KaLibar bestiVal, njegovo šesto po redu izdanje, zadarskoj će publici, među ostalim, predstaviti i barem jednu – sa stajališta literarne balistike – neupitnu veličinu. Miljenko Jergović stiže sa svježe otisnutom knjigom, hvaljenom „Selidbom“, a za one koji neće biti u prilici iz prve ruke svjedočiti njegovom razotkrivanju u društvu profesora Tomislava Brleka, domaćina soareje, evo papirnatog nadomjeska književne večeri.
Pisce, onako ugrubo, možemo podijeliti u dvije kategorije. Prvi žele uteći od sebe i svojih, pa izmišljaju nove, drugačije svjetove. Drugi ni ne pomišljaju na bijeg, nego sve svoje priče grade iz nataloženog iskustva. Obje vrste pisanja su autoterapijske. Zašto ti uglavnom biraš drugu opciju?
– Nisam baš siguran u autoterapijsku moć pisanja. Da je tako, hrvatska bi suvremena književnosti bila prepuna zdravih ljudi, ako već ne obiluje dobrim piscima. Ali kada je riječ o izmišljenim i onim drugim, stvarnim svjetovima, rekao bih da su na kraju svih krajeva fiktivni i fikcionalni, dakle izmišljeni, i jedni i drugi. Samo što je jedno izmišljanje ni iz čega, a drugo je rad na stvarnosti ili na nečemu što samo izgleda kao stvarnost. Drugo je, u načelu, mnogo teže, kao što je teže napisati sonet nego pjesmu u prozi. Ja se u posljednjih desetak godina, iz nekih svojih razloga, uglavnom bavim radom na stvarnosti i sa stvarnim likovima, ali sam se prethodno itekako naizmišljao.
Pisati prozu s puno autobiografskih akcenata pretpostavlja i određene rizike. Plašiš li se da bi mogao povrijediti osobe do kojih ti je stalo? Gdje povlačiš crtu u razotkrivanju sebe i svoga svijeta?
– Jedina crta je između onog što je uvjerljivo i onog što je neuvjerljivo. Neupućeni će teško povjerovati: ali stvarnost je, uglavnom, savršeno neuvjerljiva, nevjerojatna, nemaštovita i za književnost neupotrebljiva. Mimo toga granice nema. Ništa nije tako intimno, osjetljivo ili povjerljivo, a da ne bi bilo upotrijebljeno. Svejedno radi li se o meni osobno ili o mojim bližnjim. Uostalom, smisao ovakvog pisanje upravo je u izricanju onoga što ne može ili ne smije biti izrečeno. Osim što i na taj način nastaje samo fikcionalnim tekst, pa lik s imenom i prezimenom moje majke nije isto što je bila moja istoimena pokojna majka, čitatelj nikada neće do kraja povjerovati da je takvo razotkrivanje intime istinito. Podrazumijeva se da se istina čuva, sakriva, drži u ormaru, u sefu, iza dvaput zaključanih vrata.
„Selidba“ se opire svrstavanju u strogu formalnu ladicu. Ona i jest i nije roman, ima u njoj i dnevničkih dionica, i esejistike, i proznih krokija u rinfuzi, i poetskih bljeskova… Kako bi sam odredio svoju novu knjigu?
– Vjerojatno bi najpreciznije bilo reći da je to žanrovski hibridna knjiga. Kao što su žanrovski hibridne i “Otac”, “Rod” i “Sarajevo, plan grada”, ali moja ambicija svakako je da se sve tri knjige, i “Selidba” četvrta, čitaju kao romani. Želio bih čitati takve romane.
Opet se baviš delikatnim međuodnosom između dviju tako srodnih, a opet tako udaljenih riječi kao što su dom i domovina. Kojim se priručnim definicijama tih dvaju pojmova ti služiš?
– Dom je, bit će, tamo gdje stanuješ. A domovina je tamo gdje ti ne ispisuju prijeteće poruke po vratima i poštanskim sandučićima, domovina je tamo odakle te nitko ne tjera. U načelu, dom je prostorna, fizička kategorija, a domovina je, ovako ili onako, fluidna, metafizička, više smještena u vremenu, nego o prostoru. Domovina je, čak i kod nacionalnih romantičara – naravno, govorim o pametnim ljudima i dobrim umjetnicima, a ne nacionalističkim budalama – u sjećanju, u uspomeni, a ne na određenom prostoru. Domovina je sve ono od čega je naš duh sačinjen.
Prestao si biti Sarajlijom, ali nisi uspio postati Zagrepčaninom. Je li ti u međuvremenu postalo svejedno gdje živiš?
– Nikad mi to neće biti svejedno, niti sam ikad poželio da mi bude svejedno. Nisam imao ambiciju da postanem nešto drugo. Iz perspektive pisca, ali i dezangažiranog promatrača svijeta oko sebe, idealno je biti stranac. Postoje dvije vrste kozmopolitizma: svuda se osjećati kao kod kuće ili nigdje se ne osjećati kao kod kuće. Prvi mi je oblik krajnje odbojan, drugi mi je prirođen. Kažeš da sam nekad bio Sarajlija, i u pravu si, bio sam. Ali ni tada kad sam to bio, nisam se tako osjećao. Sarajlija sam samo u prošlosti.
A je li ti svejedno gdje ćeš umrijeti? Pitam te zato što si nedavno skovao divnu sintagmu „rodno groblje“.
– Pa ako već moram umrijeti, onda mi je svejedno. Ali naravno da postoji rodno groblje. I tu smo, opet, kod pojma domovine. Ivo Andrić, koji je zasigurno naš najpouzdaniji svjedok na Zemlji, napisao je, i to usput, u jednoj od svojih legendarnih sveski, teka, bilježnica, da je groblje jedina naša otadžbina. I to, ako smijem pridometnuti, baš ono rodno groblje, gdje su imena onih s kojima si u bliskom i živom odnosu, bez obzira na to što su mrtvi. A pritom ti nisu ni ćaća, ni mater, ni baba i dida, naprosto neki tvoji ljudi.
Zadnjih nekoliko godina u tvome privatnom zemljopisu važno mjesto imaju poljski toponimi. Tamo si, uostalom, objavio jednu knjigu („Willimowski“) prije negoli u Hrvatskoj. Što te veže s tom zemljom? Osim, naravno, Hrvatima tako familijarne atmosfere tamjanom okađenog desnila.
– Veže me kultura, poljska književnost, pjesništvo, film, slikarstvo, muzika, veličanstveni grafički dizajn, vežu me urbani krajolici, fasade poljskih gradova na kojima se bolje i tačnije prepoznaju moji zavičaji nego na fasadama hrvatskih i bosanskih gradova. A onda me za Poljsku veže strašna i nesretna poljska sudbina, zbrisani židovski svjetovi i to ledeno poljsko katolištvo, uronjeno u neke žive, vrlo imaginativne i stare duše. A što se tiče tog, kako kažeš tamjanom okađenog desnila, tek je tu Poljska s Hrvatskom neusporediva. To je iz naše perspektive tako velika, živa i raznorodna kultura da ni njezine pobude, reakcije i načini razumijevanja stvarnosti s Hrvatskom, kao ni s drugim sitnim balkanskim i pribalkanskim zemljama nemaju nikakve, ali baš nikakve veze. Ta je kultura četrdeset i pet godina živjela u otporu prema sovjetskoj okupaciji, razvijala se rasla i stvarala svoja velika djela, pa se tako i danas razvija, raste i rađa plodovima pod desnom klerikalnom vlašću. Ali u Poljskoj ništa nije jednoznačno, ništa nije monolitno. Pa tamo je i Crkva pluralna, tamo i u Crkvi postoje vrlo ozbiljni i glasni protivnici totalitarizma, desnila, šovinizma, tamo postoje katolički tjednici koji se žestoko bore protiv takve vlasti. I kako to onda možeš na bilo koji način uspoređivati s Hrvatskom? Pa Poljska je zemlja s petero književnih nobelovaca, a Hrvatska ne samo što nema nijednog, nego ga nikada neće ni imati. I uopće nije problem što ga neće i ne može imati, nego živi u nekoj zastrašujućoj iluziji vlastite važnosti i veličine. U autopercepciji Poljaka Poljska je dramatično manja nego što je Hrvatska u autopercepciji Hrvata. A ako to sve primjećuješ kažu ti da si prljavi Bosanac, Jugoslavenčina koja mrzi sve hrvatsko i koju treba zatjerati preko granice. Usporedba između Poljske i Hrvatske je, dragi moj Ivaniševiću, ravna usporedbi između Chopina i Thompsona. Uostalom, znaš li koji je naziv varšavske zračne luke?
Da, zove se po skladatelju, a ne po generalu. Ali pustimo Poljake i sletimo u Hrvatsku.U Zadar stižeš kao festivalski gost. Nervira li te pomalo činjenica da danas u Hrvatskoj ima više festivala od izdavača, te da se sudbina naše pismenosti oslanja na štake usmenosti?
– Festivali simuliraju živost grobalja hrvatske kulture i umjetnosti. Kada govorimo o književnosti, u najširem smislu riječi, tada ih ima dramatičnije više nego ozbiljnih izdavača. Ali nisi u pravu da se naša pismenost oslanja na štake usmenosti, jer bi u tom slučaju Hrvati barem govorili lijepim i bogatim hrvatskim jezikom, onako kako su tim jezikom krajem devetnaestog stoljeća govorili nepismeni lički, dalmatinski ili hercegovački seljaci, i kojim se još uvijek, možda, govori u selima oko Imotskog. Ali kako je nestalo ozbiljnih novina, onih s više teksta nego slike, kako je zavladala digitalna era, čiji je službeni jezik indijanski engleski, i kako se hrvatske intelektualne elite ponose time što ništa ne čitaju, a ako slučajno čitaju, onda na engleskom čitaju, tako se u hrvatskim gradovima govori sve lošijim, siromašnijim i nemuštijim jezikom. A kojim se jezikom govori na festivalima? Pa, čini mi se, i tamo sve češće – engleskim. Ili se riče, kokodače i mekeće na iskvarenom materinjem.
Prije malo više od godinu dana svi su govorili o skoroj smrti knjige i izdavaštva na ovim prostorima. Danas ne govori nitko, premda nisam primijetio da se situacija imalo popravila. Jesmo li, dakle, već umrli?
– Knjiga je svo to vrijeme umirala samo u Hrvatskoj i, nešto manje, u sličnim malim i nekultiviranim zemljicama Balkana, izuzimajući Srbiju, gdje je izdavaštvo življe nego ikad. Pritom, smrt knjige najavljivana je s modernizacijskih pozicija, a pionir najave bio je danas već zaboravljeni Neven Antičević, čovjek koji je hrvatsko knjižarstvo gurnuo u propast i pošteno ojadio scenu, koji je svakih nekoliko mjeseci u subotnjem dodatku novina s pozicije gurua hrvatskog izdavaštva i povlaštene figure u tadašnjem lijevom Ministarstvu kulture, najavljivao skoru smrt papirnate knjige i trijumf elektronske. Na kraju su propali samo Antičevićev Algoritam i hrvatsko nakladništvo, dok je civilizirani svijet ostao gdje je i bio, ili je napredovao. Jedno treba uvijek imati na umu kad ti na um padne psovka na račun desnih: hrvatsku kulturu, naročito onu pisanu, uništili su u alkoholnim mahnitanjima lijevi ministri kulture.
Sve i ako hrvatska književnost en gros krepa, ti se ne moraš plašiti, vani te prevode leva-leva. Koje tvoje knjige upravo odbrojavaju do debija na stranim tržištima?
– Nekad sam zazirao od toga da se na domaćem terenu objavljuje što se s mojim knjigama zbiva vani. A onda sam shvatio da je ovdje postalo moderno kreirati stvarnost po mjeri vlastitih neostvarenih želja i ambicija, što onda znači i izmišljati međunarodne uspjehe onih hrvatskih pisaca i spisateljica koji su mili kojekakvim režimima i alternativama. Pa ako je tako, onda ću i ja tebi odgovoriti, ali golom i nerekreiranom istinom. Ove jeseni izlaze bjeloruski prijevod romana “Dvori od oraha” i ruski prijevod romana “Gloria in excelsis”. “Otac” izlazi na ukrajinskom, kao i prilično davna knjiga ratnih eseja “Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu”. U Italiji je upravo objavljen “Willimowski”, a odmah za njim bi, još ove godine, trebala izaći “Ruta Tannenbaum”. Na engleskom bi, u New Yorku, trebale izaći dvije knjige. Pretpostavljam najprije “Rod”, a onda “Inšallah, Madona, inšallah”. Na poljskom izlaze “Doboši noći”. Nešto sam, vjerojatno, i zaboravio. Sve to je, naravno, moguće jer mi je Bog dao sjajne prevoditelje, koji, u to sam duboko uvjeren, katkad moje knjige učine boljim nego što su u izvorniku.
Domovina je sve ono od čega je naš duh sačinjen
Razgovarao Ivica Ivanišević
Slobodna Dalmacija, 25.09.2018.
KaLibar bestiVal, njegovo šesto po redu izdanje, zadarskoj će publici, među ostalim, predstaviti i barem jednu – sa stajališta literarne balistike – neupitnu veličinu. Miljenko Jergović stiže sa svježe otisnutom knjigom, hvaljenom „Selidbom“, a za one koji neće biti u prilici iz prve ruke svjedočiti njegovom razotkrivanju u društvu profesora Tomislava Brleka, domaćina soareje, evo papirnatog nadomjeska književne večeri.
Pisce, onako ugrubo, možemo podijeliti u dvije kategorije. Prvi žele uteći od sebe i svojih, pa izmišljaju nove, drugačije svjetove. Drugi ni ne pomišljaju na bijeg, nego sve svoje priče grade iz nataloženog iskustva. Obje vrste pisanja su autoterapijske. Zašto ti uglavnom biraš drugu opciju?
– Nisam baš siguran u autoterapijsku moć pisanja. Da je tako, hrvatska bi suvremena književnosti bila prepuna zdravih ljudi, ako već ne obiluje dobrim piscima. Ali kada je riječ o izmišljenim i onim drugim, stvarnim svjetovima, rekao bih da su na kraju svih krajeva fiktivni i fikcionalni, dakle izmišljeni, i jedni i drugi. Samo što je jedno izmišljanje ni iz čega, a drugo je rad na stvarnosti ili na nečemu što samo izgleda kao stvarnost. Drugo je, u načelu, mnogo teže, kao što je teže napisati sonet nego pjesmu u prozi. Ja se u posljednjih desetak godina, iz nekih svojih razloga, uglavnom bavim radom na stvarnosti i sa stvarnim likovima, ali sam se prethodno itekako naizmišljao.
Pisati prozu s puno autobiografskih akcenata pretpostavlja i određene rizike. Plašiš li se da bi mogao povrijediti osobe do kojih ti je stalo? Gdje povlačiš crtu u razotkrivanju sebe i svoga svijeta?
– Jedina crta je između onog što je uvjerljivo i onog što je neuvjerljivo. Neupućeni će teško povjerovati: ali stvarnost je, uglavnom, savršeno neuvjerljiva, nevjerojatna, nemaštovita i za književnost neupotrebljiva. Mimo toga granice nema. Ništa nije tako intimno, osjetljivo ili povjerljivo, a da ne bi bilo upotrijebljeno. Svejedno radi li se o meni osobno ili o mojim bližnjim. Uostalom, smisao ovakvog pisanje upravo je u izricanju onoga što ne može ili ne smije biti izrečeno. Osim što i na taj način nastaje samo fikcionalnim tekst, pa lik s imenom i prezimenom moje majke nije isto što je bila moja istoimena pokojna majka, čitatelj nikada neće do kraja povjerovati da je takvo razotkrivanje intime istinito. Podrazumijeva se da se istina čuva, sakriva, drži u ormaru, u sefu, iza dvaput zaključanih vrata.
„Selidba“ se opire svrstavanju u strogu formalnu ladicu. Ona i jest i nije roman, ima u njoj i dnevničkih dionica, i esejistike, i proznih krokija u rinfuzi, i poetskih bljeskova… Kako bi sam odredio svoju novu knjigu?
– Vjerojatno bi najpreciznije bilo reći da je to žanrovski hibridna knjiga. Kao što su žanrovski hibridne i “Otac”, “Rod” i “Sarajevo, plan grada”, ali moja ambicija svakako je da se sve tri knjige, i “Selidba” četvrta, čitaju kao romani. Želio bih čitati takve romane.
Opet se baviš delikatnim međuodnosom između dviju tako srodnih, a opet tako udaljenih riječi kao što su dom i domovina. Kojim se priručnim definicijama tih dvaju pojmova ti služiš?
– Dom je, bit će, tamo gdje stanuješ. A domovina je tamo gdje ti ne ispisuju prijeteće poruke po vratima i poštanskim sandučićima, domovina je tamo odakle te nitko ne tjera. U načelu, dom je prostorna, fizička kategorija, a domovina je, ovako ili onako, fluidna, metafizička, više smještena u vremenu, nego o prostoru. Domovina je, čak i kod nacionalnih romantičara – naravno, govorim o pametnim ljudima i dobrim umjetnicima, a ne nacionalističkim budalama – u sjećanju, u uspomeni, a ne na određenom prostoru. Domovina je sve ono od čega je naš duh sačinjen.
Prestao si biti Sarajlijom, ali nisi uspio postati Zagrepčaninom. Je li ti u međuvremenu postalo svejedno gdje živiš?
– Nikad mi to neće biti svejedno, niti sam ikad poželio da mi bude svejedno. Nisam imao ambiciju da postanem nešto drugo. Iz perspektive pisca, ali i dezangažiranog promatrača svijeta oko sebe, idealno je biti stranac. Postoje dvije vrste kozmopolitizma: svuda se osjećati kao kod kuće ili nigdje se ne osjećati kao kod kuće. Prvi mi je oblik krajnje odbojan, drugi mi je prirođen. Kažeš da sam nekad bio Sarajlija, i u pravu si, bio sam. Ali ni tada kad sam to bio, nisam se tako osjećao. Sarajlija sam samo u prošlosti.
A je li ti svejedno gdje ćeš umrijeti? Pitam te zato što si nedavno skovao divnu sintagmu „rodno groblje“.
– Pa ako već moram umrijeti, onda mi je svejedno. Ali naravno da postoji rodno groblje. I tu smo, opet, kod pojma domovine. Ivo Andrić, koji je zasigurno naš najpouzdaniji svjedok na Zemlji, napisao je, i to usput, u jednoj od svojih legendarnih sveski, teka, bilježnica, da je groblje jedina naša otadžbina. I to, ako smijem pridometnuti, baš ono rodno groblje, gdje su imena onih s kojima si u bliskom i živom odnosu, bez obzira na to što su mrtvi. A pritom ti nisu ni ćaća, ni mater, ni baba i dida, naprosto neki tvoji ljudi.
Zadnjih nekoliko godina u tvome privatnom zemljopisu važno mjesto imaju poljski toponimi. Tamo si, uostalom, objavio jednu knjigu („Willimowski“) prije negoli u Hrvatskoj. Što te veže s tom zemljom? Osim, naravno, Hrvatima tako familijarne atmosfere tamjanom okađenog desnila.
– Veže me kultura, poljska književnost, pjesništvo, film, slikarstvo, muzika, veličanstveni grafički dizajn, vežu me urbani krajolici, fasade poljskih gradova na kojima se bolje i tačnije prepoznaju moji zavičaji nego na fasadama hrvatskih i bosanskih gradova. A onda me za Poljsku veže strašna i nesretna poljska sudbina, zbrisani židovski svjetovi i to ledeno poljsko katolištvo, uronjeno u neke žive, vrlo imaginativne i stare duše. A što se tiče tog, kako kažeš tamjanom okađenog desnila, tek je tu Poljska s Hrvatskom neusporediva. To je iz naše perspektive tako velika, živa i raznorodna kultura da ni njezine pobude, reakcije i načini razumijevanja stvarnosti s Hrvatskom, kao ni s drugim sitnim balkanskim i pribalkanskim zemljama nemaju nikakve, ali baš nikakve veze. Ta je kultura četrdeset i pet godina živjela u otporu prema sovjetskoj okupaciji, razvijala se rasla i stvarala svoja velika djela, pa se tako i danas razvija, raste i rađa plodovima pod desnom klerikalnom vlašću. Ali u Poljskoj ništa nije jednoznačno, ništa nije monolitno. Pa tamo je i Crkva pluralna, tamo i u Crkvi postoje vrlo ozbiljni i glasni protivnici totalitarizma, desnila, šovinizma, tamo postoje katolički tjednici koji se žestoko bore protiv takve vlasti. I kako to onda možeš na bilo koji način uspoređivati s Hrvatskom? Pa Poljska je zemlja s petero književnih nobelovaca, a Hrvatska ne samo što nema nijednog, nego ga nikada neće ni imati. I uopće nije problem što ga neće i ne može imati, nego živi u nekoj zastrašujućoj iluziji vlastite važnosti i veličine. U autopercepciji Poljaka Poljska je dramatično manja nego što je Hrvatska u autopercepciji Hrvata. A ako to sve primjećuješ kažu ti da si prljavi Bosanac, Jugoslavenčina koja mrzi sve hrvatsko i koju treba zatjerati preko granice. Usporedba između Poljske i Hrvatske je, dragi moj Ivaniševiću, ravna usporedbi između Chopina i Thompsona. Uostalom, znaš li koji je naziv varšavske zračne luke?
Da, zove se po skladatelju, a ne po generalu. Ali pustimo Poljake i sletimo u Hrvatsku. U Zadar stižeš kao festivalski gost. Nervira li te pomalo činjenica da danas u Hrvatskoj ima više festivala od izdavača, te da se sudbina naše pismenosti oslanja na štake usmenosti?
– Festivali simuliraju živost grobalja hrvatske kulture i umjetnosti. Kada govorimo o književnosti, u najširem smislu riječi, tada ih ima dramatičnije više nego ozbiljnih izdavača. Ali nisi u pravu da se naša pismenost oslanja na štake usmenosti, jer bi u tom slučaju Hrvati barem govorili lijepim i bogatim hrvatskim jezikom, onako kako su tim jezikom krajem devetnaestog stoljeća govorili nepismeni lički, dalmatinski ili hercegovački seljaci, i kojim se još uvijek, možda, govori u selima oko Imotskog. Ali kako je nestalo ozbiljnih novina, onih s više teksta nego slike, kako je zavladala digitalna era, čiji je službeni jezik indijanski engleski, i kako se hrvatske intelektualne elite ponose time što ništa ne čitaju, a ako slučajno čitaju, onda na engleskom čitaju, tako se u hrvatskim gradovima govori sve lošijim, siromašnijim i nemuštijim jezikom. A kojim se jezikom govori na festivalima? Pa, čini mi se, i tamo sve češće – engleskim. Ili se riče, kokodače i mekeće na iskvarenom materinjem.
Prije malo više od godinu dana svi su govorili o skoroj smrti knjige i izdavaštva na ovim prostorima. Danas ne govori nitko, premda nisam primijetio da se situacija imalo popravila. Jesmo li, dakle, već umrli?
– Knjiga je svo to vrijeme umirala samo u Hrvatskoj i, nešto manje, u sličnim malim i nekultiviranim zemljicama Balkana, izuzimajući Srbiju, gdje je izdavaštvo življe nego ikad. Pritom, smrt knjige najavljivana je s modernizacijskih pozicija, a pionir najave bio je danas već zaboravljeni Neven Antičević, čovjek koji je hrvatsko knjižarstvo gurnuo u propast i pošteno ojadio scenu, koji je svakih nekoliko mjeseci u subotnjem dodatku novina s pozicije gurua hrvatskog izdavaštva i povlaštene figure u tadašnjem lijevom Ministarstvu kulture, najavljivao skoru smrt papirnate knjige i trijumf elektronske. Na kraju su propali samo Antičevićev Algoritam i hrvatsko nakladništvo, dok je civilizirani svijet ostao gdje je i bio, ili je napredovao. Jedno treba uvijek imati na umu kad ti na um padne psovka na račun desnih: hrvatsku kulturu, naročito onu pisanu, uništili su u alkoholnim mahnitanjima lijevi ministri kulture.
Sve i ako hrvatska književnost en gros krepa, ti se ne moraš plašiti, vani te prevode leva-leva. Koje tvoje knjige upravo odbrojavaju do debija na stranim tržištima?
– Nekad sam zazirao od toga da se na domaćem terenu objavljuje što se s mojim knjigama zbiva vani. A onda sam shvatio da je ovdje postalo moderno kreirati stvarnost po mjeri vlastitih neostvarenih želja i ambicija, što onda znači i izmišljati međunarodne uspjehe onih hrvatskih pisaca i spisateljica koji su mili kojekakvim režimima i alternativama. Pa ako je tako, onda ću i ja tebi odgovoriti, ali golom i nerekreiranom istinom. Ove jeseni izlaze bjeloruski prijevod romana “Dvori od oraha” i ruski prijevod romana “Gloria in excelsis”. “Otac” izlazi na ukrajinskom, kao i prilično davna knjiga ratnih eseja “Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu”. U Italiji je upravo objavljen “Willimowski”, a odmah za njim bi, još ove godine, trebala izaći “Ruta Tannenbaum”. Na engleskom bi, u New Yorku, trebale izaći dvije knjige. Pretpostavljam najprije “Rod”, a onda “Inšallah, Madona, inšallah”. Na poljskom izlaze “Doboši noći”. Nešto sam, vjerojatno, i zaboravio. Sve to je, naravno, moguće jer mi je Bog dao sjajne prevoditelje, koji, u to sam duboko uvjeren, katkad moje knjige učine boljim nego što su u izvorniku.