Eros fizike i fizika erosa/12

Životoplov Alberta Einsteina

*

KOZMOLOŠKA KONSTANTA — ONE WAY TICKET

1931. GODINA

Za vrijeme medijski pompozno popraćenog boravka u Americi posjetio je New York (u dva navrata; vidio je sebe isklesanog u kamenu na pročelju crkve Riverside, pacifistički i popularnoznastveni govori, koncerti, na Weitzmannovo inzistiranje što je zahladilo njihove odnose počasni je gost banketa u korist američke kampanje za Palestinu, susreo se (ponovo) s Rabindranathom Tagorom, violinistom Frantzom Kreislerom, dirigentom Antonijem Toscaninijem, slijepom i gluhom književnicom i aktivisticom Helen Keller, socijalistom i pacifistom Normanom Thomasom…), Chicago (govor o građanskome neposluhu prema novačenju), Hopi Indijance u Arizoni (dobio je indijansko ime, poglavica The Great Relative, Veliki Rođak), Hollywood (tu su filmski producent Carl Lämmle, glumice Mary Pickford, Marion Davies, književnik Upton Sinclair…), Los Angeles (studentima CalTecha drži prosocijalistički govor što se nije svidjelo konzervativnom Millikanu; upoznaje se s bolesnim Albertom Abrahamom Michelsonom, 79-godišnjim nobelovcem koji je ne htijući eksperimentalno dokazao nepostojanje etera; druži se s Charlijem Chaplinom na premijeri, 31. siječnja, njegova filma Svjetla velegrada), Havanu, Panamski kanal (pri dolasku), San Diego, Santa Barbaru, Palm Springs, Californijsku obalu (jedrenje po Pacifiku)…

Na opservatoriju Mount Wilson (reflektorski teleskop promjera 2,5 metra) u blizini Pasadene, surađuje s astronomom Edwinom Hubbleom (1889-1953), fizičarima Richardom C. Tolmanom i Robertom A. Millikanom (1868-1953, koji se još donedavna protivio Einsteinovim kvantima svjetlosti) na problematici širenja svemira. U Pasadeni (ostaje do kraja veljače) Einstein je uvidio na osnovu Hubbleovih astronomskih pokazatelja (Dopplerova crvena pomaka udaljenih galaktika) da se svemir širi, da je kozmološka konstanta u njegovoj jednadžbi gravitacijskoga polja nepotrebna. Uveo ju je namjerno 1917., u radu Kosmologische Betrachtungen zur allgemeinen Relativitätstheorie, Kozmološka razmatranja opće teorije relativnosti (Königlich Preußische Akademie der Wissenschaften, Berlin, Sitzungsberichte, 1917, str. 142-152.), poradi ustaljivanja svemira, mogućnosti stacionarnoga modela svemira, a prema Hubbleovim promatranjima svemir ekspandira i zato je Einstein odbacuje kao svoju najveću pogrešku, najveću glupost i vraća se na prvotni oblik jednadžbe bez kozmološke konstante, piše ispravak Zum kosmologischen Problem der allgemeinen Relativitätstheorie, O kozmološkom problemu opće teorije relativnosti (Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Physikalisch-mathematische Klasse, 1931, str. 235-237). Krajem devedesetih godina prošloga stoljeća, otkrićima ubrzanog rastezanja svemira, postojanja tamne energije i tamne tvari koja čini veći dio ukupne mase svemira, prepoznatljive samo po gravitacijskim učincima (zasad još uvijek nepoznata porijekla, strukture i uloge), astrofizičari i kozmolozi ponovno vraćaju najveću glupost, kozmološku konstantu (doduše vrlo umanjenu) u Einsteinovu gravitacijsku jednadžbu.

Kad se vratio u Njemačku, krajem ožujka, dočekala ga je antisemitska brošurica, nacistički pamflet, Hunderet Autoren Gegen Einstein, Stotinu autora protiv Einsteina, nepoznatih urednika Israela, Ruckhabera i Weinmanna u režiji starih Einsteinovih protivnika, nobelovaca Philippa Lenarda i Johannesa Starka. U maloj knjižici (104 stranice) zastupljeno je 28 autora s kratkim, mahom filozofskim esejima, 19 izvadaka autora iz već objavljenih tekstova (dakle, ukupno 47 autora, niti polovice naslova) i 73 samo nabrojanih autora koji su iz nekog (bilo kojeg) razloga pisali protiv Alberta Einsteina ili teorije relativnosti (u njoj je zastupljen i naš fizičar antirelativist Stjepan Mohorovičić, sin poznatog seizmologa i meteorologa Andrije Mohorovičića). Einsteinov komentar bio je prirodoznanstveno jednostavan i logičan: “Zašto sto autora? Ako nisam u pravu, dovoljan je jedan da me opovrgne.”

U svibnju je na četverotjednom gostovanju, na poziv Fredericka Lindemanna (direktor Clarendon laboratorija), u Engleskoj (predavanja u okviru Rhodes Lecture na Christ Church College u Oxfordu koja bi trebala postati četverotjedni seminar svake godine kao gosta predavača za izdašni honorar) gdje prima još jedan počasni doktorat, Oxfordskoga sveučilišta. U Engleskoj ni danju (protokoli, predavanja, primanja, gostovanja, znanstveni razgovori…) ni noću nije bio sam, malo po dolasku neplanirano mu se pridružila privremena intimna družica (od inih priležnica), otmjena i zgodna Berlinčanka, zaljubljena i ljubomorna Ethela Michanowski (uvjerena da je Albert vara), prijateljica i vršnjakinja pastorke Margot kojoj ispovjedno, nezadovoljno piše: “njezino proganjanje počinje izmicati kontroli…, od svih žena s kojima sam, silom prilika, povezan, jedino je gđa L. posve bezopasna i časna”, a uzrujanoj se Elsi (koja trpi, guta i pristaje na sve kako bi ostala Frau Einstein) opravdava: “Gospođica M. se doista ponaša primjereno, dolično židovsko-kršćanskom moralu. Evo dokaza: 1. osoba treba činiti ono što joj godi i što neće nauditi drugima, 2. valja se suzdržati od onoga što nam ne predstavlja zadovoljstvo i može uzrujati druge. U skladu s 1. točkom gospođica je došla k meni, a u skladu s 2. točkom tebi nije rekla ništa o tome. Nije li to upravo besprijekorno?”

U New York Timesu Albert Einstein i Heinrich Mann (nesretni sin velikog Thomasa) objavljuju (6. svibnja), u ime Njemačke lige za ljudska prava, prosvjedno pismo i apel, s nadnaslovom Einstein accuses Yugoslavian rulers in savant’s murder, Einstein optužuje jugoslavenske vlasti za ubojstvo učenjaka, u kojemu od Međunarodne lige za prava čovjeka (Lige naroda za ljudska prava) u Parizu zahtijevaju da se zaustavi nekontrolirana vlast jugoslavenskih centralista u Hrvatskoj koja je bila umiješana u politički atentat na hrvatskog povjesničara i političara, dr. Milana Šufflaya. “Ime ubojice, Branko Zwerger, bilo je poznato. Poznata je bila i organizacija kojoj je ubojica pripadao (Mlada Jugoslavija). Poznato je bilo da je umorstvo dogovoreno u noći od 11. do 12. veljače u stanu zapovjednika grada generala Belimarkovića. Kod toga dogovora sudjelovali su članovi organizacije ‘Mlade Jugoslavije’ Brkić, Godler, Marčec i ubojica Zwerger. Zagrebačka policija unatoč tome službeno objavljuje dne 19. veljače da je počinitelj nepoznat… Držimo da je samo po sebi dužnost Međunarodne lige za ljudska prava da apelira na sve one koji cijene slobodu i ljudska prava naroda, da se proti strahovladi koja gospoduje u Hrvatskoj, digne najsvečaniji protest. Sve zemlje, naročito Francuzka, Njemačka, Poljska, Austrija, gdje postoje grane Međunarodne lige za ljudska prava, imadu dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvijećeni narod.”

Istoga dana (6. svibnja) u Münchenu od iznenadna srčanog udara umire mu žirokompasni suradnik, jedriličarski kompanjon u Kielu i dragi prijatelj, doktor povijesti umjetnosti, istraživač i izumitelj Hermann Anschütz-Kaempfe.

Unatoč nepovjerenju prema kvantnoj mehanici, koju nije smatrao toliko pogrešnom koliko poprilično nepotpunom, ponovno predlaže bardove nove kvantne mehanike Erwina Schrödingera i Wernera Heisenberga za Nobelovu nagradu.

Ljeto provodi sa širom obitelji (osim züriškom), u razgovorima s gostima, pisanju pisama (privatna i javna, humanitarna reagiranja i prosvjedi: osam crnaca iz Scottsbora, Tom Mooney, Warren Billings, Emil Julius Gumber, pacifistički protesti, antiratne peticije…), opuštanju i jedrenju u Caputhu. Inače, Albertu u posjete ljetnikovcu i jedrenje u Tümmleru jednom tjedno (često s košaricom punom domaćih kolača, Vanillekipferla) dolazi tridesetogodišnja plavuša, zanosna Austrijanka, glumica Margarete Lebach (gđa L., iz pisma Margot, gotovo javna ljubavnica), a Elsa baš toga dana po Albertleovoj želji odlazi iz Caputha namiriti dadžbine te u kupovinu namirnica i ostalih potrepština u Berlin.

Na poziv književnice i komunistkinje Anne Seghers, odmah i bez dvoumljenja pristaje, u berlinskoj komunističkoj marksističkoj školi, Marxistische Arbeiterschule MASCH, 28. listopada održati popularnoznanstveno predavanje, Što radnik treba znati o teoriji relativnosti, a u publici su skladatelj Hanns Eisler i književnik i dramatičar Bertold Brecht (koji je studirao prirodne znanosti i medicinu te kojega je Einsteinovo predavanje potaknulo da kasnije u izgnanstvu, u Danskoj, napiše dramu Život Galilejev), a nakon predavanja podržava i zalaže se, s ostalim komunističkim pristalicama, da Trocki dobije azil u Njemačkoj.

Polovicom studenoga, Albert i Elsa odlaze iz Berlina (i Caputha), putuju dva tjedna posjećujući kolege, prijatelje i rodbinu u Nizozemskoj (obitelj Paula Ehrenfesta, Adriaana Fokkera, Willema Juliusa,) i Belgiji (kraljicu Elisabethu i kralja Alberta, ujaka Caesara Kocha), a u Antwerpu su se ukrcali 2. prosinca na brod Portland i plovili četiri tjedna za Los Angeles (preko Panamskog kanala), kao i lani, na Kalifornijski institut za tehnologiju i u Pasadenu.

Objavljuje devet popularnoznanstvenih i znanstvenih radova (teorija relativnosti, ujedinjena teorija polja) te osamnaest publicističkih tekstova.

1932. GODINA

Za vrijeme dvomjesečna gostovanja u Pasadeni, smješten je u Athenaeumu, fakultetskom sveučilišnom klubu, predaje o zakrivljenosti prostora, kozmološkom problemu, ionizaciji plemenitih plinova, relativističkoj termodinamici i razglaba s dobro mu poznatim nizozemskim astronomom Willemom de Sitterom (gostom poput njega) o kritičnoj gustoći beskonačno ekspandirajućeg svemira (pišu zajednički kraći rad On the Relation Between the Expansion and the Mean Density of the Universe, O odnosu između ekspanzije i prosječne gustoće svemira, Proceedings of the National Academy of Sciences, vol. 18, str. 213-214.), matematičarom i filozofom, utemeljiteljem Bečkoga kruga, Moritzom Schlickom o logičkome pozitivizmu, matematičarom Oswaldom Veblenom o višedimenzionalnim prostorima i teoriji elektriciteta, astronomom Walterom Adamsom o spekroskopskoj metodi određivanja zvjezdane udaljenosti (spektroskopska paralaksa), s fizičarom Robertom Oppenheimerom o neutronima (predvidio ih je Rutherford još 1920.) koje je i eksperimentalno, mjesec dana ranije, otkrio James Chadwick, a u Los Angelesu iznosi sve potrebnija pacifistička stanovišta o razoružavanju i opasnosti militarizma, ide na koncerte, predavanja, svira, posjetio je i lutkarsko kazalište Galinke Ehrenfest, kćeri prijatelja Paula i Tanje, koja je gostovala u Los Angelesu… Einsteinova posljednja (golicava) bilješka u dnevniku s putovanja posvećena je mladoj Pasadenežanki Denise, zgodnoj djevojci koja po svaku cijenu, profinjenim pokušajima i raznim klopkama snubljenja, želi seksualnu avanturu s njim, s planetarno popularnim fizičarom, publiciteta radi…

Vraća se iz Amerike krajem ožujka. U Berlinu na tjednim sastancima matematičko fizikalnoga razreda u Akademiji promišlja o novom pristupu teoriji ujedinjenih polja (napušta prijašnji udaljeni paralelizam) u petodimenzionalnom prostoru kojeg još 1919. formalno osmislio königsbergski matematičar Theodor Kaluza.

Početkom svibnja nastavlja englesku sinekuru, prema prošlogodišnjem dogovoru, putuje za Englesku te gostuje i predaje na Cambridgeu i Oxfordu, razgovara s Eddingtonom, a zatim odlazi u Genevu na Konferenciju o razoružanju. Potaknut Komisijom za intelektualnu suradnju započinje otvoreno dopisivanje s psihoanalitičarom Sigmundom Freudom (1856-1939) na temu o porivima čovječanstva prema ratu. Korespondencija dva najznačajnija živuća Židova iduće je godine objavljena u Parizu pod naslovom Warum Krieg?, Why War?, Zašto rat?. Einstein Freudu: “Divno je kako kod Vas žudnja za sagledavanjem istine nadvisuje svaku drugu žudnju. S neodoljivom jasnoćom pokazujete kako su instinkti borbe i uništenja u ljudskoj psihi nerazdvojno vezani s instinktima ljubavi i životnog samopotvrđivanja. Ali iz vaših izlaganja istodobno zrači duboka čežnja za velikim ciljem unutarnjega i vanjskog oslobođenja čovjeka od rata. Tom velikom cilju posvetili su sebe svi oni koji su iznad svog vremena i svojih nacija bili poštovani kao duhovni i moralni vođe. Tu vlada jednodušnost od Isusa Krista do Goethea i Kanta. Nije li značajno da su ti ljudi bili općenito prihvaćeni kao vođe, premda su se njihove želje za oblikovanjem ljudskih odnosa vrlo slabo provodile u život…”

Nasuprot smirena intelektualizma, Einsteinove i Freudove antiratne epistolarije, u züriškoj sobi duboko mu depresivnog sina Eduarda, ratno je stanje (i u sobi i u glavi): svi su zidovi, od poda do stropa, oblijepljeni ženskim aktovima i pornografskim slikama, samo iznad uzglavlja visi Freudova fotografija. Napustivši studij medicine, piše prijateljici: “već tri mjeseca gotovo da nisam izašao iz sobe, nisam išao ni na kakve zabave, ni u kakvo društvo, nisam nikoga viđao, živio sam predano u psihoanalitičkim načelima. Čovjek mora povremeno biti u takvim razdobljima, napose ako je prije toga sve bilo naopako.” Albert bezuspješno tješi Milevu: “pomiri se s činjenicom genetske težnje k bolesti…” i kategorično odbija za Tetea “izuzetno opasnu pomodnost”, terapiju psihoanalizom: “Ja svoj pristanak neću dati…”

Za Nobelovu nagradu ponovno predlaže prijatelja Erwina Schrödingera te za mir podržava pacifistu, Britanaca Herberta Runhama Browna.

U Caputhu razgovara s budućim upraviteljem Instituta za napredni studij (Institute for Advanced Study) iz Princetona (New Jersey), Abrahamom Flexnerom, o mogućoj dugotrajnijoj suradnji s Institutom od iduće godine; Einstein planira proljeće i ljeto provoditi u Caputhu (i povremeno u Berlinu, na Akademiji) a jesen i zimu u princetonskom Institutu (honorar: 10.000 dolara).

Vidjevši očajno stanje Weimarske Republike aktivirao se kao javna osoba u politički život Njemačke za predstojeće izbore u srpnju (zajedno s Hermannom Mannom i umjetnikom Käthe Kollwitzom piše manifest o opasnosti fašizma), pokušajem stvaranja antifašističke koalicije komunista, socijalista i socijaldemokrata, ali jalovo, jer njemački komunisti već tajno, kako bi ugrabili dio vlasti, surađuju s nacistima.

Potkraj kolovoza piše Mein Glaubensbekenntnis, svoje životno uvjerenje, svoj credo, kojeg je idućeg mjeseca pročitao i snimio za Njemačku ligu za ljudska prava. “Najljepše i najdublje iskustvo koje čovjek može doživjeti jest osjećaj tajanstvenosti. To je temeljno načelo vjere, kao i istinska nastojanja u umjetnosti i znanosti. Onaj tko nikad nije imao takvo iskustvo, čini mi se, ako nije mrtav, onda je slijep. Osjetiti kako se iza svega što se može doživjeti, nalazi nešto što naš um ne može shvatiti, ali čija ljepota i uzvišenost dopire do nas neizravno, u slabašnim odsjajima: to je religioznost. U tom smislu ja sam religiozan. Meni je dovoljno duhom doprijeti do tih tajni te iskustvom, slutnjom, koja izaziva čuđenje, i umom pokušati ponizno shvatiti blijedu sliku uzvišene strukture svega što postoji.”

Na ljeto Alberta je u Caputhu posjetio stariji sin Hans Albert s obitelji (od travnja 1931. su u Zürichu, gdje je Hans Albert uspio dobiti posao stručnog suradnika Hidrotehničkog instituta na Politehnici), tada je djed prvi put vidio unuka Bernharda Caesara, dječačić je napunio dvije godine, već priča i trči. Nije zadovoljan starijim sinom, pogotovo ne “prepredenom, samoljubivom, perfidnom i podmuklom” suprugom Friedom (na Albertovo zgražanje, ponovno nosećom), kako nepromišljeno piše mlađem, psihološki labilnom sinu: “Moram kazati da nikada ranije nisam vidio takvo ponašanje. Strogo ću zabraniti da ikada više budu pozvani u Caputh.” Ljut je na cijelu zürišku obitelj, poglavito Milevu, razjareno piše: “Tražila si svaku priliku da mi izvučeš novac…” i zahtijeva da mu svi troje pošalju “zakonsku važeću izjavu kojom će se novac od Nobelove nagrade smatrati nasljedstvom… Znam da djeci nisi rekla da si od mene dobila puni iznos Nobelove nagrade. Uvijek si, sasvim naopako, u Zürichu pokušavala stvoriti sliku kako zapostavljam tebe i djecu.” Svađe između Züricha i Caputha nije manjkalo, odnosi su postali napeti, gotovo zakrvljeni.

U takvoj nemiloj situaciji, početkom listopada, zbog učestalih shizofrenih napada Eduard, prepametan osjetljivko, postaje opasan po okolinu (i po majku) te mora biti hospitaliziran i pod stalnim nazorom u umobolnici Burghölzli (budućim domom s ponekim izletima majci, do njene smrti), gdje je podvrgnut ondašnjim suvremenim tretmanu liječenja shizofrenije, prvoj od mnogobrojnih serija elektrošokova. U zdravstvenom se kartonu navodi: “…opširno je pričao o teoriji psihoanalize. Objasnio je da ga je emocionalna veza sa starijom ženom, koja ga je prekasno pozvala na seksualni odnos pod lažnim psihološkim izgovorom, inhibirala i izazvala strahove te da mora proraditi na tim problemima. Govorio je u metaforama i zbrkano, ali se čvrsto i tvrdoglavo držao svojih teorija…” Eduard nije stigao “proraditi na svojim problemima”, jednostavno mu nije bilo suđeno, nije uspio postati ni psihoanalitičar ni književnik, tek pionirska žrtva eksperimentalnih serija elektrošokova.

Američke desničarske domoljubne (napose, ženske) udruge (National Patriotic Council, American Women’s League, The Woman Patriot Corporation) žestoko se protive ponovnom (trećem zaredom) dolasku i mirotvornom djelovanju opasnog ljevičara (po njima, njemačkog boljševika, prepredenog komunista i međunarodnog anarhokomunista) i traže službeno od vlade u Washingtonu da strogo zabrane ulazak Einsteinu u Ameriku. Albert nije ostao dužan: “Još nikada nisam od strane lijepoga spola iskusio tako energično odbijanje svakog pokušaja približavanja, a ako je ipak to i bio slučaj, tada zasigurno ne od toliko njih odjednom. Ali, zar nemate pravo, budne građanke? Zašto k sebi pustiti čovjeka koji s istim tekom i uživanjem ždere okorjele kapitaliste, kao nekoć čudovište Minotaur na Kreti ukusne grčke djevice, i koji je uz to tako sirov da odbija svaki rat, osim neizbježnog rata sa svojom ženom? Slušajte, dakle, vaše pametne i domoljubne ženice i ne zaboravite da je i Kapitol moćnoga Rima nekoć bio spašen zahvaljujući gakanju svojih vjernih gusaka.” Ovako ironičan napad na nježnu američku populaciju shvatio je čak i direktor Federal Bureau of Investigation (FBI-a), Edgar Hoover te je za svaki slučaj otvorio Einsteinov dosje (pod brojem 617099) koji je do Albertove smrti narastao na 1.427 stranica.

Sredinom prosinca ipak ponovno plovi preko Antlantika (dobio je vizu tek nakon informativna razgovora s američkim veleposlanikom i potpisom da nije komunist ni anarhist), u Pasadenu (opservatorij Mount Wilson), CalTech i Princetone.

Objavljuje devet popularnoznanstvenih i znanstvenih radova (ujedinjena teorija polja, opća teorija relativnosti, kvantna mehanika, povijest fizike) te desetak publicističkih članaka i prosvjeda.

1933. GODINA

Albert sa suprugom Elsom stiže u Californiju, u Pasedenu, početkom siječnja, posve jednako kao i lani, dva su se mjeseca smjestili u Athenaeumu, gdje na CalTechu i Mount Wilsonu najviše s Hubbleom, Tolmanom i Millikanom, ali i drugim fizičarima, astronomima i znanstvenicima (R. Oppenheimer, L. Pauling, R. Langer, R. Fowler…), ponovno razmatra opću teoriju relativnosti u kontekstu širenja svemira, gustoću svemirske mase, kozmičko zračenje te ponekad predaje na CalTechu. U slobodno vrijeme, kojega nije nedostajalo, odlazi na izlete (Los Angeles, Hollywood, Palm Springs, Andreas Canyon…), u posjete, na ručkove (primjerice, kod redatelja Charlija Chaplina, dirigenta Alfreda Hirsha, književnika Uptona Sinclaira, odvjetnika Judgea Juliana Macka…), svečane večere, koncerte, sviranje violine…

U Njemačkoj stari (86 godina) i senilni predsjednik Paul von Hindenburg, nakon ponovljenih izbora (lani) u studenom, imenuje 30. siječnja (Machtergreifung, stjecanje moći) kancelarom Trećeg Reicha Adolfa Hitlera. Antižidovska kampanja protiv Einsteina je otvorena i dobiva u nacističkoj Njemačkoj sve više maha nakon paljenja Reichstaga, 28. veljače, kada stupa na snagu Zakon o obrani naroda i države, kojim se Ustavom zagarantirana ljudska prava ukidaju. Izravno je napadan i redovito blaćen (uz ostale židovske intelektualce, znanstvenike, književnike…) u dnevniku Völkischer Beobachteru, borbenom listu nacionalsocijalističkog pokreta Velike Njemačke. Stari neprijatelj Phillipp Lenard (nikad mu nije oprostio što je tako elegantno objasni fotoefekt koji je on sam toliko proučavao) Völkischer napada Einsteinovu, židovsku fiziku: “Najvažniji primjer opasnog utjecaja židovskih krugova na proučavanje prirode dao je Einstein svojim napuhanim matematičkim formulama koje se sastoje iz izvjesnoga staroga znanja i nekoliko samovoljnih dodataka. Ta teorija sada postepeno propada što je sudbina svih proizvoda koji su se otuđili od prirode. Pa i znanstvenici, koji su inače dali solidna djela, ne mogu izbjeći sramoti što su dopustili da se teorija relativnosti u Njemačkoj učvrsti, jer nisu vidjeli ili nisu htjeli vidjeti koliko je pogrešno i izvan područja znanosti smatrati tog Židova dobrim Nijemcem… Moramo spoznati da nije dostojno Nijemca biti sljedbenikom Židova. Prirodne znanosti, nazvane tako pravim imenom, porijeklom su potpuno arijske…”

Ni u Americi protesti (mladih Američana i domoljubnih Američanki) protiv njegova pacifističkoga, mirovnoga djelovanja nisu nimalo zanemarivi. Američki tisak prepun je raznih reakcija, Einsteinovih intervjua i novinskih komentara. Početkom i sredinom ožujka (54. rođendan) putuje u Chicago (pacifistički miting), Princeton (dogovori o budućoj stalnoj suradnji) i New York, gdje poziva sveukupnu svjetsku civilizaciju na otpor njemačkom nacizmu, potom razgovara s njemačkim konzulom i odlučuje se vratiti u Europu, ali nikada više u Njemačku, što javno obznanjuje 10. ožujka.

Belgijska kraljica Elisabetha osigurala mu je tajno, ljetno utočište u vili Savoyard (s tjelesnim čuvarima), u turističkom odmaralištu Le Coq sur Mer pokraj Ostenda, gdje ostaje sljedećih šest mjeseci (posjećuju ga samo prisni prijatelji i uža rodbina, između ostalih često i belgijski katolički svećenik, teolog i fizičar Georges Abbé Lemaitre koji još od 1927. proučava, koristeći opću teoriju relativnosti, početak rastezajućeg svemira, fenomena kojeg danas zovemo Veliki prasak).

Predao je neopozivu ostavku (28. ožujka) na članstvo (na sve obveze i privilegije) u Pruskoj akademiji znanosti (jednako je učinio, 21. travnja, i Bavarskoj akademiji), koja je naravno očekivana i prihvaćena (time je poštedio neugodne političke dužnosti predsjednika Akademije, unatoč svemu još uvijek, ali ne više tolikog, prijatelja Maxa Plancka). “Sve dok budem imao otvorenu mogućnost, ja ću boraviti samo u zemlji u kojoj vlada politička sloboda, trpeljivost i jednakost svih građana pred zakonom. U političku slobodu spada sloboda usmenoga i pismenog izražavanja političkog uvjerenja, u trpeljivost poštivanje svakog osobnog uvjerenja. Ovi uvjeti nisu sada u Njemačkoj ispunjeni…” Prekinuo je svaku vezu sa svim njemačkim institucijama u kojima je djelovao (Sveučilišta u Berlinu, Njemačkoga fizikalnog društva, Kaiser-Wilhelmova instituta za fiziku…), odrekao se njemačkoga državljanstva (do 1940. ostaje mu samo švicarsko), nagrade Orden Pour le Mérite, priznanja, plaketa i tako dalje i tako redom, odrekao se svega njemačkog.

Njemačka je vlada (i Gestapo) inkognito za Einsteinovu glavu raspisala nagradu od 50.000 njemačkih maraka, zaplijenila i demolirala osmosobni stan u Berlinu (Haberlandstrasse 5) i ljetnikovac u Caputhu (temeljito su pretražili i stan i ljetnikovac u potrazi za antinjemačkim lecima, manifestima, skrivenim skladištima oružja komunističke partije…), oduzela njegovu ljubimicu, jedrilicu Tümmler i konfiscirala njemački bankovni račun (30.000 njemačkih maraka). Ni to nije bilo dovoljno, Einsteinove su (pretežito fizikalne) knjige, pored drugih židovskih, američkih, boljševičkih i nacistima “nenjemačkih” djela (oko 25.000 svezaka), ritualno i javno spaljene 10. svibnja na trgu ispred Državne opere (Opernplatz) u Berlinu (i u još dvadesetak gradova diljem Trećeg Reicha). Belgijski tisak zaštitnički objavljuje da se preselio negdje u Južnu Ameriku.

U Švicarskoj, u nastaloj nemiloj situaciji, odnosi s prvom obitelji su se dijelom primirili i vratili donekle u kolotečinu. Polovicom svibnja Einstein je tajnim kanalima posljednji put u Zürichu, posjetio bivšu suprugu Milevu i u umobolnici Burghölzli sina Eduarda, koji je, nakon što mu se stanje prividno popravilo i bio pušten na kućnu njegu, ponovno završio na suvremenoj elektrošok-terapiji. Iako za Hansa Alberta nije htio čuti (pisao je Milevi: “Živjet ću kod tebe, ali obećaj mi da nitko od Albertovih neće dolaziti…”), ipak su se na kratko vidjeli i odmah žestoko posvađali. Obeshrabren Eduradovim beznadnim stanjem (“Utučen je i stalno gubi nit razgovora”, piše sestri Maji) otac Einstein više nije nikada vidio mlađega sina, niti mu je izravno pisao, kontaktirao je isključivo Milevu i Carla Seeliga, pisca (zapravo skribomana) i nakladnika (još jednoga Einsteinova biografa, Albert Einstein: Leben und Werk eines Genies unserer Zeit, Albert Einstein: život i djelo genija našeg vremena, Zürich 1960.) koji je u Zürichu poslije Milevine smrti skrbio za njegova sina.

U lipnju putuje za Englesku (dobra britanska sinekura) i predaje, 10. lipnja, po prvi puta na tvrdome, njemačkostome engleskom jeziku u Oxfordu na Herbert Spencer Lecture spoznajno-znanstvenu temu On the Method of Theoretical Physics, Metode teorijske fizike: “Ako hoćete od teorijskoga fizičara nešto naučiti o metodama kojima se služi, predlažem vam savjet: ne slušajte njegove riječi već se držite njegovih djela. Tko tu pronađe, toliko nužne i prirodne, konstrukcije njegove mašte sposoban je odgonetnuti ne samo tvorevine njegova mišljenja nego i dane nam stvarnosti. Ove riječi navode vas da napustite ovo predavanje, jer kazat ćete si: ovaj ovdje je i sam fizičar koji konstruira pa neka razmišljanja o strukturi teorijske znanosti prepusti teoretičarima spoznaje. Protiv takvoga prigovora mogu se braniti uvjeravanjem da se nisam na vlastiti poticaj, nego na prijateljski poziv, popeo na ovu govornicu u spomen čovjeka koji se cijeli život borio za jedinstvo spoznaje. No, osim toga, imam opravdanje za svoje bojazni time što bi vas ipak moglo zanimati kako razmišlja čovjek koji je posvetio toliko životne energije i vremena u pojašnjavanju i poboljšavanju načela svoje znanosti…”; a deset dana kasnije, 20. lipnja, na Sveučilištu u Glasgowu na George Gibson Lecture, predaje The Origins of the General Theory of Relativity, Nastanak opće teorije relativnosti: “Vjerovao sam da bih, na osnovu nekog općeg razmatranja, mogao pokazati da je neki zakon gravitacije, invarijantan s obzirom na proizvoljne transformacije koordinata, proturječan načelu kauzalnosti. Bile su to greške u mišljenju koje su me stajale dvije godine izvanredno napornog rada, sve dok nisam greške prepoznao kao takve krajem 1915. i, vraćajući se potišten Riemannovoj zakrivljenosti, uspio povezati teoriju s činjenicama astronomskih opažanja. U svjetlu već dosegnutog znanja izgleda sada ovo sretno postignuće kao nešto samo po sebi razumljivo i svaki inteligentan student može ga shvatiti bez previše muke. Ali godine slutnje i traženja u mraku, prepuno napete čežnje, smjenjivanje samopouzdanja i iscrpljenosti te na kraju izlazak na svjetlost – u stanju je razumjeti samo onaj tko je to sam iskusio.”

Iz Nizozemske stiže očajna i tragična vijest na tragu glasgowske izrečene “slutnje i traženja u mraku”: znanstveni suradnik i kolega, glazbeni pratitelj, blizak, dobri i dragi dugogodišnji prijatelj Paul Ehrenfest (pred razdorom braka), tankoćutne psihe i skeptična uma (višegodišnja permanentna depresija i konstantna sumnja u svoje intelektualne sposobnosti: “U posljednjih nekoliko godina postalo mi je sve teže s razumijevanjem pratiti razvoj događaja u fizici. Što sam više pokušavao to sam bio umorniji i rastrganiji, napokon sam odustao u očaju. To me posvema umorilo od života…, osjećam se osuđen na život uglavnom zbog ekonomskih briga za djecu.”, piše u posljednjem, neodaslanom skupnom pismu prisnim prijateljima Bohru, Einsteinu, Francku, Herglotzu, Jofféu, Kohnstammu i Tolmanu), poslijepodne je 25. rujna otputovao iz Leidena vlakom za Amsterdam posjetiti najmlađeg sina, petnaestogodišnjeg Wassika oboljelog od Downova sindroma, u Dom za djecu smanjenih sposobnosti, pričekao ga je sam u čekaonici, kad se pojavio drhtavo je izvukao revolver i ustrijelio sina u glavu, te je uvjeren da je Wassika usmrtio, istog trena počinio samoubojstvo. Dječak nije izdržao dugo, izdahnuo je malo zatim. Einstein: “Nije on bio samo najbolji predavač kojega sam ikad upoznao, pored toga, on je strastveno bio zainteresiran za sudbinu ljudi, osobito svojih studenata… Studenti i kolege u Leidenu voljeli su ga i cijenili. Znali su njegovu prirodu koja je potpunoma bila usredotočena prema dobroti i pomoći. Zašto onda nije bio sretan čovjek? Bio je nesretan zbog istine, tražeći istinu, više nego bilo tko meni blizak. Nije bio iznad zadataka s kojim se suočio. Od kakve je pak koristi bilo to što su ga svi poštovali? Njegov osjećaj neprimjerenosti, objektivno neopravdan, stalno ga je progonio, često mu je oduzimao staloženost za mirna istraživanja…”

I prelijepa Margarete Lebach posljednji put posjećuje Alberta u Le Coq sur Mer da ga makar malo razveseli u tim tmurnim i turobnim prilikama.

Brojna europska sveučilišta nude Einsteinu daljnji istraživački rad bez ikakvih uvjeta, ali on ipak izabire Ameriku, Princeton.

Krajem rujna napušta Belgiju, ponovno je u Engleskoj, gost je Olivera Locker-Lampsona, časnika, avanturiste, odvjetnika, novinara i zastupnika Britanskog parlamenta (znajući Einsteinovu nježnu sklonost suprotnom spolu, čuvaju ga dvije zgodne tjelohraniteljice), u ljetnikovcu na obali Norfolka. Razgovara s domaćinom, Winstonom Churchillom, Lloydom Geogeom i Austenom Chamberlainom o nacističkoj Njemačkoj, židovskom pitanju i europskim antagonizmima. Pred odlazak za Ameriku u londonskom Royal Alberti Hallu 3. listopada drži rasprodan (prilog za raseljene njemačke znanstvenike) znameniti govor Civilization and Science, Civilizacija i znanost, na engleskom jeziku s njemačkim naglaskom pred desetak tisuća znatiželjnika: “Ako se želimo oduprijeti vlastima koje prijete potiskivanjem intelektualne i osobne slobode, moramo jasno znati što je u igri i što dugujemo slobodi koju su naši preci, nakon teških borbi, osvojili za nas. Bez te slobode ne bi bilo ni Shakespearea, ni Goethea, ni Newtona, ni Faradaya, ni Pasteura, ni Listera. Ne bi bilo udobnih kuća, ni željeznice, ni struje, ni zaštite od epidemija, ni jeftinih knjiga, bili bismo bez kulture i umjetnosti uopće. Ne bi bilo strojeva za oslobađanje ljudi od mukotrpnoga rada za proizvodnju osnovnih životnih potreba, a većina bi ljudi provodila glupi život ropstva… Samo u slobodnom društvu mogu ljudi stvarati izume i kulturna dobra koja nam suvremen život čine vrijednim.”

Nekoliko dana kasnije, 7. listopada, Albert Einstein iz Southamptona parobrodom Westerland (u Antwerpu pridružuju mu se supruga Elsa, tajnica Helen Dukas i asistent Walther Mayer) zauvijek napušta Europu (putuje turističkom vizom planirajući vratiti se u Europu za šest mjeseci, godinu dana…, kad uvjeti dozvole), trajno se nastanjuje u Princetonu (na sveopće razočarenje domoljubnih Američanki) i započinje s radom na Institutu za napredni studij (godišnja plaća 15.000 dolara) bez predavačkih obveza i čvrstih istraživačkih programa. Dovoljno je da postoji i živi einsteinovski american way of life u Americi.

Objavljuje, iz razumljivih razloga, samo dva znanstvena rada u suautorstvu s W. Mayerom (kvantna mehanika) i dvanaest publicističkih tekstova i govora.

Miodrag Kalčić 10. 07. 2014.