Otac je poslije rata kupio golfa keca. Benzinca. Četvera vrata. Boja truhla višnja, govorio bi neupućenima.
Bio je to najočuvaniji primjerak, sada već njemačkog klasika, koji sam imao priliku vidjeti. Otac se brinuo o njemu svakodnevno. Perući ga, čisteći, dajući mu redovne porcije neophodne čorbe. K’o malom djetetu.
Vikendima kad je bio slobodan, dakle kad nije bio na hrvatskom primorju, na nekoj nedovršenoj ploči, kod nekog namrgođenog Barbe, Otac bi nas vozio za Sarajevo. Oni bi išli mene da isprate i ostave u školu. Najstariju i najprestižniju na ovim prostirima. Gazi Husrev-begovu medresu koju sam, njima za ljubav, i završio. Poslije toga i Fakultet islamskih nauka. Valjda jer se ta ljubav ukorijenila u mom biću.
Tokom raspusta, dok je otac, babo, aba kako smo ga zvali, radio, krišom bih sjedao u golfa, paleći i gaseći ga, vozajući tek u onim momentima kad ni majke nije bilo. Jednog dana, otac je odlučio učiti me kako se vozi. Uz njegovo neizostavno zvocanje, kvačilo, gas, kočnica, prva, druga, treća i tako ukrug, golf je pod mojom komandom završio priljubljen uz banderu. Očevo lice boje golfa govorilo je o ljutnji koju na drugi način nije pokazivao. Ili se ja ne sjećam.
Otac će poslije prodati golfa. Godinama sam mislio da je to zbog onog udara u banderu. Ispostavit će se da sam bio u krivu. Onog dana kada sam uzimao medresansku diplomu, boje truhle višnje, znao sam, u njoj je i dobar dio i abinog mezimca.
Golf kec/truhla višnja
Otac je poslije rata kupio golfa keca. Benzinca. Četvera vrata. Boja truhla višnja, govorio bi neupućenima.
Bio je to najočuvaniji primjerak, sada već njemačkog klasika, koji sam imao priliku vidjeti. Otac se brinuo o njemu svakodnevno. Perući ga, čisteći, dajući mu redovne porcije neophodne čorbe. K’o malom djetetu.
Vikendima kad je bio slobodan, dakle kad nije bio na hrvatskom primorju, na nekoj nedovršenoj ploči, kod nekog namrgođenog Barbe, Otac bi nas vozio za Sarajevo. Oni bi išli mene da isprate i ostave u školu. Najstariju i najprestižniju na ovim prostirima. Gazi Husrev-begovu medresu koju sam, njima za ljubav, i završio. Poslije toga i Fakultet islamskih nauka. Valjda jer se ta ljubav ukorijenila u mom biću.
Tokom raspusta, dok je otac, babo, aba kako smo ga zvali, radio, krišom bih sjedao u golfa, paleći i gaseći ga, vozajući tek u onim momentima kad ni majke nije bilo. Jednog dana, otac je odlučio učiti me kako se vozi. Uz njegovo neizostavno zvocanje, kvačilo, gas, kočnica, prva, druga, treća i tako ukrug, golf je pod mojom komandom završio priljubljen uz banderu. Očevo lice boje golfa govorilo je o ljutnji koju na drugi način nije pokazivao. Ili se ja ne sjećam.
Otac će poslije prodati golfa. Godinama sam mislio da je to zbog onog udara u banderu. Ispostavit će se da sam bio u krivu. Onog dana kada sam uzimao medresansku diplomu, boje truhle višnje, znao sam, u njoj je i dobar dio i abinog mezimca.