Snažan prodor kršćanstva obilježio je srednjovjekovnu Pulu brojnim sakralnim zdanjima: trobrodna bazilika sv. Marije Formoze (pulski đakon Maksimijan (499-556), Maximianus, rodom iz Veštra, Vištra, Vistrum, južno od Rovinja, danas turistički kamp, bio je postavljen za ravennskoga nadbiskupa 546., prema legendi, zahvaljujući tome što je “prilikom oranja našao zakopano zlato” čiji je dio darovao “caru Justinijanu, a ovaj ga je za uzvrat nagradio nadbiskupskom stolicom”1, dao je izgraditi i bogato opremiti, u sklopu benediktinske opatije, crkvu sv. Marije Formoze ili Svete Marije od Trstike, Santa Maria del Cannetto, od koje je danas, nasuprot ulaza u Uljanik, ostao neznatni dio, samo južna grobna kapela s ostacima dekoracije u štukaturi, zidni mozaik i komadić perimetralna zida, dok su reljefno ukrašeni stupovi, mramori, porfiri i serpentini završili u venecijskim velebnim građevinama polovicom 13. i 16. stoljeća), grobljanska crkva sv. Ivana od Nimfeja (5. stoljeće, između gradskih bedema i Arene, u blizini antičkoga groblja), sv. Nikole (6. stoljeće, današnja pravoslavna crkva)2, sv. Florijana (6-7. stoljeće, na otoku Uljanik), sv. Petra (6-7. stoljeće, na istoimenom otoku), sv. Katarine (6-7. stoljeće, na istoimenom otoku), sv. Klementa (6. stoljeće), benediktinske samostane sv. Mihovil (6. stoljeće, tu je 1087., u samoći, u trideset i četvrtoj godini, umro ugarski kralj Salomon, sin Andrije i nećak Bele I., iz roda Arpadovića3) i sv. Andrije (6. stoljeće), na istoimenom otočiću u luci…4
U takvim učenim (pismenim i kulturnim) benediktinskim opatija i samostanima Pule, ali i središnje Istre5 gdje je rođen i provodi djetinjstvo (progovorio je zasigurno arhaičnom čakavicom poput sve ondašnje djece središnje Istre)6, stječe prvu naobrazbu7 – potom nastavlja školovanje u čuvenoj katedralnoj školi u Chartresu (kod magistra Thierryja) i studij u Parizu te apsolvira “sedam slobodnih umijeća” (gramatiku, retoriku, logiku, aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu) – najstariji hrvatski filozof i znanstvenik, zvjezdoznanac i prevoditelj, prvi hrvatski (i istarski) intelektualac zapadnoeuropskoga kruga, Herman Dalmatin(ac) (oko 1110. – nakon 1143.)8, Hermannus Dalmata, ili Herman Sclavus (Slaven), Herman de Carinthia (iz Koruške) i Herman Secundus (Drugi), kako su ga sve nazivali.9 Nalazimo ga u ondašnjim središtima znanja, tadašnjim žarištima knjižne proizvodnje (svitaka i kodeksa), samostanskim skriptorijima širom Europe: Toledo, Leon, Najera, Salamanca, Chartres, Pariz, Toulouse, Béziers, Palermo… Njegovo ime, prijevodi, kompilacije i autorsko djelo postupno pada u zaborav i tek u “20. stoljeću znanstveni opus našeg učenjaka postaje predmet višestrukih istraživanja, uglavnom u svijetu, pa Herman danas slovi kao jedan od nezaobilaznih europskih znanstvenika u dugoj i mukotrpnoj povijesti astrologije-astronomije, matematičkih znanosti, prirodne filozofije i islamologije.”10
Herman Dalmatin u prvom je redu izravan i vrstan prevoditelj svetih, religioznih, filozofskih, prirodoslovnih, astroloških, astronomskih, medicinskih i inih arapskih tekstova na latinski: Kuran11, “Proročica” (Fatidica), “Uvod u zvjezdoznanstvo”(Introductorium in astronomiam), “Planisfera” (Planisphaerium), “Muhamedov nauk koji Saraceni uvelike cijene” (Doctrina Mahumet, quae apud Saracenos magnae authoritatis est), “O Muhamedovu rodu i njegovom odgoju” (De generatione Mahumet et nutritura eius)…, zatim znanstvenih, astronomskih i astroloških kompilacijskih djela: “O preispitivanju srca – O skrovitm stvarima” (De indagatione cordis – De occultis)12, “Knjiga o oborinama” (Liber imbrium), “O sastavljanju i uporabi astrolaba” (De compositione et usu astrolabii)…, i izvorni pisac djela, njegove najznačajnije astrološko-kozmografske i prirodnofilozofske studije, “Rasprave o bitima” (De essentiis)13. “Njegov spoj zapadnoeuropske i arapske filozofije i znanosti zacrtao je put novoj znanosti, što je došlo do izražaja u XVI. stoljeću te se Herman može smatrati prethodnikom znanosti tog stoljeća.”14
Herman Dalmatin ostat će zapamćen po još jednoj (u ovom stoljeću demokratski izborenoj) osobini, metaforički otvorenoj (javnoj) neizmjernoj ljubavi (kakvih je, krišom i tajno, ne samo neizmjernih, po mračnim zakutcima samostana i skriptorija zasigurno bilo) prema nerazdvojnom i doživotnom prijatelju sa studija, Englezu Robertu iz Kettona (Chestera) s kojim dijeli trogodišnja proputovanja i pustolovine u daleke zemlje Bliskoga istoka (putuju od Pariza, preko Galije, Italije, rodne Hermanove Istre, Dalmacije, Grčke do Carigrada, Bagdada i Damaska, a vraćaju se preko Cipra, Krete, Sicilije, Rima, Bacelone u Toledo)15, žeđ za novim islamsko-arapskim znanjem, s kojim potom čita, prevodi, surađuje i prijateljuje (ljubuje) po skriptorijima Europe do 1143.16, godine kad ljubljeni Robert postaje arhiđakon stolne crkve u španjolskoj Pamploni, a tužni Herman prelazi na istočnu, francusku stranu Pirineja kao scolasticus, u Toulouse i Béziers (tu dovršava De essentiis), ali isuviše pogođen odvojenošću od intimusa mu Roberta (baš kad su postali “jedan čovjek”, kako je u snu Hermanu prišapnula božica Minerva) intelektualno gasne17.
U prvoj, uvodnoj rečenici “Rasprave o bitima” Herman filozofski srdito kori Roberta: “Uzrujalo me ovih dana često mrmljanje Atlantida, a obuzima me povrh toga veliko čuđenje: koji li je slučaj ili koja to novost tebe, dotle nepokolebljiva, tek sada ukrala tebi samomu tako da si ostavio jamačno drugoga sebe i udaljio se zbog koje bilo nove zgode od zajedničke zadaće cijeloga našega života?”18, ali malo (stranicu) dalje sve mu oprašta, ostaje mu, kad je hladne glave bolje razmislio, bezuvjetna ljubav (i zadovoljno sjećanje) koja i nadalje plamti: “Promišljeno odlučuješ, predobri Roberte, o tome kako valja postupati i uvijek ćutim kod tebe tu ljubav prema meni, bilo zato što razboritim duhom sve oko sebe gledaš i predviđaš, bilo zato što nam je nedjeljiv život, misao ista i uopće jedna duša”19. Jesu li se intiminusi, nujni Herman Dalmatin i predobri Robert iz Kettona, ikada sreli nakon kobna rastanka 1143. godine, (zasad) nije znano. Scenarij je otvoren svim svršecima (smrti im nisu zabilježne, jesu li uopće umrli?). Preteča, štoviše, intelektualna ljubavna pretpreteča (prije devet stoljeća) ovovremenih, medijski napornih i zamornih suvremenih zajednica (pravno i društveno verificiranih) i njihovih tendenciozno umjetničkih (daleko ispod dostojanstva arapskih prijatelja), posebice filmskih (svakojakih elgebete ili brokebackskih varijacija), refleksija. Unatoč svih umjetničkih sloboda, Herman i Robert znali su još prije devet stoljeća da tajna umjetnosti nije u otkrivanju tajni.
Dva stoljeća kasnije, iz srednjovjekovno nepoznatih okolnosti, u okultnoj se Puli našao fizik, općinski liječnik Petrus Bonus (magistar Petrus Bonus Lombardus de Ferraria, tal. Pietro Buono) o kome se pouzdano zna samo (što je očito prema proširenom latinskom imenu) da je Talijan iz Lombardije (Ferrare) i da je u Puli 1330. napisao, kako sam navodi kao “liječnik u Puli, u provinciji Istri”20, filozofsko-religijsko-alkemijsku raspravu “Skupocjeni novi biser” (Pretiosa margarita novella), punoga naslova “Skupocjeni novi biser o blagu i kamenu mudraca ili uvod u umijeće alkemije” (Pretiosa margarita novella de thesauro ac pretiosissimo philosophorum lapide seu Introductio in artem alchemiae). “U doba kada je Bono napisao svoje djelo na snazi je bila zabrana bavljenja alkemijom po dekretu pape Ivana XXII. iz 1317. Bono je naveo svoje ime, zanimanje za alkemiju i vrijeme nastanka rukopisa. Razlog tome je taj što se Bonov tekst razlikuje od većine alkemijskih rasprava. Naime, Bono je naveo da on sam nije nikad bio uspješan u postupcima pretvorbe te da nju mogu provesti samo odabrani ljudi, obdareni čistom vjerom i s Božjom pomoći. Zato Bono ne donosi nikakve praktične upute za izvedbu pretvorbe. Njegova rasprava zapravo je iskrena filozofska diskusija o alkemiji. On je završava zaključkom da je alkemijski pokus bez vjere osuđen na neuspjeh. Umijeće alkemije je božanska tajna.”21
Za Bonovu onodobnu opširnu raspravu saznalo se tek u 16. stoljeću kad ju je za tisak priredio Janus Lacinius (Giano Lacinio), franjevac iz Calabrije, i otisnuo kod tiskara Aldusa u Veneciji 1546., od kada postaje poznata kao sustavan pregled (riznica) dotadašnjega alkemijskoga znanja s čestim pozivanjem na Aristotela, Platona i arapske alkemičare. “Može se reći da je Bono ‘Skupocjenim novim biserom’ utemeljio duhovnu alkemiju. Tvrdio je da alkemija ne postiže svoj cilj na prirodan način. Nije joj nijekao znanstvenu osnovu koju joj je odredio u uvodu, ali joj je dodao religioznu, neophodnu za postignuće pretvorbe. Alkemičar započinje svoj pokus razumom u suglasju s prirodom, ali ga dovrši božanskim nadahnućem.”22 Carl Gustav Jung Bonovu raspravu smatra “najstarijim vrelom koje podrobno govori o vezi kamena mudraca s Kristom”, jer “ovaj tekst, koji je, u svakome slučaju jedno stoljeće stariji od Khunrathova, bjelodano pokazuje da je već tada, veza između Kristova misterija i lapisa bila toliko očigledna te se filozofski opus činio analogijom, oponaškom, a možda i nastavkom božanskoga djela izbavljenja.”23 Što se s Petrusom potom zbivalo i gdje je završio nakon puljske Pretiose, ostaje (poput Kristova) misterija.
1 Branko Marušić: “Kasnoantička i bizantinska Pula”, Arheološki muzej Istre, Pula 1967., str. 21-22.
2 Usp. Ivan Matejčić: “Crkva Sv. Nikole u Puli (nekada posvećena Sv. Mariji)”, Ars Adriatica, br. 2, Odjel za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, Zadar 2012., str. 7-40.
3 Usp. Marija Mogorović Crljenko: “Istarski markgrofovi iz obitelji Weimar-Orlamünde u konstelaciji odnosa Carstva i papinstva u doba borbe za investituru”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch, br. 10, Njemačka narodnosna zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek 2003., str. 83-89.
4 Usp. Željko Ujčić: “Ranokršćanska Pula”, u: Robert Matijašić, Željko Ujčić: “Pula antički grad”, Arheološki muzej Istre, Buvina, Difo, Laurana, Pula-Zagreb 2005., str. 73-79.
5 “Na Istarskom poluotoku za Hermanovih mladenačkih dana ima više benediktinskih samostana: sv. Kasijana u Poreču (1030.), sv. Mihovila u Limskoj drazi (oko 1040.), sv. Marije u Puli (prije 1001.), sv. Ivana u Medulinu (1115.) i sv. Petra i Pavla u Svetom Petru u Šumi (početkom 12. st.).” Franjo Šanjek: “Herman Dalmatin (oko 1105./1110. – poslije 26. veljače 1154.)”, u: Herman Dalmatinac: “De indagatione cordis / O preispitivanju srca”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2009., str. 10, bilj. 8.
6 “Istru dijeli na tri dijela, i to primorski, planinski i središnji dio, za koji kaže da je njegova domovina Koruška: ‘Histrie tres partes: maritima et montana, in medio patria nostra Carinthia’ (Abu Ma’shar: Introductorium in astronomiam, Augsburg, 1489). Primorski je dio nesumnjivo bio feud akvilejskog patrijarha na istarskom poluotoku i zauzimao je područje južne i zapadne Istre. Planinski je dio vjerojatno obuhvaćao gorje na sjeveru Istre, Ćićariju i možda Učku, a središnji je dio bio nizinski i nalazio se u sredini istarskog poluotoka.” Žarko Dadić: “Herman Dalmatin / Hermann of Dalmatia / Hermannus Dalmata”, Školska knjiga, Zagreb 1996., str. 80.
7 Benediktinski red je najstariji organizirani crkveni red koji se posvetio prosvjeti i znanosti, a već od 6. stoljeća razvija uzorito školstvo u samostanima i opatijama.
8 Godine rođenja i smrti Hermana Dalmatina razlikuju se od biografa do interpreta, od autora do autora njegova života i djelovanja, ovdje se navode godine za koje postoje pouzdani pokazatelji razdoblja u kojem je živio.
9 Nije nevažno spomenuti da je prezime Erman uobičajeno u središnjem dijelu Istre (Žminj, Kringa, Radetići…), što nije samo slučajna popudarnost ili pak povijesna doskočica.
10 Franjo Šanjek: “Herman Dalmatin (oko 1105./1110. – poslije 26. veljače 1154.)”, nav. dj., str. 25.
11 Angažirao ga je čuveni opat francuskoga benediktinskog samostana Cluny, Petar Časni, Petrus Venerabilis, koji muslimane nastoji pobijediti ne oružjem (kao u Prvoj križarskoj vojni, 1096-1099) nego intelektualno, ne fizičkom silom nego snagom razuma: “Pošao sam, dakle, pronaći stručnjake za arapski jezik koji je tom smrtnom otrovu omogućio da opustoši više od pola kugle zemaljske. Mnogim molitvama i novcem sklonuo sam ih da s arapskoga prevedu na latinski povijest i nauk toga zlosretnika, pa čak i njegov zakon koji se zove Kuran. A da vjerodostojnost prijevoda, te da nijedna greška ne iskrivi naše razumijevanje, kršćanskim sam prevodiocima pridodao i jednog Saracena. Evo imena kršćana: Robert iz Kettona, Herman Dalmatinac, Petar iz Toleda; Saracen se zvao Muhamed.” Jacques de Goff: “Intelektualci u srednjem vijeku”, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1982., str. 23.
12 Herman Dalmatinac: “De indagatione cordis / O preispitivanju srca”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2009.
13 Herman Dalmatin: “Rasprava o bitima: latinski tekst uspostavio, hrvatski prijevod izradio, kritički komentar i napomene uz tekst napisao Antun Slavko Kalenić, uvodne rasprave napisali Franjo Šanjek, Antun Slavko Kalenić, Žarko Dadić i Franjo Zenko”, 2 sv., Čakavski sabor, Istarska književna kolonija Grozd, Arheološki muzej, Naučna biblioteka, Izdavački centar Rijeka, Centro di richerche storiche, Pula-Rijeka-Rovinj 1990.
14 Stipe Kutleša: “Herman Dalmatin(ac) (Hermanus Dalmata, H. Sclavus, H. Secundus, H. de Carinthia)”, u: Stipe Kutleša (gl. ur.): “Filozofski leksikon”, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2012., str. 469.
15 “Anonimni engleski putopisac, suvremenik Druge križarske vojne (1147-1149), informira nas o tom putovanju: ‘Robert iz Kettona, Englez po imenu i narodnosti, nakon što se s osnovama ljudskog umijeća i literature upoznao u engleskoj školi, odmah je u duši stvorio odluku posjetiti prekomorske zemlje. Proputovavši, dakle, Galiju (Francusku), Dalmaciju i Grčku, napokon je stigao u Aziju, gdje je, uz ne mali napor i životnu opasnost, među Saracenima, najokrutnijoj vrsti ljudi, izvrsno ovladao arapskim jezikom. Poslije toga je morskim putem doputovao u Španjolsku, te se uz rijeku Erbo dao na studij astrologijskog umijeća zajedno s Hermanom Dalmatinom, nerazdruživim pratiocem na svome velikom putovanju.'” Franjo Šanjek: “Herman Dalmatin (oko 1105./1110. – poslije 26. veljače 1154.)”, nav. dj., str. 10-11.
16 “Te, 1143. godine prekida se slijed sigurnih podataka o Hermanovu životu i radu. Naime, nakon te godine prestaje njegov intenzivan znanstveni rad. Je li uskoro umro ili je zbog nekog nepoznatog razloga prestao raditi, nije poznato. Istraživači njegova rada pokušavali su dokazati da je on mnogo kasnije na Siciliji prevodio Ptolemejev ‘Almagest’ s grčkog na latinski te time potvrditi njegovu znanstvenu aktivnost sve do godine 1160… Očito je da taj podatak odudara od dotatašnje znanstvene karijere Hermana Dalmatina. No bilo bi neobično i čudno da je Herman Dalmatin tijekom pet godina, od 1138. do 1143., napisao i preveo toliko djela, a da u više od deset idućih godina nije priredio nijedno.” Žarko Dadić: “Herman Dalmatin”, nav. dj., str. 92.
17 Postoje blijede naznake da je nastavio s prevođenjem 11 godina kasnije: “Odatle (iz Béziersa. op. p.), čini se, preko Rima i Salerma odlazi u Palermo, gdje prije 26. veljače 1154. (smrti kralja Ruđera II., op. p.) dovršava prijevod Ptolomejeva ‘Almagesta’, koji je, prema glosi nepoznatog autora iz 13. stoljeća, izvjesni ‘Herman za vladanja Ruđera II. (1130-1154) u Palermu preveo s grčkog’, što je zadnji podatak o Hermanovu životu i znanstvenom radu.” Franjo Šanjek: “Herman Dalmatin (oko 1105./1110. – poslije 26. veljače 1154.)”, nav. dj., str. 12.
18 Herman Dalmatin: “Rasprava o bitima”, sv. 2, nav. dj., str. 65.
19 Isto, str. 66. Ovu rečenicu Franjo Šanjek pak prevodi ovako: “Smatraš, vrli Roberte, da treba djelovati promišljeno. Ovu milost kod tebe osjećam uvijek sebi na korist, bilo zbog toga što se na sve razborito obazireš i o svemu vodiš brigu, bilo stoga što svaki od nas dvojice uistinu provodi zaseban život, a ipak smo jedno srce i jedna duša.” Franjo Šanjek: “Herman Dalmatin (oko 1105./1110. – poslije 26. veljače 1154.)”, nav. dj., str. 16.
20 Ilinka Senčar-Čupović: “Rasprave istarskih liječnika od XIV. do XVI. st. o pripravi i ljekovitosti umjetnog zlata”, u: Franjo Krmpotić (gl. ur.): “Zbornik radova: 26. sastanka Naučnog društva za historiju zdravstvene kulture Jugoslavije, Poreč, 30. IX. do 2. X. 1976.”, Znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture, Rijeka 1978., str. 107.
21 Snježana Paušek-Baždar: “Neka alkemijska gledišta hrvatskih prirodoznanstvenika”, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, br. 61-62, Institut za filozofiju, Zagreb 2005., str. 148.
22 Drago Grdenić: “Povijest kemije”, Školska knjiga, Zagreb 2001., str. 325.
23 Carl Gustav Jung: “Psihologija i alkemija”, Naprijed, Zagreb 1984., str. 385 i 388.
Dva srednjovjekovna intelektualca u Puli
Snažan prodor kršćanstva obilježio je srednjovjekovnu Pulu brojnim sakralnim zdanjima: trobrodna bazilika sv. Marije Formoze (pulski đakon Maksimijan (499-556), Maximianus, rodom iz Veštra, Vištra, Vistrum, južno od Rovinja, danas turistički kamp, bio je postavljen za ravennskoga nadbiskupa 546., prema legendi, zahvaljujući tome što je “prilikom oranja našao zakopano zlato” čiji je dio darovao “caru Justinijanu, a ovaj ga je za uzvrat nagradio nadbiskupskom stolicom”1, dao je izgraditi i bogato opremiti, u sklopu benediktinske opatije, crkvu sv. Marije Formoze ili Svete Marije od Trstike, Santa Maria del Cannetto, od koje je danas, nasuprot ulaza u Uljanik, ostao neznatni dio, samo južna grobna kapela s ostacima dekoracije u štukaturi, zidni mozaik i komadić perimetralna zida, dok su reljefno ukrašeni stupovi, mramori, porfiri i serpentini završili u venecijskim velebnim građevinama polovicom 13. i 16. stoljeća), grobljanska crkva sv. Ivana od Nimfeja (5. stoljeće, između gradskih bedema i Arene, u blizini antičkoga groblja), sv. Nikole (6. stoljeće, današnja pravoslavna crkva)2, sv. Florijana (6-7. stoljeće, na otoku Uljanik), sv. Petra (6-7. stoljeće, na istoimenom otoku), sv. Katarine (6-7. stoljeće, na istoimenom otoku), sv. Klementa (6. stoljeće), benediktinske samostane sv. Mihovil (6. stoljeće, tu je 1087., u samoći, u trideset i četvrtoj godini, umro ugarski kralj Salomon, sin Andrije i nećak Bele I., iz roda Arpadovića3) i sv. Andrije (6. stoljeće), na istoimenom otočiću u luci…4
U takvim učenim (pismenim i kulturnim) benediktinskim opatija i samostanima Pule, ali i središnje Istre5 gdje je rođen i provodi djetinjstvo (progovorio je zasigurno arhaičnom čakavicom poput sve ondašnje djece središnje Istre)6, stječe prvu naobrazbu7 – potom nastavlja školovanje u čuvenoj katedralnoj školi u Chartresu (kod magistra Thierryja) i studij u Parizu te apsolvira “sedam slobodnih umijeća” (gramatiku, retoriku, logiku, aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu) – najstariji hrvatski filozof i znanstvenik, zvjezdoznanac i prevoditelj, prvi hrvatski (i istarski) intelektualac zapadnoeuropskoga kruga, Herman Dalmatin(ac) (oko 1110. – nakon 1143.)8, Hermannus Dalmata, ili Herman Sclavus (Slaven), Herman de Carinthia (iz Koruške) i Herman Secundus (Drugi), kako su ga sve nazivali.9 Nalazimo ga u ondašnjim središtima znanja, tadašnjim žarištima knjižne proizvodnje (svitaka i kodeksa), samostanskim skriptorijima širom Europe: Toledo, Leon, Najera, Salamanca, Chartres, Pariz, Toulouse, Béziers, Palermo… Njegovo ime, prijevodi, kompilacije i autorsko djelo postupno pada u zaborav i tek u “20. stoljeću znanstveni opus našeg učenjaka postaje predmet višestrukih istraživanja, uglavnom u svijetu, pa Herman danas slovi kao jedan od nezaobilaznih europskih znanstvenika u dugoj i mukotrpnoj povijesti astrologije-astronomije, matematičkih znanosti, prirodne filozofije i islamologije.”10
Herman Dalmatin u prvom je redu izravan i vrstan prevoditelj svetih, religioznih, filozofskih, prirodoslovnih, astroloških, astronomskih, medicinskih i inih arapskih tekstova na latinski: Kuran11, “Proročica” (Fatidica), “Uvod u zvjezdoznanstvo” (Introductorium in astronomiam), “Planisfera” (Planisphaerium), “Muhamedov nauk koji Saraceni uvelike cijene” (Doctrina Mahumet, quae apud Saracenos magnae authoritatis est), “O Muhamedovu rodu i njegovom odgoju” (De generatione Mahumet et nutritura eius)…, zatim znanstvenih, astronomskih i astroloških kompilacijskih djela: “O preispitivanju srca – O skrovitm stvarima” (De indagatione cordis – De occultis)12, “Knjiga o oborinama” (Liber imbrium), “O sastavljanju i uporabi astrolaba” (De compositione et usu astrolabii)…, i izvorni pisac djela, njegove najznačajnije astrološko-kozmografske i prirodnofilozofske studije, “Rasprave o bitima” (De essentiis)13. “Njegov spoj zapadnoeuropske i arapske filozofije i znanosti zacrtao je put novoj znanosti, što je došlo do izražaja u XVI. stoljeću te se Herman može smatrati prethodnikom znanosti tog stoljeća.”14
Herman Dalmatin ostat će zapamćen po još jednoj (u ovom stoljeću demokratski izborenoj) osobini, metaforički otvorenoj (javnoj) neizmjernoj ljubavi (kakvih je, krišom i tajno, ne samo neizmjernih, po mračnim zakutcima samostana i skriptorija zasigurno bilo) prema nerazdvojnom i doživotnom prijatelju sa studija, Englezu Robertu iz Kettona (Chestera) s kojim dijeli trogodišnja proputovanja i pustolovine u daleke zemlje Bliskoga istoka (putuju od Pariza, preko Galije, Italije, rodne Hermanove Istre, Dalmacije, Grčke do Carigrada, Bagdada i Damaska, a vraćaju se preko Cipra, Krete, Sicilije, Rima, Bacelone u Toledo)15, žeđ za novim islamsko-arapskim znanjem, s kojim potom čita, prevodi, surađuje i prijateljuje (ljubuje) po skriptorijima Europe do 1143.16, godine kad ljubljeni Robert postaje arhiđakon stolne crkve u španjolskoj Pamploni, a tužni Herman prelazi na istočnu, francusku stranu Pirineja kao scolasticus, u Toulouse i Béziers (tu dovršava De essentiis), ali isuviše pogođen odvojenošću od intimusa mu Roberta (baš kad su postali “jedan čovjek”, kako je u snu Hermanu prišapnula božica Minerva) intelektualno gasne17.
U prvoj, uvodnoj rečenici “Rasprave o bitima” Herman filozofski srdito kori Roberta: “Uzrujalo me ovih dana često mrmljanje Atlantida, a obuzima me povrh toga veliko čuđenje: koji li je slučaj ili koja to novost tebe, dotle nepokolebljiva, tek sada ukrala tebi samomu tako da si ostavio jamačno drugoga sebe i udaljio se zbog koje bilo nove zgode od zajedničke zadaće cijeloga našega života?”18, ali malo (stranicu) dalje sve mu oprašta, ostaje mu, kad je hladne glave bolje razmislio, bezuvjetna ljubav (i zadovoljno sjećanje) koja i nadalje plamti: “Promišljeno odlučuješ, predobri Roberte, o tome kako valja postupati i uvijek ćutim kod tebe tu ljubav prema meni, bilo zato što razboritim duhom sve oko sebe gledaš i predviđaš, bilo zato što nam je nedjeljiv život, misao ista i uopće jedna duša”19. Jesu li se intiminusi, nujni Herman Dalmatin i predobri Robert iz Kettona, ikada sreli nakon kobna rastanka 1143. godine, (zasad) nije znano. Scenarij je otvoren svim svršecima (smrti im nisu zabilježne, jesu li uopće umrli?). Preteča, štoviše, intelektualna ljubavna pretpreteča (prije devet stoljeća) ovovremenih, medijski napornih i zamornih suvremenih zajednica (pravno i društveno verificiranih) i njihovih tendenciozno umjetničkih (daleko ispod dostojanstva arapskih prijatelja), posebice filmskih (svakojakih elgebete ili brokebackskih varijacija), refleksija. Unatoč svih umjetničkih sloboda, Herman i Robert znali su još prije devet stoljeća da tajna umjetnosti nije u otkrivanju tajni.
Dva stoljeća kasnije, iz srednjovjekovno nepoznatih okolnosti, u okultnoj se Puli našao fizik, općinski liječnik Petrus Bonus (magistar Petrus Bonus Lombardus de Ferraria, tal. Pietro Buono) o kome se pouzdano zna samo (što je očito prema proširenom latinskom imenu) da je Talijan iz Lombardije (Ferrare) i da je u Puli 1330. napisao, kako sam navodi kao “liječnik u Puli, u provinciji Istri”20, filozofsko-religijsko-alkemijsku raspravu “Skupocjeni novi biser” (Pretiosa margarita novella), punoga naslova “Skupocjeni novi biser o blagu i kamenu mudraca ili uvod u umijeće alkemije” (Pretiosa margarita novella de thesauro ac pretiosissimo philosophorum lapide seu Introductio in artem alchemiae). “U doba kada je Bono napisao svoje djelo na snazi je bila zabrana bavljenja alkemijom po dekretu pape Ivana XXII. iz 1317. Bono je naveo svoje ime, zanimanje za alkemiju i vrijeme nastanka rukopisa. Razlog tome je taj što se Bonov tekst razlikuje od većine alkemijskih rasprava. Naime, Bono je naveo da on sam nije nikad bio uspješan u postupcima pretvorbe te da nju mogu provesti samo odabrani ljudi, obdareni čistom vjerom i s Božjom pomoći. Zato Bono ne donosi nikakve praktične upute za izvedbu pretvorbe. Njegova rasprava zapravo je iskrena filozofska diskusija o alkemiji. On je završava zaključkom da je alkemijski pokus bez vjere osuđen na neuspjeh. Umijeće alkemije je božanska tajna.”21
Za Bonovu onodobnu opširnu raspravu saznalo se tek u 16. stoljeću kad ju je za tisak priredio Janus Lacinius (Giano Lacinio), franjevac iz Calabrije, i otisnuo kod tiskara Aldusa u Veneciji 1546., od kada postaje poznata kao sustavan pregled (riznica) dotadašnjega alkemijskoga znanja s čestim pozivanjem na Aristotela, Platona i arapske alkemičare. “Može se reći da je Bono ‘Skupocjenim novim biserom’ utemeljio duhovnu alkemiju. Tvrdio je da alkemija ne postiže svoj cilj na prirodan način. Nije joj nijekao znanstvenu osnovu koju joj je odredio u uvodu, ali joj je dodao religioznu, neophodnu za postignuće pretvorbe. Alkemičar započinje svoj pokus razumom u suglasju s prirodom, ali ga dovrši božanskim nadahnućem.”22 Carl Gustav Jung Bonovu raspravu smatra “najstarijim vrelom koje podrobno govori o vezi kamena mudraca s Kristom”, jer “ovaj tekst, koji je, u svakome slučaju jedno stoljeće stariji od Khunrathova, bjelodano pokazuje da je već tada, veza između Kristova misterija i lapisa bila toliko očigledna te se filozofski opus činio analogijom, oponaškom, a možda i nastavkom božanskoga djela izbavljenja.”23 Što se s Petrusom potom zbivalo i gdje je završio nakon puljske Pretiose, ostaje (poput Kristova) misterija.
1 Branko Marušić: “Kasnoantička i bizantinska Pula”, Arheološki muzej Istre, Pula 1967., str. 21-22.
2 Usp. Ivan Matejčić: “Crkva Sv. Nikole u Puli (nekada posvećena Sv. Mariji)”, Ars Adriatica, br. 2, Odjel za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, Zadar 2012., str. 7-40.
3 Usp. Marija Mogorović Crljenko: “Istarski markgrofovi iz obitelji Weimar-Orlamünde u konstelaciji odnosa Carstva i papinstva u doba borbe za investituru”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch, br. 10, Njemačka narodnosna zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek 2003., str. 83-89.
4 Usp. Željko Ujčić: “Ranokršćanska Pula”, u: Robert Matijašić, Željko Ujčić: “Pula antički grad”, Arheološki muzej Istre, Buvina, Difo, Laurana, Pula-Zagreb 2005., str. 73-79.
5 “Na Istarskom poluotoku za Hermanovih mladenačkih dana ima više benediktinskih samostana: sv. Kasijana u Poreču (1030.), sv. Mihovila u Limskoj drazi (oko 1040.), sv. Marije u Puli (prije 1001.), sv. Ivana u Medulinu (1115.) i sv. Petra i Pavla u Svetom Petru u Šumi (početkom 12. st.).” Franjo Šanjek: “Herman Dalmatin (oko 1105./1110. – poslije 26. veljače 1154.)”, u: Herman Dalmatinac: “De indagatione cordis / O preispitivanju srca”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2009., str. 10, bilj. 8.
6 “Istru dijeli na tri dijela, i to primorski, planinski i središnji dio, za koji kaže da je njegova domovina Koruška: ‘Histrie tres partes: maritima et montana, in medio patria nostra Carinthia’ (Abu Ma’shar: Introductorium in astronomiam, Augsburg, 1489). Primorski je dio nesumnjivo bio feud akvilejskog patrijarha na istarskom poluotoku i zauzimao je područje južne i zapadne Istre. Planinski je dio vjerojatno obuhvaćao gorje na sjeveru Istre, Ćićariju i možda Učku, a središnji je dio bio nizinski i nalazio se u sredini istarskog poluotoka.” Žarko Dadić: “Herman Dalmatin / Hermann of Dalmatia / Hermannus Dalmata”, Školska knjiga, Zagreb 1996., str. 80.
7 Benediktinski red je najstariji organizirani crkveni red koji se posvetio prosvjeti i znanosti, a već od 6. stoljeća razvija uzorito školstvo u samostanima i opatijama.
8 Godine rođenja i smrti Hermana Dalmatina razlikuju se od biografa do interpreta, od autora do autora njegova života i djelovanja, ovdje se navode godine za koje postoje pouzdani pokazatelji razdoblja u kojem je živio.
9 Nije nevažno spomenuti da je prezime Erman uobičajeno u središnjem dijelu Istre (Žminj, Kringa, Radetići…), što nije samo slučajna popudarnost ili pak povijesna doskočica.
10 Franjo Šanjek: “Herman Dalmatin (oko 1105./1110. – poslije 26. veljače 1154.)”, nav. dj., str. 25.
11 Angažirao ga je čuveni opat francuskoga benediktinskog samostana Cluny, Petar Časni, Petrus Venerabilis, koji muslimane nastoji pobijediti ne oružjem (kao u Prvoj križarskoj vojni, 1096-1099) nego intelektualno, ne fizičkom silom nego snagom razuma: “Pošao sam, dakle, pronaći stručnjake za arapski jezik koji je tom smrtnom otrovu omogućio da opustoši više od pola kugle zemaljske. Mnogim molitvama i novcem sklonuo sam ih da s arapskoga prevedu na latinski povijest i nauk toga zlosretnika, pa čak i njegov zakon koji se zove Kuran. A da vjerodostojnost prijevoda, te da nijedna greška ne iskrivi naše razumijevanje, kršćanskim sam prevodiocima pridodao i jednog Saracena. Evo imena kršćana: Robert iz Kettona, Herman Dalmatinac, Petar iz Toleda; Saracen se zvao Muhamed.” Jacques de Goff: “Intelektualci u srednjem vijeku”, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1982., str. 23.
12 Herman Dalmatinac: “De indagatione cordis / O preispitivanju srca”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2009.
13 Herman Dalmatin: “Rasprava o bitima: latinski tekst uspostavio, hrvatski prijevod izradio, kritički komentar i napomene uz tekst napisao Antun Slavko Kalenić, uvodne rasprave napisali Franjo Šanjek, Antun Slavko Kalenić, Žarko Dadić i Franjo Zenko”, 2 sv., Čakavski sabor, Istarska književna kolonija Grozd, Arheološki muzej, Naučna biblioteka, Izdavački centar Rijeka, Centro di richerche storiche, Pula-Rijeka-Rovinj 1990.
14 Stipe Kutleša: “Herman Dalmatin(ac) (Hermanus Dalmata, H. Sclavus, H. Secundus, H. de Carinthia)”, u: Stipe Kutleša (gl. ur.): “Filozofski leksikon”, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2012., str. 469.
15 “Anonimni engleski putopisac, suvremenik Druge križarske vojne (1147-1149), informira nas o tom putovanju: ‘Robert iz Kettona, Englez po imenu i narodnosti, nakon što se s osnovama ljudskog umijeća i literature upoznao u engleskoj školi, odmah je u duši stvorio odluku posjetiti prekomorske zemlje. Proputovavši, dakle, Galiju (Francusku), Dalmaciju i Grčku, napokon je stigao u Aziju, gdje je, uz ne mali napor i životnu opasnost, među Saracenima, najokrutnijoj vrsti ljudi, izvrsno ovladao arapskim jezikom. Poslije toga je morskim putem doputovao u Španjolsku, te se uz rijeku Erbo dao na studij astrologijskog umijeća zajedno s Hermanom Dalmatinom, nerazdruživim pratiocem na svome velikom putovanju.'” Franjo Šanjek: “Herman Dalmatin (oko 1105./1110. – poslije 26. veljače 1154.)”, nav. dj., str. 10-11.
16 “Te, 1143. godine prekida se slijed sigurnih podataka o Hermanovu životu i radu. Naime, nakon te godine prestaje njegov intenzivan znanstveni rad. Je li uskoro umro ili je zbog nekog nepoznatog razloga prestao raditi, nije poznato. Istraživači njegova rada pokušavali su dokazati da je on mnogo kasnije na Siciliji prevodio Ptolemejev ‘Almagest’ s grčkog na latinski te time potvrditi njegovu znanstvenu aktivnost sve do godine 1160… Očito je da taj podatak odudara od dotatašnje znanstvene karijere Hermana Dalmatina. No bilo bi neobično i čudno da je Herman Dalmatin tijekom pet godina, od 1138. do 1143., napisao i preveo toliko djela, a da u više od deset idućih godina nije priredio nijedno.” Žarko Dadić: “Herman Dalmatin”, nav. dj., str. 92.
17 Postoje blijede naznake da je nastavio s prevođenjem 11 godina kasnije: “Odatle (iz Béziersa. op. p.), čini se, preko Rima i Salerma odlazi u Palermo, gdje prije 26. veljače 1154. (smrti kralja Ruđera II., op. p.) dovršava prijevod Ptolomejeva ‘Almagesta’, koji je, prema glosi nepoznatog autora iz 13. stoljeća, izvjesni ‘Herman za vladanja Ruđera II. (1130-1154) u Palermu preveo s grčkog’, što je zadnji podatak o Hermanovu životu i znanstvenom radu.” Franjo Šanjek: “Herman Dalmatin (oko 1105./1110. – poslije 26. veljače 1154.)”, nav. dj., str. 12.
18 Herman Dalmatin: “Rasprava o bitima”, sv. 2, nav. dj., str. 65.
19 Isto, str. 66. Ovu rečenicu Franjo Šanjek pak prevodi ovako: “Smatraš, vrli Roberte, da treba djelovati promišljeno. Ovu milost kod tebe osjećam uvijek sebi na korist, bilo zbog toga što se na sve razborito obazireš i o svemu vodiš brigu, bilo stoga što svaki od nas dvojice uistinu provodi zaseban život, a ipak smo jedno srce i jedna duša.” Franjo Šanjek: “Herman Dalmatin (oko 1105./1110. – poslije 26. veljače 1154.)”, nav. dj., str. 16.
20 Ilinka Senčar-Čupović: “Rasprave istarskih liječnika od XIV. do XVI. st. o pripravi i ljekovitosti umjetnog zlata”, u: Franjo Krmpotić (gl. ur.): “Zbornik radova: 26. sastanka Naučnog društva za historiju zdravstvene kulture Jugoslavije, Poreč, 30. IX. do 2. X. 1976.”, Znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture, Rijeka 1978., str. 107.
21 Snježana Paušek-Baždar: “Neka alkemijska gledišta hrvatskih prirodoznanstvenika”, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, br. 61-62, Institut za filozofiju, Zagreb 2005., str. 148.
22 Drago Grdenić: “Povijest kemije”, Školska knjiga, Zagreb 2001., str. 325.
23 Carl Gustav Jung: “Psihologija i alkemija”, Naprijed, Zagreb 1984., str. 385 i 388.