Pokriven debelim jorganom preko glave, Davor je u jednoj ruci držao baterijsku lampu, a u drugoj časopis „ITD“. Bio je to jedini način da ostane budan duže od jedanaest sati, što je predstavljalo krajnju granicu koju je otac tolerirao. Mada je položaj izgledao krajnje nespretno za listanje, Davor je već bio dobrano izvježban.
Listao je stoga prilično brzo, želeći što prije doći do rubrike „One stvari“, koja je i bila glavni razlog zbog kojeg je kupovao „ITD“. Na naslovnici je odmah uočio fotografiju kompletne figure razodjevene, bujne plavuše. Neodoljivo ga je podsjećala na Anu Siladić, profesoricu za kojom je ludovao cijeli muški dio razreda kao i dobar dio nastavničkog kolektiva. Iako je već počeo osjećati toplinu u preponama, nije mogao ne primijetiti članak koji ga se kao glazbenika, člana mladog benda u zamahu, morao ticati. Preko dvije stranice kočoperio se naslov: „Gitarijada u Kiseljaku“.
U prvi mah pomislio je kako se radi o natjecanju mladih gitarističkih nada, koje po glazbenim školama sviraju etide i sonatine na plastičnim žicama, u kojima je gledao neku nižu vrstu gitarista, kojima nije dano da se okušaju u svijetu električne glazbe. Nezainteresiran, već je gotovo okrenuo list, kada mu je u oči upao podnaslov: „Pop & rock spektakl na 220 V“. Istog trenutka zaboravio je na toplinu u preponama i počeo čitati članak.
Mladi u malom bosanskohercegovačkom gradiću Kiseljaku organizirali su natjecanje demo-bendova svoga kraja. Složili su pojačala i instrumente na pozornicu i pustili zainteresirane bendove da odsviraju po dvije pjesme. Na kraju je žiri proglasio pobjednika natjecanja, a posebnu nagradu dodjeljivala je i publika. Pobjednici su dobili pehare te, očito, svoje mjesto u medijskom prostoru. Što se tiče propozicija, one su bile dosta fleksibilne. Mogli su sudjelovati svi bendovi koji još nemaju izdanu ploču, pod uvjetom da sviraju autorske pjesme. U tom smislu bend „Crveno i crno“, u kojem je svirao s najboljim prijateljem Markom, bio je potpuno kompatibilan. Počeo je maštati o nemogućem. Ako može u Kiseljaku, može i kod nas, rekao je sam sebi.
Svom bendu nije vidio ravnog u gradu i okolici, pa je već počeo razmišljati ne samo o tome da oni organiziraju svoju gitarijadu, već i o repertoaru koji bi izvodili, te naravno o pobjedi na natjecanju. Posebno mjesto u tim maštarijama o pobjedi imala je njegova tajna, razredna ljubav Bojana, koja je trebala biti u gledalištu, zaljubljeno gledati u njega dok pjeva i nakon pobjede mu se potpuno predati u nekom od gradskih parkova. Držeći u jednoj ruci „ITD“ a u drugoj baterijsku lampu, maštajući o divljem, pobjedničkom seksu, Davor je zaspao shrvan umorom i lavinom emocija koja ga je pregazila pod debelim jorganom marke „Vuna“.
studenog 1989., 7 dana prije Gitarijade
Ušavši u „općinu“, Marko i Davor su pozdravili portira, ali pomoć u snalaženju više nisu trebali. Znali su već da se Odsjek za društvene djelatnosti mladih nalazi u suterenskom dijelu zgrade. Nadali su se da je Crni u kancelariji.
Kada si pokucali, začuli su jedan lijepi „daaa“ koji je pripadao mladoj, ženskoj osobi. Marko je otvorio vrata i dečki su ušli. Za stolom je sjedila mlada, zgodna djevojka, ne starija od trideset godina i upitala:
– Izvolite, što ste trebali?
Dečki su se zbunjeno pogledali.
– Ispričavam se, mislim da smo pogriješili. Mi smo trebali gospodina Crnkovića. Crnog – ubacivanjem nadimka Marko je želio stvoriti dojam kako je s Crnkovićem gotovo prijatelj.
– Ne, niste pogriješili. Ja sam njegova nova tajnica. Đurđica. Milka je prošli tjedan otišla u penziju. Recite, imali ste dogovoreno?
– Da, rekao je da dođemo u deset – ispalio je kao iz topa Marko, evidentno zadovoljan kadrovskim promjenama u Odsjeku za društvene djelatnosti mladih.
– Oooo, skojevci naši, pa gdje ste, kojim dobrom? – Crnković je već poznavao dečke, pogotovo Marka koji je, kao primarni kontakt između struktura vlasti i neformalne skupine mladih koja je organizirala gitarijadu, već nekoliko puta bio kod njega.
– Evo nas po dogovoru – odgovorio je Marko – Doveo sam i kolegu.
Crni ih je smjestio za mali, konferencijski stol, uzeo notes i naručio im kave. Na ponuđeni pelinkovac odgovorili su negativno, pravdajući se kako je još jutro.
– Nije vam valjda jutro, u deset sati? Osim ako se noćas niste baš naspavali?
Marko i Davor su se zbunjeno nasmiješili.
– Naspavali smo se – oprezno je rekao Davor.
– Dobro je ako je tako. Onda vi niste od onih što nam prave probleme?
– Od kojih? – kao iz topa bubnuo je Marko.
– Ne pravi se lud. Mislio sam na ove što hodaju gradom u crnim košuljama, čuli ste valjda za to?
– A to… Jesmo, čuli smo, ali nemamo vam mi pojma o tome. Mi smo došli zbog gitarijade.
– Jasno, jasno – govorio je Crni dok je listao notes, tražeći bilješke o odrađenim aktivnostima. – Znači ovako: bendove smo sve pozvali. Poslali smo depešu u Osijek, Našice, Brod, Požegu, Donji Miholjac, Đurdan, Fešk, Viroviticu, Orahovicu, Daruvar, Pakrac i Lipik…
Davor je lagano zazviždao.
– Jesmo, jesmo – Crni je tražio pravu stranicu u notesu – Ali nije samo to. Već imamo i dva odgovora. Dolaze vam čak i iz Osijeka. Neki Branersi…
Davor i Marko su se pogledali. Iako im je bilo drago što njihova ideja polako izlazi iz uskih, lokalnih okvira, pobjeda na gitarijadi nije im se nikada činila nedostižnijom.
– Nego, kako se vi uopće zovete? Mislim, ta vaša grupa?
– „Crveno i crno“ – spremno je odgovorio Davor.
Crni je lagano namrštio obrve, otpuhnuo dim iz cigarete i šutio nekoliko sekundi.
– Kino-dvorana vam je rezervirana. Andrija će vam postaviti plakate pored svojih, to sam dogovorio. Samo se javite u gradsku tiskaru, recite da sam vas ja poslao. Neka vam naprave deset komada. Ono što ne ide na kino, već ćete nekako polijepiti po gradu.
– Naravno, naravno, nema nikakvih problema. Vrlo ljubazno od vas – izdeklamirao je Marko.
– To vam je uglavnom to. Nemojte previše dizati larmu oko toga, vidite kakva je situacija. Vidimo se!
Davor i Marko su pozdravili prvo Crnog a zatim i Đurđicu. Izašli su iz zgrade na lijep dan okupan suncem.
***
Nakon posjete gradskoj tiskari, Marko je svratio kući i uzeo iz očevog priručnog bifea jednu bocu vinjaka. Omotao ju je novinskim papirom i stavio u školsku torbu. Dečki su zatim požurili do osnovne škole, kako bi prije kraja dopodnevne smjene uhvatili Krešu, svog starog profesora likovnog. Krešo je volio slikati, ali je još više volio kada to ne mora činiti suha grla. U stvari, nitko ga nikada i nije vidio da slika potpuno trijezan. Znajući za tu njegovu slabost, Marko je odlučio trampiti bocu očevog vinjaka za oslikani pano koji bi postavili u samom centru gradića. Krešo je, naime, bio osoba koja je u pravilu radila velike, luksuzne reklame za sva važnija gradska događanja.
Zadatak koji je profesor Krešo dobio od svojih bivših pitomaca bio je izuzetno jednostavan. Trebalo je na srediti plakata napisati „Gitarijada ’89“, a ispod toga, nekako poravnato, dodati datum, sat i mjesto održavanja. Kako je Krešo bio krajnje nepouzdan poslovni partner, dečki su se odlučili muvati po školi sve dok posao ne bude zgotovljen. Svako prolongiranje značilo bi ulazak u spiralu Krešinih isprika i donošenja novih boca. Dok je Krešo ispisivao plakat, sjeli su na stepenice ispred ulaza i gledali osmašice koje su upravo izlazile s nastave.
– Ustaj! – nakon točno sat vremena drmnuo je Davor Marka – Idemo vidjeti što je napravio.
Kada su ušli u kabinet, vidjeli su na stolu polupraznu bocu vinjaka i Krešu kako dremucka zavaljen u stolicu. Srećom, pano je bio dovršen. Na lijepoj, snježnobijeloj podlozi, plavim slovima bio je napisan datum i sat održavanja gitarijade, kao i informacija da se održava u kino-dvorani. Crvenim je pak slovima ispod toga pisalo:
GITERIJADA ’89
Davor isprva nije primijetio tipfeler. Međutim, kada se Marko uhvatio za glavu, i njemu je postalo jasno da je Krešo vinjak načeo i prije nego je započeo posao za koji je bio plaćen. Laganim drmusanjem su ga probudili i oprezno ukazali na pogrešku:
– Jebiga dečki, ja vam više nemam uljane.
Rekavši to, Krešo je nastavio spavati. Dečki su se ogledavali po sobi. Marko, nešto vičniji slikarstvu od Davora, prvi je spazio tempere.
– Ovim ćemo popraviti!
Nakon nekoliko minuta, uz malo bijele i crvene tempere, slovo „E“ bilo je prepravljeno u slovo „A“, dok je pola sata kasnije pano već bio postavljen u strogom centru grada.
studenog 1989., dan uoči Gitarijade
Osim standardnih zafrkancija dok su svirali „Malenu“, pjesmu koju je Davor posvetio Bojani, ali ju iz samorazumljivih razloga nije mogao nazvati tim imenom, proba je protekla mirno. Gitarijada je bila svega jednu noć daleko, i prostor za neke veće promjene ili zahvate u aranžmanima nije postojao. Poslije probe svratili su na piće u „Mliječni“ gdje je Marko davao posljednje organizacijske upute.
– Više manje svi će početi dolaziti oko šest. Tada kreće tonska proba, a svirka kreće u osam. Bilo bi najbolje da mi tonsku odradimo ranije. Nađemo se u pet u kinu?
– Ne znam da li ću moći baš u pet… – po običaju se izmotavao bubnjar Ćelavi.
– Daj, ne seri. U pet se nađemo u kinu i gotovo – Davor je pomalo gubio strpljenje. Bio je to njihov nastup života.
– Dobro, doći ću…
– Je l’ svi znaju gdje je kino? Mislim, ti što dolaze iz Osijeka? – upitao je Davor Marka.
– Znaju – odgovorio je ovaj suvereno – Crni im je poslao u dopisu. Dao je moj telefon i adresu, ako negdje zapnu. To je i tako blizu kina.
– Onda dečki – Davor je podigao u zrak čašicu s pelinkovcem – Za pobjedu!
– Za pobjedu! – povikali su svi i muški se kucnuli. Osjećali su da nazad više nema. Osim najavljenih gostiju, sutra se gitare ukrštavaju i sa svim gradskim bendovima: „Paragrafom“, „Grozomorom“ i „Gradom bez kanalizacije“. Pa kako kome bude!
– Počinje – Ćelavi je pokretima ruke po zraku sugerirao da počinje padati kiša.
Dečki su se brzo pokupili u malu unutrašnjost „Mliječnog“, a konobar je krenuo zatvarati onih nekoliko suncobrana na terasi.
***
Dok su prelazili trg vraćajući se nakon obilnog pljuska kući, Davor i Marko su još jednom stali baciti oko na pano u centru. Željeli su još ovu večer upijati atmosferu gitarijade, događaja koji dolazi. Kao da su osjećali da postoji mogućnost da sutra stvari i ne budu više tako ružičaste…
Kada su stali pred pano, Davor je mislio da će istog trenutka proplakati. Marko je bio sličnog raspoloženja, ali je uvijek reagirao brže:
– Konjina! – rekao je – Idiot!
Nekome tko bi sa strane gledao njih dvojicu ne bi moglo biti jasno na koga se ove uvrede odnose. Međutim, Davoru je bilo kristalno jasno da Marko misli na Krešu. Naime, kada je Marko temperom ispravljao Krešin tipfeler na originalnom tekstu panoa, nije vodio računa o mogućim oborinama, kojih je u ovo doba godine znalo biti. Tako je obilna kiša koja se ispadala u manje od pola sata dobrano isprala temperu kojom je Marko slovo „E“ prepravio u „A“. Osim što je pano poprimio svoj izvorni izgled, s faličnim natpisom „GITERIJADA ’89“, bio je i dodatno umrljan od tempere koja se razlila.
– Idemo kući – uzdahnuo je Davor – Sada je ionako sve gotovo.
studenog 1989., dan Gitarijade
Čim je otvorio oči, Davor je skočio iz kreveta. Dan gitarijade je osvanuo, iako ni on sam nije bio siguran je li to dobro. Znao je da do večeras ima pravo živjeti u slatkom iščekivanju pobjede. Međutim, nakon što budu proglašeni pobjednici, to slatko iščekivanje može se pretvoriti u noćnu moru. Od svih neželjenih scenarija, najviše ga je mučio onaj da njegov bend bude plasiran iza „Paragrafa“, benda u kojem su svirali dečki iz susjednog razreda.
Nakon što se na brzinu spremio, otišao je do Marka. Dogovor je bio da se nađu kod njega i da prođu kroz „konferansu“, koju je trebala govoriti Spomenka, kolegica iz razreda. Osim toga, imali su kompletan popis bendova, te su željeli zajedno složiti redoslijed nastupanja koji bi njima, kao domaćinima, išao u prilog. Svakako, planirali su da „Crveno i crno“ sviraju zadnji, te da prvo izvedu „Malenu“, a tek onda pjesmu za koju su smatrali da je predodređena za pobjedu – „Veliku ljubav“. Sve to planirali su dovršiti do pet sati, kada su se namjeravali naći s dečkima na tonskoj probi. Drugi bendovi su s tonskom probom trebali početi sat kasnije. Međutim, njihov perfektan plan ipak nije uzeo u obzir sve moguće scenarije.
***
Ubrzani vlak iz Osijeka zaustavio se na peronu s tek nekoliko minuta kašnjenja. Bilo je točno 13,24 kada je Meho, polivalentni željeznički službenik, izašao na peron kako bi ga dočekao. Nakon što su svi putnici izašli, dao je strojovođi dao znak da može krenuti, i vlak je nakon nekoliko minuta nestao u pitomoj slavonskoj ravnici. Meho je taman krenuo prema kolodvorskoj zgradi, kada je začuo neku buku.
– Pusti meeee! – derao se neki mladić.
Dvojica prijatelja su ga nosila preko pruge, dok je treći kaskao za njima s dvije gitare u rukama. Izašli su iz vlaka na krivu stranu, pa su morali prijeći preko pruge kako bi došli do kolodvorske zgrade. S obzirom da su peroni bili znatno izdignuti iznad kolosijeka, a na kolodvoru nije bilo pothodnika, pothvat je bio prilično zahtjevan. Baš kada se činilo da bi sve ipak moglo proteći u najboljem redu, mladić se presavio u struku i izbljuvao. Dvojica prijatelja su ga s gađenjem pustila, pa je mladić pao preko željezničkih pragova na leđa.
– Što to radite?! Mičite se s pruge! – skočio je Meho pomoći mladićima.
– Pusti ga! – jedan od njih prepriječio je Mehi put – Neka se sam ustane.
– Uskoro će vlak… – molećivim glasom Meho je pokušao ishodovati dozvolu za pomoć, ali je u tom trenutku mladić uspio ustati i uspeti se na peron, gdje se opet izvalio na leđa. Meho je ponovno upozorio mladiće:
– Dečki, mičite se s perona ili ću zvati miliciju.
– Zovi koga hoćeš – izderao se jedan mladić, očito prirodni vođa grupe – All cops are bastards!
U tom trenutku osjetio je ruku na ramenu. Policajac, koji je izašao iz kolodvorske zgrade čim je čuo larmu, prišao im je nečujno s leđa:
– Jesi siguran?
Mladić se okrenuo i pogledao policajca. Trebalo mu je nekoliko sekundi da odgovori:
– Ne znam… Nisam.
– I bolje da nisi. Idemo momci, lične na sunce.
Kada im je pokupio dokumente, poveo ih je do kolodvorske zgrade. Odande je telefonom iz Mehinog ureda provjeravao podatke, zapovjedivši dečkima da mirno sjede u čekaonici. Vratio se nakon nekoliko minuta.
– Dokumenti su u redu. Šta radite ovdje?
Vođa se oglasio:
– Sviramo večeras na gitarijadi. Mi smo „Blade runnersi“ iz Osijeka.
Policajac nije bio impresioniran. Za gitarijadu je, doduše, čuo, ali nije znao nikakve detalje. Šutio je.
– Tonska proba je večeras u šest – nastavio je mladić, očito frontmen benda – Došli smo ranije jer poslije nemamo vlaka. Pokušat ćemo se javiti Marku. On nam je kontakt.
Policajac je vratio svakome od njih osobnu. Frontmen je bio zadnji na redu.
– Šta si to napravio s licem? – policajac je ovo upitao gledajući s gađenjem naslage šminke na mladićevu licu.
– To mi je za nastup. – odgovor je bio bojažljiv – Ja sam pjevač.
Policajac je još jednom pogledao u osobnu iskaznicu, pa u mladića.
– Sad me slušaj dobro, Stjepane – frontmen je bio manji od makovog zrna – Prvo, o tome kakav si ti pjevač, ne smijem ni misliti. Drugo, iz ovih stopa ćete prestat’ lokat’. I treće, čujem li ja danas za bilo kak’u pizdariju, ti si prvi kojeg hapsimo. Je l’ to jasno?
– Ja… jasno je – iako je bio buntovnik koji je prezirao strukture vlasti, Stjepan se ipak malo štrecnuo na spomen hapšenja.
Šamar je uslijedio gotovo odmah. Policajac se zatim unio u lice zbunjenom i uplašenom Stjepanu i rekao:
– A sad m’rš odavde!
***
Petnaestak minuta kasnije kompletna postava „Blade runnersa“ stajala je pred vratima stana u stambenoj trokatnici ispod Pošte. Ovaj orijentir dao im je Marko za eventualne hitne slučajeve. Stjepan je pritisnuo zvonce. Neko vrijeme su osluškivali, a onda je Stjepan ponovio istu stvar s nešto produženim trajanjem. Vrata im je otvorio čovjek srednjih godina, razbarušene kose i podbuo od spavanja.
– Dobar dan! – pozdravio je Stjepan – Tražimo Marka.
Čovjek je poskočio od iznenađenja. Stjepanovo lice bilo je išarano svim mogućim bojama, od kojih je najuočljivija bila crna, koja je simbolizirala povez preko očiju. Trag policajčevog dlana bio je pak vidljiv na lijevoj strani lica.
Markov otac se vratio u unutrašnjost stana izderavši se pri tome:
– Markoooo! Ovi tebe trebaju.
Marko je izašao iz sobe u kojoj je radio na konferansi s Davorom, nadajući se da je barem jednom Ćelavi stigao na vrijeme, pa čak i ranije. Ugledavši nepoznatu četvorku na vratima, malo se lecnuo.
– Bok lega! Mi smo „Blade runnersi“.
Marka je oblio hladan znoj. Osim Stjepanovog lica, koje je izgledalo zastrašujuće, bilo je evidentno kako je barem jedan član benda prilično pijan. U malom stanu u kojem je živio Marko, četvorica neznanaca u takvom stanju značila su elementarnu nepogodu. Pustio ih je stoga unutra, ali ih je odmah preusmjerio u kuhinju.
– Sjednite malo. Sad ćemo mi. Slobodno se poslužite – pokazao je rukom na tacnu sa sendvičima, koje su on i Davor spremili za goste koji dolaze izvan grada.
Konferansa je bila dovršena ekspresno, pri čemu su izostavili barem trećinu teksta koji su planirali staviti unutra. Marku je bilo bitno samo što prije otići, prije nego se „Blade runnersi“ u stilu Rolling Stonesa ne raspojasaju po njegovu stanu. Osim toga, stari se vratio u horizontalni položaj na trosjedu, ali svaki se čas mogao probuditi i poželjeti skuhati kavu u kuhinji. Požurivao je Davora da se spremi, nakon čega su otišli do kuhinje pokupiti goste.
– Lega! – rekao je najpijaniji mladić – Ovakve sendviče mi stara pravi kad se naljuti na mene.
– Daj ne seri! – frontmen Stjepan je očito zapamtio da mu je policajac povjerio brigu o cijeloj ovoj grupi uz isplaćeni šamar kapare – Idemo!
***
Nakon tonske probe, Davora je zapalo da dočeka i smjesti stručni žiri. Naime, u kino dvorani u prodaju i slobodnu podjelu je pušten samo parter, dok je pristup balkonu iz nepoznatih razloga bio zabranjen. Tako je dogovoreno da će žiri svoj posao obavljati sjedeći u prvom redu balkona, kako bi imali najbolji pogled na mlade gitarističke nade.
U žiriju je bilo šaroliko društvo, a kao potencijalnu prednost, Davor je vidio to što je u zadnji čas otkazala profesorica iz osnovne škole, te je u žiri upao profesor Milas, njihov razrednik. U ovome je Davor vidio neku providnost, neki znak upućen od gore, nešto što je trebalo ipak donijeti pozitivan ishod te večeri. Članovi žirija su se smjestili i „Gitarijada ’89“ je mogla početi.
Čast da otvore program i prvi nastupe Davor i Marko su dali „Paragrafu“. Znali su da će im kao prvima biti najteže, jer probijaju led, te da će do glasanja publika već zaboraviti tko je na početku svirao. Tijekom nastupa, Davor je vidio neko komešanje među članovima žirija, ali je smatrao da je to razmjena mišljenja i argumenata koji se tiču same izvedbe koju je „Paragraf“ ponudio. Zatim su na scenu stupili „Blade runnersi“.
Kako su se u međuvremenu do kino dvorane dovukli još neki bendovi iz Osijeka, koje je pratio i određeni broj obožavatelja, stvoren je jedan relativno zatvoreni krug ljudi koji se cijelu tonsku probu držao zajedno. Prije početka programa, zauzeli su prva dva reda partera, tako da su „Blade runnersi“ imali značajnu podršku gledateljstva uz samu binu. Ohrabren dolaskom svojih Osječana, frontmen Stjepan je zaboravio na policijsku prijetnju, te je i sam popio nekoliko piva. To mu je dalo dodatnu energiju za nastup. Čim je izašao na binu, uzeo je mikrofon i počeo se derati:
– Hey ho, let’s go! Hey ho, let’s go!
Ekipa iz prvog reda ustala je kao po komandi. Oni očigledno nisu bili dobri Titovi omladinci. Okrenuli su se prema kino-dvorani i, uz gestikuliranje rukama i skakanje, počeli urlikati:
– Hey ho, let’s go! Hey ho, let’s go!
Žile po vratovima su im poiskakale, a oči su im bile izbečene i krvave. Na sve to su se nadovezali dečki na sceni, koji su počeli prašiti žestoki punk na tek djelomično naštimanim gitarama. Nevelika kino-dvorana bila je istog trena ispunjena nepodnošljivom bukom.
Ako je nakon nastupa „Paragrafa“ bilo moguće reakciju žirija protumačiti kao komešanje i razmjenu mišljenja odnosno argumenata, ovaj put nikakve dvojbe nije bilo. Svi članovi žirija, osim Davorovog razrednika profesora Milasa, demonstrativno su ustali i odlučno krenuli prema izlazu. Predvodio ih je mladi i nadobudni predsjednik žirija, koji nije mogao podnijeti buku koju su proizvodili „Blade runnersi“. On je očekivao da će čuti mlade virtuoze na plastičnim žicama u komornoj atmosferi. Razrednik Milas je neko vrijeme ostao sjediti, ali je zatim i on krenuo za kolegama. Davor je, primijetivši to, otišao do predvorja, ne bi li pokušao barem malo primiriti situaciju. Uspio je doći do njih upravo kada je Milas šireći ruke molećivo rekao:
– Pa dobro ljudi, obećali smo djeci…
Predsjednik je gestikulirao, odlazio i vraćao se nekoliko puta, ali je na kraju ipak popustio. Članovi žirija su se vratili na svoja mjesta.
***
Nastup benda „Crveno i crno“ došao je nešto ranije nego su dečki planirali. Naime, „Grad bez kanalizacije“, koji je tonsku probu uspio odraditi bez pjevača koji se misteriozno nije pojavio, na kraju je ipak otkazao nastup. Tonska proba je jedno, ali na glavni nastup ipak nisu mogli bez prvog vokala!
„Malena“ je zazvučala katastrofalno nakon nastupa žestokih bendova iz Osijeka, Donjeg Miholjca i Valpova. Naime, pjesma je počinjala jednostavnim udaranjem h-mola, nakon čega je Davor zapjevao:
Ja te volim, malena nemam puno da ti dam ali ti voljeti me možeš ovakvog kakav sam
Osječki hard-core muzičari su se na ove stihove počeli smješkati, a prava salva smijeha prolomila se prvim redovima kada je otpjevao drugu strofu:
Da li želiš, malena u život da krenemo skupa za te živim i za tebe dišem za te moje srce lupa
Zbunjen smijehom publike iz prvih redova, Davor je čak uspio zaboraviti tekst refrena. Prva pjesma benda „Crveno i crno“ bila je izvedena ispod svih očekivanja. Bio je to pravi debakl! Dojam je, doduše, popravila „Velika ljubav“, koju je Marko otpjevao prilično suvereno i bez zadrške. Jedina nezgoda dogodila se na samom početku. Kako je pjesma bila pisana u otrcanoj i ispjevanoj harmonijskoj shemi C-a-F-G, te kako se dečki nisu potrudili osmisliti nikakav prepoznatljiv uvod, ekipa iz prvih redova prepoznala je u njihovoj melodiji nešto sasvim drugo. Tako je publika, dok su Marko i dečki marljivo svirali uvod, počela glasno pjevati tekst pjesme „Perač prozora“, uz iritantno pljeskanje i ljuljanje u laganom ritmu. Time su nehotično dali dečkima do znanja da je to što sviraju čisti plagijat!
Iako je njegova pjesma bila izvedena katastrofalno, Davor je bio zadovoljan. Bojana je izgledala zadivljeno, uspio je uhvatiti jedan njen pogled, i to baš u prvim trenutcima pjesme, kada je izgovarao tekst „ja te volim, malena“. Smatrao je da si je time osigurao povlašteni status, što bi u konačnici moglo značiti konkretizaciju svih njegovih želja i maštarija, i to bez kompromisa, još iste večeri.
Kada su, kao posljednji te večeri, dečki iz benda „Crveno i crno“ sišli s bine, osim njih odahnuo je i žiri. Tortura bukom je završila, te je preostalo još samo zbrojiti glasove, podijeliti nagrade i eventualno poslušati pobjedničku pjesmu. Dok je žiri žirirao, publika je na svojim ulaznicama ispisivala favorite, a zatim papiriće ubacivala u improvizirane glasačke kutije.
Kada je, nakon pola sata napetog iščekivanja, objavljeno da su prvu nagradu žirija, baš kao i prvu nagradu publike, dobili dečki iz benda „Crveno i crno“, Davor je skočio Marku u zagrljaj. Trenutak kasnije, dvoranom se prolomio huk. Apsolutno svi iz prva dva reda su ustali i skandiranjem izrekli svoje mišljenje o rezultatu gitarijade:
– Ovo je namještaljka! Ovo je namještaljka!
Bez obzira što namještaljke nije bilo, Davor se osjećao jadno. Osjećao je da im ta pobjeda ne pripada, barem ne tako nadmoćna. Znao je da su pobijedili ne zato što su najbolji, nego zato što su bili domaćini. Ali opet, pobjedi se ne treba gledati u zube, razmišljao je. Malo ohrabren takvim mislima, krenuo je na after-party. Na izlazu iz kina sreo je Bojanu.
– Bio si odličan – rekla mu je. Nakon toga mu je u obraz utisnula vreli, mokri poljubac.
Kada je poslije hodao prema stanu, Davoru se učinilo da je poljubac trajao vječno, a opet, kao da se nije ni dogodio.
studenog 1989., dan poslije Gitarijade
Jutro nakon pobjede bilo je slatko. Davoru je bilo tim ljepše, jer je na obrazu još uvijek osjećao Bojanine usne. Ustao je pun elana, želeći se što prije dovući do grada i sresti ju. Nije bilo govora o tome da upita „koliko je sati?“, ili neko slično, glupo pitanje, kakva je inače postavljao kada se sretao s djevojkama. Njihova veza zapečaćena je sinoćnjim poljupcem, a to je značilo i potpunu promjenu retorike.
Ušao je u kuhinju nešto na brzinu pojesti. Otac i majka već su sjedili za stolom i pili kavu. Kuhinja je bila puna cigaretnog dima, ali začudo, majka nije ništa prigovarala.
– Sjedi – rekao mu je otac blago.
Tek tada je Davor primijetio da je majka opet plakala.
– Sine – primila ga je za ruku – Tata i ja smo se dogovorili. Preselit ćemo u Zagreb.
Davor se osjećao kao čavao kojem na glavu pada teški čekić, koji ga zakucava u drvo, polako, temeljito, nezaustavljivo, do kraja… Postepeno je zbunjenost zamijenio paničan strah, koji je na kraju prešao u ljutnju.
– Kako ste to mogli dogovoriti bez mene?!
Majka je pogledala oca. Počela je govoriti plačnim glasom:
– Vjeruj mi, tako je najbolje. Tata će morati još ići na terapije a tamo su najbolji doktori za pluća, znaš i sam… A tko zna koliko će to još trajati. Tamo je i ujak. Laura uvijek pita za tebe…
– Davore – uključio se i otac – Svidjet će ti se Zagreb.
– Ma kakav Zagreb?! – Davor je bio pod adrenalinom – Ja imam ovdje prijatelje, školu, imam bend. Jučer smo pobijedili na gitarijadi! Imam i curu.
Majka ga je začuđeno pogledala. Zatim ga je zagrlila i zaplakala.
– Pa ne ideš na kraj svijeta! – rekao je otac – Viđat ćeš ih, majku mu…
– Ako nam se tamo ne bude svidjelo, hoćemo li se moći vratiti? – Davor se hvatao za posljednju slamčicu spasa.
Otac je odlučio privesti razgovor kraju. Znao je da Davora neće moći uvjeriti, te da je za sve najbolje da cijelu tu priču oko selidbe završe što je prije moguće.
– Svidjet će nam se – rekao je i utisnuo cigaretu u dno pepeljare.
***
Dok je Davor s majkom hodao prema kolodvoru, pored njih je prošao furgon s prepoznatljivim, crvenim logotipom tvrtke „Prvi maj“, u koji je uredno bio posložen kompletan namještaj iz njihovog nevelikog stana. S mjesta suvozača mahnuo im je otac, sjetan i preplašen. Otvorio je prozor i izbacio van zgužvanu, gotovo punu, kutiju cigareta „Filter 57“.
Gitarijada ’89
Pokriven debelim jorganom preko glave, Davor je u jednoj ruci držao baterijsku lampu, a u drugoj časopis „ITD“. Bio je to jedini način da ostane budan duže od jedanaest sati, što je predstavljalo krajnju granicu koju je otac tolerirao. Mada je položaj izgledao krajnje nespretno za listanje, Davor je već bio dobrano izvježban.
Listao je stoga prilično brzo, želeći što prije doći do rubrike „One stvari“, koja je i bila glavni razlog zbog kojeg je kupovao „ITD“. Na naslovnici je odmah uočio fotografiju kompletne figure razodjevene, bujne plavuše. Neodoljivo ga je podsjećala na Anu Siladić, profesoricu za kojom je ludovao cijeli muški dio razreda kao i dobar dio nastavničkog kolektiva. Iako je već počeo osjećati toplinu u preponama, nije mogao ne primijetiti članak koji ga se kao glazbenika, člana mladog benda u zamahu, morao ticati. Preko dvije stranice kočoperio se naslov: „Gitarijada u Kiseljaku“.
U prvi mah pomislio je kako se radi o natjecanju mladih gitarističkih nada, koje po glazbenim školama sviraju etide i sonatine na plastičnim žicama, u kojima je gledao neku nižu vrstu gitarista, kojima nije dano da se okušaju u svijetu električne glazbe. Nezainteresiran, već je gotovo okrenuo list, kada mu je u oči upao podnaslov: „Pop & rock spektakl na 220 V“. Istog trenutka zaboravio je na toplinu u preponama i počeo čitati članak.
Mladi u malom bosanskohercegovačkom gradiću Kiseljaku organizirali su natjecanje demo-bendova svoga kraja. Složili su pojačala i instrumente na pozornicu i pustili zainteresirane bendove da odsviraju po dvije pjesme. Na kraju je žiri proglasio pobjednika natjecanja, a posebnu nagradu dodjeljivala je i publika. Pobjednici su dobili pehare te, očito, svoje mjesto u medijskom prostoru. Što se tiče propozicija, one su bile dosta fleksibilne. Mogli su sudjelovati svi bendovi koji još nemaju izdanu ploču, pod uvjetom da sviraju autorske pjesme. U tom smislu bend „Crveno i crno“, u kojem je svirao s najboljim prijateljem Markom, bio je potpuno kompatibilan. Počeo je maštati o nemogućem. Ako može u Kiseljaku, može i kod nas, rekao je sam sebi.
Svom bendu nije vidio ravnog u gradu i okolici, pa je već počeo razmišljati ne samo o tome da oni organiziraju svoju gitarijadu, već i o repertoaru koji bi izvodili, te naravno o pobjedi na natjecanju. Posebno mjesto u tim maštarijama o pobjedi imala je njegova tajna, razredna ljubav Bojana, koja je trebala biti u gledalištu, zaljubljeno gledati u njega dok pjeva i nakon pobjede mu se potpuno predati u nekom od gradskih parkova. Držeći u jednoj ruci „ITD“ a u drugoj baterijsku lampu, maštajući o divljem, pobjedničkom seksu, Davor je zaspao shrvan umorom i lavinom emocija koja ga je pregazila pod debelim jorganom marke „Vuna“.
Ušavši u „općinu“, Marko i Davor su pozdravili portira, ali pomoć u snalaženju više nisu trebali. Znali su već da se Odsjek za društvene djelatnosti mladih nalazi u suterenskom dijelu zgrade. Nadali su se da je Crni u kancelariji.
Kada si pokucali, začuli su jedan lijepi „daaa“ koji je pripadao mladoj, ženskoj osobi. Marko je otvorio vrata i dečki su ušli. Za stolom je sjedila mlada, zgodna djevojka, ne starija od trideset godina i upitala:
– Izvolite, što ste trebali?
Dečki su se zbunjeno pogledali.
– Ispričavam se, mislim da smo pogriješili. Mi smo trebali gospodina Crnkovića. Crnog – ubacivanjem nadimka Marko je želio stvoriti dojam kako je s Crnkovićem gotovo prijatelj.
– Ne, niste pogriješili. Ja sam njegova nova tajnica. Đurđica. Milka je prošli tjedan otišla u penziju. Recite, imali ste dogovoreno?
– Da, rekao je da dođemo u deset – ispalio je kao iz topa Marko, evidentno zadovoljan kadrovskim promjenama u Odsjeku za društvene djelatnosti mladih.
– Oooo, skojevci naši, pa gdje ste, kojim dobrom? – Crnković je već poznavao dečke, pogotovo Marka koji je, kao primarni kontakt između struktura vlasti i neformalne skupine mladih koja je organizirala gitarijadu, već nekoliko puta bio kod njega.
– Evo nas po dogovoru – odgovorio je Marko – Doveo sam i kolegu.
Crni ih je smjestio za mali, konferencijski stol, uzeo notes i naručio im kave. Na ponuđeni pelinkovac odgovorili su negativno, pravdajući se kako je još jutro.
– Nije vam valjda jutro, u deset sati? Osim ako se noćas niste baš naspavali?
Marko i Davor su se zbunjeno nasmiješili.
– Naspavali smo se – oprezno je rekao Davor.
– Dobro je ako je tako. Onda vi niste od onih što nam prave probleme?
– Od kojih? – kao iz topa bubnuo je Marko.
– Ne pravi se lud. Mislio sam na ove što hodaju gradom u crnim košuljama, čuli ste valjda za to?
– A to… Jesmo, čuli smo, ali nemamo vam mi pojma o tome. Mi smo došli zbog gitarijade.
– Jasno, jasno – govorio je Crni dok je listao notes, tražeći bilješke o odrađenim aktivnostima. – Znači ovako: bendove smo sve pozvali. Poslali smo depešu u Osijek, Našice, Brod, Požegu, Donji Miholjac, Đurdan, Fešk, Viroviticu, Orahovicu, Daruvar, Pakrac i Lipik…
Davor je lagano zazviždao.
– Jesmo, jesmo – Crni je tražio pravu stranicu u notesu – Ali nije samo to. Već imamo i dva odgovora. Dolaze vam čak i iz Osijeka. Neki Branersi…
Davor i Marko su se pogledali. Iako im je bilo drago što njihova ideja polako izlazi iz uskih, lokalnih okvira, pobjeda na gitarijadi nije im se nikada činila nedostižnijom.
– Nego, kako se vi uopće zovete? Mislim, ta vaša grupa?
– „Crveno i crno“ – spremno je odgovorio Davor.
Crni je lagano namrštio obrve, otpuhnuo dim iz cigarete i šutio nekoliko sekundi.
– Kino-dvorana vam je rezervirana. Andrija će vam postaviti plakate pored svojih, to sam dogovorio. Samo se javite u gradsku tiskaru, recite da sam vas ja poslao. Neka vam naprave deset komada. Ono što ne ide na kino, već ćete nekako polijepiti po gradu.
– Naravno, naravno, nema nikakvih problema. Vrlo ljubazno od vas – izdeklamirao je Marko.
– To vam je uglavnom to. Nemojte previše dizati larmu oko toga, vidite kakva je situacija. Vidimo se!
Davor i Marko su pozdravili prvo Crnog a zatim i Đurđicu. Izašli su iz zgrade na lijep dan okupan suncem.
***
Nakon posjete gradskoj tiskari, Marko je svratio kući i uzeo iz očevog priručnog bifea jednu bocu vinjaka. Omotao ju je novinskim papirom i stavio u školsku torbu. Dečki su zatim požurili do osnovne škole, kako bi prije kraja dopodnevne smjene uhvatili Krešu, svog starog profesora likovnog. Krešo je volio slikati, ali je još više volio kada to ne mora činiti suha grla. U stvari, nitko ga nikada i nije vidio da slika potpuno trijezan. Znajući za tu njegovu slabost, Marko je odlučio trampiti bocu očevog vinjaka za oslikani pano koji bi postavili u samom centru gradića. Krešo je, naime, bio osoba koja je u pravilu radila velike, luksuzne reklame za sva važnija gradska događanja.
Zadatak koji je profesor Krešo dobio od svojih bivših pitomaca bio je izuzetno jednostavan. Trebalo je na srediti plakata napisati „Gitarijada ’89“, a ispod toga, nekako poravnato, dodati datum, sat i mjesto održavanja. Kako je Krešo bio krajnje nepouzdan poslovni partner, dečki su se odlučili muvati po školi sve dok posao ne bude zgotovljen. Svako prolongiranje značilo bi ulazak u spiralu Krešinih isprika i donošenja novih boca. Dok je Krešo ispisivao plakat, sjeli su na stepenice ispred ulaza i gledali osmašice koje su upravo izlazile s nastave.
– Ustaj! – nakon točno sat vremena drmnuo je Davor Marka – Idemo vidjeti što je napravio.
Kada su ušli u kabinet, vidjeli su na stolu polupraznu bocu vinjaka i Krešu kako dremucka zavaljen u stolicu. Srećom, pano je bio dovršen. Na lijepoj, snježnobijeloj podlozi, plavim slovima bio je napisan datum i sat održavanja gitarijade, kao i informacija da se održava u kino-dvorani. Crvenim je pak slovima ispod toga pisalo:
GITERIJADA ’89
Davor isprva nije primijetio tipfeler. Međutim, kada se Marko uhvatio za glavu, i njemu je postalo jasno da je Krešo vinjak načeo i prije nego je započeo posao za koji je bio plaćen. Laganim drmusanjem su ga probudili i oprezno ukazali na pogrešku:
– Jebiga dečki, ja vam više nemam uljane.
Rekavši to, Krešo je nastavio spavati. Dečki su se ogledavali po sobi. Marko, nešto vičniji slikarstvu od Davora, prvi je spazio tempere.
– Ovim ćemo popraviti!
Nakon nekoliko minuta, uz malo bijele i crvene tempere, slovo „E“ bilo je prepravljeno u slovo „A“, dok je pola sata kasnije pano već bio postavljen u strogom centru grada.
Osim standardnih zafrkancija dok su svirali „Malenu“, pjesmu koju je Davor posvetio Bojani, ali ju iz samorazumljivih razloga nije mogao nazvati tim imenom, proba je protekla mirno. Gitarijada je bila svega jednu noć daleko, i prostor za neke veće promjene ili zahvate u aranžmanima nije postojao. Poslije probe svratili su na piće u „Mliječni“ gdje je Marko davao posljednje organizacijske upute.
– Više manje svi će početi dolaziti oko šest. Tada kreće tonska proba, a svirka kreće u osam. Bilo bi najbolje da mi tonsku odradimo ranije. Nađemo se u pet u kinu?
– Ne znam da li ću moći baš u pet… – po običaju se izmotavao bubnjar Ćelavi.
– Daj, ne seri. U pet se nađemo u kinu i gotovo – Davor je pomalo gubio strpljenje. Bio je to njihov nastup života.
– Dobro, doći ću…
– Je l’ svi znaju gdje je kino? Mislim, ti što dolaze iz Osijeka? – upitao je Davor Marka.
– Znaju – odgovorio je ovaj suvereno – Crni im je poslao u dopisu. Dao je moj telefon i adresu, ako negdje zapnu. To je i tako blizu kina.
– Onda dečki – Davor je podigao u zrak čašicu s pelinkovcem – Za pobjedu!
– Za pobjedu! – povikali su svi i muški se kucnuli. Osjećali su da nazad više nema. Osim najavljenih gostiju, sutra se gitare ukrštavaju i sa svim gradskim bendovima: „Paragrafom“, „Grozomorom“ i „Gradom bez kanalizacije“. Pa kako kome bude!
– Počinje – Ćelavi je pokretima ruke po zraku sugerirao da počinje padati kiša.
Dečki su se brzo pokupili u malu unutrašnjost „Mliječnog“, a konobar je krenuo zatvarati onih nekoliko suncobrana na terasi.
***
Dok su prelazili trg vraćajući se nakon obilnog pljuska kući, Davor i Marko su još jednom stali baciti oko na pano u centru. Željeli su još ovu večer upijati atmosferu gitarijade, događaja koji dolazi. Kao da su osjećali da postoji mogućnost da sutra stvari i ne budu više tako ružičaste…
Kada su stali pred pano, Davor je mislio da će istog trenutka proplakati. Marko je bio sličnog raspoloženja, ali je uvijek reagirao brže:
– Konjina! – rekao je – Idiot!
Nekome tko bi sa strane gledao njih dvojicu ne bi moglo biti jasno na koga se ove uvrede odnose. Međutim, Davoru je bilo kristalno jasno da Marko misli na Krešu. Naime, kada je Marko temperom ispravljao Krešin tipfeler na originalnom tekstu panoa, nije vodio računa o mogućim oborinama, kojih je u ovo doba godine znalo biti. Tako je obilna kiša koja se ispadala u manje od pola sata dobrano isprala temperu kojom je Marko slovo „E“ prepravio u „A“. Osim što je pano poprimio svoj izvorni izgled, s faličnim natpisom „GITERIJADA ’89“, bio je i dodatno umrljan od tempere koja se razlila.
– Idemo kući – uzdahnuo je Davor – Sada je ionako sve gotovo.
Čim je otvorio oči, Davor je skočio iz kreveta. Dan gitarijade je osvanuo, iako ni on sam nije bio siguran je li to dobro. Znao je da do večeras ima pravo živjeti u slatkom iščekivanju pobjede. Međutim, nakon što budu proglašeni pobjednici, to slatko iščekivanje može se pretvoriti u noćnu moru. Od svih neželjenih scenarija, najviše ga je mučio onaj da njegov bend bude plasiran iza „Paragrafa“, benda u kojem su svirali dečki iz susjednog razreda.
Nakon što se na brzinu spremio, otišao je do Marka. Dogovor je bio da se nađu kod njega i da prođu kroz „konferansu“, koju je trebala govoriti Spomenka, kolegica iz razreda. Osim toga, imali su kompletan popis bendova, te su željeli zajedno složiti redoslijed nastupanja koji bi njima, kao domaćinima, išao u prilog. Svakako, planirali su da „Crveno i crno“ sviraju zadnji, te da prvo izvedu „Malenu“, a tek onda pjesmu za koju su smatrali da je predodređena za pobjedu – „Veliku ljubav“. Sve to planirali su dovršiti do pet sati, kada su se namjeravali naći s dečkima na tonskoj probi. Drugi bendovi su s tonskom probom trebali početi sat kasnije. Međutim, njihov perfektan plan ipak nije uzeo u obzir sve moguće scenarije.
***
Ubrzani vlak iz Osijeka zaustavio se na peronu s tek nekoliko minuta kašnjenja. Bilo je točno 13,24 kada je Meho, polivalentni željeznički službenik, izašao na peron kako bi ga dočekao. Nakon što su svi putnici izašli, dao je strojovođi dao znak da može krenuti, i vlak je nakon nekoliko minuta nestao u pitomoj slavonskoj ravnici. Meho je taman krenuo prema kolodvorskoj zgradi, kada je začuo neku buku.
– Pusti meeee! – derao se neki mladić.
Dvojica prijatelja su ga nosila preko pruge, dok je treći kaskao za njima s dvije gitare u rukama. Izašli su iz vlaka na krivu stranu, pa su morali prijeći preko pruge kako bi došli do kolodvorske zgrade. S obzirom da su peroni bili znatno izdignuti iznad kolosijeka, a na kolodvoru nije bilo pothodnika, pothvat je bio prilično zahtjevan. Baš kada se činilo da bi sve ipak moglo proteći u najboljem redu, mladić se presavio u struku i izbljuvao. Dvojica prijatelja su ga s gađenjem pustila, pa je mladić pao preko željezničkih pragova na leđa.
– Što to radite?! Mičite se s pruge! – skočio je Meho pomoći mladićima.
– Pusti ga! – jedan od njih prepriječio je Mehi put – Neka se sam ustane.
– Uskoro će vlak… – molećivim glasom Meho je pokušao ishodovati dozvolu za pomoć, ali je u tom trenutku mladić uspio ustati i uspeti se na peron, gdje se opet izvalio na leđa. Meho je ponovno upozorio mladiće:
– Dečki, mičite se s perona ili ću zvati miliciju.
– Zovi koga hoćeš – izderao se jedan mladić, očito prirodni vođa grupe – All cops are bastards!
U tom trenutku osjetio je ruku na ramenu. Policajac, koji je izašao iz kolodvorske zgrade čim je čuo larmu, prišao im je nečujno s leđa:
– Jesi siguran?
Mladić se okrenuo i pogledao policajca. Trebalo mu je nekoliko sekundi da odgovori:
– Ne znam… Nisam.
– I bolje da nisi. Idemo momci, lične na sunce.
Kada im je pokupio dokumente, poveo ih je do kolodvorske zgrade. Odande je telefonom iz Mehinog ureda provjeravao podatke, zapovjedivši dečkima da mirno sjede u čekaonici. Vratio se nakon nekoliko minuta.
– Dokumenti su u redu. Šta radite ovdje?
Vođa se oglasio:
– Sviramo večeras na gitarijadi. Mi smo „Blade runnersi“ iz Osijeka.
Policajac nije bio impresioniran. Za gitarijadu je, doduše, čuo, ali nije znao nikakve detalje. Šutio je.
– Tonska proba je večeras u šest – nastavio je mladić, očito frontmen benda – Došli smo ranije jer poslije nemamo vlaka. Pokušat ćemo se javiti Marku. On nam je kontakt.
Policajac je vratio svakome od njih osobnu. Frontmen je bio zadnji na redu.
– Šta si to napravio s licem? – policajac je ovo upitao gledajući s gađenjem naslage šminke na mladićevu licu.
– To mi je za nastup. – odgovor je bio bojažljiv – Ja sam pjevač.
Policajac je još jednom pogledao u osobnu iskaznicu, pa u mladića.
– Sad me slušaj dobro, Stjepane – frontmen je bio manji od makovog zrna – Prvo, o tome kakav si ti pjevač, ne smijem ni misliti. Drugo, iz ovih stopa ćete prestat’ lokat’. I treće, čujem li ja danas za bilo kak’u pizdariju, ti si prvi kojeg hapsimo. Je l’ to jasno?
– Ja… jasno je – iako je bio buntovnik koji je prezirao strukture vlasti, Stjepan se ipak malo štrecnuo na spomen hapšenja.
Šamar je uslijedio gotovo odmah. Policajac se zatim unio u lice zbunjenom i uplašenom Stjepanu i rekao:
– A sad m’rš odavde!
***
Petnaestak minuta kasnije kompletna postava „Blade runnersa“ stajala je pred vratima stana u stambenoj trokatnici ispod Pošte. Ovaj orijentir dao im je Marko za eventualne hitne slučajeve. Stjepan je pritisnuo zvonce. Neko vrijeme su osluškivali, a onda je Stjepan ponovio istu stvar s nešto produženim trajanjem. Vrata im je otvorio čovjek srednjih godina, razbarušene kose i podbuo od spavanja.
– Dobar dan! – pozdravio je Stjepan – Tražimo Marka.
Čovjek je poskočio od iznenađenja. Stjepanovo lice bilo je išarano svim mogućim bojama, od kojih je najuočljivija bila crna, koja je simbolizirala povez preko očiju. Trag policajčevog dlana bio je pak vidljiv na lijevoj strani lica.
Markov otac se vratio u unutrašnjost stana izderavši se pri tome:
– Markoooo! Ovi tebe trebaju.
Marko je izašao iz sobe u kojoj je radio na konferansi s Davorom, nadajući se da je barem jednom Ćelavi stigao na vrijeme, pa čak i ranije. Ugledavši nepoznatu četvorku na vratima, malo se lecnuo.
– Bok lega! Mi smo „Blade runnersi“.
Marka je oblio hladan znoj. Osim Stjepanovog lica, koje je izgledalo zastrašujuće, bilo je evidentno kako je barem jedan član benda prilično pijan. U malom stanu u kojem je živio Marko, četvorica neznanaca u takvom stanju značila su elementarnu nepogodu. Pustio ih je stoga unutra, ali ih je odmah preusmjerio u kuhinju.
– Sjednite malo. Sad ćemo mi. Slobodno se poslužite – pokazao je rukom na tacnu sa sendvičima, koje su on i Davor spremili za goste koji dolaze izvan grada.
Konferansa je bila dovršena ekspresno, pri čemu su izostavili barem trećinu teksta koji su planirali staviti unutra. Marku je bilo bitno samo što prije otići, prije nego se „Blade runnersi“ u stilu Rolling Stonesa ne raspojasaju po njegovu stanu. Osim toga, stari se vratio u horizontalni položaj na trosjedu, ali svaki se čas mogao probuditi i poželjeti skuhati kavu u kuhinji. Požurivao je Davora da se spremi, nakon čega su otišli do kuhinje pokupiti goste.
– Lega! – rekao je najpijaniji mladić – Ovakve sendviče mi stara pravi kad se naljuti na mene.
– Daj ne seri! – frontmen Stjepan je očito zapamtio da mu je policajac povjerio brigu o cijeloj ovoj grupi uz isplaćeni šamar kapare – Idemo!
***
Nakon tonske probe, Davora je zapalo da dočeka i smjesti stručni žiri. Naime, u kino dvorani u prodaju i slobodnu podjelu je pušten samo parter, dok je pristup balkonu iz nepoznatih razloga bio zabranjen. Tako je dogovoreno da će žiri svoj posao obavljati sjedeći u prvom redu balkona, kako bi imali najbolji pogled na mlade gitarističke nade.
U žiriju je bilo šaroliko društvo, a kao potencijalnu prednost, Davor je vidio to što je u zadnji čas otkazala profesorica iz osnovne škole, te je u žiri upao profesor Milas, njihov razrednik. U ovome je Davor vidio neku providnost, neki znak upućen od gore, nešto što je trebalo ipak donijeti pozitivan ishod te večeri. Članovi žirija su se smjestili i „Gitarijada ’89“ je mogla početi.
Čast da otvore program i prvi nastupe Davor i Marko su dali „Paragrafu“. Znali su da će im kao prvima biti najteže, jer probijaju led, te da će do glasanja publika već zaboraviti tko je na početku svirao. Tijekom nastupa, Davor je vidio neko komešanje među članovima žirija, ali je smatrao da je to razmjena mišljenja i argumenata koji se tiču same izvedbe koju je „Paragraf“ ponudio. Zatim su na scenu stupili „Blade runnersi“.
Kako su se u međuvremenu do kino dvorane dovukli još neki bendovi iz Osijeka, koje je pratio i određeni broj obožavatelja, stvoren je jedan relativno zatvoreni krug ljudi koji se cijelu tonsku probu držao zajedno. Prije početka programa, zauzeli su prva dva reda partera, tako da su „Blade runnersi“ imali značajnu podršku gledateljstva uz samu binu. Ohrabren dolaskom svojih Osječana, frontmen Stjepan je zaboravio na policijsku prijetnju, te je i sam popio nekoliko piva. To mu je dalo dodatnu energiju za nastup. Čim je izašao na binu, uzeo je mikrofon i počeo se derati:
– Hey ho, let’s go! Hey ho, let’s go!
Ekipa iz prvog reda ustala je kao po komandi. Oni očigledno nisu bili dobri Titovi omladinci. Okrenuli su se prema kino-dvorani i, uz gestikuliranje rukama i skakanje, počeli urlikati:
– Hey ho, let’s go! Hey ho, let’s go!
Žile po vratovima su im poiskakale, a oči su im bile izbečene i krvave. Na sve to su se nadovezali dečki na sceni, koji su počeli prašiti žestoki punk na tek djelomično naštimanim gitarama. Nevelika kino-dvorana bila je istog trena ispunjena nepodnošljivom bukom.
Ako je nakon nastupa „Paragrafa“ bilo moguće reakciju žirija protumačiti kao komešanje i razmjenu mišljenja odnosno argumenata, ovaj put nikakve dvojbe nije bilo. Svi članovi žirija, osim Davorovog razrednika profesora Milasa, demonstrativno su ustali i odlučno krenuli prema izlazu. Predvodio ih je mladi i nadobudni predsjednik žirija, koji nije mogao podnijeti buku koju su proizvodili „Blade runnersi“. On je očekivao da će čuti mlade virtuoze na plastičnim žicama u komornoj atmosferi. Razrednik Milas je neko vrijeme ostao sjediti, ali je zatim i on krenuo za kolegama. Davor je, primijetivši to, otišao do predvorja, ne bi li pokušao barem malo primiriti situaciju. Uspio je doći do njih upravo kada je Milas šireći ruke molećivo rekao:
– Pa dobro ljudi, obećali smo djeci…
Predsjednik je gestikulirao, odlazio i vraćao se nekoliko puta, ali je na kraju ipak popustio. Članovi žirija su se vratili na svoja mjesta.
***
Nastup benda „Crveno i crno“ došao je nešto ranije nego su dečki planirali. Naime, „Grad bez kanalizacije“, koji je tonsku probu uspio odraditi bez pjevača koji se misteriozno nije pojavio, na kraju je ipak otkazao nastup. Tonska proba je jedno, ali na glavni nastup ipak nisu mogli bez prvog vokala!
„Malena“ je zazvučala katastrofalno nakon nastupa žestokih bendova iz Osijeka, Donjeg Miholjca i Valpova. Naime, pjesma je počinjala jednostavnim udaranjem h-mola, nakon čega je Davor zapjevao:
Ja te volim, malena
nemam puno da ti dam
ali ti voljeti me možeš
ovakvog kakav sam
Osječki hard-core muzičari su se na ove stihove počeli smješkati, a prava salva smijeha prolomila se prvim redovima kada je otpjevao drugu strofu:
Da li želiš, malena
u život da krenemo skupa
za te živim i za tebe dišem
za te moje srce lupa
Zbunjen smijehom publike iz prvih redova, Davor je čak uspio zaboraviti tekst refrena. Prva pjesma benda „Crveno i crno“ bila je izvedena ispod svih očekivanja. Bio je to pravi debakl! Dojam je, doduše, popravila „Velika ljubav“, koju je Marko otpjevao prilično suvereno i bez zadrške. Jedina nezgoda dogodila se na samom početku. Kako je pjesma bila pisana u otrcanoj i ispjevanoj harmonijskoj shemi C-a-F-G, te kako se dečki nisu potrudili osmisliti nikakav prepoznatljiv uvod, ekipa iz prvih redova prepoznala je u njihovoj melodiji nešto sasvim drugo. Tako je publika, dok su Marko i dečki marljivo svirali uvod, počela glasno pjevati tekst pjesme „Perač prozora“, uz iritantno pljeskanje i ljuljanje u laganom ritmu. Time su nehotično dali dečkima do znanja da je to što sviraju čisti plagijat!
Iako je njegova pjesma bila izvedena katastrofalno, Davor je bio zadovoljan. Bojana je izgledala zadivljeno, uspio je uhvatiti jedan njen pogled, i to baš u prvim trenutcima pjesme, kada je izgovarao tekst „ja te volim, malena“. Smatrao je da si je time osigurao povlašteni status, što bi u konačnici moglo značiti konkretizaciju svih njegovih želja i maštarija, i to bez kompromisa, još iste večeri.
Kada su, kao posljednji te večeri, dečki iz benda „Crveno i crno“ sišli s bine, osim njih odahnuo je i žiri. Tortura bukom je završila, te je preostalo još samo zbrojiti glasove, podijeliti nagrade i eventualno poslušati pobjedničku pjesmu. Dok je žiri žirirao, publika je na svojim ulaznicama ispisivala favorite, a zatim papiriće ubacivala u improvizirane glasačke kutije.
Kada je, nakon pola sata napetog iščekivanja, objavljeno da su prvu nagradu žirija, baš kao i prvu nagradu publike, dobili dečki iz benda „Crveno i crno“, Davor je skočio Marku u zagrljaj. Trenutak kasnije, dvoranom se prolomio huk. Apsolutno svi iz prva dva reda su ustali i skandiranjem izrekli svoje mišljenje o rezultatu gitarijade:
– Ovo je namještaljka! Ovo je namještaljka!
Bez obzira što namještaljke nije bilo, Davor se osjećao jadno. Osjećao je da im ta pobjeda ne pripada, barem ne tako nadmoćna. Znao je da su pobijedili ne zato što su najbolji, nego zato što su bili domaćini. Ali opet, pobjedi se ne treba gledati u zube, razmišljao je. Malo ohrabren takvim mislima, krenuo je na after-party. Na izlazu iz kina sreo je Bojanu.
– Bio si odličan – rekla mu je. Nakon toga mu je u obraz utisnula vreli, mokri poljubac.
Kada je poslije hodao prema stanu, Davoru se učinilo da je poljubac trajao vječno, a opet, kao da se nije ni dogodio.
Jutro nakon pobjede bilo je slatko. Davoru je bilo tim ljepše, jer je na obrazu još uvijek osjećao Bojanine usne. Ustao je pun elana, želeći se što prije dovući do grada i sresti ju. Nije bilo govora o tome da upita „koliko je sati?“, ili neko slično, glupo pitanje, kakva je inače postavljao kada se sretao s djevojkama. Njihova veza zapečaćena je sinoćnjim poljupcem, a to je značilo i potpunu promjenu retorike.
Ušao je u kuhinju nešto na brzinu pojesti. Otac i majka već su sjedili za stolom i pili kavu. Kuhinja je bila puna cigaretnog dima, ali začudo, majka nije ništa prigovarala.
– Sjedi – rekao mu je otac blago.
Tek tada je Davor primijetio da je majka opet plakala.
– Sine – primila ga je za ruku – Tata i ja smo se dogovorili. Preselit ćemo u Zagreb.
Davor se osjećao kao čavao kojem na glavu pada teški čekić, koji ga zakucava u drvo, polako, temeljito, nezaustavljivo, do kraja… Postepeno je zbunjenost zamijenio paničan strah, koji je na kraju prešao u ljutnju.
– Kako ste to mogli dogovoriti bez mene?!
Majka je pogledala oca. Počela je govoriti plačnim glasom:
– Vjeruj mi, tako je najbolje. Tata će morati još ići na terapije a tamo su najbolji doktori za pluća, znaš i sam… A tko zna koliko će to još trajati. Tamo je i ujak. Laura uvijek pita za tebe…
– Davore – uključio se i otac – Svidjet će ti se Zagreb.
– Ma kakav Zagreb?! – Davor je bio pod adrenalinom – Ja imam ovdje prijatelje, školu, imam bend. Jučer smo pobijedili na gitarijadi! Imam i curu.
Majka ga je začuđeno pogledala. Zatim ga je zagrlila i zaplakala.
– Pa ne ideš na kraj svijeta! – rekao je otac – Viđat ćeš ih, majku mu…
– Ako nam se tamo ne bude svidjelo, hoćemo li se moći vratiti? – Davor se hvatao za posljednju slamčicu spasa.
Otac je odlučio privesti razgovor kraju. Znao je da Davora neće moći uvjeriti, te da je za sve najbolje da cijelu tu priču oko selidbe završe što je prije moguće.
– Svidjet će nam se – rekao je i utisnuo cigaretu u dno pepeljare.
***
Dok je Davor s majkom hodao prema kolodvoru, pored njih je prošao furgon s prepoznatljivim, crvenim logotipom tvrtke „Prvi maj“, u koji je uredno bio posložen kompletan namještaj iz njihovog nevelikog stana. S mjesta suvozača mahnuo im je otac, sjetan i preplašen. Otvorio je prozor i izbacio van zgužvanu, gotovo punu, kutiju cigareta „Filter 57“.