Grad patnje

I nakon jednog od onih putovanja koja su podrazumevala iscrtavanje zamišljene linije preko zemaljske kugle, leta kojim je u rane jutarnje sate stigla do blistave nigdine nekog aerodroma, putnica je oko podneva presela na drugi let, te nastavila putešestvije. Provela je šest sati u drugom avionu, a možda je proteklo i punih šesnaest; teško beše razabrati tokom tog mirovanja u vazduhu. Njen ručni sat tvrdio je jedno, kalendar pak drugo, a telo izmoždeno vremenskom razlikom nešto sasvim treće. Najzad, oko podneva, avion je počeo da se spušta, i putnica je iz vazduha ugledala nešto što je, bezmalo u svakom smislu, ličilo na poznatu metropolu: isti vijugavi auto-putevi, isti izduženi parkovi, isti nizovi nebodera. Kao svaki pogled iz visine, i taj ju je podsetio na nešto što joj je majka jednom prilikom rekla o kolapsu masivnih zvezda, koje se mogu smanjiti na veličinu grada. Sudeći tek po pređenoj udaljenosti, putnica je možda samo okružila planetu i vratila se tamo odakle je i krenula. Ali bilo je u tom prizoru nečeg što ju je razuverilo: ogromni grad je bio kružnog oblika, i zamršene saobraćajnice u njegovom centru skladno su se razdvajale u nekoliko glavnih puteva koji su vodili ka obodu, nalik paocima na točku. Upravo je na osnovu te kartografske pravilnosti znala da je stigla, prvi put, u grad Ređanu.

Na terminalu je videla natpis sa gradskim grbom, na kojem su bila prikazana tri delfina. Stigla je u poznu zimu, i vreme je bilo nestabilno. Čas bi zavejala mećava, da bi odmah potom izgrejalo zubato sunce, pa ipak, ubrzo će ustanoviti da je temperatura, bez obzira kakvo je vreme preovlađivalo određenog dana, uvek bila viša od očekivane. Nju, koja je bila svesna koliko gradovi mogu biti slični, sada su zanimale isključivo njihove razlike. Kad je otkrila da su svi stanovnici Ređane izbeglice, nedavno prispele s raznih strana, znala je da je na pravom mestu. Grad je brzo izgrađen, pošto su svi došli maltene u isto vreme; prema mitu o nastanku grada, između trenutka njegovog osnivanja i dosezanja najvećeg broja stanovnika jedva da je minulo jedno godišnje doba. Ta kolektivna mladost grada značila je da je sámo upoznavanje sa njegovom kulturom predstavljalo ključni aspekt kulture Ređane. Poput Koma ili Tube, Ređana je bila sveti grad. Kao u Jerusalimu, Lasi, Meki ili Ifeu, sve njegove ulice i zidovi odisali su duhovnošću. Dodirnuti ogradu ili otvoriti kapiju u Ređani predstavljalo je opomenu na ljudsku smrtnost. Nije bilo međusobnog odnosa a da ne beše prožet ogromnom težinom; svaki odnos nalikovao je kocki šećera teškoj kao Mont Everest. I sve je bilo uistinu tako, ali u gradu nije vladala ni asketska niti dramatična atmosfera. Građani su, umesto toga, imali trezven osećaj da žive u začaranom svetu u kojem se sukobljavaju s nečim što nisu mogli da vide. Znali su da ono što je nevidljivo nije samim tim i nestvarno. Bili su izloženi Pošasti, i upravo zato je u glavama svih Ređančana bio policijski čas, a u srcima čvor.

U vreme putničinog boravka, ruka smrti nalegla je teško na taj oprezni grad. Kao i  svugde na zemlji, i tamo se rađalo i umiralo, ali Ređana je svakodnevno trpela mnoštvo dodatnih bolnih gubitaka. Toliko raširena beše ta pogibelj da su mnogi građani, čim bi otvorili oči, odmah proveravali čitulje. Kao što je jedan vozar rekao putnici, dok ju je vozio da podigne sledovanje: „Svako od nas proverava čitulje ne samo da bi video ko je preminuo tokom noći, nego i da se uverimo da smo još živi.“ Na njegovim kolima bio je oslikan gradski grb, na kom se nalazila kvaka. „Ređana“, dometnu vozar, „jedna je od retkih istinskih demokratija na svetu. Svako može u bilo kom trenutku podleći Pošasti: bogataši, siromasi, obrazovani ili priprosti, poznati ili nepoznati. Nejasno je koliko tačno ljudi živi u gradu, jer mi u naše popise stanovništva uporno ubrajamo i mrtve.“ Rekao joj je da je jedna od prvih žrtava Pošasti, inače njegova mušterija, bio glavni gradski arhitekta. O tom čoveku se još govorilo, rekao je vozar, u sadašnjem vremenu.

Ređančani su razmenjivali priče jednako kao što trgovci u drugim gradovima razmenjuju robu, začine, proizvode od kože, parfeme, ćilime i rezbarije. Svaka priča ispričana u Ređani bila je drugačija, i tek u sećanju, tek kad bi putnica pokušala da prepriča sebi priču koju je čula, ispostavilo bi se da su sve one zapravo jedna priča, varijacije jedne jedine pripovesti, koje su, na ovaj ili onaj način, bile povezane sa Pošasti. Ali ona bi to ubrzo smetnula s uma, i već sutradan, susrećući se sa novim pričama, svaka bi joj zvučala novo kao i pripovedaču koji ju je kazivao. Jednog popodneva, dok je zapisivala pripovest nekoga ko se oporavio od Pošasti, začula je crkveno zvono, koje nije sazivalo nikoga, i zvuk ezana iz obližnje četvrti, za kojim nije usledio užurbani bat koraka. Niko se nije sabirao u crkvama i sinagogama, niko se nije okupljao u hramovima i džamijama, škole su bile prazne, prodavnice zatvorene, ljudi nisu izlazili iz kuće. Ali žitelji Ređane su bili veoma povezani, i njihov svekoliki građanski i društveni život odvijao se unutar zidova vlastitih domaćinstava. Svaka kuća u gradu bila je opremljena sredstvima za komunikaciju. Porodice diljem grada dopirale su jedne do drugih iz tih skromnih ograđenih prostora; poslovi, veliki i mali, obavljani su za trpezarijskim stolovima ili iz spavaćih soba; ljubavnici, bivši ljubavnici i budući ljubavnici poduhvatali su se svih strategija koje su omogućavale da se održi plamen želje i pored odsustva voljenog tela.

Postoje posebni vidovi znanja koje poseduju oni što su bili prinuđeni da iznova sazdaju svoju stvarnost. Ređančani su bili veliki sladokusci, kuvali su nimalo ne mareći za granice, sa palminim uljem, ribljim sosom, tapiokom, repom, jogurtom, harisom, inćunima, jukom; ali pravo obeležje ređanske kuhinje bila je ljubav prema koncentraciji u svakom obliku: ako su mogli da biraju, izabrali bi demiglas umake umesto bujonâ, žestoka pića umesto piva, vino umesto vode, paradajz pire umesto pravog paradajza, čili papričice umesto babura. Pored te ljubavi prema svemu redukovanom, konzerviranom, osušenom, začinjenom i ukiseljenom, gajili su i sklonost ka štedljivosti i gađenje prema nepotrebnom otpadu, kulinarskom ili ma kom drugom. Nijedan grad slične veličine nije proizvodio manje đubreta. Ko god bi došao u Ređanu mahinalno bi usvojio te navike. Putnica je boravila među njima tek nekoliko dana kad je primetila da svoje beleške ispisuje istom olovkom, iz dana u dan, zarezujući je kad god bi se istupila. Nije osećala potrebu da izađe napolje i kupi novu, premda to ne bi ni mogla, jer su papirnice bile zatvorene. Olovka je postajala sve kraća dok se naposletku nije prometnula u patrljak. Putnica se, pišući, divila tome, ne samo zato što se još od detinjstva nije držala jedne olovke, već i stoga što je bila ganuta činjenicom da na taj način deli skromnost građana tog grada, iako je bila tek njegova privremena stanovnica.

* * *

U kući naspram njene živela je četvoročlana porodica: majka i otac, sa dvojicom sinova. Stariji momak, jedini član porodice koji je izlazio napolje, radio je za grad kao smetlar, skupljao je komunalno đubre i čistio zaražene zgrade. Putnici se dopadao njegov glas. Ulica je bila tako tiha da je čovek mogao govoriti normalnim glasom a da ga osoba preko puta savršeno razume, i taj razgovor na daljinu uobičajio se u Ređani. Jedne večeri, neobično tople za sredinu marta, ćaskajući sa tim mladićem, saznala je da je on proučavalac nebesa. „Radim kao čistač, ali po opredeljenju sam astrolog“, rekao je.

Nijedan zakon nije propisivao da su Ređančani dužni da poseduju kartografske globuse ili da okačinju mape sveta na zidove u svojim domovima. Pa ipak su svi to činili i voleli su da kažu „Ređana je svet“, ili „svet je Ređana“. Pod izrazom „postojbina“ podrazumevali su svaki zamislivi grad na zemlji. Te mape su podsećale Ređančane, inače privržene svom novom domu, na najdublje čežnje i želje, na gradove koje su nosili u srcu. Nikad se putnica nije susrela sa nekim mestom toliko uronjenim u uspomene. Nije to bila puka nostalgija, već žudnja za načinima razmišljanja koji behu na ivici da nestanu ili pak onim što su s mukom nastajali. Ređana beše grad sećanja na dodir, grad čiji su stanovnici ponekad tvrdili da su ravnodušni prema prošlosti. Govorili su da ih ne pogađa relativni nedostatak međusobnog fizičkog kontakta, ali onda bi, zbog kakvog običnog prizora, zavese što počiva na prozorskoj dasci, briznuli u plač.

U gradu se očekivalo da negovateljice, vidari, vozari, bakalini i smetlari rade izvan svojih domova. Smatrali su ih narodnim herojima, a u izvesnim slučajevima, poštovali kao svece. Oni su učestvovali u javnom životu. No, većina stanovnika Ređane mogla se samo čuti, ali ne i videti.

U Ređani je bilo ustaljeno pravilo da se ne izlazi iz kuće, običaj prirodan kao nošenje odeće. Bilo je izuzetaka, ali samo iz opravdanih razloga. Kad je o politici tela reč, sve što je bilo suviše neposredno ljutilo je Ređančane. Ako je nekome trebalo nešto dati, onda bi davalac to spustio na zemlju, a primalac bi datu stvar, posle prikladnog vremenskog intervala, uzeo. Susretljivost se nikad nije ispoljavala iz neposredne blizine. Ono što bi se čulo slučajno često je bilo sadržajnije od onoga što je nekome izravno rečeno.

Jednog popodneva, dok je putnica sedela za pisaćim stolom, odnekud se prolomio ženski glas. Žena je vrištala od zadovoljstva, u prepoznatljivom zanosu vođenja ljubavi. I ne čuvši stvarne reči, ona je znala kako se ženin vrisak prevodi na sve jezike sveta: „Nemoj da staješ, molim te!“ Otprilike u isto vreme, iz drugog pravca, začuo se zvuk violončela. Melodija je bila iscepkana, s dugim pauzama između odsečaka, kao da je violončelista razgovarao sa nekim nečujnim sabesednikom. Putnica se, kroz otvorene prozore, susretala s bezbroj takvih ulomaka osoba i osobenosti. Kaže se da nijedan čovek nije ostrvo, ali u Ređani, svi muškarci i žene behu ostrva. Sva deca i svi oni što nisu ni muškarci ni žene behu ostrva. Ta ostrva su mogla međusobno da se čuju, ali ostajala su razdvojen, razuđen, ljudski arhipelag.

U muzejima umetnosti u Ređani nalazilo se mnoštvo slika od neprocenjive vrednosti, ali oni su bili zatvoreni; u bibliotekama, krcatim knjigama, vladao je mrak; krojačke radnje bile su puste, a ni u jednoj krčmi nije se mogla utoliti žeđ. Sve je to bilo tužno, ali još tužnija beše akustički savršena koncertna dvorana u centru grada, zidova obloženih tikovinom, sa polukružnim redovima sedišta presvučenih crvenim plišom, veličanstvenim muralom na kom su bile prikazane brojne zemlje iz kojih su pristigle izbeglice, i ponad svega, visokom kupolom, pozlaćene unutrašnjosti. U koncertnoj dvorani je i noću i danju vladao muk. Dovitljivi ređanski muzičari iznašli su način da podnesu to nepodnošljivo stanje: svirali su ne ulazeći u koncertnu dvoranu. Onaj samotni violončelista bio je tek nit u ogromnom tkanju, jedan od dvanaest violončelista, violončelista koji su činili deo gudačke sekcije, gudačke sekcije rezonantne u sklopu većeg orkestra, uporedo sa limenim i drvenim duvačkim instrumentima, udaraljkama i jednom harfom. Ti muzičari su svakodnevno svirali zajedno, u stvarnosti i maštovito, a građani u svim domovima diljem grada upinjali su se svakog dana da ih čuju. Muzičari su svirali jedni za druge i za svoje sugrađane, kao i za samu koncertnu dvoranu, u nadi da će je jednog dana, sve do zlaćane kupole, ponovo ispuniti zvukom.

* * *

Jedne večeri, mladi astrolog je doviknuo putnici preko ulice: „Zdravo!“ Ona mu je uzvratila: „Zdravo!“ Zamišljali su jedno drugo u tami. „Da li je vaš posao opasan?“, upitala je putnica, pošto je čula da su smetlari, poput čuvara, lekara, grobara i vozara, posebno ranjivi kad je u pitanju Pošast. „Svaki posao je opasan“, odgovorio je, ne podižući naročito glas. „Hrabri ste“, rekla je putnica. Na nebu nije bilo meseca. „To ne sporim“, rekao je astrolog. „Devet meseci pre nego što smo prispeli ovamo“, nastavio je, „manje od godinu dana pre našeg dolaska, pre nego što smo nas četvoro – moji otac, majka, brat i ja – otišli iz postojbine, Uran je ušao u sazvežđe Bika. Sad je tamo i ostaće ukupno sedam godina. Uran je planeta pobune, i želite da znate šta se dešava kad је takva planeta u tranzitu kroz zemaljski znak Bika.“ Putnica, na sopstveno iznenađenje, reče: „Da, upravo to želim da znam.“ Odgovor je došao iz mraka, s druge strane ulice, od tog lica koje nije videla. „Bik se obraća prirodi u njenom nepomućenom obliku, pre ljudske intervencije“, kazao je glas. „Neukroćenoj prirodi. Setite se Minotaura u svom lavirintu. Nebesa se obraćaju našem gradu: Ređana je svet. Pošast povezuje mikrokosmos sa makrokosmosom, ono što ne vidimo sa onim što ne razumemo. Narušili smo prirodu u tom obliku, i sad priroda narušava nas.“ „Ili ne“, rekla je putnica. „Ili ne“, ponovio je astrolog, nasmejavši se. „Čuvajte se“, rekla je putnica. „I vi“, uzvratio je astrolog.    

* * *

Postojalo je jedno jednostavno pitanje na koje je putnica trebalo da dobije jasan odgovor, ali odgovora nije bilo ni od korova. Zagonetka se sastojala u sledećem: da li se Ređana nalazi na moru, ili je smeštena na obali jezera,  ili se oslanja na široku reku? Putnica je pročitala sve do čega je mogla doći, ali odgovora nije našla. Proučivši gradske propise, došla je do zaključka da ima pravo da izađe dva, tri puta nedeljno u kratku šetnju. Pokušala je napolju da razreši tu misteriju, ali stalno se vrtela ukrug, kao da ju je to područje obmanjivalo, kao da je bilo svojeglavo. Umesto da nađe obalu reke ili mora, zabasala je u udaljeno naselje prepuno stabala magnolije. Tamo je srela profesoricu fizike, stručnjakinju za neutronske zvezde. „Ovde si u Ređani?“, rekla je putnica. „To bi trebalo ja tebe da pitam“, odgovorila je astronomkinja. Nije joj bila od pomoći u razrešenju zagonetke gradskog okruženja, kao što joj nisu pomogle ni knjige koje je kasnije pogledala, jer je u njima nalazila kontradiktorne odgovore. Ne bi li došla do kakve naznake, putnica je u jednoj enciklopediji potražila grb grada. Na grbu se nalazio periskop. Te večeri, kao i svake druge, stanovnici Ređane su kuvali. Otvorila je prozor, i zapahnuo ju je vazduh ispunjen prijatnim mirisima. Utom je začula zvuk violončela i, malo dalje, jedva čujan kašalj.

Šetajući po gradu, putnica je počela da raspliće krajolik ulica. Po povratku kući, pogledala bi kartu sveta, koja joj je, začudo, pružala izvesne odgovore, postajući sve detaljnijom što bi joj se više približila. Nije joj otkrila pouzdane podatke o obližnjim vodenim površinama, ali joj je pokazala da je Ređana, između ostalog, i grad učenosti. Ređančani su poštovali geologe, antropologe, istoričare, etologe, kosmologe, botaničare i alhemičare, pa su značajnim gradskim lokacijama – trgovima, platoima i raskrsnicama – davali imena po tim cenjenim stručnim melanholicima. Na gradskim ulicama, kojima se šetala, viđala je samo putokaze sa geografskim koordinatama. Ali na karti su te iste ulice nosile imena po drugim gradovima učenosti: Kairska ulica, Ulica Berkli, Padovljanska ulica, Avenija Pušpagiri, Oksfordska ulica, Seviljski sokak, Ulica Esmeralda, Timbuktuanski put, Oktavijski drum, Avenija Kejsong, Bolonjska ulica. Putnica je zapisivala ta imena i pored njih beležila precizne latitudinalne i longitudinalne koordinate, kao da pravi indeks pojmova. Taj popis je iz dana u dan bivao sve detaljniji, a njene šetnje sve duže, a povremeno se vozila i tramvajem. Dok je dodirivala blistave šipke, sedala na ta drvena sedišta, pitala se da li time dovodi sebe u opasnost. Na prvoj stranici popisa nacrtala je gradski grb, prekopiravši ga sa papirne kese u kojoj je donosila svoja sledovanja. Središnji simbol na grbu bila je ruka u rukavici. „Ovo je poput onih putovanja“, pomislila je putnica, „opisanih u drevnim spisima. Putovanja koja je teško izvesti sledeći uobičajene mape, ali na kojima se stiže do stvarnih mesta, ništa manje stvarnih nego drugde. Suština takvih putovanja nije u razdaljini koja se pređe, već u spoznaji da se opasnosti putovanja ne rasprše po dolasku na odredište.“

U naselju sa magnolijama ponovo je srela astronomkinju. Njihov razgovor se odvijao za ranog popodneva, jer je astronomkinja volela da večeri provodi u tišini i osami svoje opservatorije na krovu. Razgovarale su sa udaljenosti. „Među nama ima mesečara koji veruju da su izuzeti od Pošasti“, rekla je astronomkinja. „Ko su ti mesečari?“ „Ne oni što spavaju, već oni koji će se uskoro probuditi.“ „Da li te to ljuti?“, pitala je putnica. „Naprotiv“, odgovorila je astronomkinja. „Zapamti, svi smo mi nekad bili mesečari.“ Bilo je toplo, toplije nego inače. Brestovi su prolistali, a magnolije procvetale. „Hoćeš da kažeš da je samo pitanje vremena“, rekla je putnica. „Vreme će pokazati. Ali zaista će pokazati“, rekla je astronomkinja. Čulo se cvrkutanje ptica, a cvetovi magnolije bili su ružičasti. Astonomkinjina afro-frizura bila je potpuno seda. „Mogu li da te pitam nešto što sam oduvek htela da znam“, rekla je putnica. „Želiš da me pitaš da li se plašim Smrti“, rekla je astronomkinja. „Da“, odgovorila je putnica. „Ne, ne plašim se Smrti“, rekla je astronomkinja. „Mogu li još nešto da te pitam?“, rekla je putnica, i zastala na trenutak, u slučaju da astronomkinja može i to pitanje da pogodi, ali ona je čekala da putnica nastavi. „Čula sam za paralelne univerzume, paralelne svetove. Da li ti, kao naučnica, veruješ da tamo negde u svemiru postoji još jedna Ređana? Ređana koja je identična ovoj u svakom smislu, uključujući ova stabla magnolije, i ovaj razbuktali crveni javor i ovo popodne i ptičji cvrkut i nas dve i ovaj razgovor koji vodimo, Ređana koja se samo u jednom razlikuje od ove: po tome što se u toj drugoj Ređani, u ovom trenutku, okončala Pošast.“ Astronomkinja je rekla: „Ideja o alternativnom svetu zasniva se na matematičkoj konvenciji, ne na opservacionoj fizici. S obzirom na ograničen broj načina na koje se materija može rasporediti u jednom beskonačnom multiverzumu, podudarnosti su aksiom, isto kao što su i bliske podudarnosti aksiom.“ „Poput Ređane bez patnje Pošasti?“ „Da, morala bi postojati. Da li te ta pomisao teši?“, rekla je astronomkinja. Vetar je uskomešao krošnje. Pesma ptica se spustila za oktavu. „Majko“, rekla je putnica. Bila je noć, i astronomkinja je nestala. „Mnogo si putovala; dugo te nije bilo“, rekla je astronomkinja.

Nedugo nakon toga putnica je zaključila da je vreme da se vrati kući. Ujutru tog dana kad je planirala da ode, saznala je uznemirujuću vest. Bilo je rano, i pre nego što će uraditi bilo šta drugo tog jutra, ona je, kao da je i sama Ređančanka, bacila pogled na čitulje. Najednom zastade, zinuvši u neverici: umro je mladi astrolog. Ređana na moru, Ređana na jezeru, Ređana na reci. Tog popodneva, ophrvana tugom i neizvesnošću, putnica je otišla na aerodrom. No, aerodroma nije bilo: bio je uredno demontiran, svaki njegov deo beše razvrstan i složen na odgovarajuću gomilu, od ogromnih nosača preko komada stakla pa do najsitnijih vijaka. Kad je stigla nazad u grad, kolima kojima je upravljao vozar sa maskom, osetila je olakšanje kao da se vraća kući.  

* * *

Minuti su se u Ređani protezali poput ogromnih katedrala, dok su neke sedmice proticale brzinom potrebnoj vilinom konjicu da raširi krila. „Juče“, rekao bi neko, ali nekom drugom to bi zvučalo kao „prošlog meseca“. Između govora i razumevanja postojao je mali, ali primetan zaostatak. Vreme ovde nema smisla, konačno je zaključila putnica. Nije shvatala kako u jednom ovakvo novom gradu mogu postojati tako stari nadgrobni spomenici. A možda tako izgleda kad vreme konačno ima smisla – usporava na mestima gde nije nužno, ubrzava tamo gde god je usmerena ljudska briga. Prazni stadioni, bazari i bazeni nisu znali ništa o prolasku vremena, ali bolnice su bile pune, i u njima je vreme proticalo brže nego što su ljudi mogli da podnesu.

Ne bi li nekako odvratili misli od tuge i brige, zdravi građani ostajali su kod kuće i prepuštali se ljubavi prema strateškim igrama i slagalicama. Provodili su sate igrajući ajo, šah, go i mahdžong. Za blagih večeri, ukoliko se nisu starali o bolesnima ili žalovali zbog nedavnog gubitka, gledali su pozorište senki koje se u svaki dom prenosilo pomoću složenog sistema ogledala. Priče ispričane u pozorištu senki, o običajima i verovanjima iz postojbine, uvek su bile drugačije, ali za razliku od novih priča o samoj Ređani, zadržavale su tu različitost i nisu se izjutra urušavale u istost.

* * *

Putnica je pisala i pisala, kao da progoni vreme i svojim ga rečenicama vezuje u zavežljaj. Jednog jutra objavljeno je da je Pošast odnela glavnog gradskog lekara. Sutradan je saopšteno da je umrlo sedam vozara. Dvadeset mrtvih, stotinu mrtvih, hiljadu mrtvih, deset hiljada, u tom gradu patnje koji je, poput crnog platna, prekrila potištenost. A kad je reč o izgladnelima, osiromašenima: neizbroj. Putnica je, za svojim stolom, susprezala suvi kašalj. Zarezala je olovku i zapisala: „Uskoro ćemo napustiti Ređanu i ponovo postati izbeglice. Ne svi mi, samo oni koje ovo prežive. Aerodrom nikad neće biti obnovljen, ali ukloniće se barikade na putevima. Stanovništvo će pokuljati napolje, a napušteni grad će se pretvoriti u ruševine brzo kao što je i podignut. Ređana će jednog dana biti samo sećanje. Naš novi grad biće izgrađen u skladu s onim što smo ovde naučili. Tamo gde je bila Pošast, biće nešto što nije Pošast.“ Zastala je. Da li je to zvuk klarineta? Nije više mogla da veruje svome sluhu. „Ali ta buduća Ređana već postoji, kao i budućnost u kojoj je ovo sve prošlost. Te dve Ređane žive istovremeno, jedna unutar druge, dve duše u jednom telu.“ Duboko je udahnula vazduh koji je strujao kroz otvoren prozor. Nikakvog mirisa. Olovka joj se toliko smanjila da je skoro nestala, a ruke su joj bile zamrljane grafitom. Osetila je jezu.

Probudila se te noći u suzama. Celo telo ju je bolelo, i grlo joj beše upaljeno. Uvidela je s jasnoćom koju samo tama može da pruži. Grb grada, bez obzira kakav se činio kad je gledala pravo u njega, nikad se nije menjao kad bi ga opazila krajičkom oka ili zamislila na osnovu sećanja. Uvek je izgledao isto: kruna iz koje su se zrakasto širili paoci, okrugli grad viđen iz vazduha.

 

(S engleskog preveo Alen Bešić)

 

Teju Cole 16. 04. 2020.