ili neobično poučne erotske premise s bezobraznim konkluzijama
I.
Pogrbljeno sjedim u sumornom polumraku svijeća za (švedskim) stolom na izdisaju zadovoljstva, potpunoma pripremljen na udisaj po (jednako takvoj) postelji razasute sjete, mirno čekam (dugo očekivan) posljednji nastavak, konačni rasplet ove sad po svemu i svačemu već predvidljive trakavice, samoproždiruće kič-sapunice (s mnogobrojnim promidžbenim pretpostavkama redovito duljim od same epizode), patvorene mreže valovito srebrnastosivih silnica što polu(ne)mirno, lijeno, bezvoljno i upitno titraju među nama predugo šumeći tako prepoznatljivu tišinu, protoka polutjeskobne povorke crnobijelih kadrova iz mrežastih omči nekad davno snimljena filma (sada ponovno patetično nadosnimljenih kolor scena), protjecanja vremenitih slikopisa predorgazmičkih pogleda, mjehurića bistrih spoznaja potpuna prelijevanja tijela, rastakanja razuma u pokvareni svijet akvarel-filma, i čemu nam je trebao taj miris (zapravo vonj), taj anakroni mediteranski ugođaj, atmosfera netom izlešana brancina, unatoč svega slasno probavljena prije uobičajene već rutinom načete radosti, nisi primijetila kako vinske čaše orošene sitnim kapljicama zaboravljene čežnje dosadno miruju na uzglavlju kreveta, ovom zgodom nije bila gotovo zaboravljena (negdanja) zgoda: negdje dobro skrivena među nama pa zatim (poslije svega i svačega) na samome neznatno podebljanome staklenome rubu čaše, nakon obilatog gutljaja rozea, neskriveno prilijepljena tvoja ili moja stidna (čega li se stidi?) dlačica (nezaboravni dražesni znak potpunosti, bezvremenske prisnosti i sveprostorne privrženosti), bilo ih je dakako i sada, više ne među nama, stalno na pogrešnim mjestima, k tomu iz nekoga nepoznata prkosa prije negoli smo vinom ohrabreni krenuli u (i prije nego sam sjeo na) sumrak kreveta, u bradi si mi ugledala i olako nonšalantno izvadila sasvim malu, da li simboličnu, riblju kost, brzopleta pomisao na vaganje (ezoterija rođenja) riblje i pičkine lešade više se nije mogla suzbiti, i eto nas u polumraku, predsumračju, predmraku, nebitno, mrak je u blizini, sjedim na ivici (dok Marica skuplja riblje kosti) polustanja zadovoljna izdisaja i sjetna udisaja, nerazumljiva međuspoznaja, a ti potrbuške polusneno, bezbrižno i zadovolj(e)no ležiš položene umorne ruke, odmaraš i hladiš zagrijani dlan na mome bedru (prsti su ti, poput moga iznemoglog spolovila, mekani, sluzavi, vlažni) opetovano me iskušavajući s te dvije tako izazovne rupice, primamljive jamice, skladna simetrična udubljenja ponad jedre stražnjice (lirski i nelirski liječnici nalaze latinsku milozvučnost u gluteus maximus), prirodnoga kiparskog remek-djela kojemu ni michelangelovska vještina niti rafaelovska mašta (ne pomaže ni precizna warholovska intervencija) nisu ni po čemu dorasli, simetrična perfekcija savršena udubljenja samo pokazuju sve umjetničke i dizajnerske nedostatke…
No nisam nasjeo na više puta iskušanu krasotu,
spokojno sam preselio tvoj dlan s bedra na kušin,
bacio pogled na moju ničim obilježenu čašu upravo
kad je mjehurić s dna lelujavo grabio prema površini,
na kojoj kratko plutajući pusti trag i raspukne se,
prihvativši poruku ustanem iznenađen sobom:
kamo nestade sjeta, gdje zaspa tjeskoba,
oslobođen polustanja hitam k vratima…
II.
Danonoćno buljim u garamond slova (gade mi se više), no paradoksalno sijevnu mi potajne misli (jesu li to uopće misli?) – čipkasto-pičkaste krivulje, ako se ne varam (a posve sam siguran: ne varam se!) bilo je užasno sparno, zaparno sparno i fjakom opterećeno ljeto, ti nesputana bez gaćica (grudnjak ne treba ni spominjati) i predrasuda, u kratkoj, prokleto prekratkoj suknji(či)ci, pred predjutro ili pred samo jutro, u osvit omarom zapriječeno svitanje, nakon uvertirsko (baladsko rockerske kulise) neprospavane, beskrajno bespredmetno brbljave kratke ljetne noći i ispijenih zaliha očeva beffeta, poglavito cognaca (otmjeno, iz proparenih tulipanskih čaša, Martell ili Courvaise, ne sjećam se, ali sjećam se, odstajalog najmanje približno tvojim godinama u teškim hrastovim bačvama), besramno sam promatrao tvoja najprije pristojno a potom nepristojno (već cognacom osnažena) neprekrižena bakreno osunčana bedra, njihovu mekanu nedodirujuću unutrašnjost podno prepona (učeno, regio inguinalis), pogledu dostupne (ni malo slučajno, dapače) namjerno otkrivene (u ovome slučaju svakako) bestidne dlačice, one namjenski ostavljene (ne znam zašto se zaboravu otela nimalo originalna filmska zamisao, higijensko-depilacijski dokumnetarčić: kamera klizi po potkoljenicama, bedrima, predpičju, podpičju, uzpičju, pomnih kadrova i polagana ritma, na koncu, niti jedna nepotrebna dlačica nije ostala, samo one vješto sačuvane na pravome mjestu jer priroda je tako htjela, zaštiti neka područja od iznimne važnosti: ekologija erosa, civilizacija razvrata), tvoj zamamno bestidni garamond font, te bezbrojne medobojne krivulje, ljeskave funkcije zaštitnoga keratina u zapriječeno svitanje erektivna pogleda, fotonskoga sladostrasja u krajnje nepojmivom trajanju, neutvrdivom (ne zna se i ne treba se znati, dugom ili kratkom) vremenu, disperzivnom vremenu kao takvom, natopljene sluznim, gustim, pomamnim sokovima, izazvanih ustrajnim pogledom izlučena isparavanja, svjetlucaju i lome svjetlost još žešće (sluzopara je vidljiva, ni po čemu usporedivi bouquet), ne, ne, nisam nijednu dotaknuo dok si dremljivo tražila udobniji, prirodniji, vodoravniji položaj, samo sam promatrao, i kao što si očekivala približio sam se i cognac-dahom podgrijavao podatno (zlatno) runo iz neposredne blizine, zapravo blizine nije ni bilo, samo isparena sumaglica kondenzirajućih kapljica neupitne, neutažive strasti, jedinstvenoga nimbostratusa što se njedri ponad dlačica, netremice sam motrio promjene svjetlosne preobrazbe među tvojim nogama, ne, lijepim uličnim rječnikom rečeno, pičkin već (među)svjetlosni (točnije, luminescentni) fluid (vaginalni dim), zapanjeno uživao u prizoru neprimjetno raskriljena, sjajno orošena okna (ča bi Istrijani rekli, iza škure), ispod medonosna, vatrenoiskričava žbunja, jedva nazirući stidnu sramnicu, ili možda sramnu stidnicu, blještave usn(ic)e i pozorno slušao što mi tiho pripovijedaju: nijemi vrisak, topli krik, potpunoma razumljiv vlažni jezik, čist i iskren, lišen metafora, figura, alegorija, elipsi, hiperbola (i ostalih krivulja) i primisli, jezik sjajno blistavih kovrča, treperava međunožna (duboka) semiotika, suvisao metadijalog pogleda i nemirnih dúga (fizičari bi lanuli, linijskih spektara) na ama baš svakoj dlačici, pa ipak, koliko se god trudio zadržati krasnoćutje, posustao sam, nisam odolio, morao sam okusiti svjetlost, zaći iza svih tih dúga i totalno, definitivno razjebati neponovljivi prizor…
Zagonetni sukob nedolične suradnje estetike,
razuma i požude nije te nimalo morio, ili si znala
(u što uistinu debelo sumnjam) za nerješiv prijepor,
premda prividno rješiv primitivnim sredstvima,
što samo po sebi nije rješenje (možda, ukoliko je
poraz zadovoljstvo), ali ostaje slutnja: vjeruješ li u
metafizičku mogućost ustreperenih garamond-dlačica
(malo prozaičnosti, molim: i kad piškiš!) samo zato
jer pogled ih mojih misli uznemirava…
III.
Ovako nalakćen na vjernom četveronožnom prijatelju – krevetu, iznad poetične Strukture znanstvenih revolucija uz cool Milesa Davisa, tamno(puto)ga nedarovita penetrača (pa što ako se rimuje s trubača), točnije, black fuckera (u preslobodnom hrvatskom prijevodu, jarosnoga umakatelja) u svakom pogledu, redovito nježnijeg u oblizivanju pozlaćenih pisaka truba negoli u izobilju podastrijetih mu bijeloputih pičaka (dakako, u ginekološkom smislu, organa), svakovrsne (osim ženama nepojmive jazz improvizacije) konzumacije željnih obožavateljica…, dakle, sasvim sporadično slušam inverzno napaljenog senzibilca u orgazmičkoj Time After Time i čujem, jednako ovako nalakćen bez ikakve kuhnovske strukture pod sobom, nerazgovjetni i nepotrebni morski žamor suncem opičenih kupača (posve prozirno blijedih spram mračne kurčine trubača) sa, po svim jadranskim kriterijima, divlje nudističke plaže u kasno poslijepodne, u skorašnji spori sumrak s kičastim utonom sunca u morski obzor, dok s druge (ili prve) pak strane disharmonična buka pretjerano nervoznih, odlazećih vozača dopire s uske prašnjave, gustim žbunjem zaklonjene, priobalne ceste i (pojma nemam, zašto) posve slične šumove iz tvoga težišta, tvoje ženske gravitacijske negacije, iz same evolucijsko-galaktičke esencije, iz samo tvoga lijepoćutnog središta, umbilicusa (ma ča ni to bunigolo), naravno pupka, spiralnog udubljenja kojeg sam ti i toga ljeta predano čistio od zaostale kristalizirane morske soli dok si poput tuljana (ili budimo jadranski primjereniji, sredozemne medvjedice) potpuno opuštenih, glatkih i ležernih mišića, poluraširena ležala na jednako takvoj goloj stijeni, lijeva mi podlaktica lagano gnječi međunožnu simetralu (ježim se i smiješim od mekana dodira, ali to je priča za drugu zgodu) dok prstima te iste ruke pokušavam na tvom mekanom maronbakrenom trbuhu što je moguće smirenije i tankoćutnije prčkati i čeprkati, razdvajati i razvlačiti okopupkovnicu ne bih li lakše desnim malim prstom dopro do svijetloga, blijedog neosunčana dna, dok ti spavaš (uvijek dobro došla skuža: nizak tlak!) opijena suncem – mada ne znam (i još uvijek nisam prozreo, a kako zaborav napreduje, neću ni uspjeti odgonetnuti), ipak smo na baš takvoj plaži (divljoj i nudističkoj), kad si već skinula apsolutno i doslovno sve, zašto si nakon brčkanja u plićaku ponovno navukla te (nevino vražje) bijele soknice – pod prstima sam osjetio prijelaze od maronbakrene do svjetlo okeržute blago maslinouljne kože kako sam dublje zalazio u trubu tvoje utrobe, bojeći se valjda sunčeva bljeska u zalazu (i refleksije reflektorom osvijetljene Mailsove utrobe trublje), nisi se ni pomakla, samo nezamjetno trgnula iz sna, žmireći si dotakla odsoljeni pupak, uvjerila se u dobro i pomno obavljen posao, i dozlaboga nehajno, kratko počešala brežuljak, venerin gaj, te isprve, trebalo je ispasti slučajno (kako je slučajno i ispalo), položila ruku baš na rasplodni mi obrt te minucioznim njihajima ručice istodobno blago zibala vlastitu oblu stražnjicu koja se nehajno odrazila na pičketinicu trljajući mi unutarnju stranu podlaktice, jer itekako si dobro u ručici zamijetila i primijetila: dio mene dosljedno ignorira gravitacijsku nuždu, ležernim trzajem zabacila si slane pramenove s čela, oblizala mekane usnice (kao Miles trubu) i sasvim polako, gotovo bezvoljno, poprilično usput, latentno palucajući jezikom, krenula prema antigravitacijskom dijelu mene…
Lagao bih da ne znam svršetak, plazma je skončala
(i zločesti Davis cijedi trubu), prevencije radi,
baš u tvome netom očišćenom umbilicusu, a ja,
ja sam pokušavao čuti, dok si ponovno zadovoljno
tonula u niskotlačni san, makar maštom osluhnuti
uz tihu bonacu, ovako nalakćen kao sada iznad struktura,
suzvučno pucketanje (ili oksidiranje) genske tekućine i,
usto, poprilično usput, gotovo zanemarivši kratkotrajnu,
tako prolaznu postojanost različitih pupkovnih sadržaja,
strahovao (više sebe radi) hoćemo li sve ovo zaboraviti
prije no što mušati, komarci krenu (na sutonsku gozbu)
oblijetati naša naga tjelesa u tvojim bijelim soknicama…
IV.
Kako god, prije svega pristojnosti radi (i lišca tek dozrele djevojčice, dražesne njuškice), sve u svemu, pomislio sam, bilo kako bilo, svejedno sam (krijući nevoljkost) pristao na kratki večernji espresso, ne znam ni sam zašto, vjerojatno samo zato što sam časkom prije smjerna poziva silazeći stubištem zamijetio onu dugokosu, nježnoputu, distanciranu, samozatajnu neznanku s predavanja (zapisivala je rijetko, sporo, pomno i odsutno, tko zna što, ali profinjeno, elegantnim nalivperom) kat niže, na izlazu, ali tamo gdje smo dospjeli (možda sam trebao, da je makar malo, samo trunke pameti bilo, unatoč svemu, ipak naručiti uobičajeni macchiato, možda bi mlijekom razblaženo crnilo polučilo sasvim drugačiji ishod, možda), koliko sam god pogledom streljao i po gužvi istraživao, samozatajne nije bilo, samo tupasto nasmiješena lica s čašom, bocom, prljavim prstima i smrdljivom cigaretom na ustima i ta nezaustavivo brbljava, dopadljiva i dozlaboga umiljata njuškica (pored stubišta, zapravo jedini uvjerljiv argument mog espresso pristanka), stroj za neprestanu proizvodnju riječi, nevjerojatna tvornica nesuvislih banalija, naravno nisam slušao i odavno bih napustio dražesnu njuškicu da nisu krenula, kao uvijek u takvim (ne)prilikama, na ledu, brza kratka alkoholna ohrabrenja, uz prokleto malu mogućnost, minimalnu vjerojatnost, daleko udaljenu slutnju, tajanstvenu nadu, u pojavu dugokose samozatajnice, nježnopute distance, blenuto blejeći u bijeli dim, zureći u zadimljena vrata, očekujući njenu prikazu, a tu samo ta tupasto nasmiješena lica s čašom na ustima i cigaretom među prljavim prstima, mislima na elegantno nalivpero u etuiju, mila mi se njuškica nasloni na rame, lizne mi čašu, unese u moje blentavo nasmiješeno lice, uđe mi u uho, po prvi je puta jasno čujem večeras, pa mogli bi u kino, na pretpremijeru, pa zašto ne, još dva-tri-četiri brza kratka alkoholna ohrabrenja i idemo, slabo ispunjen balkon, zadnji red, gase se svjetla, njuškica skida naušnice, steže je grudnjak a i traperice su preuske, sve to valja otkopčati, otpučiti, pokriti nas mojim montgomerijem (na pregijanom balkonu), jer valja, šapne mi, komotno gledati i uživati u dobrome filmu, a na platnu apsolutna nevjerica, nisam previše popio koliko znam pretjerati, priseban sam i posve razuman, ali to ne može i ne smije biti istina, kako i kamo je nestala zbilja, što mi to u mraku čine filozofija (misli), fizika (njuškica) i film (zbilja), zašto mi pomiču fikciju u stvarnost, i obratno, stvarnost u privid, zašto postoji filmska stvarnost, mišljenje o stvarnosti, predodžba zbilje, gdje je mašta, sve je odvratno reverzibilno, kao i ovaj prokleto pogođeni naziv filma: Loš spoj (originalno točno: Bed Timing, doslovce rječnički: U krivi čas, U nevrijeme…, Nicolas Roeg, čovjek koji nije pao na Zemlju), samo slučajno primjerena naslova, u ovom trenutku nikako, puka stvarnost, realnost ispod montgomerija dok pokušam uloviti koji kadar filma, spojiti razdrobljenu priču, nemoguće, njuškicu isključivo zanima samo loš spoj u zadnjem redu balkona, pristojnost požude (klaićevski: dolično građansko ponašanje, najčešće, sa suprotnim spolom) sama po sebi uljudno nalaže aktivno sudjelovanje, djelatan angažman habitusa i u datim okolnostima međudjelovanje fizikusa (naposljetku, premda nevoljko i s posve drugom, distanciranom nakanom, pristao sam na dražesnu njuškicu, espresso, kratka ohrabrenja i pretpremijeru), mimo svih mojih kaotičnih misli, kritičkoga mišljenja, neprijepornih stavova i melodramatična filma na platnu, makar to bio i potpuno oporbeni Loš spoj, kulturne regule su ipak regule, teško stečene tradicije, neumoljiva gradska pravila, nezaobilazni građanski nenapisani propisi pa ih valja, iz civilizacijske patetike, nametnutih dobrih običaja i jednako tako predobro odgojenih građana, usrdno prihvatiti, a dražesna njuškica fino je odgojena, iznimno pristojna, veoma ugodna, vrlo slobodna i vesela ponašanja, toliko fina da je pred sam kraj filma, kad više ništa nisam uspio ni filmski ni nefilmski povezati, izvukla glavu ispod montgomerija, uvukla mi se (ponovno) u uho i šaptom me uljudno zamolila papirnatu maramicu, jer i njuškica i ručice (kao i moje uho) ljepljivi su…
Na izlazu, umorni, zgužvani, raščupani i mačani,
naletimo na distanciranu, nježnoputu samozatajnicu,
njuškičinu bivšu susjedu, poznanicu iz djetinjstva,
slučaj tako lako i tako (pre)često potvrdi slutnju,
a kanio sam njuškicu, još na stepeništu, u kafiću,
i u kinu, zapitati poznaje li dugokosu samozatajnicu,
ali iz puke pristojnosti nisam, a bila je kinu, sama;
građanski pristojno pratim brbljavu njuškicu doma,
šutim s ponekim: ma da, doista, zbilja, stvarno…,
na rastanku upita: onda vidimo se sutra navečer,
zaista ne mogu, idem u kino, sam,
dobar je film: Loš spoj…
V.
Bez sumnje svaki je razgovor bio unaprijed sputan svom tom zimskom odjećom na nama, sve te kvazipametne nesuvislo izgovorene hladne riječi plahovito sklizahu sa usnica na usnice u prostornovremensku usjeklinu prijateljske tmine ne bi li rastopljenom slinom riječi i šaptom promrmljane glasove prepuštali mješavini pičeće bure sa sitnim kapljicama predsjemene morske pjene, mediteranske slane prašine što dirljivo upozorava i drsko pecka obraze po noćnim strminama, studenim stijenama imunim na sol, vjetar, noć, sudbine, samo zato što smo među sobom uzajamno krokodilski gutali poluotvorene tajne i sumanuto slušali svilenkastim pogledima svjetlucavo razvratno more, grotlo razjapljenih valova sa snježnim grivama što orkanski pljušti po otpornim, eonski cijepljenim liticama, čudeći se samo odrješitosti, oštrini i žestini neumoljivo mahnite bure, baeufortskom bacanju nesuvislih riječi u burno vjetrovanje noći, usoljeni jezik u umaku bure, trajno izazivajući, potičući buru na buru smijeha, semiološka konverzacijska sramota, bedasta fritaja predrasuda i žudnje, glupa kajgana nesoljenih riječi i fermentno-čokoladnih misli blistavo je ukazivala na ubrzanu promjenu ovoga mjesečevim odsjajem prošaranoga sumornog susretišta, dodirilišta svekolike biološke i moralne pojave, spojive isključivo i samo u podsvijesti, nisu ostavljale traga ni sjene vrijednosnih odlika, svijet mraka i neuništiva nemorala bila nam je jedina domovina, razodjeveno ognjište onkraj varljive pameti i zbunjena razuma, točnije sva ta povijesnosvjetska pamet i mudrost najstarijih zanata grobara i kurvi bila nam je ezoterijski podastrijeta a mi smo je nemilice peštali i gnječili samouvjereni u vlastita gnoseološka sranja samoironije i cinizma, sve što smo znali i što smo mogli spoznati utopljeno je u samo jednom trenu dodira kada um zastane pod uzgonom ustreptalih golih koža, nagih naježenih tijela, vječnoga dodira svemirskih blizina, dohvatljivih obzora putenosti skrivenih u pogledima pora, razotkrivali smo posvemašnju mižeriju teleskopskih mikroskopa, sve nepojmivo bilo je itekako shvatljivo, razumljivo i posve prirodno od kvarka do galaktika, od nevina slučajna začetka do iskompleksirane životne konačnosti, orgazmični izdah i smrtni hropac nisu se razlikovali ni po i ni u čemu, ateistička božica i sveznajući bog bahato su se poigrali sadašnjošću navještavajući planetima novi poredak ljudskih sudbina u prošlosti i stari u budućnosti, novu znanost pretkazivanja povijesti, i zasigurno bili bi ostali nepredvidljivo pametniji, elokventniji, ingeniozniji, intuicijski slobodniji spram svih svjetovnih i okultnih spoznaja, da nismo pristali na primitivnu slutnju, nerazumni magnetizam, na sirovu privlačnost rasplodnih tijela, gologa mesa što smo ga malo pomalo, pomno i postupno, polagano otkrivali, (iz)lagali i nudili hladnoj oštrici vjetra, pičećoj slanoj buri, u povremenijim istovremenim međutcima pribranosti razotkrivanja tajni, osobnih titraja duše, nikome bitnih, osim pičećoj buri, istina koje su (pomno i postupno) postajale sve banalnije i beznačajnije, sve pliće i bedastije, posve ništavne izrodile su se u suprotnost, kako smo nerazborito napredovali s razodijevanjem, razmetanjem debelih naslaga teške zimske odjeće, postale su notorne laži, nemaštovite obmane nas samih i svega u nama, nismo se razlikovali od golih, slanih, vlažnih, grubih, tupih eonski otpornih stijena ispod nas, bili smo mesarski izlog u mraku oduzete pameti, u peckavoj buri noći gdje se krila na tren, na tili časak, na beskrajno mali trenutak topla, mekana, glatka, podatna koža sveudilj nestajući u naježeni, hrapavi reljef neugasive požude, opirući se pičećoj buru i ozeblim hladnim prstima što uporno traže komadić tople kože…
Promrzli, mokri, slani, nezadovoljni, melankolični,
grabili smo u vlažnoj odjeći prema udaljenom svjetlu,
što dalje od pičećom burom zahuktala mora, pjene,
studene stijene nepromišljenosti, praznine mraka,
zgažena smisla, vrijednosti istina i filozofije laži,
žurnim, sigurnim koracima spašavali smo golu kožu,
glupih primisli, s rukama u džepovima, nijemi,
bježali smo od uništena prijateljstva i
grabili prema toploj zavjetrini poznanstva.
Frivolne dosjetke vulgarne kriptolirike
ili neobično poučne erotske premise s bezobraznim konkluzijama
I.
Pogrbljeno sjedim u sumornom polumraku svijeća za (švedskim) stolom na izdisaju zadovoljstva, potpunoma pripremljen na udisaj po (jednako takvoj) postelji razasute sjete, mirno čekam (dugo očekivan) posljednji nastavak, konačni rasplet ove sad po svemu i svačemu već predvidljive trakavice, samoproždiruće kič-sapunice (s mnogobrojnim promidžbenim pretpostavkama redovito duljim od same epizode), patvorene mreže valovito srebrnastosivih silnica što polu(ne)mirno, lijeno, bezvoljno i upitno titraju među nama predugo šumeći tako prepoznatljivu tišinu, protoka polutjeskobne povorke crnobijelih kadrova iz mrežastih omči nekad davno snimljena filma (sada ponovno patetično nadosnimljenih kolor scena), protjecanja vremenitih slikopisa predorgazmičkih pogleda, mjehurića bistrih spoznaja potpuna prelijevanja tijela, rastakanja razuma u pokvareni svijet akvarel-filma, i čemu nam je trebao taj miris (zapravo vonj), taj anakroni mediteranski ugođaj, atmosfera netom izlešana brancina, unatoč svega slasno probavljena prije uobičajene već rutinom načete radosti, nisi primijetila kako vinske čaše orošene sitnim kapljicama zaboravljene čežnje dosadno miruju na uzglavlju kreveta, ovom zgodom nije bila gotovo zaboravljena (negdanja) zgoda: negdje dobro skrivena među nama pa zatim (poslije svega i svačega) na samome neznatno podebljanome staklenome rubu čaše, nakon obilatog gutljaja rozea, neskriveno prilijepljena tvoja ili moja stidna (čega li se stidi?) dlačica (nezaboravni dražesni znak potpunosti, bezvremenske prisnosti i sveprostorne privrženosti), bilo ih je dakako i sada, više ne među nama, stalno na pogrešnim mjestima, k tomu iz nekoga nepoznata prkosa prije negoli smo vinom ohrabreni krenuli u (i prije nego sam sjeo na) sumrak kreveta, u bradi si mi ugledala i olako nonšalantno izvadila sasvim malu, da li simboličnu, riblju kost, brzopleta pomisao na vaganje (ezoterija rođenja) riblje i pičkine lešade više se nije mogla suzbiti, i eto nas u polumraku, predsumračju, predmraku, nebitno, mrak je u blizini, sjedim na ivici (dok Marica skuplja riblje kosti) polustanja zadovoljna izdisaja i sjetna udisaja, nerazumljiva međuspoznaja, a ti potrbuške polusneno, bezbrižno i zadovolj(e)no ležiš položene umorne ruke, odmaraš i hladiš zagrijani dlan na mome bedru (prsti su ti, poput moga iznemoglog spolovila, mekani, sluzavi, vlažni) opetovano me iskušavajući s te dvije tako izazovne rupice, primamljive jamice, skladna simetrična udubljenja ponad jedre stražnjice (lirski i nelirski liječnici nalaze latinsku milozvučnost u gluteus maximus), prirodnoga kiparskog remek-djela kojemu ni michelangelovska vještina niti rafaelovska mašta (ne pomaže ni precizna warholovska intervencija) nisu ni po čemu dorasli, simetrična perfekcija savršena udubljenja samo pokazuju sve umjetničke i dizajnerske nedostatke…
No nisam nasjeo na više puta iskušanu krasotu,
spokojno sam preselio tvoj dlan s bedra na kušin,
bacio pogled na moju ničim obilježenu čašu upravo
kad je mjehurić s dna lelujavo grabio prema površini,
na kojoj kratko plutajući pusti trag i raspukne se,
prihvativši poruku ustanem iznenađen sobom:
kamo nestade sjeta, gdje zaspa tjeskoba,
oslobođen polustanja hitam k vratima…
II.
Danonoćno buljim u garamond slova (gade mi se više), no paradoksalno sijevnu mi potajne misli (jesu li to uopće misli?) – čipkasto-pičkaste krivulje, ako se ne varam (a posve sam siguran: ne varam se!) bilo je užasno sparno, zaparno sparno i fjakom opterećeno ljeto, ti nesputana bez gaćica (grudnjak ne treba ni spominjati) i predrasuda, u kratkoj, prokleto prekratkoj suknji(či)ci, pred predjutro ili pred samo jutro, u osvit omarom zapriječeno svitanje, nakon uvertirsko (baladsko rockerske kulise) neprospavane, beskrajno bespredmetno brbljave kratke ljetne noći i ispijenih zaliha očeva beffeta, poglavito cognaca (otmjeno, iz proparenih tulipanskih čaša, Martell ili Courvaise, ne sjećam se, ali sjećam se, odstajalog najmanje približno tvojim godinama u teškim hrastovim bačvama), besramno sam promatrao tvoja najprije pristojno a potom nepristojno (već cognacom osnažena) neprekrižena bakreno osunčana bedra, njihovu mekanu nedodirujuću unutrašnjost podno prepona (učeno, regio inguinalis), pogledu dostupne (ni malo slučajno, dapače) namjerno otkrivene (u ovome slučaju svakako) bestidne dlačice, one namjenski ostavljene (ne znam zašto se zaboravu otela nimalo originalna filmska zamisao, higijensko-depilacijski dokumnetarčić: kamera klizi po potkoljenicama, bedrima, predpičju, podpičju, uzpičju, pomnih kadrova i polagana ritma, na koncu, niti jedna nepotrebna dlačica nije ostala, samo one vješto sačuvane na pravome mjestu jer priroda je tako htjela, zaštiti neka područja od iznimne važnosti: ekologija erosa, civilizacija razvrata), tvoj zamamno bestidni garamond font, te bezbrojne medobojne krivulje, ljeskave funkcije zaštitnoga keratina u zapriječeno svitanje erektivna pogleda, fotonskoga sladostrasja u krajnje nepojmivom trajanju, neutvrdivom (ne zna se i ne treba se znati, dugom ili kratkom) vremenu, disperzivnom vremenu kao takvom, natopljene sluznim, gustim, pomamnim sokovima, izazvanih ustrajnim pogledom izlučena isparavanja, svjetlucaju i lome svjetlost još žešće (sluzopara je vidljiva, ni po čemu usporedivi bouquet), ne, ne, nisam nijednu dotaknuo dok si dremljivo tražila udobniji, prirodniji, vodoravniji položaj, samo sam promatrao, i kao što si očekivala približio sam se i cognac-dahom podgrijavao podatno (zlatno) runo iz neposredne blizine, zapravo blizine nije ni bilo, samo isparena sumaglica kondenzirajućih kapljica neupitne, neutažive strasti, jedinstvenoga nimbostratusa što se njedri ponad dlačica, netremice sam motrio promjene svjetlosne preobrazbe među tvojim nogama, ne, lijepim uličnim rječnikom rečeno, pičkin već (među)svjetlosni (točnije, luminescentni) fluid (vaginalni dim), zapanjeno uživao u prizoru neprimjetno raskriljena, sjajno orošena okna (ča bi Istrijani rekli, iza škure), ispod medonosna, vatrenoiskričava žbunja, jedva nazirući stidnu sramnicu, ili možda sramnu stidnicu, blještave usn(ic)e i pozorno slušao što mi tiho pripovijedaju: nijemi vrisak, topli krik, potpunoma razumljiv vlažni jezik, čist i iskren, lišen metafora, figura, alegorija, elipsi, hiperbola (i ostalih krivulja) i primisli, jezik sjajno blistavih kovrča, treperava međunožna (duboka) semiotika, suvisao metadijalog pogleda i nemirnih dúga (fizičari bi lanuli, linijskih spektara) na ama baš svakoj dlačici, pa ipak, koliko se god trudio zadržati krasnoćutje, posustao sam, nisam odolio, morao sam okusiti svjetlost, zaći iza svih tih dúga i totalno, definitivno razjebati neponovljivi prizor…
Zagonetni sukob nedolične suradnje estetike,
razuma i požude nije te nimalo morio, ili si znala
(u što uistinu debelo sumnjam) za nerješiv prijepor,
premda prividno rješiv primitivnim sredstvima,
što samo po sebi nije rješenje (možda, ukoliko je
poraz zadovoljstvo), ali ostaje slutnja: vjeruješ li u
metafizičku mogućost ustreperenih garamond-dlačica
(malo prozaičnosti, molim: i kad piškiš!) samo zato
jer pogled ih mojih misli uznemirava…
III.
Ovako nalakćen na vjernom četveronožnom prijatelju – krevetu, iznad poetične Strukture znanstvenih revolucija uz cool Milesa Davisa, tamno(puto)ga nedarovita penetrača (pa što ako se rimuje s trubača), točnije, black fuckera (u preslobodnom hrvatskom prijevodu, jarosnoga umakatelja) u svakom pogledu, redovito nježnijeg u oblizivanju pozlaćenih pisaka truba negoli u izobilju podastrijetih mu bijeloputih pičaka (dakako, u ginekološkom smislu, organa), svakovrsne (osim ženama nepojmive jazz improvizacije) konzumacije željnih obožavateljica…, dakle, sasvim sporadično slušam inverzno napaljenog senzibilca u orgazmičkoj Time After Time i čujem, jednako ovako nalakćen bez ikakve kuhnovske strukture pod sobom, nerazgovjetni i nepotrebni morski žamor suncem opičenih kupača (posve prozirno blijedih spram mračne kurčine trubača) sa, po svim jadranskim kriterijima, divlje nudističke plaže u kasno poslijepodne, u skorašnji spori sumrak s kičastim utonom sunca u morski obzor, dok s druge (ili prve) pak strane disharmonična buka pretjerano nervoznih, odlazećih vozača dopire s uske prašnjave, gustim žbunjem zaklonjene, priobalne ceste i (pojma nemam, zašto) posve slične šumove iz tvoga težišta, tvoje ženske gravitacijske negacije, iz same evolucijsko-galaktičke esencije, iz samo tvoga lijepoćutnog središta, umbilicusa (ma ča ni to bunigolo), naravno pupka, spiralnog udubljenja kojeg sam ti i toga ljeta predano čistio od zaostale kristalizirane morske soli dok si poput tuljana (ili budimo jadranski primjereniji, sredozemne medvjedice) potpuno opuštenih, glatkih i ležernih mišića, poluraširena ležala na jednako takvoj goloj stijeni, lijeva mi podlaktica lagano gnječi međunožnu simetralu (ježim se i smiješim od mekana dodira, ali to je priča za drugu zgodu) dok prstima te iste ruke pokušavam na tvom mekanom maronbakrenom trbuhu što je moguće smirenije i tankoćutnije prčkati i čeprkati, razdvajati i razvlačiti okopupkovnicu ne bih li lakše desnim malim prstom dopro do svijetloga, blijedog neosunčana dna, dok ti spavaš (uvijek dobro došla skuža: nizak tlak!) opijena suncem – mada ne znam (i još uvijek nisam prozreo, a kako zaborav napreduje, neću ni uspjeti odgonetnuti), ipak smo na baš takvoj plaži (divljoj i nudističkoj), kad si već skinula apsolutno i doslovno sve, zašto si nakon brčkanja u plićaku ponovno navukla te (nevino vražje) bijele soknice – pod prstima sam osjetio prijelaze od maronbakrene do svjetlo okeržute blago maslinouljne kože kako sam dublje zalazio u trubu tvoje utrobe, bojeći se valjda sunčeva bljeska u zalazu (i refleksije reflektorom osvijetljene Mailsove utrobe trublje), nisi se ni pomakla, samo nezamjetno trgnula iz sna, žmireći si dotakla odsoljeni pupak, uvjerila se u dobro i pomno obavljen posao, i dozlaboga nehajno, kratko počešala brežuljak, venerin gaj, te isprve, trebalo je ispasti slučajno (kako je slučajno i ispalo), položila ruku baš na rasplodni mi obrt te minucioznim njihajima ručice istodobno blago zibala vlastitu oblu stražnjicu koja se nehajno odrazila na pičketinicu trljajući mi unutarnju stranu podlaktice, jer itekako si dobro u ručici zamijetila i primijetila: dio mene dosljedno ignorira gravitacijsku nuždu, ležernim trzajem zabacila si slane pramenove s čela, oblizala mekane usnice (kao Miles trubu) i sasvim polako, gotovo bezvoljno, poprilično usput, latentno palucajući jezikom, krenula prema antigravitacijskom dijelu mene…
Lagao bih da ne znam svršetak, plazma je skončala
(i zločesti Davis cijedi trubu), prevencije radi,
baš u tvome netom očišćenom umbilicusu, a ja,
ja sam pokušavao čuti, dok si ponovno zadovoljno
tonula u niskotlačni san, makar maštom osluhnuti
uz tihu bonacu, ovako nalakćen kao sada iznad struktura,
suzvučno pucketanje (ili oksidiranje) genske tekućine i,
usto, poprilično usput, gotovo zanemarivši kratkotrajnu,
tako prolaznu postojanost različitih pupkovnih sadržaja,
strahovao (više sebe radi) hoćemo li sve ovo zaboraviti
prije no što mušati, komarci krenu (na sutonsku gozbu)
oblijetati naša naga tjelesa u tvojim bijelim soknicama…
IV.
Kako god, prije svega pristojnosti radi (i lišca tek dozrele djevojčice, dražesne njuškice), sve u svemu, pomislio sam, bilo kako bilo, svejedno sam (krijući nevoljkost) pristao na kratki večernji espresso, ne znam ni sam zašto, vjerojatno samo zato što sam časkom prije smjerna poziva silazeći stubištem zamijetio onu dugokosu, nježnoputu, distanciranu, samozatajnu neznanku s predavanja (zapisivala je rijetko, sporo, pomno i odsutno, tko zna što, ali profinjeno, elegantnim nalivperom) kat niže, na izlazu, ali tamo gdje smo dospjeli (možda sam trebao, da je makar malo, samo trunke pameti bilo, unatoč svemu, ipak naručiti uobičajeni macchiato, možda bi mlijekom razblaženo crnilo polučilo sasvim drugačiji ishod, možda), koliko sam god pogledom streljao i po gužvi istraživao, samozatajne nije bilo, samo tupasto nasmiješena lica s čašom, bocom, prljavim prstima i smrdljivom cigaretom na ustima i ta nezaustavivo brbljava, dopadljiva i dozlaboga umiljata njuškica (pored stubišta, zapravo jedini uvjerljiv argument mog espresso pristanka), stroj za neprestanu proizvodnju riječi, nevjerojatna tvornica nesuvislih banalija, naravno nisam slušao i odavno bih napustio dražesnu njuškicu da nisu krenula, kao uvijek u takvim (ne)prilikama, na ledu, brza kratka alkoholna ohrabrenja, uz prokleto malu mogućnost, minimalnu vjerojatnost, daleko udaljenu slutnju, tajanstvenu nadu, u pojavu dugokose samozatajnice, nježnopute distance, blenuto blejeći u bijeli dim, zureći u zadimljena vrata, očekujući njenu prikazu, a tu samo ta tupasto nasmiješena lica s čašom na ustima i cigaretom među prljavim prstima, mislima na elegantno nalivpero u etuiju, mila mi se njuškica nasloni na rame, lizne mi čašu, unese u moje blentavo nasmiješeno lice, uđe mi u uho, po prvi je puta jasno čujem večeras, pa mogli bi u kino, na pretpremijeru, pa zašto ne, još dva-tri-četiri brza kratka alkoholna ohrabrenja i idemo, slabo ispunjen balkon, zadnji red, gase se svjetla, njuškica skida naušnice, steže je grudnjak a i traperice su preuske, sve to valja otkopčati, otpučiti, pokriti nas mojim montgomerijem (na pregijanom balkonu), jer valja, šapne mi, komotno gledati i uživati u dobrome filmu, a na platnu apsolutna nevjerica, nisam previše popio koliko znam pretjerati, priseban sam i posve razuman, ali to ne može i ne smije biti istina, kako i kamo je nestala zbilja, što mi to u mraku čine filozofija (misli), fizika (njuškica) i film (zbilja), zašto mi pomiču fikciju u stvarnost, i obratno, stvarnost u privid, zašto postoji filmska stvarnost, mišljenje o stvarnosti, predodžba zbilje, gdje je mašta, sve je odvratno reverzibilno, kao i ovaj prokleto pogođeni naziv filma: Loš spoj (originalno točno: Bed Timing, doslovce rječnički: U krivi čas, U nevrijeme…, Nicolas Roeg, čovjek koji nije pao na Zemlju), samo slučajno primjerena naslova, u ovom trenutku nikako, puka stvarnost, realnost ispod montgomerija dok pokušam uloviti koji kadar filma, spojiti razdrobljenu priču, nemoguće, njuškicu isključivo zanima samo loš spoj u zadnjem redu balkona, pristojnost požude (klaićevski: dolično građansko ponašanje, najčešće, sa suprotnim spolom) sama po sebi uljudno nalaže aktivno sudjelovanje, djelatan angažman habitusa i u datim okolnostima međudjelovanje fizikusa (naposljetku, premda nevoljko i s posve drugom, distanciranom nakanom, pristao sam na dražesnu njuškicu, espresso, kratka ohrabrenja i pretpremijeru), mimo svih mojih kaotičnih misli, kritičkoga mišljenja, neprijepornih stavova i melodramatična filma na platnu, makar to bio i potpuno oporbeni Loš spoj, kulturne regule su ipak regule, teško stečene tradicije, neumoljiva gradska pravila, nezaobilazni građanski nenapisani propisi pa ih valja, iz civilizacijske patetike, nametnutih dobrih običaja i jednako tako predobro odgojenih građana, usrdno prihvatiti, a dražesna njuškica fino je odgojena, iznimno pristojna, veoma ugodna, vrlo slobodna i vesela ponašanja, toliko fina da je pred sam kraj filma, kad više ništa nisam uspio ni filmski ni nefilmski povezati, izvukla glavu ispod montgomerija, uvukla mi se (ponovno) u uho i šaptom me uljudno zamolila papirnatu maramicu, jer i njuškica i ručice (kao i moje uho) ljepljivi su…
Na izlazu, umorni, zgužvani, raščupani i mačani,
naletimo na distanciranu, nježnoputu samozatajnicu,
njuškičinu bivšu susjedu, poznanicu iz djetinjstva,
slučaj tako lako i tako (pre)često potvrdi slutnju,
a kanio sam njuškicu, još na stepeništu, u kafiću,
i u kinu, zapitati poznaje li dugokosu samozatajnicu,
ali iz puke pristojnosti nisam, a bila je kinu, sama;
građanski pristojno pratim brbljavu njuškicu doma,
šutim s ponekim: ma da, doista, zbilja, stvarno…,
na rastanku upita: onda vidimo se sutra navečer,
zaista ne mogu, idem u kino, sam,
dobar je film: Loš spoj…
V.
Bez sumnje svaki je razgovor bio unaprijed sputan svom tom zimskom odjećom na nama, sve te kvazipametne nesuvislo izgovorene hladne riječi plahovito sklizahu sa usnica na usnice u prostornovremensku usjeklinu prijateljske tmine ne bi li rastopljenom slinom riječi i šaptom promrmljane glasove prepuštali mješavini pičeće bure sa sitnim kapljicama predsjemene morske pjene, mediteranske slane prašine što dirljivo upozorava i drsko pecka obraze po noćnim strminama, studenim stijenama imunim na sol, vjetar, noć, sudbine, samo zato što smo među sobom uzajamno krokodilski gutali poluotvorene tajne i sumanuto slušali svilenkastim pogledima svjetlucavo razvratno more, grotlo razjapljenih valova sa snježnim grivama što orkanski pljušti po otpornim, eonski cijepljenim liticama, čudeći se samo odrješitosti, oštrini i žestini neumoljivo mahnite bure, baeufortskom bacanju nesuvislih riječi u burno vjetrovanje noći, usoljeni jezik u umaku bure, trajno izazivajući, potičući buru na buru smijeha, semiološka konverzacijska sramota, bedasta fritaja predrasuda i žudnje, glupa kajgana nesoljenih riječi i fermentno-čokoladnih misli blistavo je ukazivala na ubrzanu promjenu ovoga mjesečevim odsjajem prošaranoga sumornog susretišta, dodirilišta svekolike biološke i moralne pojave, spojive isključivo i samo u podsvijesti, nisu ostavljale traga ni sjene vrijednosnih odlika, svijet mraka i neuništiva nemorala bila nam je jedina domovina, razodjeveno ognjište onkraj varljive pameti i zbunjena razuma, točnije sva ta povijesnosvjetska pamet i mudrost najstarijih zanata grobara i kurvi bila nam je ezoterijski podastrijeta a mi smo je nemilice peštali i gnječili samouvjereni u vlastita gnoseološka sranja samoironije i cinizma, sve što smo znali i što smo mogli spoznati utopljeno je u samo jednom trenu dodira kada um zastane pod uzgonom ustreptalih golih koža, nagih naježenih tijela, vječnoga dodira svemirskih blizina, dohvatljivih obzora putenosti skrivenih u pogledima pora, razotkrivali smo posvemašnju mižeriju teleskopskih mikroskopa, sve nepojmivo bilo je itekako shvatljivo, razumljivo i posve prirodno od kvarka do galaktika, od nevina slučajna začetka do iskompleksirane životne konačnosti, orgazmični izdah i smrtni hropac nisu se razlikovali ni po i ni u čemu, ateistička božica i sveznajući bog bahato su se poigrali sadašnjošću navještavajući planetima novi poredak ljudskih sudbina u prošlosti i stari u budućnosti, novu znanost pretkazivanja povijesti, i zasigurno bili bi ostali nepredvidljivo pametniji, elokventniji, ingeniozniji, intuicijski slobodniji spram svih svjetovnih i okultnih spoznaja, da nismo pristali na primitivnu slutnju, nerazumni magnetizam, na sirovu privlačnost rasplodnih tijela, gologa mesa što smo ga malo pomalo, pomno i postupno, polagano otkrivali, (iz)lagali i nudili hladnoj oštrici vjetra, pičećoj slanoj buri, u povremenijim istovremenim međutcima pribranosti razotkrivanja tajni, osobnih titraja duše, nikome bitnih, osim pičećoj buri, istina koje su (pomno i postupno) postajale sve banalnije i beznačajnije, sve pliće i bedastije, posve ništavne izrodile su se u suprotnost, kako smo nerazborito napredovali s razodijevanjem, razmetanjem debelih naslaga teške zimske odjeće, postale su notorne laži, nemaštovite obmane nas samih i svega u nama, nismo se razlikovali od golih, slanih, vlažnih, grubih, tupih eonski otpornih stijena ispod nas, bili smo mesarski izlog u mraku oduzete pameti, u peckavoj buri noći gdje se krila na tren, na tili časak, na beskrajno mali trenutak topla, mekana, glatka, podatna koža sveudilj nestajući u naježeni, hrapavi reljef neugasive požude, opirući se pičećoj buru i ozeblim hladnim prstima što uporno traže komadić tople kože…
Promrzli, mokri, slani, nezadovoljni, melankolični,
grabili smo u vlažnoj odjeći prema udaljenom svjetlu,
što dalje od pičećom burom zahuktala mora, pjene,
studene stijene nepromišljenosti, praznine mraka,
zgažena smisla, vrijednosti istina i filozofije laži,
žurnim, sigurnim koracima spašavali smo golu kožu,
glupih primisli, s rukama u džepovima, nijemi,
bježali smo od uništena prijateljstva i
grabili prema toploj zavjetrini poznanstva.