Epitaf, Otuđenja, Inat, Igra

Epitaf

Dolaze vremena
u kojima  se neće znati
što smo.
Kupovat ćemo srca po kioscima
i umetati ih u nas,
kad se sami od sebe
budemo rađali.
Treba pamtiti
dok postoje
zelen list
i kap vode,
klesati u kamen
neka se zna,
da nije uvijek tako bilo.

Otuđenja

Ima jedan put.
Nema na njemu nikoga.
Sjetim se, ponekad,
kako me je vraćao kući
u predvečerja
ispod baršunastog neba
posutog zvijezdama,
i pratio
uronjen u suze jutra.

Taj stari, stari put…

Jedno smo drugom
u korov zarasli.

Inat

Došle su
vile s jezera
i vještičje sestre
s mračnih brda.
Došli su
džinovi debelih lica,
pogane zmije,
dobrostivi fauni,
Zasjeli su
u kulu iznad kuće,
zasvirali
na sviralama
od mlade pšenice
i dairama od oblutaka
s mutne vode.
Neka mi te,
rekla je,
u inat,
nadvikujući daire.
Da sav svijet
stane na jednu stranu,
ostalo bi dosta i s ove strane
na kojoj si se
privio uz mene.

Igra

Vrati mi moju pjesmu
molila sam more
nakon što je vjetar otrgnuo stranicu
i bacio je u valove.
Kada mi je želja bila ispunjena
na mokrom listu
mogao se pročitati dopisani stih
slovima vijugavim, prozračnim,
izmamio mi je osmijeh
i njega je ukralo more…