer s ovdje, još od Isha-begovoga vakta dogonilo i prodavalo žito i stoga se naziva Žitni trg.”
II
“Iljaz (um. Hadži Ibrahima) Lađar, zvani Ceco, držao je poslije rata najotmeniju radnju u centru čaršije pod imenom Berbeski salon Higijena. Bio je oženjen jednom pametnom i vrijednom Sremicom koja je takođe bila frizerka pa su oni pregradili radnju na muški i ženski dio. Po prvi put su se u Igbal čaršiji vršile ondulacije, bojila kosa i pravile punđe. Kako se kod Iljaza uvijek čekalo na red, on je kupovao svu dnevnu štampu i kod njega se čitalo, besjedilo, čevetalo i razgovaralo o svemu i svačemu. Jednom prilikom, poslije rata, neki mladi udbovac, čekajući na red za šišanje, slušao je razgovor o organizaciji budala (podijeljenih u dvije skupine: 1. lakši slučajevi – dalavere, divanije, i 2. teži slučajevi – šašonje, tevećelije koju je Iljaz osnovao sa potkivačem Isom Bacom sa Žitnoga Trga), o spiskovima i članarini, pa je odmah po šišanju otrčao u UDB-u kod načelnika da mu se pohvali kako je otkrio tajnu organizaciju. Načelnik Momo Bojović, koji je i sam – zbog toga što je tresao glavom – bio na spisku kod Iljaza , pitao ga je gdje je ta organizacija. Kad mu je ovaj odgvorio da se nalazi u berbernici Higijena, načelnik ga je posavjetovao: ‘Idi i ti nek te tamo upišu.'”
III
“Iljaz Lađar, zvani Crco, umro je prije desetak godina, ali je u Batal mahali ostala priča o njemu i njegovoj šali koja ga je koštala robije. Za vrijeme okupacije poginuo je neki Srbin u čaršiji, a nije se znalo ko ga je ubio. Iljaz dođe jedno jutro u kahvu ‘Jeleč’ i još s vrata veli: ‘ja mu vala sručih svija šest.’ Ljudi su se grohotom smijali i stali ga dizati na hušku, jer su znali da Iljaz nema ni samokres, niti zna da rukuje oružjem a kamoli da ubije čovjeka. Bilo je mali, da mu, što se rekne, jaja padaju sa glave ne bi se razbila. Ali kad je za belaja, poslije rata pokrene se istraga o ubistvu onog Srbina, i tako se dozna i za Iljazovu tafru. Pozvani svjedoci, pod zakletvom, potvrde da je Iljaz rekao da je ubio čovjeka, a njemu je onda bilo zalud pravdanje da je ‘eto, htio da se napravi važan pred ljudima i mahalom’. Dobio je petnaest godina i odležao ih u Mariboru. U njegovoj kući danas se nalaze prostorije Centra za ratnu dekontaminaciju na čelu sa Šicom Čvorović.”