Doratova smrt

Ovo što o ubojstvu Dorata pišem sada, blijedi je odsjev
Priče koju sam o tome bio napisao davno, dok je sjećanje
Bilo svježije, a i to je bilo mnogo godina poslije događaja.
Taj zapis propao je davno, i onaj koji se sada sjeća
Ne može da zna kako se u onomu što piše miješa sjećanje
Na događaj sa sjećanjem na izgubljeni tekst.

Vrijeme u kojemu je djed volio konje i držao ih,
Vrijeme kojega se volio sjećati i pričati o njemu
I o sebi tadašnjem kao priznatom znalcu i binjedžiji
Davno je bilo prošlo. Dječak mu se divio, ali i pomalo
Zamjerio i bio tužan jer je od svega ostala samo priča
Premalo za dječije vruće želje i snove. U tim pričama i
Uspomenama koje su u kući dijelili svi stariji imena konjā
Izgovarana su intimno, s toplom nostalgijom, kao da je
Riječ o napola kućnim obiteljskim bićima. Spominjali su
Tako, kobilu Đȉđu koja je bila čudo od mirnoće i
Pouzdanosti, jaka i širokih leđa – i najmanju su djecu bez
Straha penjali da se po njima plazaju i ciče od radosti.

U tu zajednicu spadao je i pas, njemački ovčar, kojega je djed
Nabavio pri kraju Prvoga rata, Švabina, kada je stanje bilo
Nesigurno, i glas o zelenome kadru dopirao i do V. (Kad je
Dječak poodrastao, podbadao je djeda: Zar i ovaj drugi rat
Nije bio Švabin, ima li ijedan da nije Švabin?) O tome psu
Bila je ovakva priča: uvijek je bio pouzdan, nikada nije lajao
Samo kad u avliju hoće da uniđe netko stran. Godinu pred rat
Postao je nepodnošljiv – po cijelu noć laje i to baš zavija,
Jezivo, vrti se u kućici, lupa o drvene zidove, grize lanac,
Cvili kao bolesno dijete, uzbunjuje sav komšiluk.
Nije bilo druge – morali su ga ubiti. Djeca su, kaže priča,
Danima plakala, stariji svi su bili žalosni, dugo ih
Progonio jak osjećaj krivnje.

Kada je djed uz puno oklijevanja ipak odlučio nabaviti konja
Dječak je u sebi kliktao od sreće. Dorat i nije bio nešto naročito
Običan bosanski konj, uz to vremešan. Ali u dječakovim očima
Uspješno je zamjenjivao sve one moćne i blistave
Dorinelabudezekanešarce iz narodnih pjesama koje je
Po svunoć sanjao nakon što bi prije spavanja djedu čitao njegovu
Omiljenu Ivo Senković i aga od Ribnika ili koju drugu.

Djed ga je učio kako valja istrljati konja čistom slamom, kako ga
Četkati tako da mu češagijom slijedi dlaku niza sve njezine
Zavijutke i zvrkove, nipošto uzdlaku, pa kako mu valja prilaziti
Glavi: ne straga nego sprijeda, kako mu spretno nabaciti ular.
Koliko mu je bio mrzak i dosadan posao kidanja ispod krava
Ili još gori čišćenje svinjca, motanje i petljanje oko Dorata
Bilo je ispunjeno ponosom i osjećajem da radi nešto
Važno, kao odrasli, muškarac.

Nije potrajalo. Ne sjeća se više koliko je vremena prošlo, tek
Djed, ujak D. i stari Mijo počeli su se nalaziti u štali, zabrinuto
Zaglédati Dorata i odmahivati glavom. Bili su tihi i nisu ga
Puštali blizu pa je mogao samo načuti da ujak D., koji se u konje
Razumio još bolje od djeda,  govori nešto o vidu, o očima.

Onda je došla ona strašna noć. Za večerom djed je bio mrk i šutljiv.
Dječaka su poslali na spavanje, nekako neumoljivo, čim je stol
Bio raspremljen. Nije zaspao, sav nemiran osluškivao je zvuke iz
Velike sobe. Mogao je čuti da je netko došao po djeda, i da su onda
Izašli van. To je bilo posve neobično – djed bi inače poslije večere
Malo posjedio, možda odigrao nekoliko partija žandara
Ako netko od susjeda dođe na prelo, i išao na spavanje
Nikada poslije devet sati.

Rasanio se sasvim i prevrtao po krevetu, ne nalazeći nikako onaj
Slatki položaj koji ga uvijek lako i neprimjetno zavodi u san.
Baka je nekoliko puta tiho ulazila i brižno se nadnosila nad njega
On se pravio da spava. Odjednom, soba se ispunja glasovima i
Koracima. Čuje djeda kako zapovijeda da se donese tople vode
Da operu ruke, da se iznese rakija… Nije mogao izdržati: izvukao se
Iz kreveta, sasvim malo odškrinuo vrata, sa srcem u petama,
I ugledao nasred sobe njih trojicu. Drže u rukama nekakve krpe
Od starih vreća i  konopce, a i te stvari i njihove ruke sa zavrnutim
Rukavima – sve je krvavo. Čuje kako spominju trnokop i čuje
Staroga Miju koji kaže da ga je ostavio u avliji. Pod žaruljom koja
Pravi duboke sjene i oni, i njihova lica i njihove ruke, i predmeti koje
U njima drže, i njihovi glasovi – sve mu je užasno, strašno, odvratno.
Odjednom mu je sve jasno: oni su Dorata ubili, trnokopom. Uspio je
Nekako razaznati: zatukli su ga na Ćeliji, iza groblja, pa ga zatrpali
U onu sipku rivinu što se s nje obara u potok.

Bojao ih se, gadili su mu se, mrzio ih je, stisnulo mu se srce.
Nije znao kako će ih sutra pogledati, strepio je:
Što će vidjeti na tim dragim licima. Licima ubojica.

Godine su trebale proći da razumije kako je ono bio
Čin milosti. Ali, i tada je to radio mozak; trojica ljudi krvavih ruku
U noći pod škiljavim svjetlom – ta slika, taj osjećaj užasa, i žalost
Duga, evo, kao život, stoje u njemu netaknuti.

*

ivanlovrenovic.com

Ivan Lovrenović 06. 07. 2014.