GOVORENJE DON QUIJOTA BUDNOGA SANCHI PANZI TRUDNOME
Puca njoj puca li se, bez i zrna zazora,
o zidine zimskog snorca, gruva Aurora, Vitae Vernum unicus veritatis est! Primavera, nego, neka, alaj joj vjera,
što živnu ukrudbu, tromost će pomest,
kad u prozeble nam duše sunce stjera!
Ne dangubi ter ne bludi,
brajane, neću kazat, ludi,
okani se noćnih tlapnji, u mrklini mèđ ušesa,
goni deder pogrobni užas iz ustrašenog mesa;
Zasuči u šîr, pak prehrani vlastite kapke,
od učkura tam’ sve do buće podno šapke,
nek’ ogrnu se lijepostima stvarnoga časa;
U slavu bivstva, nazdravimo svjetlosti čudesne gule,
jer život je, i kad se čini kao kakav dasa,
jadan bljesak dûr samo do prvoga poljupca libellule.
Digni guzicu, otresi o sebe ustajale vode, oroz budi,
vrli morepjevče, trajektne karte sve su i sve rjeđe;
Otok taj nas tvoj, ma gdje nezvan bio, nestrpljiv žudi
pr’je no zaklone nas mjesečinom zamorene vjeđe.
Hitaj još danas po svoj darak, Sancho Panza,
nek’ ovjenčamo otaj što nas progoni naum,
žurno – jedina i posljednja ovo nam je šansa –
to iska pređeni i, pred nama, prostrt drum.
*
GOVORENJE DON QUIJOTA TRUDNOGA SANCHI PANZI BUDNOME
Priprosti, pače dobri mi moj bodule,
poslušni kanda šušte u me gjandule;
Kako ono mudre učile nas knjige,
neprijatelj zâl nikada ne spava,
jer nesan odjàko hrane mu inrtige,
vječnim tricama se prežderava.
Moje perje, u taj zlamen, pretvrdo jest kamenje,
a moj san, sam Bo’ stamen zna, va’vik bdijenje.
Kad se, u kraj naše staze, za nama stopi most,
gdje nas zagrljajem svetkuje ta samotna hrid,
imaj na um pružit odmor za svaku moju kost,
odužit ću se, Dulcineje mi od Tobosa, u prîd,
pak ću neko vrijeme, shodno, kano viđen gost,
prijatelju, zato što si smog’o moj hudi privid
othranit u svoj hod i nahod, hineć svaku oholost,
meni navada je, elem, nek u taj zahvalan ti čas,
budem luč, branik tvojega škoja, kano valjan as…
Da precrtam tamne vene straha u čistome srcu,
nek’ isti ne zaluta uz nas ni trena nit mrv’cu,
ampače da nikada nigdinom nikakav više nakot,
jer ga goni, tjera kakav li tat, čarobnjak i skot,
ne dopadne kusat iz naše,
jal’ slične, tuša tuste čaše.
*
GOVORENJE KARTA KULE
Mnogi moji prijatelji su otišli,
Za svakog od njih, zasijah po jednu bijelu vlas.
Osjećam bolno mjesta ona, na koja nas je prizivala igra,
Eto mene drži isti žar, al’ ne naiđoh, odavno, na partnera
Samo još je u me živa stanarina svakodnevna
U fušu, u tušu,
U ovoj kuli od papira.
Pitao sam Sherwooda Andersona, Williama Faulknera,
Zvao sam Winsora McCay, Gargea Harrimana,
I Fostera i O’Keeffea, a i Breccu, di njega neću,
Trudio se od njih doznati:
Kako je to sâm u san se zbiti, kako se o sna izbaviti?
Nisu se trudili odgovora.
Al’ čujem Polaganu Smrt, čujem Janka Polića,
Kada mu, zajedno s krevetom, zaškripe pluća,
Čitavu svjetlost iznad mene,
U ovoj kuli od papira.
Rođen sam za ovo ili baš nisam, odgovora ne znam,
Niti će me istinoimeni ikada pohoditi, e to pak znam.
Netko drugi promiješao je te udijelio mi označene karte,
I odvelo me, vodili me vali oko otoka O, tamo iza Malte.
Bijah na zlu glasu naduboko i uširoko – Io eroel voce del male. Duhan, vino, od južine žene, voće vlažno – za stol me prikovale.
Danas sasvim pristojno igram,
Nema se zbora,
Tu nepristojnu igru,
U ovoj kuli od papira.
Zamišljam vas na suprotnoj obali gdje smo bili sretni i strani,
Trajekti su potopljeni, a mostovi svi od naših koraka izlokani,
Nemogućnost povrataka, nije to baš ni loše,
Izgubljeno ne možemo izgubiti nikada više.
Kad se naučimo stope pružati po vodi,
Srest ćemo se na pol vodopisnog puta
Hartija će nam biti mokra, karta sve otrpi,
Samo ona to zna,
U ovoj kuli od papira.
Sada vas pozdravljam, utaman u sobu ulaze mi meštri,
Da meni otmu vjeru, da mi uzmu mjeru služe ti metri.
Sutra će se pred vama ispružit mene glas
Iskat će za sebe, od vas, koju bijelu vlas.
Biti pobijeđen i nije najnovije
Niti najpametnije,
Ali nema više: Nastavit će se… Barem ne tu,
U ovoj kuli na papiru.
*
(slobodna obrada Cohenove pjesme Tower of song, a sve u ime stripa, pa tako i one dvije gornje pripadaju stripu)
Tri pesem iz proljeća prošloga stoljeća
GOVORENJE
DON QUIJOTA BUDNOGA
SANCHI PANZI TRUDNOME
Puca njoj puca li se, bez i zrna zazora,
o zidine zimskog snorca, gruva Aurora,
Vitae Vernum unicus veritatis est!
Primavera, nego, neka, alaj joj vjera,
što živnu ukrudbu, tromost će pomest,
kad u prozeble nam duše sunce stjera!
Ne dangubi ter ne bludi,
brajane, neću kazat, ludi,
okani se noćnih tlapnji, u mrklini mèđ ušesa,
goni deder pogrobni užas iz ustrašenog mesa;
Zasuči u šîr, pak prehrani vlastite kapke,
od učkura tam’ sve do buće podno šapke,
nek’ ogrnu se lijepostima stvarnoga časa;
U slavu bivstva, nazdravimo svjetlosti čudesne gule,
jer život je, i kad se čini kao kakav dasa,
jadan bljesak dûr samo do prvoga poljupca libellule.
Digni guzicu, otresi o sebe ustajale vode, oroz budi,
vrli morepjevče, trajektne karte sve su i sve rjeđe;
Otok taj nas tvoj, ma gdje nezvan bio, nestrpljiv žudi
pr’je no zaklone nas mjesečinom zamorene vjeđe.
Hitaj još danas po svoj darak, Sancho Panza,
nek’ ovjenčamo otaj što nas progoni naum,
žurno – jedina i posljednja ovo nam je šansa –
to iska pređeni i, pred nama, prostrt drum.
*
GOVORENJE
DON QUIJOTA TRUDNOGA
SANCHI PANZI BUDNOME
Priprosti, pače dobri mi moj bodule,
poslušni kanda šušte u me gjandule;
Kako ono mudre učile nas knjige,
neprijatelj zâl nikada ne spava,
jer nesan odjàko hrane mu inrtige,
vječnim tricama se prežderava.
Moje perje, u taj zlamen, pretvrdo jest kamenje,
a moj san, sam Bo’ stamen zna, va’vik bdijenje.
Kad se, u kraj naše staze, za nama stopi most,
gdje nas zagrljajem svetkuje ta samotna hrid,
imaj na um pružit odmor za svaku moju kost,
odužit ću se, Dulcineje mi od Tobosa, u prîd,
pak ću neko vrijeme, shodno, kano viđen gost,
prijatelju, zato što si smog’o moj hudi privid
othranit u svoj hod i nahod, hineć svaku oholost,
meni navada je, elem, nek u taj zahvalan ti čas,
budem luč, branik tvojega škoja, kano valjan as…
Da precrtam tamne vene straha u čistome srcu,
nek’ isti ne zaluta uz nas ni trena nit mrv’cu,
ampače da nikada nigdinom nikakav više nakot,
jer ga goni, tjera kakav li tat, čarobnjak i skot,
ne dopadne kusat iz naše,
jal’ slične, tuša tuste čaše.
*
GOVORENJE
KARTA KULE
Mnogi moji prijatelji su otišli,
Za svakog od njih, zasijah po jednu bijelu vlas.
Osjećam bolno mjesta ona, na koja nas je prizivala igra,
Eto mene drži isti žar, al’ ne naiđoh, odavno, na partnera
Samo još je u me živa stanarina svakodnevna
U fušu, u tušu,
U ovoj kuli od papira.
Pitao sam Sherwooda Andersona, Williama Faulknera,
Zvao sam Winsora McCay, Gargea Harrimana,
I Fostera i O’Keeffea, a i Breccu, di njega neću,
Trudio se od njih doznati:
Kako je to sâm u san se zbiti, kako se o sna izbaviti?
Nisu se trudili odgovora.
Al’ čujem Polaganu Smrt, čujem Janka Polića,
Kada mu, zajedno s krevetom, zaškripe pluća,
Čitavu svjetlost iznad mene,
U ovoj kuli od papira.
Rođen sam za ovo ili baš nisam, odgovora ne znam,
Niti će me istinoimeni ikada pohoditi, e to pak znam.
Netko drugi promiješao je te udijelio mi označene karte,
I odvelo me, vodili me vali oko otoka O, tamo iza Malte.
Bijah na zlu glasu naduboko i uširoko – Io ero el voce del male.
Duhan, vino, od južine žene, voće vlažno – za stol me prikovale.
Danas sasvim pristojno igram,
Nema se zbora,
Tu nepristojnu igru,
U ovoj kuli od papira.
Zamišljam vas na suprotnoj obali gdje smo bili sretni i strani,
Trajekti su potopljeni, a mostovi svi od naših koraka izlokani,
Nemogućnost povrataka, nije to baš ni loše,
Izgubljeno ne možemo izgubiti nikada više.
Kad se naučimo stope pružati po vodi,
Srest ćemo se na pol vodopisnog puta
Hartija će nam biti mokra, karta sve otrpi,
Samo ona to zna,
U ovoj kuli od papira.
Sada vas pozdravljam, utaman u sobu ulaze mi meštri,
Da meni otmu vjeru, da mi uzmu mjeru služe ti metri.
Sutra će se pred vama ispružit mene glas
Iskat će za sebe, od vas, koju bijelu vlas.
Biti pobijeđen i nije najnovije
Niti najpametnije,
Ali nema više:
Nastavit će se…
Barem ne tu,
U ovoj kuli na papiru.
*
(slobodna obrada Cohenove pjesme Tower of song, a sve u ime stripa, pa tako i one dvije gornje pripadaju stripu)