Imala sam velikih problema u ranom djetinjstvu sa svršecima filmova, pogotovo kad ne bih bila zadovoljna s njima. Najteže mi je bio pao kraj Orkanskih visova i Sjaja u travi. Gledala sam ih zajedno s mamom, plakala kao i ona, možda još i neutješnije. Danima bih ju proganjala s pitanjima što se dogodilo poslije i nikako nisam bila u stanju prihvatiti da poslije nije bilo ništa jer je film, jednostavno, gotov. Sve se u meni bunilo protiv surove konačnosti i nemogućnosti promjene tužnog ishoda. Nekad bih samoj sebi uprizorila prerežiran epilog u kojem bi stradali akteri dobili nove životne prilike, ili bi u nekim dijelovima filma donijeli drugačije odluke ili bi, jednostavno, promijenila sudbinske okolnosti i tako rasplela priču s romantično sretnim završetkom. Takav vid intervencije u stvarnost mi je često padao na pamet zadnjih povijesnih dana, u kojima se šizoidna spirala političkih manipulacija pokazala kao ultimativni model destrukcije slike svijeta za koji smo se nadali – da postoji. Ili, ipak, još nije kraj – kao što kaže menadžer Marigold hotela u istoimenom filmu, jer dok god sve nije dobro, to znači da nije gotovo! Svako tko je bio u Indiji razumjet će kako je tamo običaj uvjeriti ljude i u ono u što ni oni sami ne vjeruju, ali kao da baš u takvoj zajedničkoj transakciji generiranja povjerenja u dobar ishod postajemo kvantni mađioničari koji svojom udruženom nazočnošću kreiraju rezultat. Ma koliko malo vjerojatan, ili objektivno nevjerojatan u datom trenutku bio. Vrlo slično je govorila i pokojna gospođa Štefanija Keresteš koja je živjela u Zaboku, ali samo donekle, jer Zagorje ipak nije Indija. Dok je u indijskom Marigold hotelu pojmu kraja inherentna bila kvantna magija, u Zagorju je završetak implicirao neodustajanje od istjerivanja maka na konac, što znači uprijeti svim silama da, na kraju, sve ispadne baš tak kak treba bit! Sila se, naravno, nije odnosila toliko na sukob s vanjskim nepovoljnim okolnostima, koliko na intimne kočnice utemeljne u aljkavosti i lijenosti. Kao da se recepti naših malih sretnih ishoda kriju upravo u začudnim dimenzijama interakcija sa onima koji nas podučavaju i nagone na transformaciju. U gruboj stvarnosti moralne entropije, upitnost kolektivnog happy enda nas ne amnestira od osobne odgovornosti i angažmana oko razvoja teritorijalnih mikro jedinica- nas samih.
ZABOK
često sam te godine putovala vlakom u zabok. godina je bila poratna, afterdaytonska, živjela sam u gundulićevoj, blizu botaničkog vrta, hotela esplanade i glavnog kolodvora. putovala bih, obično, nekim ranojutarnjim vlakom, trčala da ne zakasnim, malo došla sebi, razbudila se i već sam bila u zaboku: silazila, prolazila pored kioska pa preko ceste, par stotina metara desno pa lijevo pa opet desno, matije gupca, u sivkastu zgradu, popela se na drugi ili treći kat – ne sjećam se više točno, pozvonila, na vratima je pisalo: keresteš i gospodja štefanija bi glasno otvorila vrata – nečemu se već smijala, pitala me: kaj ovo? kaj ono? bum kaj, ne bum i tak… još bi o nečemu nešto rekle, objesila bih kaput, oprala ruke i otišla u sobu gdje su bili konci, vuna i mašina za štrikanje. štrikala sam i štrikala, a gospođa štefanija me obilazila, objašnjavala, pokazivala, predlagala, tjerala da ponavljam, budem strpljiva, pedantna i precizna, i nadasve nježna s mašinom. jako su je zabavljali moj česti očaj i panična nestrpljivost. oči su joj bile iskričave i plave, smijala se glasno i široko, puna dobre volje, strpljivosti i vjere u moje štrikaće sposobnosti, ali nije popuštala; kao da je njoj, više nego meni, bilo stalo da saštrikam baš onako kako sam skicirala, isplanirala, zamislila i njoj povjerila.
– nije dobro, ponovo.
– dobro je. ne trebam ponovo.
– nije dobro.
– ne mora baš bit stoposto.
– mora.
– nikad neću bit gotova.
– kad bude dobro će bit kraj.
brojale smo očice, ona bi otišla nešto obavit pa se vratila. nekad sam ručala kod njih pa ostajala do navečer, a nekad bih se poslijepodne vraćala u zagreb. i naučila me štrikati! naučila me upornosti i kako se sve treba napravit kak spada jer tak se dela: jednostavno tak. kako sam kod nje dospjela nekim finim i sudbinskim sticajem okolnosti koje su stvar udesile tako kao da se radi o nekom uobičajenom, familijarnom ili dobrosusjedskom odnosu, tako smo se i držale – ponajviše zahvaljujući njenoj autentičnoj dobrodušnosti i vrlini, i mojoj nezrelosti. kasnije, tek puno kasnije sam postala svjesna kakav dar mi je gospodja štefanija dala ponašajući se pri tom kao da mi taj dar nekom prethodnom i nevidljivom transakcijom već pripada. ne postoji dragocjeniji dar od znanja, niti je bilo što drugo usporedivo s podučavanjem, inicijacijom u bilo koje znanje, tehniku, vještinu ili spoznaju. izuzetan je odnos između učitelja i učenika: ima oblik ljubavi koja operira kao proces transformacije, proces koji je nesebično potaknut, ostvaren i oslobođen. nisam, u to vrijeme, u zaboku, bila svjesna u kakvoj milosti plivam, niti kako dubok trag će u mom iskustvu zapisati njena plemenitost. sazrijevanje zahvalnosti se odvilo vrlo sporo. nakon što su dvadesetak godina poslije crkvena zvona označila kraj, bila sam zrela spoznati riječ: HVALA!
NEBESKI JERUZALEM U ZABOKU
______________________za Š.K.
danas je bio prepržen dan s preprženim asfaltom oznojanim službenicama i službenicima gospodina u gospodinu koji žive u toj zavrzlami od pozicija unutra i vani u njemu sebi i izvan a vječno prisutni mada neprisutni u pogledima uperenim u ništa s privremenom patnjom od obroka do obraka pa opet gospodine usliši nas kad kažem moj grijeh, moj grijeh, moj grijeh mislim na zvuk i na strah nikako ne na želje nikako neovisne su, ne želim ih loviti, puštam ih dole-gore, a one se uskovitlaju i polete odlete nikako na želje ne mislim nit na riječ, ni djelo grijeh su objekti koji izazivaju i zaokupljaju, postaju sveti i neophodni plašim se takvih gradova gdje grijeh obasjava tamu gospodine, stanuješ li i tu? boriš li se za pravdu? ili si samo osvetnik knjigovođa koji kažnjava tko će prije, a tko kasnije kamo, s kim i kako kad službenici jednog ljetnog dana obuku bijele rukavice i ponesu moju kutiju tko zna hoću li i o čemu unutra misliti biti sretna il uplašena ili će mi, možda sve svejedno biti čak i radost jer bit ću sita i sigurna sve sam želje otjerala i postala slobodna kao ljubav konačno ljubav a ne dug ili nagrada pusta obećanja tvoja
Everything will be all right in the end
UVOD
Imala sam velikih problema u ranom djetinjstvu sa svršecima filmova, pogotovo kad ne bih bila zadovoljna s njima. Najteže mi je bio pao kraj Orkanskih visova i Sjaja u travi. Gledala sam ih zajedno s mamom, plakala kao i ona, možda još i neutješnije. Danima bih ju proganjala s pitanjima što se dogodilo poslije i nikako nisam bila u stanju prihvatiti da poslije nije bilo ništa jer je film, jednostavno, gotov. Sve se u meni bunilo protiv surove konačnosti i nemogućnosti promjene tužnog ishoda. Nekad bih samoj sebi uprizorila prerežiran epilog u kojem bi stradali akteri dobili nove životne prilike, ili bi u nekim dijelovima filma donijeli drugačije odluke ili bi, jednostavno, promijenila sudbinske okolnosti i tako rasplela priču s romantično sretnim završetkom. Takav vid intervencije u stvarnost mi je često padao na pamet zadnjih povijesnih dana, u kojima se šizoidna spirala političkih manipulacija pokazala kao ultimativni model destrukcije slike svijeta za koji smo se nadali – da postoji. Ili, ipak, još nije kraj – kao što kaže menadžer Marigold hotela u istoimenom filmu, jer dok god sve nije dobro, to znači da nije gotovo! Svako tko je bio u Indiji razumjet će kako je tamo običaj uvjeriti ljude i u ono u što ni oni sami ne vjeruju, ali kao da baš u takvoj zajedničkoj transakciji generiranja povjerenja u dobar ishod postajemo kvantni mađioničari koji svojom udruženom nazočnošću kreiraju rezultat. Ma koliko malo vjerojatan, ili objektivno nevjerojatan u datom trenutku bio. Vrlo slično je govorila i pokojna gospođa Štefanija Keresteš koja je živjela u Zaboku, ali samo donekle, jer Zagorje ipak nije Indija. Dok je u indijskom Marigold hotelu pojmu kraja inherentna bila kvantna magija, u Zagorju je završetak implicirao neodustajanje od istjerivanja maka na konac, što znači uprijeti svim silama da, na kraju, sve ispadne baš tak kak treba bit! Sila se, naravno, nije odnosila toliko na sukob s vanjskim nepovoljnim okolnostima, koliko na intimne kočnice utemeljne u aljkavosti i lijenosti. Kao da se recepti naših malih sretnih ishoda kriju upravo u začudnim dimenzijama interakcija sa onima koji nas podučavaju i nagone na transformaciju. U gruboj stvarnosti moralne entropije, upitnost kolektivnog happy enda nas ne amnestira od osobne odgovornosti i angažmana oko razvoja teritorijalnih mikro jedinica- nas samih.
ZABOK
često sam te godine putovala vlakom u zabok. godina je bila poratna, afterdaytonska, živjela sam u gundulićevoj, blizu botaničkog vrta, hotela esplanade i glavnog kolodvora. putovala bih, obično, nekim ranojutarnjim vlakom, trčala da ne zakasnim, malo došla sebi, razbudila se i već sam bila u zaboku: silazila, prolazila pored kioska pa preko ceste, par stotina metara desno pa lijevo pa opet desno, matije gupca, u sivkastu zgradu, popela se na drugi ili treći kat – ne sjećam se više točno, pozvonila, na vratima je pisalo: keresteš i gospodja štefanija bi glasno otvorila vrata – nečemu se već smijala, pitala me: kaj ovo? kaj ono? bum kaj, ne bum i tak… još bi o nečemu nešto rekle, objesila bih kaput, oprala ruke i otišla u sobu gdje su bili konci, vuna i mašina za štrikanje. štrikala sam i štrikala, a gospođa štefanija me obilazila, objašnjavala, pokazivala, predlagala, tjerala da ponavljam, budem strpljiva, pedantna i precizna, i nadasve nježna s mašinom. jako su je zabavljali moj česti očaj i panična nestrpljivost. oči su joj bile iskričave i plave, smijala se glasno i široko, puna dobre volje, strpljivosti i vjere u moje štrikaće sposobnosti, ali nije popuštala; kao da je njoj, više nego meni, bilo stalo da saštrikam baš onako kako sam skicirala, isplanirala, zamislila i njoj povjerila.
– nije dobro, ponovo.
– dobro je. ne trebam ponovo.
– nije dobro.
– ne mora baš bit stoposto.
– mora.
– nikad neću bit gotova.
– kad bude dobro će bit kraj.
brojale smo očice, ona bi otišla nešto obavit pa se vratila. nekad sam ručala kod njih pa ostajala do navečer, a nekad bih se poslijepodne vraćala u zagreb. i naučila me štrikati! naučila me upornosti i kako se sve treba napravit kak spada jer tak se dela: jednostavno tak. kako sam kod nje dospjela nekim finim i sudbinskim sticajem okolnosti koje su stvar udesile tako kao da se radi o nekom uobičajenom, familijarnom ili dobrosusjedskom odnosu, tako smo se i držale – ponajviše zahvaljujući njenoj autentičnoj dobrodušnosti i vrlini, i mojoj nezrelosti. kasnije, tek puno kasnije sam postala svjesna kakav dar mi je gospodja štefanija dala ponašajući se pri tom kao da mi taj dar nekom prethodnom i nevidljivom transakcijom već pripada. ne postoji dragocjeniji dar od znanja, niti je bilo što drugo usporedivo s podučavanjem, inicijacijom u bilo koje znanje, tehniku, vještinu ili spoznaju. izuzetan je odnos između učitelja i učenika: ima oblik ljubavi koja operira kao proces transformacije, proces koji je nesebično potaknut, ostvaren i oslobođen. nisam, u to vrijeme, u zaboku, bila svjesna u kakvoj milosti plivam, niti kako dubok trag će u mom iskustvu zapisati njena plemenitost. sazrijevanje zahvalnosti se odvilo vrlo sporo. nakon što su dvadesetak godina poslije crkvena zvona označila kraj, bila sam zrela spoznati riječ: HVALA!
NEBESKI JERUZALEM U ZABOKU
______________________za Š.K.
danas je bio prepržen dan s preprženim asfaltom
oznojanim službenicama i službenicima
gospodina u gospodinu
koji žive u toj zavrzlami od pozicija
unutra i vani u njemu
sebi i izvan
a vječno prisutni mada neprisutni
u pogledima uperenim u ništa
s privremenom patnjom od obroka do obraka
pa opet gospodine
usliši nas kad kažem
moj grijeh, moj grijeh, moj grijeh
mislim na zvuk i na strah
nikako ne na želje
nikako
neovisne su, ne želim ih
loviti, puštam ih
dole-gore, a one se uskovitlaju
i polete
odlete
nikako na želje ne mislim
nit na riječ, ni djelo
grijeh su objekti koji
izazivaju
i zaokupljaju, postaju sveti
i neophodni
plašim se takvih gradova
gdje grijeh obasjava tamu
gospodine, stanuješ li i tu?
boriš li se za pravdu?
ili si samo
osvetnik
knjigovođa koji kažnjava
tko će prije, a
tko kasnije
kamo, s kim i kako
kad službenici jednog ljetnog dana
obuku bijele rukavice
i ponesu moju kutiju
tko zna hoću li
i o čemu unutra misliti
biti sretna il uplašena
ili će mi, možda
sve svejedno biti
čak i radost
jer bit ću sita i sigurna
sve sam želje otjerala
i postala slobodna kao ljubav
konačno ljubav
a ne
dug ili nagrada
pusta obećanja
tvoja