Svi pjesnici na svijetu, otkako ga ima, sanjali su i sanjaju i sanjaće, dok ih ima, da su napisali božanske pjesme koje se, naravno, ne mogu iznijeti na javu.
Kao spomenik sanjanoj, Dis je napisao pjesmu Možda spava koja počinje stihom: “Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja” i od mladosti je znam napamet, a recitirao sam je mnogima, najviše na času svojim studentima, ili u sitne sate, u kafani, pjesnicima koji su pjanci. Davno sam prestao da upražnjavam jedan, meni nekad veoma drag običaj: iako sam zakleti nepilac, prosjedio sam najmanje stotinjak, možda i sto pedeset noći sa pjesnicima po birtijama, i više ne pamtim šta su govorili o Disovoj pjesmi Možda spava, mada znam da jesu govorili, ali ovo neću zaboraviti nikad: prosjedili smo, tu noć, u hotelu Central i, oko tri sata, pomiješali su se pjanci pjesnici sa pjancima nepjesnicima, a ja sam u neka doba ustao iza stola da odrecitujem Disa. Nakon stihova:
Na sećam se više ničeg, ni očiju tih,
Kao da je san mi bio ceo od pene,
Il te oči da su su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog što ja noća snih,
Neće sećam se više ničeg, ni očiju tih,
Ali slutim, a slutiti još jedino znam,
Ja sam slutim za te oči da su baš one
Što me čudno po životu vode i gone,
U snu dođu da me vide: šta li radim sam,
Ali slutim, a sluti još jedino znam –
jedan pjanac, vrlo mlad, dvadeset i nešto godina, ne znam šta je bio po zanimanju, ali se iz onoga šta je i načina kako je govorio vidjelo da nije pohađao gimnaziju, kazao je, pomalo kao krivac, kao da nam priznaje nešto što bi moglo biti upotrijebljeno protiv njega : “Ljudi moji, kad ovo slušam, meni se plače!” Ne vjerujem da je Dis ikada dobio kompliment važniji od ovoga.
Ima pjesnika kojima je ponešto od onog što su u snu sročili uspjelo iznijeti na javu, bar tako kažu, ali ja ništa, tačnije: ono što bih iz sanjane pjesme upamtio nije vrijedjelo ni pet para, mada mi se u snu činilo da su to sami almazi, ali jesam jednom upamtio dvije vrlo sugestivne riječi “državni graktači” i stavio ih u pjesmu, uz napomenu da su iz sna.
I već decenijama sanjam kako prevodim pjesme, nekad se čini po svunoć, najviše sa ruskog, razumije se, ali i sa francuskog, ponekad čak i sa engleskog, a kad se probudim, sve se, naravski, raspline, nekad i u snu znam da će se rasplinuti, znam da je to prevođenje u snu, mada mi možda, ko zna, ponešto od tog sanjanog pomogne kad na javi pišem pjesme, možda je iz tih snova o prevođenju pogdješto od onog čime samog sebe uspijevam zapanjiti, čak se nekad pitam: okle meni ovo? – jer, skupa s Antunom Šoljanom, vjerujem da iz sebe ne možeš izvaditi “više nego što imaš”, pa se zaludu pitam je li to uistinu moje, ili je negdje pročitano, a zatim zaboravljeno čije je, čak je zaboravljeno i da je tuđe, i nije se jednom desilo da takve riječi, za svaki slučaj, označim kurzivom kao da su citat, a nikad neću znati jesu li moje ili nečije.
Naravno, iz tih sanjanih prevoda nikad nisam upamtio ni dvije riječi, ali nam je 5. 2. 2016. oko šest ili sedam izjutra neko dolje, na ulazu u zgradu, pozvonio greškom, i ja se probudim, a i glavi mi ostao ulov iz sna, dva prevedena stiha ruskog pjesnika čije će mi ime i prezime zauvijek ostati nepoznato:
Hiljadugodištima čovječanstvu je jedna kost
prepriječena u grlu – jednakost!
Ovo me sprva prilično začudilo, jer kao da je napisano na javi, tu nema ama baš ničega što bi bilo snovno pomjereno, mada znam da su igre riječima česte u snovima, barem u mojim, i uz to, ko zna, možda u ruskim stihovima koje sam čitao postoji rima “odna kost’ – odinakovost'”, što je malo vjerovatno, jer se, u ruskom jeziku, za jednakost upotrebljavaju riječi ravenstvo, ravnopravie, a odinakovyj znači podjednak, isti takav, isti.
Jedna kost zvana jednakost
Svi pjesnici na svijetu, otkako ga ima, sanjali su i sanjaju i sanjaće, dok ih ima, da su napisali božanske pjesme koje se, naravno, ne mogu iznijeti na javu.
Kao spomenik sanjanoj, Dis je napisao pjesmu Možda spava koja počinje stihom: “Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja” i od mladosti je znam napamet, a recitirao sam je mnogima, najviše na času svojim studentima, ili u sitne sate, u kafani, pjesnicima koji su pjanci. Davno sam prestao da upražnjavam jedan, meni nekad veoma drag običaj: iako sam zakleti nepilac, prosjedio sam najmanje stotinjak, možda i sto pedeset noći sa pjesnicima po birtijama, i više ne pamtim šta su govorili o Disovoj pjesmi Možda spava, mada znam da jesu govorili, ali ovo neću zaboraviti nikad: prosjedili smo, tu noć, u hotelu Central i, oko tri sata, pomiješali su se pjanci pjesnici sa pjancima nepjesnicima, a ja sam u neka doba ustao iza stola da odrecitujem Disa. Nakon stihova:
Na sećam se više ničeg, ni očiju tih,
Kao da je san mi bio ceo od pene,
Il te oči da su su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog što ja noća snih,
Neće sećam se više ničeg, ni očiju tih,
Ali slutim, a slutiti još jedino znam,
Ja sam slutim za te oči da su baš one
Što me čudno po životu vode i gone,
U snu dođu da me vide: šta li radim sam,
Ali slutim, a sluti još jedino znam –
jedan pjanac, vrlo mlad, dvadeset i nešto godina, ne znam šta je bio po zanimanju, ali se iz onoga šta je i načina kako je govorio vidjelo da nije pohađao gimnaziju, kazao je, pomalo kao krivac, kao da nam priznaje nešto što bi moglo biti upotrijebljeno protiv njega : “Ljudi moji, kad ovo slušam, meni se plače!” Ne vjerujem da je Dis ikada dobio kompliment važniji od ovoga.
Ima pjesnika kojima je ponešto od onog što su u snu sročili uspjelo iznijeti na javu, bar tako kažu, ali ja ništa, tačnije: ono što bih iz sanjane pjesme upamtio nije vrijedjelo ni pet para, mada mi se u snu činilo da su to sami almazi, ali jesam jednom upamtio dvije vrlo sugestivne riječi “državni graktači” i stavio ih u pjesmu, uz napomenu da su iz sna.
I već decenijama sanjam kako prevodim pjesme, nekad se čini po svunoć, najviše sa ruskog, razumije se, ali i sa francuskog, ponekad čak i sa engleskog, a kad se probudim, sve se, naravski, raspline, nekad i u snu znam da će se rasplinuti, znam da je to prevođenje u snu, mada mi možda, ko zna, ponešto od tog sanjanog pomogne kad na javi pišem pjesme, možda je iz tih snova o prevođenju pogdješto od onog čime samog sebe uspijevam zapanjiti, čak se nekad pitam: okle meni ovo? – jer, skupa s Antunom Šoljanom, vjerujem da iz sebe ne možeš izvaditi “više nego što imaš”, pa se zaludu pitam je li to uistinu moje, ili je negdje pročitano, a zatim zaboravljeno čije je, čak je zaboravljeno i da je tuđe, i nije se jednom desilo da takve riječi, za svaki slučaj, označim kurzivom kao da su citat, a nikad neću znati jesu li moje ili nečije.
Naravno, iz tih sanjanih prevoda nikad nisam upamtio ni dvije riječi, ali nam je 5. 2. 2016. oko šest ili sedam izjutra neko dolje, na ulazu u zgradu, pozvonio greškom, i ja se probudim, a i glavi mi ostao ulov iz sna, dva prevedena stiha ruskog pjesnika čije će mi ime i prezime zauvijek ostati nepoznato:
Hiljadugodištima čovječanstvu je jedna kost
prepriječena u grlu – jednakost!
Ovo me sprva prilično začudilo, jer kao da je napisano na javi, tu nema ama baš ničega što bi bilo snovno pomjereno, mada znam da su igre riječima česte u snovima, barem u mojim, i uz to, ko zna, možda u ruskim stihovima koje sam čitao postoji rima “odna kost’ – odinakovost'”, što je malo vjerovatno, jer se, u ruskom jeziku, za jednakost upotrebljavaju riječi ravenstvo, ravnopravie, a odinakovyj znači podjednak, isti takav, isti.