(Maribor, 22. august 1961. – Sarajevo 16. juni 1992.)
Nad Sarajevom se tog 23. juna 2016. godine nadvila teška sparina, a u njegovom najvećem kvartu – Dobrinji podnevno sunce sijalo je kao u najtoplijem ljetnom danu. Uz lijevu obalu rječice Dobrinjke, po kojoj je naselje i dobilo ime, tu ispod jedne mlade lipe, čiji miris cvata je neutralisala ova vrućina, na prostoru ne većem od tri metra sa tri, dvoje vrijednih staraca, vjerovatno bračni par starosti između sedme i osme decenije života, uz hitre pokrete ruku, uređivalo je mali spomenik, bolje reći prostor oko dvije spomenploče.
U zaglavlju one prve, veće i tamnosive na slovenačkom jeziku stoji posljednja rečenica zadnjeg Ivinog izvještaja iz Sarajeva: “Rad imam mesta in sovražim če jih kdo napada” (“Volim grad i mrzim kada neko želi da ga napadne.”). Ispod ove rečenice slijedi tekst da je tom mjestu 16. juna 1992. godine ubijen Ivo Štandeker, novinar tjednika Mladina. Na drugoj, manjoj i bijeloj ploči piše da su 7. oktobra 2005. ovu lipu zasadili gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac i ambasador Republike Slovenije Tadej Labernik “u čast poginulog slovenačkog novinara Ive Štadekera, koji je širio istinu o opsjednutom Sarajevu i patnjama njegovih građana”.
Starica, sa slamnatim šeširom na glavi, koji je štiti od prejakog sunca, hitro je sipala zemlju iz plastične kese, a starac malim grabljama poravnavao teren, vraćajući se povremeno na pređenu podlogu čisteći četkom zemlju sa ploča. Nakon dvadesetak minuta rada, kada je kesa u rukama starice ostala prazna, starac tihim glasom upita:
– Je li sve gotovo? Idemo li?
– Idemo! – kratko je odgovorila žena, skinula šešir s glave, pokupila alat i plastičnu kantu te krenula prema automobilu udaljenom pet-šest metara od njih. Automobil je bio parkiran na stazi za šetnju pored klupe, na kojoj sam sjedio u hladu ispod krošnje nešto veće lipe. Ta staza za šetnju, asfaltirana još prije agresije na Bosnu i Hercegovine, vodi iz pravca Dobrinje IV, iznad koje je kota Veljina, a na njoj pravoslavna crkva, sa čijeg tornja su srpski snajperisti sijali smrt po ovoj stazi i nekoliko mostova uz nju. Da bi se prešlo s jedne na drugu stranu rječice Dobrinjke, valja se sa staze uputiti preko malog mosta. Ko zna koliko je u ratu na toj stazi i mostovima ugašeno života nedužnih civila, samo zato što su se kretali po Dobrinji, želeći se smabdjeti oskudnom hranom i vodom.
Bilo je popodne 16. juna 1992. godine kada su se iz Press centra u Dobrinji, udaljenom stotinjak metara od ove klupe u srcu naselja, poznata američka fotoreporterka Džejn Šnajder (Jane Schneider) i fotoreporter slovenačke Mladine Ivo Štandeker uputili prema Dobrinji III želeći da pređu most. Umjesto snajpera prolaznike je taj dan sa zloglasnih Veljina gađao minobacač. Od eksplozije granate dvoje novinara je teško ranjeno; Ivo Štandeker je ubrzo podlegao ranama a Džejn Šnajder se oporavila i preživjela ovo ranjavanje.
Ratna putešestvija Ive Štandekera je zaista zanimljiva. Nakon što je izvještavao o desetodnevnom ratu za neovisnost Slovenije, nastavio je obilaziti ratišta u bivšoj Jugoslaviji, prvo ono u Hrvatskoj a potom i u BiH, da bi se, eto, na novinarskom zadatku u opkoljenom Sarajeva tog 16. juna 1992. godine našao u Dobrinji, koja je bila u duploj srpskoj blokadi. Te iste godine kad se ugasio njegov život, slovenačka Vlada ga je za izuzetne zasluge u odbrani slobode i suvereniteta Slovenije, kao i hrabrom i objektivnom izvještavanju s drugih ratišta te za profesionalni i humani rad posmrtno odlikovala.
Dok sjedeći na klupi premotavan film o pogibiji slovenačkog novinara, prilazi mi starac, znojan više od sunca nego obavljenog posla. Pozdravljam ga pitajući:
– Ima li umora?
– Nisam umoran od posla, nego me sunce iscrpilo – kaže a potom pita:
– Kuda najkraćim putem mogu automobilom izaći na glavnu cestu?
Umjesto odgovora pitam ga:
– A iz kog pravca ste došli?
– Iz ovoga – kaže pokazujući na završnicu staze za šetnju.
– Najkraći put je da krenete preko ove kose staze i pored ona dva automobila krenete na onaj jednosmjer – kažem pokazujući mu rukom pravac do pijace i tržnog centra.
– Ipak ću istim pravcem kojim sam i došao – kaže stavljajući alat u prtljažnik automobila.
U meni se budi neka znatiželja pa ga pitam:
– Oprostite, jeste li bili u rodu s pokojnim Ivom?
– Ne, nismo. Ivo nije imao nikoga od rodbine kad je poginuo. Mi smo iz Udruženja Slovenaca u Sarajevu – kaže čovjek dok starica sjeda na suvozačevo mjesto.
– A ako ste iz Udruženja Slovenaca, onda vjerovatno poznajete moju kolegicu Sanju, koja je član vašeg udruženja. S njom sam dugo godina radio u istoj redakciji, u kojoj smo oboje zaradili penziju.
– Kako da je nepoznajem – kaže žena znojnog čela i dodaje – Upravo sam je jučer vidjela na Baščaršiji kako šeta sa sestrom.
– A zar Sanjina sestra ne živi u Kanadi? – pitam dalje znatiželjno.
– Došla je Silva u Sarajevo da obje zajedno idu na odmor u njenu vilu u Makarsku – završava starica dok starac pali motor automobila udaljavajući se prema izlazu sa šetališta.
Sunce je i dalje pržilo rijetke prolaznike, dok sam se ja približavao spomeniku Ive Štandekera, smještenom tu na mjestu njegovog ranjavanja. Na toj čistini, između dva bloka zgrada koje na udaljenosti tridesetak metara povezuje tržni centar prostire se zelena površina na kojoj se igraju djeca, ističe se taj skromni spomenik slovenačkom novinaru.
Niskom željeznom ogradom ograđen je s tri strane taj mali prostor na koga se popločanom stazom dolazi sa glavnog šetališta. Svakog 16. juna na to mjesto službenici Ambasade Slovenije polože svježe cvijeće u znak podsjećanja na pogibiju hrabrog novinara, a dvije ploče i lipa Sarajlije na jednog hrabrog Slovenca koji je, ne žaleći svoj život, došao da u ratnim danima svijetu šalje istinu o životu u opkoljenom Sarajevu, gradu kojeg historija ove civilizacije pamti kao najduže opsjednutom.
Slovo o Ivi Štandekeru
(Maribor, 22. august 1961. – Sarajevo 16. juni 1992.)
Nad Sarajevom se tog 23. juna 2016. godine nadvila teška sparina, a u njegovom najvećem kvartu – Dobrinji podnevno sunce sijalo je kao u najtoplijem ljetnom danu. Uz lijevu obalu rječice Dobrinjke, po kojoj je naselje i dobilo ime, tu ispod jedne mlade lipe, čiji miris cvata je neutralisala ova vrućina, na prostoru ne većem od tri metra sa tri, dvoje vrijednih staraca, vjerovatno bračni par starosti između sedme i osme decenije života, uz hitre pokrete ruku, uređivalo je mali spomenik, bolje reći prostor oko dvije spomenploče.
U zaglavlju one prve, veće i tamnosive na slovenačkom jeziku stoji posljednja rečenica zadnjeg Ivinog izvještaja iz Sarajeva: “Rad imam mesta in sovražim če jih kdo napada” (“Volim grad i mrzim kada neko želi da ga napadne.”). Ispod ove rečenice slijedi tekst da je tom mjestu 16. juna 1992. godine ubijen Ivo Štandeker, novinar tjednika Mladina. Na drugoj, manjoj i bijeloj ploči piše da su 7. oktobra 2005. ovu lipu zasadili gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac i ambasador Republike Slovenije Tadej Labernik “u čast poginulog slovenačkog novinara Ive Štadekera, koji je širio istinu o opsjednutom Sarajevu i patnjama njegovih građana”.
Starica, sa slamnatim šeširom na glavi, koji je štiti od prejakog sunca, hitro je sipala zemlju iz plastične kese, a starac malim grabljama poravnavao teren, vraćajući se povremeno na pređenu podlogu čisteći četkom zemlju sa ploča. Nakon dvadesetak minuta rada, kada je kesa u rukama starice ostala prazna, starac tihim glasom upita:
– Je li sve gotovo? Idemo li?
– Idemo! – kratko je odgovorila žena, skinula šešir s glave, pokupila alat i plastičnu kantu te krenula prema automobilu udaljenom pet-šest metara od njih. Automobil je bio parkiran na stazi za šetnju pored klupe, na kojoj sam sjedio u hladu ispod krošnje nešto veće lipe. Ta staza za šetnju, asfaltirana još prije agresije na Bosnu i Hercegovine, vodi iz pravca Dobrinje IV, iznad koje je kota Veljina, a na njoj pravoslavna crkva, sa čijeg tornja su srpski snajperisti sijali smrt po ovoj stazi i nekoliko mostova uz nju. Da bi se prešlo s jedne na drugu stranu rječice Dobrinjke, valja se sa staze uputiti preko malog mosta. Ko zna koliko je u ratu na toj stazi i mostovima ugašeno života nedužnih civila, samo zato što su se kretali po Dobrinji, želeći se smabdjeti oskudnom hranom i vodom.
Bilo je popodne 16. juna 1992. godine kada su se iz Press centra u Dobrinji, udaljenom stotinjak metara od ove klupe u srcu naselja, poznata američka fotoreporterka Džejn Šnajder (Jane Schneider) i fotoreporter slovenačke Mladine Ivo Štandeker uputili prema Dobrinji III želeći da pređu most. Umjesto snajpera prolaznike je taj dan sa zloglasnih Veljina gađao minobacač. Od eksplozije granate dvoje novinara je teško ranjeno; Ivo Štandeker je ubrzo podlegao ranama a Džejn Šnajder se oporavila i preživjela ovo ranjavanje.
Ratna putešestvija Ive Štandekera je zaista zanimljiva. Nakon što je izvještavao o desetodnevnom ratu za neovisnost Slovenije, nastavio je obilaziti ratišta u bivšoj Jugoslaviji, prvo ono u Hrvatskoj a potom i u BiH, da bi se, eto, na novinarskom zadatku u opkoljenom Sarajeva tog 16. juna 1992. godine našao u Dobrinji, koja je bila u duploj srpskoj blokadi. Te iste godine kad se ugasio njegov život, slovenačka Vlada ga je za izuzetne zasluge u odbrani slobode i suvereniteta Slovenije, kao i hrabrom i objektivnom izvještavanju s drugih ratišta te za profesionalni i humani rad posmrtno odlikovala.
Dok sjedeći na klupi premotavan film o pogibiji slovenačkog novinara, prilazi mi starac, znojan više od sunca nego obavljenog posla. Pozdravljam ga pitajući:
– Ima li umora?
– Nisam umoran od posla, nego me sunce iscrpilo – kaže a potom pita:
– Kuda najkraćim putem mogu automobilom izaći na glavnu cestu?
Umjesto odgovora pitam ga:
– A iz kog pravca ste došli?
– Iz ovoga – kaže pokazujući na završnicu staze za šetnju.
– Najkraći put je da krenete preko ove kose staze i pored ona dva automobila krenete na onaj jednosmjer – kažem pokazujući mu rukom pravac do pijace i tržnog centra.
– Ipak ću istim pravcem kojim sam i došao – kaže stavljajući alat u prtljažnik automobila.
U meni se budi neka znatiželja pa ga pitam:
– Oprostite, jeste li bili u rodu s pokojnim Ivom?
– Ne, nismo. Ivo nije imao nikoga od rodbine kad je poginuo. Mi smo iz Udruženja Slovenaca u Sarajevu – kaže čovjek dok starica sjeda na suvozačevo mjesto.
– A ako ste iz Udruženja Slovenaca, onda vjerovatno poznajete moju kolegicu Sanju, koja je član vašeg udruženja. S njom sam dugo godina radio u istoj redakciji, u kojoj smo oboje zaradili penziju.
– Kako da je nepoznajem – kaže žena znojnog čela i dodaje – Upravo sam je jučer vidjela na Baščaršiji kako šeta sa sestrom.
– A zar Sanjina sestra ne živi u Kanadi? – pitam dalje znatiželjno.
– Došla je Silva u Sarajevo da obje zajedno idu na odmor u njenu vilu u Makarsku – završava starica dok starac pali motor automobila udaljavajući se prema izlazu sa šetališta.
Sunce je i dalje pržilo rijetke prolaznike, dok sam se ja približavao spomeniku Ive Štandekera, smještenom tu na mjestu njegovog ranjavanja. Na toj čistini, između dva bloka zgrada koje na udaljenosti tridesetak metara povezuje tržni centar prostire se zelena površina na kojoj se igraju djeca, ističe se taj skromni spomenik slovenačkom novinaru.
Niskom željeznom ogradom ograđen je s tri strane taj mali prostor na koga se popločanom stazom dolazi sa glavnog šetališta. Svakog 16. juna na to mjesto službenici Ambasade Slovenije polože svježe cvijeće u znak podsjećanja na pogibiju hrabrog novinara, a dvije ploče i lipa Sarajlije na jednog hrabrog Slovenca koji je, ne žaleći svoj život, došao da u ratnim danima svijetu šalje istinu o životu u opkoljenom Sarajevu, gradu kojeg historija ove civilizacije pamti kao najduže opsjednutom.