Dvanaest decenija prvih pripovijedaka Petra Kočića i jedna nova priča
Rijetko kada su prvu knjigu nekog pisca odmah po izlasku iz štampe s tako velikim oduševljenjem prihvatili i književna kritika i čitaoci kao što se to dogodilo s prvom od tri zbirke istog naslova Petra Kočića „S planine i ispod planine“, u izdanju bečkog Srpskog akademskog društva „Zora“. Odštampana u manastirskoj štampariji u Sremskim Karlovcima, pojavila se 1902. godine, a sedam priča uvrštenih u obimom neveliku knjigu („Đurini zapisi”, „Jablan”, „Grob slatke duše”, „Zulum Simeona Đaka”, „Istiniti zulum Simeuna đaka”, „Mrguda” i „Kod Markanova točka”) Kočić je napisao prethodne godine i čitao ih na kružocima društva „Zora“ koje je u Beču okupljalo studente i druge intelektualce iz južnoslovenskih krajeva, uglavnom onih koji su pripadali Austrougarskoj monarhiji.
Na samim književnim počecima Kočić je bio odlučan da krajiški, posebno zmijanjski motivi čine okosnicu njegove pripovijedne proze i da će svoje zemljake, njihove postupke i način razmišljanja oslikati čistim narodnim jezikom njegovog zavičaja. Tako u pismu, poslanom iz Beča 3. decembra 1900. godine, brata Iliju moli da i on pokuša „koju malu pričicu iz seoskog života“ da mu, kako kaže, izradi. „Ti samo napiši kako seljani govore i kako o čemu sude, kako se kunu itd. A drugo će biti moja stvar… Ti samo napiši kako se govori, pa onda meni pošalji… Uzmimo ovo, npr. razgovor jednog seljaka sa desetarom o ljetini, o desetini, o trećini, uopše o svačemu što ti dođe na pamet..“
Nakon što je Marko Car Kočića u zadarskom „Srpskom listu“ okarakterisao kao „književnog majstora“ i pošto je kritičar potpisan pseudonimom Elie u časopisu „Kolo“ istakao posve originalne pripovjedačke osobine, Jovan Skerlić je u „Srpskom književnom glasniku“, pišući o knjizi „S planine i ispod planine“ za mladog autora rekao da se „ javlja kao zdrav i snažan pripovedački talenat, od koga se imamo dobro nadati. Njegove pripovetke, iako još nesavršene, vedre su, sveže, mestimično tople, dobro napisane, vrlo iskrene, i imaju više lokalne boje no što ih obično imaju dosadašnje pripovetke iz tih krajeva”. U kasnijem, opširnijem kritičkom osvrtu u istom časopisu, Skerlić će dodati da je to „istinski dobra knjiga, sveža i lepa slika jednog dela naše čestite Bosne, topla i uzbuđena pesma životu, i kao takva biće draga svakome ko je pročita”.
Nije Kočićev prvenac prošao ni bez pokuda. Tako Elie, uz već navedene pohvale, za „Mrgudu“, između ostalog, piše da „iskazuje varavarsko i bestijalno izražavanje ljubavi“, na što impulsivni Zmijanjac nije mogao ostati ravnodušan, pa 9. februara 1903. književnom kritičaru i putopiscu Marku Caru, „kao uvaženom našem kritičaru i estetičaru“, ogorčen stavovima urednika „Kola“ Danila A. Živaljevića, za koga vjeruje da se krije iza pseudonima Elie, piše da je „u Mrgudi pokušao ocrtati pravu seljačku ljubav. Po mom skromnom shvatanju“, nastavlja, „seljačka ljubav je u pričama naših pripovjedača skroz i skroz falsch. Ja sam, dakle, pokušao da toj ljubavi dam što je moguće neposredniji izraz i što ljepši, uglađeniji oblik, iako je ona, površno posmatrana, odvratna, možda čak i ‘bestijalna’, kao što g. Elie to kaže. Ne! U ovoj divljačkoj bestijalnosti ima uzvišenosti. Divne nedostižne uzvišenosti koju mogu samo zdravi nervi osjetiti…“
Čitaocu je znano da su Mrgudina vrela krv i njena nesputana ljubav dovele do njenog usuda, dok je „Jablan“ postao simbol otpora, nade i narodne snage. O ovoj kratkoj pripovijeci napisane su stotine stranica analitičko-kritičkog teksta, a moglo bi se reći da je sve to sublimisano u tri rečenice Velibora Gligorića: „Život, dat u ovoj pripoveci, istovremeno je i alegorija. Bore se bikovi: jedan spahijski, carski, a drugi narodni. Drugi pobeđuje kao nada i vera bosanskog seljaštva da će se osloboditi mrske okupacije. A tu simboličnu, alegoričnu, dramatičnu borbu prati ljudskom, brižnom strepnjom bosansko seljače Lujo, koji je dete, a već je kao odrastao, rano sazreo u svetu nedaća i žilavih borbi za egzistenciju.“ Uspomena na pisca i njegovo delo čuva se i manifestacijom Kočićev zbor koji se krajem avgusta ove godine u Banjaluci i u piščevim rodnim Stričićima održava 56. put. Tradicionalnom bodnjom bakova čuva se uspomena i na bika Jablana, pa i na Luju iz Kmećana koji je Kočiću poslužio kao prototip za Luju u pripovijeci.
Druga zbirka „S planine i ispod plasnine“ (s pripovijetkama „Jelike i omorike“, „Kroz svjetlost“, „ Kroz maglu“, „ Mračajski proto“ i „ Jazavac pred sudom“) štampana je u Srpskoj štampariji u Zagrebu1904. godine. U ovoj zbirci pokazuje se puna pripovjedačeva zrelost. „Mračajski proto“ je, bez sumnje, pripovijetka koja bi mogla naći mjesta u svim svjetskim antologijama da nema tih jezičkih prepreka, bolje rečeno neprevodivosti ili teške prevodivosti Kočićevog jezika zasnovanog na živom govoru Zmijanja. Kao što je oblomovština po Gončarevom junaku postala simbol za suvišnost u životu, tako bi se i po Mračajskom proti moglo nazvati jedno stanje ljudske duše – mrzovolja. „Jazavac pred sudom“ prvo je objavljen kao pripovijetka napisana za jednu noć, a zatim je dramatizovana, pa i danas na nekim scenama kroz Davida Štrpca „progovara milijun duša“.
„Iz starostavne knjige Simeuna Đaka“, „ Mejdan Simeuna Đaka“, „Rakijo, majko!“, „ Sa zbora“, „Jajce“, „ Pjesma mladosti;“ i „U magli“ naslovi su moglo bi se reći pomalo raznorodnih proza uvrštenih u treću zbirku „S planine i ispod planine“, objavljenu 1905. godine. Dodaju li se tome iste godine objavljena zbirka pripovedaka „S planine i ispod planine“, dramski tekst „Sudanija“, jedan etnografski rad, nekoliko pjesama i prikaza, to je cjelokupan književni opus Petra Kočića, obimom nevelik, ali po umjetničkim vrijednostima izuzetno značajan za cjelokupnu srpsku književnost.
Već pričama napisanim prije tačno 120 godina, a objavljenim godinu kasnije, Kočić je nagovijestio da je jezički mag, pa ćemo samo o tom svojstvu njegovog dela ovdje iznijeti nekoliko zapažanja. „Kad bi mogao jezik jednog čoveka postati književni jezik, ja bih glasala za Kočićev jezik – koja snaga, koji stil, koji zvuk, koja magika“, napisala je Isidora Sekulić, dok je Ivo Andrić, samim naslovom svog ogleda „Zemlja, ljudi i jezik kod Petra Kočića“, želio da naglasi da su tlo iz koga su iznikli junaci Kočićevih pripovijedaka, oni sami svojim kompletnim bićem i jezik kojim govore u neraskidivom jedinstvu, neodvojivi jedni od drugih. „Za Petra Kočića je jezik“, pisao je on, „potpuno jedno sa ljudima i zemljom, svet i nepovredljiv kao i oni. Ponekad čoveku izgleda kao da je i samo Kočićevo delo, celo celcato, ležalo negde u dubinama toga jezika, a on ga je iskopao kao kip, i izneo na svetlost dana i pred pogled sveta.“
Jovan Skerlić je naglašavao da se Kočić „odlikuje čistotom, tečnošću i neusiljenošću svoga jezika“ i da piše „jezikom Njegoša i Ljubiše, svežim, neiscrpnim gorštačkim jezikom, punim snage, poleta i slikovitosti“. Sve te osobine Kočićevog jezika na koje Skerlić ukazuje, naročito snaga, polet i slikovitost, zapravo su osobine govora piščevog zavičaja, jezika kojim je Kočić svoje Zmijanje na velika vrata uveo u književnost.
„Prva osobenost Kočićevog djela podrazumijeva da se narativni postupak začinje na samom dnu jezika, u području gdje se događa prvo imenovanje i znakovno kodiranje svijeta koje u slučaju ovog pripovjedača predstavlja ishodište naracije od koga sve polazi i kome se sve vraća“, napisao je vrstan poznavalac Kočićevog djela, naš savremenik Staniša Tutnjević.
Iako napisane prije dvanaest decenija ili koju godinu kasnije, Kočićeve pripovijetke ništa nisu izgubile od svoje motivske osobenosti, umjetničke vrijednosti i aktuelnosti ni do današnjih dana, jer je negdašnja Kočićeva Bosna i danas pod nekom vrstom protektorata.
Ovdje dodajemo i jednu zanimljivost.
Trebalo je da prođe punih dvanaest decenija da bi, izvučena ispod naslaga zaborava i arhivske prašine, svjetlo dana ugledala jedna dosad nepoznata priča Petra Kočića.
Objavljene su o Kočiću mnoge knjige i priređeno više bibliografija u kojima su zabilježene i naoko manje vrijedne crtice, sakupljena je i u više publikacija prezentovana piščeva prepiska, ali nigdje, baš nigdje, nije spomenuta priča „Đe je mama“, koja se prvi put pred čitaocima otvara ovih dana, u okviru manifestacija Kočićevog zbora. Objavljena je u posebnoj knjizi koju je priredio magistar istorijskih nauka Zoran Pejašinović, profesor u banjalučkoj Gimnaziji, a izdavač je Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske.
Nije ova priča slučajno iskrsla poslije dugog „tamnovanja“ pod slojevima prašine. Pejašinović već dugo traga za nepoznatim ili manje poznatim podacima iz života i djelovanja značajnih Krajišnika, pa je tako došao do rukopisa knjige poznatog istoričara i Kočićevog prijatelja Vase Glušca „Petar Kočić. Život i rad“, koju je prije četiri godine objavila banjalučka „Besjeda“. U arhivima SANU Pejašinović je pronašao i jedan Gluščev mali crni notes, sa zabilježenom dosad nepoznatom Kočićevom pričom „Đe je mama“. Tako je pred čitaoce došla, opremljena modernim likovnim radovima Branka Jungića, saopštena tradicionalnim stilom Kočićevog vremena, ali ispisana autentičnim iskazom, svježim narodnim jezikom, jedna od prvih, a možda i prva priča poznatog pisca.
Mrgudin usud i Jablanova snaga
Dvanaest decenija prvih pripovijedaka Petra Kočića i jedna nova priča
Rijetko kada su prvu knjigu nekog pisca odmah po izlasku iz štampe s tako velikim oduševljenjem prihvatili i književna kritika i čitaoci kao što se to dogodilo s prvom od tri zbirke istog naslova Petra Kočića „S planine i ispod planine“, u izdanju bečkog Srpskog akademskog društva „Zora“. Odštampana u manastirskoj štampariji u Sremskim Karlovcima, pojavila se 1902. godine, a sedam priča uvrštenih u obimom neveliku knjigu („Đurini zapisi”, „Jablan”, „Grob slatke duše”, „Zulum Simeona Đaka”, „Istiniti zulum Simeuna đaka”, „Mrguda” i „Kod Markanova točka”) Kočić je napisao prethodne godine i čitao ih na kružocima društva „Zora“ koje je u Beču okupljalo studente i druge intelektualce iz južnoslovenskih krajeva, uglavnom onih koji su pripadali Austrougarskoj monarhiji.
Na samim književnim počecima Kočić je bio odlučan da krajiški, posebno zmijanjski motivi čine okosnicu njegove pripovijedne proze i da će svoje zemljake, njihove postupke i način razmišljanja oslikati čistim narodnim jezikom njegovog zavičaja. Tako u pismu, poslanom iz Beča 3. decembra 1900. godine, brata Iliju moli da i on pokuša „koju malu pričicu iz seoskog života“ da mu, kako kaže, izradi. „Ti samo napiši kako seljani govore i kako o čemu sude, kako se kunu itd. A drugo će biti moja stvar… Ti samo napiši kako se govori, pa onda meni pošalji… Uzmimo ovo, npr. razgovor jednog seljaka sa desetarom o ljetini, o desetini, o trećini, uopše o svačemu što ti dođe na pamet..“
Nakon što je Marko Car Kočića u zadarskom „Srpskom listu“ okarakterisao kao „književnog majstora“ i pošto je kritičar potpisan pseudonimom Elie u časopisu „Kolo“ istakao posve originalne pripovjedačke osobine, Jovan Skerlić je u „Srpskom književnom glasniku“, pišući o knjizi „S planine i ispod planine“ za mladog autora rekao da se „ javlja kao zdrav i snažan pripovedački talenat, od koga se imamo dobro nadati. Njegove pripovetke, iako još nesavršene, vedre su, sveže, mestimično tople, dobro napisane, vrlo iskrene, i imaju više lokalne boje no što ih obično imaju dosadašnje pripovetke iz tih krajeva”. U kasnijem, opširnijem kritičkom osvrtu u istom časopisu, Skerlić će dodati da je to „istinski dobra knjiga, sveža i lepa slika jednog dela naše čestite Bosne, topla i uzbuđena pesma životu, i kao takva biće draga svakome ko je pročita”.
Nije Kočićev prvenac prošao ni bez pokuda. Tako Elie, uz već navedene pohvale, za „Mrgudu“, između ostalog, piše da „iskazuje varavarsko i bestijalno izražavanje ljubavi“, na što impulsivni Zmijanjac nije mogao ostati ravnodušan, pa 9. februara 1903. književnom kritičaru i putopiscu Marku Caru, „kao uvaženom našem kritičaru i estetičaru“, ogorčen stavovima urednika „Kola“ Danila A. Živaljevića, za koga vjeruje da se krije iza pseudonima Elie, piše da je „u Mrgudi pokušao ocrtati pravu seljačku ljubav. Po mom skromnom shvatanju“, nastavlja, „seljačka ljubav je u pričama naših pripovjedača skroz i skroz falsch. Ja sam, dakle, pokušao da toj ljubavi dam što je moguće neposredniji izraz i što ljepši, uglađeniji oblik, iako je ona, površno posmatrana, odvratna, možda čak i ‘bestijalna’, kao što g. Elie to kaže. Ne! U ovoj divljačkoj bestijalnosti ima uzvišenosti. Divne nedostižne uzvišenosti koju mogu samo zdravi nervi osjetiti…“
Čitaocu je znano da su Mrgudina vrela krv i njena nesputana ljubav dovele do njenog usuda, dok je „Jablan“ postao simbol otpora, nade i narodne snage. O ovoj kratkoj pripovijeci napisane su stotine stranica analitičko-kritičkog teksta, a moglo bi se reći da je sve to sublimisano u tri rečenice Velibora Gligorića: „Život, dat u ovoj pripoveci, istovremeno je i alegorija. Bore se bikovi: jedan spahijski, carski, a drugi narodni. Drugi pobeđuje kao nada i vera bosanskog seljaštva da će se osloboditi mrske okupacije. A tu simboličnu, alegoričnu, dramatičnu borbu prati ljudskom, brižnom strepnjom bosansko seljače Lujo, koji je dete, a već je kao odrastao, rano sazreo u svetu nedaća i žilavih borbi za egzistenciju.“ Uspomena na pisca i njegovo delo čuva se i manifestacijom Kočićev zbor koji se krajem avgusta ove godine u Banjaluci i u piščevim rodnim Stričićima održava 56. put. Tradicionalnom bodnjom bakova čuva se uspomena i na bika Jablana, pa i na Luju iz Kmećana koji je Kočiću poslužio kao prototip za Luju u pripovijeci.
Druga zbirka „S planine i ispod plasnine“ (s pripovijetkama „Jelike i omorike“, „Kroz svjetlost“, „ Kroz maglu“, „ Mračajski proto“ i „ Jazavac pred sudom“) štampana je u Srpskoj štampariji u Zagrebu1904. godine. U ovoj zbirci pokazuje se puna pripovjedačeva zrelost. „Mračajski proto“ je, bez sumnje, pripovijetka koja bi mogla naći mjesta u svim svjetskim antologijama da nema tih jezičkih prepreka, bolje rečeno neprevodivosti ili teške prevodivosti Kočićevog jezika zasnovanog na živom govoru Zmijanja. Kao što je oblomovština po Gončarevom junaku postala simbol za suvišnost u životu, tako bi se i po Mračajskom proti moglo nazvati jedno stanje ljudske duše – mrzovolja. „Jazavac pred sudom“ prvo je objavljen kao pripovijetka napisana za jednu noć, a zatim je dramatizovana, pa i danas na nekim scenama kroz Davida Štrpca „progovara milijun duša“.
„Iz starostavne knjige Simeuna Đaka“, „ Mejdan Simeuna Đaka“, „Rakijo, majko!“, „ Sa zbora“, „Jajce“, „ Pjesma mladosti;“ i „U magli“ naslovi su moglo bi se reći pomalo raznorodnih proza uvrštenih u treću zbirku „S planine i ispod planine“, objavljenu 1905. godine. Dodaju li se tome iste godine objavljena zbirka pripovedaka „S planine i ispod planine“, dramski tekst „Sudanija“, jedan etnografski rad, nekoliko pjesama i prikaza, to je cjelokupan književni opus Petra Kočića, obimom nevelik, ali po umjetničkim vrijednostima izuzetno značajan za cjelokupnu srpsku književnost.
Već pričama napisanim prije tačno 120 godina, a objavljenim godinu kasnije, Kočić je nagovijestio da je jezički mag, pa ćemo samo o tom svojstvu njegovog dela ovdje iznijeti nekoliko zapažanja. „Kad bi mogao jezik jednog čoveka postati književni jezik, ja bih glasala za Kočićev jezik – koja snaga, koji stil, koji zvuk, koja magika“, napisala je Isidora Sekulić, dok je Ivo Andrić, samim naslovom svog ogleda „Zemlja, ljudi i jezik kod Petra Kočića“, želio da naglasi da su tlo iz koga su iznikli junaci Kočićevih pripovijedaka, oni sami svojim kompletnim bićem i jezik kojim govore u neraskidivom jedinstvu, neodvojivi jedni od drugih. „Za Petra Kočića je jezik“, pisao je on, „potpuno jedno sa ljudima i zemljom, svet i nepovredljiv kao i oni. Ponekad čoveku izgleda kao da je i samo Kočićevo delo, celo celcato, ležalo negde u dubinama toga jezika, a on ga je iskopao kao kip, i izneo na svetlost dana i pred pogled sveta.“
Jovan Skerlić je naglašavao da se Kočić „odlikuje čistotom, tečnošću i neusiljenošću svoga jezika“ i da piše „jezikom Njegoša i Ljubiše, svežim, neiscrpnim gorštačkim jezikom, punim snage, poleta i slikovitosti“. Sve te osobine Kočićevog jezika na koje Skerlić ukazuje, naročito snaga, polet i slikovitost, zapravo su osobine govora piščevog zavičaja, jezika kojim je Kočić svoje Zmijanje na velika vrata uveo u književnost.
„Prva osobenost Kočićevog djela podrazumijeva da se narativni postupak začinje na samom dnu jezika, u području gdje se događa prvo imenovanje i znakovno kodiranje svijeta koje u slučaju ovog pripovjedača predstavlja ishodište naracije od koga sve polazi i kome se sve vraća“, napisao je vrstan poznavalac Kočićevog djela, naš savremenik Staniša Tutnjević.
Iako napisane prije dvanaest decenija ili koju godinu kasnije, Kočićeve pripovijetke ništa nisu izgubile od svoje motivske osobenosti, umjetničke vrijednosti i aktuelnosti ni do današnjih dana, jer je negdašnja Kočićeva Bosna i danas pod nekom vrstom protektorata.
Ovdje dodajemo i jednu zanimljivost.
Trebalo je da prođe punih dvanaest decenija da bi, izvučena ispod naslaga zaborava i arhivske prašine, svjetlo dana ugledala jedna dosad nepoznata priča Petra Kočića.
Objavljene su o Kočiću mnoge knjige i priređeno više bibliografija u kojima su zabilježene i naoko manje vrijedne crtice, sakupljena je i u više publikacija prezentovana piščeva prepiska, ali nigdje, baš nigdje, nije spomenuta priča „Đe je mama“, koja se prvi put pred čitaocima otvara ovih dana, u okviru manifestacija Kočićevog zbora. Objavljena je u posebnoj knjizi koju je priredio magistar istorijskih nauka Zoran Pejašinović, profesor u banjalučkoj Gimnaziji, a izdavač je Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske.
Nije ova priča slučajno iskrsla poslije dugog „tamnovanja“ pod slojevima prašine. Pejašinović već dugo traga za nepoznatim ili manje poznatim podacima iz života i djelovanja značajnih Krajišnika, pa je tako došao do rukopisa knjige poznatog istoričara i Kočićevog prijatelja Vase Glušca „Petar Kočić. Život i rad“, koju je prije četiri godine objavila banjalučka „Besjeda“. U arhivima SANU Pejašinović je pronašao i jedan Gluščev mali crni notes, sa zabilježenom dosad nepoznatom Kočićevom pričom „Đe je mama“. Tako je pred čitaoce došla, opremljena modernim likovnim radovima Branka Jungića, saopštena tradicionalnim stilom Kočićevog vremena, ali ispisana autentičnim iskazom, svježim narodnim jezikom, jedna od prvih, a možda i prva priča poznatog pisca.