Prvu od ove dvije fotografije snimio je Bosiljko Domazet. Cana bio navalio da se slikamo. A na drugoj smo sva trojica. Ne zna se tko ju je slikao, valjda je Bosiljko nekome u kafićkoj gužvi tutnuo aparat u ruke. Bit će da je to, ipak, bila Smrt, pa je okinula onako u prolazu. Desetak godina kasnije uzela je Canu, jer se Cana najraskošnije smijao. Beše bogat smehovima, taj Ciganin! Veoma bogat!
Vele da je on bio nešto poput romskoga prosvjetitelja, u zemlji fine mržnje i uljuđenog prijezira prema došljacima i rasno nečistoj čeljadi. Kada je neki dan umro, na web portalima svih najuglednijih i najcjenjenijih zagrebačkih glasila spontano se formiraše neonacistički forumi, na kojima pljuvahu mladež i građani, sve sa svojim fejsbuk profilima, po mrtvome Romu. Pogledajte ga još jednom, ako duše imate, kakav je, kako bogat on osmesima beše, drug naš Kasum Cana!
Zatim se prosraše – a tek to samo u nas ima, govna pa još da seru – kako ne treba žaliti Ciganina, jer umro je tko zna od čega. Oni su, dakle, tu i smrt da cenzuriraju, i da mrtvozornički ovlašteno procjenjuju od čega ljudi ima da umiru, i koja je smrt u Hrvatskoj podobna da od nje pristojni ljudi mru. Neka ih, samo ih neka, ionako nisu imali oči da vide kakvim se osmesima i smehovima smejao ovome svetu drug naš Kasum Cana! I kakvim je smijehom Smrt očarao, kad nas je ono onomad slikala.
Vele da je pisao pjesme, fotografirao, radio na izradi romskoga rječnika, učio ljude ovom i onom. Jest, sve je to bilo tako, i više od toga. Cana je u svakome slučaju bio umjetnik. Ali bio je on, zapravo, moler, soboslikar, pitur priučeni, koji je išao po stanovima i krečio. Umjesto boje marelice, kakvu biste od njega naručili, načinio bi narančastu ili ružičastu. Neku u koju bi čovjek teško mogao gledati u svome stanu. Ali bješe Canina. I sada, nakon što nam ga više nije, da vidimo toga tko će imati srca da prekreči ružičasti Canin zid. E, zato bi trebalo imati betonsku bloketu umjesto srca, pa da prekrečiš zid Ciganina koji je takve smehove imao da je smehom svojim i jednu Smrt očarao.
A naš život, i sve drugo, sve ti to behu ciganska posla.
Na kraju, na dženazi Kasuma Cane, govorio je čovjek koji je onoj koja je bila u prolazu pružio aparat u ruke i rekao slikaj. Evo tih riječi kojim je Bosiljko Domazet ispratio mejta, kojemu nismo imali šta ni halaliti, toliko nam je dobar bio, osim ciganske tuge koja nas u plač tjera kad pomislimo da nam se više smijati neće:
Brate, stvar je posve ozbiljna, nema te. Nema te na ovoj Božjoj ponjavi, jedinoj koju poznajemo, ma koliko se upinjali i zamišljali. Svjetove druge, ona polja beskrajna, po kojima sada lagahno hodiš.
Stvoritelj i gospodar svjetova, onaj s toliko imena, poziva Kasuma, putnika.
Ti, međutim, negdje pehlivaniš među nama, griješ se našim osmijehom, našom vedrinom.
Nećemo te iznevjeriti, jer ti si znao ljude izdići do prave njihove mjere. Možda i one koji se bave politikom, ali oni će ovo teško shvatiti. Njihova je mjera druga.
Cana Kasum, putuje, možda još nije do dženneta pristigao, ali znam, otamo mu se hurije smiješe.
Opet, nekako, možda je ovo još jedna od tvojih dosjetki, da nas ovako okupiš.
Pa se sada mislimo kako ćemo se dobaciti riječima, a one su samo za nas koji ostajemo ovdje još neko vrijeme.
Veliki putniče, neka ti sretno bude. Muzika ljudska, romska, neka te prati i isprati, da svome cilju miran dođeš. I nađeš utočište, domovinu duše. Kad ove druge nemaš.
Po adetu, onom koji sam smisliš, neka ti je lahka zemlja, barem za ovo međuvrijeme, dok ne postaneš behar.
Ciganska posla
Prvu od ove dvije fotografije snimio je Bosiljko Domazet. Cana bio navalio da se slikamo. A na drugoj smo sva trojica. Ne zna se tko ju je slikao, valjda je Bosiljko nekome u kafićkoj gužvi tutnuo aparat u ruke. Bit će da je to, ipak, bila Smrt, pa je okinula onako u prolazu. Desetak godina kasnije uzela je Canu, jer se Cana najraskošnije smijao. Beše bogat smehovima, taj Ciganin! Veoma bogat!
Vele da je on bio nešto poput romskoga prosvjetitelja, u zemlji fine mržnje i uljuđenog prijezira prema došljacima i rasno nečistoj čeljadi. Kada je neki dan umro, na web portalima svih najuglednijih i najcjenjenijih zagrebačkih glasila spontano se formiraše neonacistički forumi, na kojima pljuvahu mladež i građani, sve sa svojim fejsbuk profilima, po mrtvome Romu. Pogledajte ga još jednom, ako duše imate, kakav je, kako bogat on osmesima beše, drug naš Kasum Cana!
Zatim se prosraše – a tek to samo u nas ima, govna pa još da seru – kako ne treba žaliti Ciganina, jer umro je tko zna od čega. Oni su, dakle, tu i smrt da cenzuriraju, i da mrtvozornički ovlašteno procjenjuju od čega ljudi ima da umiru, i koja je smrt u Hrvatskoj podobna da od nje pristojni ljudi mru. Neka ih, samo ih neka, ionako nisu imali oči da vide kakvim se osmesima i smehovima smejao ovome svetu drug naš Kasum Cana! I kakvim je smijehom Smrt očarao, kad nas je ono onomad slikala.
Vele da je pisao pjesme, fotografirao, radio na izradi romskoga rječnika, učio ljude ovom i onom. Jest, sve je to bilo tako, i više od toga. Cana je u svakome slučaju bio umjetnik. Ali bio je on, zapravo, moler, soboslikar, pitur priučeni, koji je išao po stanovima i krečio. Umjesto boje marelice, kakvu biste od njega naručili, načinio bi narančastu ili ružičastu. Neku u koju bi čovjek teško mogao gledati u svome stanu. Ali bješe Canina. I sada, nakon što nam ga više nije, da vidimo toga tko će imati srca da prekreči ružičasti Canin zid. E, zato bi trebalo imati betonsku bloketu umjesto srca, pa da prekrečiš zid Ciganina koji je takve smehove imao da je smehom svojim i jednu Smrt očarao.
A naš život, i sve drugo, sve ti to behu ciganska posla.
Na kraju, na dženazi Kasuma Cane, govorio je čovjek koji je onoj koja je bila u prolazu pružio aparat u ruke i rekao slikaj. Evo tih riječi kojim je Bosiljko Domazet ispratio mejta, kojemu nismo imali šta ni halaliti, toliko nam je dobar bio, osim ciganske tuge koja nas u plač tjera kad pomislimo da nam se više smijati neće:
Brate, stvar je posve ozbiljna, nema te. Nema te na ovoj Božjoj ponjavi, jedinoj koju poznajemo, ma koliko se upinjali i zamišljali. Svjetove druge, ona polja beskrajna, po kojima sada lagahno hodiš.
Stvoritelj i gospodar svjetova, onaj s toliko imena, poziva Kasuma, putnika.
Ti, međutim, negdje pehlivaniš među nama, griješ se našim osmijehom, našom vedrinom.
Nećemo te iznevjeriti, jer ti si znao ljude izdići do prave njihove mjere. Možda i one koji se bave politikom, ali oni će ovo teško shvatiti. Njihova je mjera druga.
Cana Kasum, putuje, možda još nije do dženneta pristigao, ali znam, otamo mu se hurije smiješe.
Opet, nekako, možda je ovo još jedna od tvojih dosjetki, da nas ovako okupiš.
Pa se sada mislimo kako ćemo se dobaciti riječima, a one su samo za nas koji ostajemo ovdje još neko vrijeme.
Veliki putniče, neka ti sretno bude. Muzika ljudska, romska, neka te prati i isprati, da svome cilju miran dođeš. I nađeš utočište, domovinu duše. Kad ove druge nemaš.
Po adetu, onom koji sam smisliš, neka ti je lahka zemlja, barem za ovo međuvrijeme, dok ne postaneš behar.
(bosiljko domazet rejhan)