Jer bjeh savjetnik tmur, mršav,
U svemu mudar, i vrlo star,
No bacih ludost i stud – stvar
Koju starost nosi ko plašt.
Bjeh vrlo jak, na mačevanju
To mladići su rekli bar,
Al bacih ludost, bjeh vedar
Na drugi način, svojstveniji mi.
Jasenju se međ debla sklupčah,
Skrih lice gdje lišće hrast nada
Mnom širi, i starih navada
Muških jaram sam odbacio.
No uz tih ribnjak Mar-nan-otha
Nađoh svoju nevjestu
Što vučji dren je nekad bila.
Iz mog me starog žića dozvala
Stiša mi mržnju savjetničku,
Naloži da moja hvala
Ide tek vjetru što u lišću drhti.
Izvuče me iz starog žića
Dok ljudi kažu da lud sam,
No vidjeh ljudski bol, i srećan sam, jer znam
Da ludost su jadanje i ogorčenje
A ja? Sva ludost, sva tuga nesta.
Zamotah suze u list brijesta
I ostavih ih pod kam
I sada vele: ludi si jer sam
Bacio svu svoju ludost i ona nesta
Napustih staro jalovo žiće
Jer moja nevjesta
Jest ribnjak šumski, i mada
Svi muški kažu da sam lud
Jedino stog sam sretan sada
Presretan, zbog nevjeste i ljubav je njena
Silna i slađa no ljubav žena –
To kuga, plam je i odlijeće.
Aj! I istina je da sam sreće
Pun, jer s njom sam ovdje sam
I nitko nam ne smeta.
Jednoć kad bijah među momcima. . .
Vele da bijah jak među njima.
Jedna je žena bila jednoć…
. . . no zaboravih. . . ona je bila.. .
… Opet, nadam se, neće doć…
… Ne sjećam se … ..
Mislim, jednoć me rani, ali. . .
To je veoma davno bilo.
Sjećat se više mi nije milo.
Milo mi je kad mala klapa
Vjetrova puše kroz jasenje:
Jer mi smo posve sami
Ezra Pound: La Fraisne1
Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović
Jer bjeh savjetnik tmur, mršav,
U svemu mudar, i vrlo star,
No bacih ludost i stud – stvar
Koju starost nosi ko plašt.
Bjeh vrlo jak, na mačevanju
To mladići su rekli bar,
Al bacih ludost, bjeh vedar
Na drugi način, svojstveniji mi.
Jasenju se međ debla sklupčah,
Skrih lice gdje lišće hrast nada
Mnom širi, i starih navada
Muških jaram sam odbacio.
No uz tih ribnjak Mar-nan-otha
Nađoh svoju nevjestu
Što vučji dren je nekad bila.
Iz mog me starog žića dozvala
Stiša mi mržnju savjetničku,
Naloži da moja hvala
Ide tek vjetru što u lišću drhti.
Izvuče me iz starog žića
Dok ljudi kažu da lud sam,
No vidjeh ljudski bol, i srećan sam, jer znam
Da ludost su jadanje i ogorčenje
A ja? Sva ludost, sva tuga nesta.
Zamotah suze u list brijesta
I ostavih ih pod kam
I sada vele: ludi si jer sam
Bacio svu svoju ludost i ona nesta
Napustih staro jalovo žiće
Jer moja nevjesta
Jest ribnjak šumski, i mada
Svi muški kažu da sam lud
Jedino stog sam sretan sada
Presretan, zbog nevjeste i ljubav je njena
Silna i slađa no ljubav žena –
To kuga, plam je i odlijeće.
Aj! I istina je da sam sreće
Pun, jer s njom sam ovdje sam
I nitko nam ne smeta.
Jednoć kad bijah među momcima. . .
Vele da bijah jak među njima.
Jedna je žena bila jednoć…
. . . no zaboravih. . . ona je bila.. .
… Opet, nadam se, neće doć…
… Ne sjećam se … ..
Mislim, jednoć me rani, ali. . .
To je veoma davno bilo.
Sjećat se više mi nije milo.
Milo mi je kad mala klapa
Vjetrova puše kroz jasenje:
Jer mi smo posve sami
Ovdje među jasenjem.
1La fraisne – na starofrancuskom: jasen.