Ako nekad stanemo ispred dana koji se počinje kotrljati iz šume prema nama, i pustimo sebi da osjetimo sunce koje se do nas probija kroz stabla, sasvim je moguće da će nas s fotonima, kojima treba nešto više od osam minuta da dođu do nas od Sunca, okupa i jedna sasvim neočekivana poezija. Poezija, poput čestica svjetla, bez mase, vjerujem i danas, putuje brzinom svjetlosti. Fizika će odgovorno tvrditi da samo svjetlost putuje tom najvećom poznatom brzinom u svemiru. Ja ću tome uvijek dodati i poeziju. Ako nekad sjednemo kraj mora i tako ostanemo dovoljno dugo da nam disanje postane mirno poput površine u koju gledamo, sasvim je moguće da će nas s tim mirom potopiti kroz čestice slanog zraka i poezija. Postoje ljudi koji mi tvrde kako ne razumiju poeziju, ali nerijetko ih vidim kako razumiju ljepotu. Između ta dva pojma, za mene, ne postoji ponor, već jednoznačnost. Vidjeti poeziju i čitati je iz onoga što je dostupno očima i ušima, dodiru daleko je veće od poezije koja preživi do pretvorbe u riječi. Dok gledam u ozvjezdano nebo i razmišljam o tome koliko je iza vidljivih zvijezda naše galaksije dubokog i nevidljivog svemira, suštinski praznog i hladnog, i koliko u našim akcijama i reakcijama neprestano topline čak i kad nismo to spremni ni vidjeti ni priznati, mislim o poeziji. Dok gledam gore, misleći o tome kako smo napokon pokazali da i naša supermasivna crna rupa, mašina centra naše galaksije i dalje proždire, nemajući pojma što je crna rupa zapravo u svom fizičkom obliku i vjerujući u jednadžbe koje bi jednako tako mogli proglasiti poezijom koja prevodi dinamiku svemira na ono što možemo pojmiti, složiti povezati, mislim o poeziji.
Kad sam prvi puta susrela poeziju, onako kako jedno dijete susretne pjesmu (rimovanu pjesmu o jeseni koju mi nije moguće prizvati) nije se dogodilo ništa neočekivano. Zaigrana pjesma pitala me je jesam li možda i ja za takvu vrstu igre i uskoro sam počela pisati mnogo pjesama u rimi. Kasnije, susrele smo se poezija i ja na neki drugačiji način, a ona je tada imala i drugo lice, lice Tina Ujevića i pamtim trenutak u kojem tada, s četrnaest godina, učim njegove pjesme napamet i znam ih mnoge i dan danas. Činilo mi se jedino Tin razumije moju tinejdžersku (najveću, jer kako drugačije u toj dobi) patnju. Ujevića sam čitala mnogo. U školskoj knjižnici nije bilo mnogo knjiga poezije s kojima se moglo razgovarati. Seoska škola, malena knjižnica koja je opskrbljivala lektirom. Ipak, događalo se tada ono što je znalo spasiti stvar, dobila bih tu i tamo knjigu, a nekad i zbirku pjesama na natjecanjima (to su bile i prve knjige koje sam ikada imala doma) i tako su u moj život ušli i neki drugi pjesnici poput Cesarića. Mogli bismo dugo razgovarati o tome kakva je koja poezija, ali ja i dan danas znam Cesarićev Povratak napamet. Objasniti koliko je nekome koga zove poezija značilo imati jednu zaista živu knjigu pjesama vjerojatno je nemoguće. Dugo smo bili u izbjeglištvu, a kad smo se napokon zaista i vratili na selo, knjiga nije bio predmet koji se može pojesti ili obući i samim je time bila nepotrebna. Moja mama i dan danas ima poteškoća s čitanjem, nikad nam nitko nije čitao prije spavanja, niti smo imali slikovnice. Prve sam knjige doma nosila da pišem lektiru i morala sam ih čuvati (što je izazivalo strah pa sam se gotovo bojala i dirati ih osim da ih pročitam to što sam jednom trebala) da ih slučajno ne oštetim jer druge ne bismo imali od čega kupiti da vratimo u školu. Ipak, postoji i jedna suluda istina o mojoj gotovo nepismenoj mami, ona je oduvijek pisala-stihove. U jedan rokovnik, plave boje, koji je davno dobila upisivala je rimovane pjesme. Nisam znala da je to što mama čuva u rokovniku poezija dok i sama nisam propisala.
Jednom me je škola poslala na radionice pisanja i tamo upoznajem prijateljicu s kojom ću se dopisivati poslije godinama. Slat ćemo jedna drugoj duga pisma, najviše poeziju, a ona će meni kopirati i slati u tim pismima tada najdražeg njenog pjesnika za kojeg ću ja čuti prvi put – Pabla Nerudu.
Upisala sam nakon seoske osnovne i srednju školu u Petrinji i zaljubila se silovito te godine. Prve velike zaljubljenosti sjećam se i dan danas možda baš zbog poezije; pisala sam mahnito te mjesece ljubavne pjesme kao da ne postoji sutra i možda tada, prvi put shvatila, koliko mi poezija zaista znači kada mapiram vlastita unutrašnja stanja. Te sam godine, u prvom srednje, kupila na malom školskom buvljaku dvije knjige poezije (prve knjige koje sam ikada kupila) za nekoliko kuna (knjižnica je imala otpis), Paula Eluarda i Anđelka Vuletića. Sjećam se i jedne anegdote. Kod mene na selo dolaze cure iz razreda učiti matematiku, sve se napijemo rakije, kućnim telefonom zovemo sve naše ljubavi (dok moj brat na drugom telefonu prisluškuje). Poslije, ja pijana sjedim i pišem, one mi se smiju, ja vičem ozbiljno da pišem poeziju, ljubavnu poeziju. Poslije, kad imamo ovce, čuvam ih uvijek čitanjem. One travu, ja poeziju. Sjećam se kako tada puno čitam Préverta kojeg sam, isto tako, dobila nekad na nekom natjecanju kasnije.
Imali smo bezbrižno školovanje u kojem smo voljeli jedni druge, zaista se snažno već tada zaljubljivali, i voljeli poeziju. Zaražena već prije Nerudom uz pomoć prijateljice koja mi je stalno slala te kopirane Nerudine sonete, samo sam tu zarazu prenijela dalje. Sjećam se, prijateljica iz razreda bi posudila knjigu, mi bismo je dilali po razredu, promišljali naše zaljubljenosti i pratili Nerudu u njegovoj. Onda bismo piskarale u neku zajedničku bilježnicu. Išli bismo van, pili, provodili tu pijanu zaboravnu mladost i čitali poeziju. Dilali smo ljubavne pjesme po razredu jedna drugoj. Čitali ih na pauzama dok smo poskrivećki pušili u parku pored škole. Ponekad smo ih čitali i jedni drugima. Sjećam se jednog izlaska. Pijemo na sada već nepostojećem Petrinjskom placu. Jedna druga prijateljica i ja, ona starija godinu dana od mene, (obje pišemo) čitamo tu večer jedna drugoj na papirima pjesme koje smo napisale. Polijevam se vinom, nespretna kakva sam bila i ostala. Ljeto je. Majica, bijela majica koju sam obukla van poslije je neupotrebljiva i cijelu se noć smijem tome kako nosim tu ogromnu mrlju. S poezijom. Nosimo poeziju jedna druge doma. Kada mi je otac umro, ta prijateljica dolazi do mene i donosi mi pjesmu, za mene. Još uvijek čuvam njene pjesme, koje mi je donijela tada, prije više od petnaest godina.
Tih dana kad je više bilo dna u danu nego ičega drugoga, poezija je spašavala. Dok pišem ovaj tekst javljam se prijateljici s kojom dijelim ime, Moniki, s kojom sam dijelila razred, prijateljstvo i cimerstvo prve godine faksa, kojoj sam nosila sve što sam pisala i koja vjerojatno ima najveću zalihu mojih pjesama koje ja nikada nisam sačuvala. Razmišljam kako i sada, dok pišem o toj našoj mladosti, kada se sjećam te bezbrižnosti, shvaćam koliko smo sretni bili što smo imali poeziju. Ona i ja smo išle tada kroz mnoge blogove, tražile pjesme ljudi koji su pisali, tražili nama bitne stihove i rečenice. Internet je tek bio došao kada smo bile tada u srednjoj školi. I mi smo ga koristili da nađemo poeziju, usred jednog malog grada za koji se tada čak činilo da će možda zaista u jednom trenutku zaživjeti. Kad mi je umro otac, da olakšamo mojom mami, živjela sam kod jedne profesorice u stanu, Gordane Šelendić, i ta cijela godina bila je valjda poezija, od svog ludila do traženja. Kopala sam tada po njenim knjigama, svakodnevno, pisala, pričala s njom o tom pisanju. Gordana mi nije predavala hrvatski, ali je vodila dramsku i literarnu. Jednom mi je donijela časopis Poeziju. Tražili smo pjesme koje bismo kolažirali u predstavu. Fascinacije tim časopisom sjećam se i danas, kad sam dio njegova uredništva.
S druge strane, Ines, također prijateljica iz razreda, pisala je kao i ja, piše i dan danas i mnogo pričamo još uvijek o poeziji. Donosimo jedna drugoj pjesme, osim što i moju Moniku (koja je valjda ultimativna skupljačica poezije) stalno natrpavamo tim papirima. Ines i ja čitamo jedna drugoj, ona mi pod nos stavlja Baudelairea i Kamova.
Još jedna prijateljica živjela je u drugom selu i tamo sam, u prvom srednjem najviše, često boravila. Ona u moje selo, ja u njeno. Prija nije bila zagrižena za poeziju, nimalo, ali već tada su nam bile jasne stvari poput prijateljstva i da je malo toga s prijateljstvom vezano za ljubav prema poeziji. Imala je divnog susjeda (o kojem ne znam ništa danas, zapravo), studenta veterine i njegovu sestru koji su imali zidove oblijepljene pjesmama, ponajviše pjesmama Slavka Mihalića kojeg je on obožavao. Otišli bismo do njih, slušali jazz (prvi moj susret s jazzom bio je upravo na tom seoskom imanju), čitali pjesme koje pišemo (student veterine i ja, jer je i on pisao), ponekad popili i koje pivo, slušali Bille Holiday u koju se tada nepovratno zaljubljujem, pa čitali Slavka Mihalića. Nakon toga bismo išli čuvati njihove krave. Ništa nije nikada bliže bilo meni od toga da poezija egzistira u nama, čak i dok idemo kroz Malu Goricu i hodamo za kravama. Dok ovo pišem uzimam i otvaram sabrane Mihalićeve pjesme koje sam kupila na Interliberu tijekom školske posjete jedne od narednih godina školovanja. Tada sam napisala posvetu sama sebi, podsjetnik je bolje reći. Napisala sam si da ne zaboravim poeziju.
Kad sam došla u Zagreb, pamtim dane kad sam razgovarala s poezijom jače nego sve dane studiranja. Mogla bih reći u tančine kada sam koju pjesmu (a bilo ih je malo tih godina) napisala, i što sam osjećala. Pamtim i da sam morala, da bih imala jedan tjedan što jesti, prodati neke knjige koje sam imala, među njima i sabrane pjesme Tina Ujevića koje mi je poklonio neki momak s kojim sam tijekom srednje hodala. Sjećam se kako moj Tin odlazi uz stepenice malog antikvarijata, a ja obećajem da ću ga vratiti, kad tad.
Onda se ponovno dogodi neko bitno prijateljstvo. Možda i malena zaljubljenost, kako to bude ponekad s intenzivnim prijateljstvima. A usred svega, i usred fizike, pojavi se čarobni Borges, njegova poezija, priče koje je za mene teško bilo ne smatrati poezijom i čudesno otkriće prijatelja fizičara s koja mogu dijeliti i taj drugi dio ljubavi.
Prema pjesnikinjama nije bilo pravde u mom odrastanju. Kao i do fizičarki, do njih sam dolazila sama, ali na kraju smo se ipak upoznavale i upoznale. Sjećam se te jedne pjesme, one svima poznate Vesne Parun, u čitanci i činjenice da sam bila tako ojađena što ništa osim tog malog spomena nikada poslije Vesnino nisam uspjela pronaći. Barem ne u Petrinji. Nosila sam tu Vesninu pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke blizu sebe kao što sam nosila neke cijele knjige.
Sjećam se prve trudnoće, straha koji osjećam, otoka gdje smo tada i kako namačem noge u moru čitajući poeziju Andriane Škunce. Netom prije odlaska, tražila sam je na preporuku prijatelja pjesnika Gorana Čolakhodžića i pronašla u jednom antikvarijatu. Rana je jesen, ali otok i dalje vjeruje u ljeto, a Adina poezija čini da i ja vjerujem u to ljeto, kao i u nešto iskonsko u nama što je nemoguće pokriti ili sakriti, naš korijen koji zaista moramo ne samo pustiti da ruje koliko duboko želi pod nama, nego i da bude ono što treba biti. Ada me tada uči kako da volim ono što sam ostavila iza i sretna sam jer sam sada, godinama nakon toga, upoznala i postala urednica njenih sabranih pjesama.
Opet, moji prijatelji tada, neki novootkriveni, uronjeniji u svijet poezije, nose mi neprestano poeziju. Prilazi mi tako poezija Sylvie Plath, prilazi mi Marija Andrijašević, Olja Savičević Ivančević. Sylvia mi donosi tsunami snage i okomitosti, Marija Andrijašević zbirkom Davide, svašta su mi radili udara me ispod rebara i dere se na mene (a to pamtim i dan danas, i to ponavljam sama sebi često) da ne vrijedi pisati ako ne udara; Olja Savičević Ivančević nakon toga Kućnim pravilima i Mamasafarijem pokazuje mi da je toplina i dalje prisutna, da je ljubav prisutna čak i ako postoji tuga.
Često mi prijatelji kažu da ne razumiju oni tu poeziju, iako bih za mnoge od njih odgovorno mogla tvrditi da su veći pjesnici od pjesnika. Jer suštinski između poezije i ljepote, poezije i čuda nema razlike. Oni su pjesnici jer vjeruju u stvari koje rade, mnogi od njih predani znanstvenici, edukatori, profesori, učitelji, jer vole predano i snažno, jer nekim dijelom sebe vjeruju da je moguće promijeniti svijet onim što rade. Sanja Baković će u jednoj pjesmi napisati: moji prijatelji ne znaju da su oni poezija. I upravo tako, cijeli moj život moji prijatelji bili su zaista ta poezija oko mene, mimo svih knjiga koje su prilazile. I prijatelji koji su već nekako otišli svojim putevima, i oni koji su ostali i dalje ovdje, i oni koji su stizali s godinama. Odvažim se pa im često i poklanjam zbirke pjesama Olje Savičević Ivančević, Thomasa Tranströmera, zbirke Alena Brleka, Marka Tomaša, Danijela Dragojevića i mnogih kojih se sada neću odmah sjetiti. Oni će vazda tvrditi da ih neće razumjeti, a onda će me ponekad upitati, dobro Monika, a o čemu je zapravo ona jedna pjesma.
Fotoni, krave, poezija
Ako nekad stanemo ispred dana koji se počinje kotrljati iz šume prema nama, i pustimo sebi da osjetimo sunce koje se do nas probija kroz stabla, sasvim je moguće da će nas s fotonima, kojima treba nešto više od osam minuta da dođu do nas od Sunca, okupa i jedna sasvim neočekivana poezija. Poezija, poput čestica svjetla, bez mase, vjerujem i danas, putuje brzinom svjetlosti. Fizika će odgovorno tvrditi da samo svjetlost putuje tom najvećom poznatom brzinom u svemiru. Ja ću tome uvijek dodati i poeziju. Ako nekad sjednemo kraj mora i tako ostanemo dovoljno dugo da nam disanje postane mirno poput površine u koju gledamo, sasvim je moguće da će nas s tim mirom potopiti kroz čestice slanog zraka i poezija. Postoje ljudi koji mi tvrde kako ne razumiju poeziju, ali nerijetko ih vidim kako razumiju ljepotu. Između ta dva pojma, za mene, ne postoji ponor, već jednoznačnost. Vidjeti poeziju i čitati je iz onoga što je dostupno očima i ušima, dodiru daleko je veće od poezije koja preživi do pretvorbe u riječi. Dok gledam u ozvjezdano nebo i razmišljam o tome koliko je iza vidljivih zvijezda naše galaksije dubokog i nevidljivog svemira, suštinski praznog i hladnog, i koliko u našim akcijama i reakcijama neprestano topline čak i kad nismo to spremni ni vidjeti ni priznati, mislim o poeziji. Dok gledam gore, misleći o tome kako smo napokon pokazali da i naša supermasivna crna rupa, mašina centra naše galaksije i dalje proždire, nemajući pojma što je crna rupa zapravo u svom fizičkom obliku i vjerujući u jednadžbe koje bi jednako tako mogli proglasiti poezijom koja prevodi dinamiku svemira na ono što možemo pojmiti, složiti povezati, mislim o poeziji.
Kad sam prvi puta susrela poeziju, onako kako jedno dijete susretne pjesmu (rimovanu pjesmu o jeseni koju mi nije moguće prizvati) nije se dogodilo ništa neočekivano. Zaigrana pjesma pitala me je jesam li možda i ja za takvu vrstu igre i uskoro sam počela pisati mnogo pjesama u rimi. Kasnije, susrele smo se poezija i ja na neki drugačiji način, a ona je tada imala i drugo lice, lice Tina Ujevića i pamtim trenutak u kojem tada, s četrnaest godina, učim njegove pjesme napamet i znam ih mnoge i dan danas. Činilo mi se jedino Tin razumije moju tinejdžersku (najveću, jer kako drugačije u toj dobi) patnju. Ujevića sam čitala mnogo. U školskoj knjižnici nije bilo mnogo knjiga poezije s kojima se moglo razgovarati. Seoska škola, malena knjižnica koja je opskrbljivala lektirom. Ipak, događalo se tada ono što je znalo spasiti stvar, dobila bih tu i tamo knjigu, a nekad i zbirku pjesama na natjecanjima (to su bile i prve knjige koje sam ikada imala doma) i tako su u moj život ušli i neki drugi pjesnici poput Cesarića. Mogli bismo dugo razgovarati o tome kakva je koja poezija, ali ja i dan danas znam Cesarićev Povratak napamet. Objasniti koliko je nekome koga zove poezija značilo imati jednu zaista živu knjigu pjesama vjerojatno je nemoguće. Dugo smo bili u izbjeglištvu, a kad smo se napokon zaista i vratili na selo, knjiga nije bio predmet koji se može pojesti ili obući i samim je time bila nepotrebna. Moja mama i dan danas ima poteškoća s čitanjem, nikad nam nitko nije čitao prije spavanja, niti smo imali slikovnice. Prve sam knjige doma nosila da pišem lektiru i morala sam ih čuvati (što je izazivalo strah pa sam se gotovo bojala i dirati ih osim da ih pročitam to što sam jednom trebala) da ih slučajno ne oštetim jer druge ne bismo imali od čega kupiti da vratimo u školu. Ipak, postoji i jedna suluda istina o mojoj gotovo nepismenoj mami, ona je oduvijek pisala-stihove. U jedan rokovnik, plave boje, koji je davno dobila upisivala je rimovane pjesme. Nisam znala da je to što mama čuva u rokovniku poezija dok i sama nisam propisala.
Jednom me je škola poslala na radionice pisanja i tamo upoznajem prijateljicu s kojom ću se dopisivati poslije godinama. Slat ćemo jedna drugoj duga pisma, najviše poeziju, a ona će meni kopirati i slati u tim pismima tada najdražeg njenog pjesnika za kojeg ću ja čuti prvi put – Pabla Nerudu.
Upisala sam nakon seoske osnovne i srednju školu u Petrinji i zaljubila se silovito te godine. Prve velike zaljubljenosti sjećam se i dan danas možda baš zbog poezije; pisala sam mahnito te mjesece ljubavne pjesme kao da ne postoji sutra i možda tada, prvi put shvatila, koliko mi poezija zaista znači kada mapiram vlastita unutrašnja stanja. Te sam godine, u prvom srednje, kupila na malom školskom buvljaku dvije knjige poezije (prve knjige koje sam ikada kupila) za nekoliko kuna (knjižnica je imala otpis), Paula Eluarda i Anđelka Vuletića. Sjećam se i jedne anegdote. Kod mene na selo dolaze cure iz razreda učiti matematiku, sve se napijemo rakije, kućnim telefonom zovemo sve naše ljubavi (dok moj brat na drugom telefonu prisluškuje). Poslije, ja pijana sjedim i pišem, one mi se smiju, ja vičem ozbiljno da pišem poeziju, ljubavnu poeziju. Poslije, kad imamo ovce, čuvam ih uvijek čitanjem. One travu, ja poeziju. Sjećam se kako tada puno čitam Préverta kojeg sam, isto tako, dobila nekad na nekom natjecanju kasnije.
Imali smo bezbrižno školovanje u kojem smo voljeli jedni druge, zaista se snažno već tada zaljubljivali, i voljeli poeziju. Zaražena već prije Nerudom uz pomoć prijateljice koja mi je stalno slala te kopirane Nerudine sonete, samo sam tu zarazu prenijela dalje. Sjećam se, prijateljica iz razreda bi posudila knjigu, mi bismo je dilali po razredu, promišljali naše zaljubljenosti i pratili Nerudu u njegovoj. Onda bismo piskarale u neku zajedničku bilježnicu. Išli bismo van, pili, provodili tu pijanu zaboravnu mladost i čitali poeziju. Dilali smo ljubavne pjesme po razredu jedna drugoj. Čitali ih na pauzama dok smo poskrivećki pušili u parku pored škole. Ponekad smo ih čitali i jedni drugima. Sjećam se jednog izlaska. Pijemo na sada već nepostojećem Petrinjskom placu. Jedna druga prijateljica i ja, ona starija godinu dana od mene, (obje pišemo) čitamo tu večer jedna drugoj na papirima pjesme koje smo napisale. Polijevam se vinom, nespretna kakva sam bila i ostala. Ljeto je. Majica, bijela majica koju sam obukla van poslije je neupotrebljiva i cijelu se noć smijem tome kako nosim tu ogromnu mrlju. S poezijom. Nosimo poeziju jedna druge doma. Kada mi je otac umro, ta prijateljica dolazi do mene i donosi mi pjesmu, za mene. Još uvijek čuvam njene pjesme, koje mi je donijela tada, prije više od petnaest godina.
Tih dana kad je više bilo dna u danu nego ičega drugoga, poezija je spašavala. Dok pišem ovaj tekst javljam se prijateljici s kojom dijelim ime, Moniki, s kojom sam dijelila razred, prijateljstvo i cimerstvo prve godine faksa, kojoj sam nosila sve što sam pisala i koja vjerojatno ima najveću zalihu mojih pjesama koje ja nikada nisam sačuvala. Razmišljam kako i sada, dok pišem o toj našoj mladosti, kada se sjećam te bezbrižnosti, shvaćam koliko smo sretni bili što smo imali poeziju. Ona i ja smo išle tada kroz mnoge blogove, tražile pjesme ljudi koji su pisali, tražili nama bitne stihove i rečenice. Internet je tek bio došao kada smo bile tada u srednjoj školi. I mi smo ga koristili da nađemo poeziju, usred jednog malog grada za koji se tada čak činilo da će možda zaista u jednom trenutku zaživjeti. Kad mi je umro otac, da olakšamo mojom mami, živjela sam kod jedne profesorice u stanu, Gordane Šelendić, i ta cijela godina bila je valjda poezija, od svog ludila do traženja. Kopala sam tada po njenim knjigama, svakodnevno, pisala, pričala s njom o tom pisanju. Gordana mi nije predavala hrvatski, ali je vodila dramsku i literarnu. Jednom mi je donijela časopis Poeziju. Tražili smo pjesme koje bismo kolažirali u predstavu. Fascinacije tim časopisom sjećam se i danas, kad sam dio njegova uredništva.
S druge strane, Ines, također prijateljica iz razreda, pisala je kao i ja, piše i dan danas i mnogo pričamo još uvijek o poeziji. Donosimo jedna drugoj pjesme, osim što i moju Moniku (koja je valjda ultimativna skupljačica poezije) stalno natrpavamo tim papirima. Ines i ja čitamo jedna drugoj, ona mi pod nos stavlja Baudelairea i Kamova.
Još jedna prijateljica živjela je u drugom selu i tamo sam, u prvom srednjem najviše, često boravila. Ona u moje selo, ja u njeno. Prija nije bila zagrižena za poeziju, nimalo, ali već tada su nam bile jasne stvari poput prijateljstva i da je malo toga s prijateljstvom vezano za ljubav prema poeziji. Imala je divnog susjeda (o kojem ne znam ništa danas, zapravo), studenta veterine i njegovu sestru koji su imali zidove oblijepljene pjesmama, ponajviše pjesmama Slavka Mihalića kojeg je on obožavao. Otišli bismo do njih, slušali jazz (prvi moj susret s jazzom bio je upravo na tom seoskom imanju), čitali pjesme koje pišemo (student veterine i ja, jer je i on pisao), ponekad popili i koje pivo, slušali Bille Holiday u koju se tada nepovratno zaljubljujem, pa čitali Slavka Mihalića. Nakon toga bismo išli čuvati njihove krave. Ništa nije nikada bliže bilo meni od toga da poezija egzistira u nama, čak i dok idemo kroz Malu Goricu i hodamo za kravama. Dok ovo pišem uzimam i otvaram sabrane Mihalićeve pjesme koje sam kupila na Interliberu tijekom školske posjete jedne od narednih godina školovanja. Tada sam napisala posvetu sama sebi, podsjetnik je bolje reći. Napisala sam si da ne zaboravim poeziju.
Kad sam došla u Zagreb, pamtim dane kad sam razgovarala s poezijom jače nego sve dane studiranja. Mogla bih reći u tančine kada sam koju pjesmu (a bilo ih je malo tih godina) napisala, i što sam osjećala. Pamtim i da sam morala, da bih imala jedan tjedan što jesti, prodati neke knjige koje sam imala, među njima i sabrane pjesme Tina Ujevića koje mi je poklonio neki momak s kojim sam tijekom srednje hodala. Sjećam se kako moj Tin odlazi uz stepenice malog antikvarijata, a ja obećajem da ću ga vratiti, kad tad.
Onda se ponovno dogodi neko bitno prijateljstvo. Možda i malena zaljubljenost, kako to bude ponekad s intenzivnim prijateljstvima. A usred svega, i usred fizike, pojavi se čarobni Borges, njegova poezija, priče koje je za mene teško bilo ne smatrati poezijom i čudesno otkriće prijatelja fizičara s koja mogu dijeliti i taj drugi dio ljubavi.
Prema pjesnikinjama nije bilo pravde u mom odrastanju. Kao i do fizičarki, do njih sam dolazila sama, ali na kraju smo se ipak upoznavale i upoznale. Sjećam se te jedne pjesme, one svima poznate Vesne Parun, u čitanci i činjenice da sam bila tako ojađena što ništa osim tog malog spomena nikada poslije Vesnino nisam uspjela pronaći. Barem ne u Petrinji. Nosila sam tu Vesninu pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke blizu sebe kao što sam nosila neke cijele knjige.
Sjećam se prve trudnoće, straha koji osjećam, otoka gdje smo tada i kako namačem noge u moru čitajući poeziju Andriane Škunce. Netom prije odlaska, tražila sam je na preporuku prijatelja pjesnika Gorana Čolakhodžića i pronašla u jednom antikvarijatu. Rana je jesen, ali otok i dalje vjeruje u ljeto, a Adina poezija čini da i ja vjerujem u to ljeto, kao i u nešto iskonsko u nama što je nemoguće pokriti ili sakriti, naš korijen koji zaista moramo ne samo pustiti da ruje koliko duboko želi pod nama, nego i da bude ono što treba biti. Ada me tada uči kako da volim ono što sam ostavila iza i sretna sam jer sam sada, godinama nakon toga, upoznala i postala urednica njenih sabranih pjesama.
Opet, moji prijatelji tada, neki novootkriveni, uronjeniji u svijet poezije, nose mi neprestano poeziju. Prilazi mi tako poezija Sylvie Plath, prilazi mi Marija Andrijašević, Olja Savičević Ivančević. Sylvia mi donosi tsunami snage i okomitosti, Marija Andrijašević zbirkom Davide, svašta su mi radili udara me ispod rebara i dere se na mene (a to pamtim i dan danas, i to ponavljam sama sebi često) da ne vrijedi pisati ako ne udara; Olja Savičević Ivančević nakon toga Kućnim pravilima i Mamasafarijem pokazuje mi da je toplina i dalje prisutna, da je ljubav prisutna čak i ako postoji tuga.
Često mi prijatelji kažu da ne razumiju oni tu poeziju, iako bih za mnoge od njih odgovorno mogla tvrditi da su veći pjesnici od pjesnika. Jer suštinski između poezije i ljepote, poezije i čuda nema razlike. Oni su pjesnici jer vjeruju u stvari koje rade, mnogi od njih predani znanstvenici, edukatori, profesori, učitelji, jer vole predano i snažno, jer nekim dijelom sebe vjeruju da je moguće promijeniti svijet onim što rade. Sanja Baković će u jednoj pjesmi napisati: moji prijatelji ne znaju da su oni poezija. I upravo tako, cijeli moj život moji prijatelji bili su zaista ta poezija oko mene, mimo svih knjiga koje su prilazile. I prijatelji koji su već nekako otišli svojim putevima, i oni koji su ostali i dalje ovdje, i oni koji su stizali s godinama. Odvažim se pa im često i poklanjam zbirke pjesama Olje Savičević Ivančević, Thomasa Tranströmera, zbirke Alena Brleka, Marka Tomaša, Danijela Dragojevića i mnogih kojih se sada neću odmah sjetiti. Oni će vazda tvrditi da ih neće razumjeti, a onda će me ponekad upitati, dobro Monika, a o čemu je zapravo ona jedna pjesma.