Katerina Babkina: Srećni goli ljudi, Blum izdavaštvo, Beograd 2024.
Čitatelj ima svoga pisca. On mu je, ili ona, najbliži, možda emocionalno najsrodniji, a možda najbliži po načinu pisanja, ili po tome na koji način obuhvaća prostor i vrijeme. Ili, sasvim djetinje rečeno, na koji način tumači svijet. Taj čitateljev pisac, ili ta spisateljica, ne mora biti najbolji, ni najčuveniji. Obično i nije. Sumnjiv je čitatelj koji će reći da je Dostojevski njegov pisac. Ili Proust, ili Virginija Woolf. Takav možda i ne čita.
Katerina Babkina (1985.), ukrajinska prozaistica, koja od početka rata živi u Londonu, jedan je od mojih pisaca. Roman “Moj deda je plesao bolje od svih” kod istoga je ovog izdavača, u prijevodu na srpski Milene Ivanović, objavljen 2020. godine, da bi zatim, sljedeće jeseni, u Wroclawu dobio Nagradu Angelus za Najbolju srednjoeuropsku knjigu prevedenu na poljski. Neobična, očaravajuća knjiga, na jedva sto i trideset stranica, rahlog sloga, u koju staje cijela jedna ukrajinska i sovjetska povijest, koje se prepletu s povijesti obitelji i jednom intimnom, sasvim djevojčicastom poviješću. Pritom, niti je tu što monumentalno i patetično, niti podsjeća na velike uzore, niti je pisano kao razglednica sa siromašnog Istoka, za dobrostojeći i neuki zapadnjački svijet. Ama ništa od toga! Ovaj roman raskošni je i bogati, a vrlo precizni, akt mašte, silno darovite, kultivirane i načitane mašte, u kojoj se dokumenti, povijesne činjenice i sjećanja koriste kao materijal. Cjelokupna povijest, osobna i kolektivna, porodična i općenarodna, u službi je mašte.
“Srećni goli ljudi”, knjiga je malog formata, na devedeset i četiri stranice, koju će spori čitatelj, onaj koji umije uživati u tekstu, pročitati za dva-tri sata. U knjizi je šest priča – jedna govori o istom onom djedu iz romana – koje se sve odvijaju u nekoj imaginarnoj sadašnjosti. Ta sadašnjost podrazumijeva i aktualni rat. Priča “Ričard pileće srce”, recimo, govori o američkom fotografu, “krupan i bučan, pravi-pravcati Amerikanac, nosio je majicu ‘Nisam glasao za svog predsjednika’, koja mu je, sudeći po njenom izgledu i političkim uvjerenjima njenog vlasnika, ostala još iz vremena prethodnog predsjednika”. Taj fotograf, ona ga je upoznala u Vijetnamu, sad je došao u Ukrajinu. U Vijetnamu, pak, “proveo je dva meseca putujući Anamskim planinama i drugim kultnim mestima Vijetnamskog rata. Ričard je snimao žive ljude kao da su mrtvi, imao je osećaj za poze i uglove – i surferi koji su prilegli da se odmore u peni od talasa na obali na njegovim snimcima izgledali su kao leševi vojnika napušteni posle teške bitke, a deca turista, lenjo žmirkajući oslonjena na zidove soba za mučenje, dok roditelji slušaju vodiče, ličila su na male vijetnamske partizane mučene do smrti.” U tim opisima i u toj fotografskoj strasti potrage i požude za smrću čitatelj nalazi nešto blisko svoje, što je dio njegova iskustva i sjećanja iz 1992. i 1993. u Sarajevu. Ista politička superkorektnost (“Nisam glasao za svog predsjednika”), ista budalasta, svakog znanja i sjećanja lišena strast da u svemu živom vidi mrtvo! Uostalom, ovaj je čitatelj o tome nekoliko puta pisao u novinskim člancima i esejima, doticao se tog novinarskog svijeta i u pričama iz “Sarajevskog marlbora” i “Trojice za Kartal”, ali je tek priča Katerine Babkine “Ričard pileće srce” predstavila njegov doživljaj tog svijeta i vremena. To je dragocjena funkcija povlašteno svog pisca u životu njegova čitatelja: on, moj pisac, ustvari ona, moja spisateljica, pripovijeda moju priču, koja može stvarno biti ispričana samo ako je ona ispriča. Čovjek čezne za onim tko će pričati njegove priče, jer on sam priča priče nekoga drugog. Čak i kada mislimo da pričamo svoje priče, mi ustvari pričamo priče drugih. Ispričati vlastitu priču bilo bi isto što i proći ispod duge.
Ili “Kutija sa dugmićima”, priča o djevojčicama, ispričana iz nimalo infantilizirane perspektive, dio je čitateljeva osobnog iskustva, premda je, sve do Babkine, bio sklon povjerovati da nije, ili da nikad nije bio djevojčica. Dobra književnost brzo nas nauči što sve jesmo, a mislili smo da nismo. Ili naslovna, “Srećni goli ljudi”, u kojoj se, naizgled, ništa neće dogoditi, osim što su svi u istom trenutku goli. U pričama Katerine Babkine, osim dara da se lako, u dvije-tri riječi, ispripovijeda sve o svemu, osim moćnog vladanja cjelinom vlastitog svijeta, kakvo se kod zapadnih pisaca naših generacija uglavnom ne nalazi, postoji nešto što može biti samo čitateljev umišljaj, ali je stalno prisutno, pa onda neka bude i izgovoreno: ona priča onako kako su pisali rani avangardisti, poslije i apsurdisti, onako kako je pisao i Danil Harms, samo što je u svemu tome stalno prisutan jedan živi, vedri svijet. I kad piše tužne stvari – a uglavnom piše tužne stvari! – Katerina Babkina to čini luckasto vedro. Toliko je sunca u tom osmijehu. U osmijehu svake njezine rečenice.
Prijevod
Milena Ivanović izvanredna je profesorica na Filološkom fakultetu u Beogradu, ukrajinistica i rusistica. Babkinu prevodi maestralno, stvarajući za nju u se integriran svijet unutar srpskog jezika, kojemu se mi možemo diviti, jer taj jezik razumijemo taman onoliko i onako kao što razumijemo hrvatski. Ove dvije knjige, i roman, i knjiga priča, zvuče i znače kao da nisu ni prevođene, nego kao da su pisane u jeziku prijevoda. To je ideal. Bez toga tko zna kako bismo čitali Babkinu, koja u Hrvatskoj nije ni prevođena.
Što je ustvari povijest?
Evo ovo je povijest: “Kutija sa dugmićima sadržala je čitav istorijat babinog života nakon udaje, dakle i istorijat porodice kojoj sam pripadala i van koje, u principu, ništa nisam znala. Selidba iz Korostenja na Daleki istok, odatle u Užgorod, odatle na sovjetsko-kinesku granicu, i tako još nekoliko puta, dok se na kraju nisu skrasili u ovoj vojnoj četvrti; postepeno rastajanje od pet mlađih sestara, kada su se one, jedna po jedna, udavale i baba više nije morala da brine o njima: odeću koju su ostavile, jer nisu želele da je ponesu, savesno je odlagala, skidajući dugmiće; zatim su došla sopstvena deca – štramplice, košuljice, haljinice, skromne promene sovjetske mode na ženskoj odeći; promene na uniformi i dedina unapređenja od kapetana u više činove, nove vojničke bluze, zvezdice na epoletama; dolasci rođaka iz Moskve i Voronježa u goste, zajednička letovanja na moru s porodicama babinih sestara…”
Ekran, knjige/112
Katerina Babkina: Srećni goli ljudi, Blum izdavaštvo, Beograd 2024.
Čitatelj ima svoga pisca. On mu je, ili ona, najbliži, možda emocionalno najsrodniji, a možda najbliži po načinu pisanja, ili po tome na koji način obuhvaća prostor i vrijeme. Ili, sasvim djetinje rečeno, na koji način tumači svijet. Taj čitateljev pisac, ili ta spisateljica, ne mora biti najbolji, ni najčuveniji. Obično i nije. Sumnjiv je čitatelj koji će reći da je Dostojevski njegov pisac. Ili Proust, ili Virginija Woolf. Takav možda i ne čita.
Katerina Babkina (1985.), ukrajinska prozaistica, koja od početka rata živi u Londonu, jedan je od mojih pisaca. Roman “Moj deda je plesao bolje od svih” kod istoga je ovog izdavača, u prijevodu na srpski Milene Ivanović, objavljen 2020. godine, da bi zatim, sljedeće jeseni, u Wroclawu dobio Nagradu Angelus za Najbolju srednjoeuropsku knjigu prevedenu na poljski. Neobična, očaravajuća knjiga, na jedva sto i trideset stranica, rahlog sloga, u koju staje cijela jedna ukrajinska i sovjetska povijest, koje se prepletu s povijesti obitelji i jednom intimnom, sasvim djevojčicastom poviješću. Pritom, niti je tu što monumentalno i patetično, niti podsjeća na velike uzore, niti je pisano kao razglednica sa siromašnog Istoka, za dobrostojeći i neuki zapadnjački svijet. Ama ništa od toga! Ovaj roman raskošni je i bogati, a vrlo precizni, akt mašte, silno darovite, kultivirane i načitane mašte, u kojoj se dokumenti, povijesne činjenice i sjećanja koriste kao materijal. Cjelokupna povijest, osobna i kolektivna, porodična i općenarodna, u službi je mašte.
“Srećni goli ljudi”, knjiga je malog formata, na devedeset i četiri stranice, koju će spori čitatelj, onaj koji umije uživati u tekstu, pročitati za dva-tri sata. U knjizi je šest priča – jedna govori o istom onom djedu iz romana – koje se sve odvijaju u nekoj imaginarnoj sadašnjosti. Ta sadašnjost podrazumijeva i aktualni rat. Priča “Ričard pileće srce”, recimo, govori o američkom fotografu, “krupan i bučan, pravi-pravcati Amerikanac, nosio je majicu ‘Nisam glasao za svog predsjednika’, koja mu je, sudeći po njenom izgledu i političkim uvjerenjima njenog vlasnika, ostala još iz vremena prethodnog predsjednika”. Taj fotograf, ona ga je upoznala u Vijetnamu, sad je došao u Ukrajinu. U Vijetnamu, pak, “proveo je dva meseca putujući Anamskim planinama i drugim kultnim mestima Vijetnamskog rata. Ričard je snimao žive ljude kao da su mrtvi, imao je osećaj za poze i uglove – i surferi koji su prilegli da se odmore u peni od talasa na obali na njegovim snimcima izgledali su kao leševi vojnika napušteni posle teške bitke, a deca turista, lenjo žmirkajući oslonjena na zidove soba za mučenje, dok roditelji slušaju vodiče, ličila su na male vijetnamske partizane mučene do smrti.” U tim opisima i u toj fotografskoj strasti potrage i požude za smrću čitatelj nalazi nešto blisko svoje, što je dio njegova iskustva i sjećanja iz 1992. i 1993. u Sarajevu. Ista politička superkorektnost (“Nisam glasao za svog predsjednika”), ista budalasta, svakog znanja i sjećanja lišena strast da u svemu živom vidi mrtvo! Uostalom, ovaj je čitatelj o tome nekoliko puta pisao u novinskim člancima i esejima, doticao se tog novinarskog svijeta i u pričama iz “Sarajevskog marlbora” i “Trojice za Kartal”, ali je tek priča Katerine Babkine “Ričard pileće srce” predstavila njegov doživljaj tog svijeta i vremena. To je dragocjena funkcija povlašteno svog pisca u životu njegova čitatelja: on, moj pisac, ustvari ona, moja spisateljica, pripovijeda moju priču, koja može stvarno biti ispričana samo ako je ona ispriča. Čovjek čezne za onim tko će pričati njegove priče, jer on sam priča priče nekoga drugog. Čak i kada mislimo da pričamo svoje priče, mi ustvari pričamo priče drugih. Ispričati vlastitu priču bilo bi isto što i proći ispod duge.
Ili “Kutija sa dugmićima”, priča o djevojčicama, ispričana iz nimalo infantilizirane perspektive, dio je čitateljeva osobnog iskustva, premda je, sve do Babkine, bio sklon povjerovati da nije, ili da nikad nije bio djevojčica. Dobra književnost brzo nas nauči što sve jesmo, a mislili smo da nismo. Ili naslovna, “Srećni goli ljudi”, u kojoj se, naizgled, ništa neće dogoditi, osim što su svi u istom trenutku goli. U pričama Katerine Babkine, osim dara da se lako, u dvije-tri riječi, ispripovijeda sve o svemu, osim moćnog vladanja cjelinom vlastitog svijeta, kakvo se kod zapadnih pisaca naših generacija uglavnom ne nalazi, postoji nešto što može biti samo čitateljev umišljaj, ali je stalno prisutno, pa onda neka bude i izgovoreno: ona priča onako kako su pisali rani avangardisti, poslije i apsurdisti, onako kako je pisao i Danil Harms, samo što je u svemu tome stalno prisutan jedan živi, vedri svijet. I kad piše tužne stvari – a uglavnom piše tužne stvari! – Katerina Babkina to čini luckasto vedro. Toliko je sunca u tom osmijehu. U osmijehu svake njezine rečenice.
Prijevod
Milena Ivanović izvanredna je profesorica na Filološkom fakultetu u Beogradu, ukrajinistica i rusistica. Babkinu prevodi maestralno, stvarajući za nju u se integriran svijet unutar srpskog jezika, kojemu se mi možemo diviti, jer taj jezik razumijemo taman onoliko i onako kao što razumijemo hrvatski. Ove dvije knjige, i roman, i knjiga priča, zvuče i znače kao da nisu ni prevođene, nego kao da su pisane u jeziku prijevoda. To je ideal. Bez toga tko zna kako bismo čitali Babkinu, koja u Hrvatskoj nije ni prevođena.
Što je ustvari povijest?
Evo ovo je povijest: “Kutija sa dugmićima sadržala je čitav istorijat babinog života nakon udaje, dakle i istorijat porodice kojoj sam pripadala i van koje, u principu, ništa nisam znala. Selidba iz Korostenja na Daleki istok, odatle u Užgorod, odatle na sovjetsko-kinesku granicu, i tako još nekoliko puta, dok se na kraju nisu skrasili u ovoj vojnoj četvrti; postepeno rastajanje od pet mlađih sestara, kada su se one, jedna po jedna, udavale i baba više nije morala da brine o njima: odeću koju su ostavile, jer nisu želele da je ponesu, savesno je odlagala, skidajući dugmiće; zatim su došla sopstvena deca – štramplice, košuljice, haljinice, skromne promene sovjetske mode na ženskoj odeći; promene na uniformi i dedina unapređenja od kapetana u više činove, nove vojničke bluze, zvezdice na epoletama; dolasci rođaka iz Moskve i Voronježa u goste, zajednička letovanja na moru s porodicama babinih sestara…”