Prvih par mjeseci
nisam govorila
Kad sam progovorila, nisam prestajala
Saznavala sam o razlici spužve i žarulje
učila bakine riječi i izmišljala svoje
O svemu sam mogla govoriti
osim o sebi
To se stanje zadržalo
prvih dvadeset godina
*
Prve su mi riječi bile ta-to
izgovorene ispred tanjura graha
bilo je to pitanje što je to
Tog jutra nije bilo nikoga
tko bi se u tim riječima pronašao
tko bi želio lagati da mi je prva riječ bila tata
Moje su prve riječi najviše veselile mene
Oca su rastužile jer ih je propustio
Majku su naljutile jer su bile znak
njegovog odsustva
Odlazio je raditi u drugi grad da bi nas hranio
Zato nikad nije jeo s nama
Zato smo jeli u tišini kad jedemo
Zato je jeo našu tišinu po povratku
Majka ga vidi na vratima i kaže
bolje bi bilo da se nisi vratio
Ono što je mislila reći bilo je
bolje bi bilo da nisi odlazio
Bilo bi bolje da nitko nije morao otići
Ti su odlasci bili odlasci onih
koji nisu htjeli nikamo ići
Tako odlaze oni koji se nemaju kamo vratiti
*
Manjak doma, previše stanova
U prvih pet godina Bjelovar, Zagreb i nekoliko Sisaka
Prvo smo došli pred Njemačku, nisu nas pustili unutra
Uzalud je moj djed govorio ja sam te stanove gradio
Za vrijeme studija u Zagrebu pitali bi me odakle sam
Tamo gdje sam rođena
bila sam tad i nikad više
Tamo gdje sam odrasla bila sam od početka
djevojčica čudnog naglaska
Ovu moju nedoumicu riješio je odlazak u inozemstvo
Tamo naši naglasci uglavnom zvuče isto
Sad odlazim samo kad želim
Ostajem koliko mi je potrebno
Ako nekog zanima u čemu je razlika
između odlaska i dolaska:
razlika je u meni
*
Pije grčko piće, koje je isto kao hrvatsko
samo trostruko
uz piće uvijek dolazi mješavina orašastih plodova
u znak gostoprimstva
Prvo drvo koje sam ovdje vidjela bilo je stablo naranče
gradovi su puni betona pa sade ta mirisna sunca
Pogledaš li malo gore, vidjet ćeš zelenilo koje visi s balkona
Grcima su ti lebdeći podovi ono što su nama dvorišta
Zato sam mu se smijala da je ptica
da sleti na balkon i gricka te bademe
Moram imati dvorište
jer u njemu sjedim i pijem domaći sok od bazge
U njemu imam ležaljku i sunčam si noge
Evo ti, pa se sunčaj, gušterice, kaže
i pokaže na more
*
Većinu svog djetinjstva
igrala sam nogomet s dječacima iz susjedstva
posve jednaka drugim igračima
onda su mi narasle grudi
Nisam više mogla skidati majicu
da se polijevam vodom po golom torzu
kad sunce zapeče aute
na ispucalom asfaltu predgrađa
dvorištu grada koji je jedini bio toliko usamljen
da prihvati čak i nas, iako i sebe jedva trpi
ponudio nam je posao i stan
Što sam u tom djetinjstvu vidjela?
Poneku tučnjavu, mačku koja se okotila
ispod stubišta
Nasip prekriven snijegom
pusto blato na nasipu nakon snijega
i visibabe koje izrastaju iz njega
*
Da sam htjela doći
iz Siska u Dubrovnik
trebala bi mi putovnica
U prvih dvadeset godina
Dubrovnik sam vidjela
samo na Igri prijestolja
*
Kažem, što je to
kaže, tsipouro
Turisti misle da pijemo ouzo
ali ouzo je smeće koje piju turisti
*
Ne volim turiste
Nakon turista dolaze veliki shopping centri
s njima odlazi društvo i dolazi robovlasnička država
Kaže turisti dođu na plažu ispred moje kuće
i onda ne mogu voziti kajak
Ta mu je plaža kao meni onaj komad
ceste na kojem sam igrala nogomet
a turisti su kao auti
Prolaze u svojoj glasnoj brojnosti
Podsjećaju nas da prostor nije naš
čak ni ako u njemu provodimo
značajan dio života
Uče nas da posjedovati i pripadati
nije ista stvar
*
Muškarci iz povijesti
i ono malo zapamćenih žena
turisti su u japankama na Velebitu svijeta
Pisali su ili o prijateljima, ili o mrtvima
Zato su sve istine uljepšavali
činili ih više nalik lažima
Pamtili su ono što se moglo prepričati
u dvorištu ili na balkonu
fotografirati i spremiti u džep
ponijeti sa sobom
*
U mladosti sam prikazivala
ružnijima nego što jesmo
sebe i svijet – voljene ljude ne
Njih sam puštala da miruju u tišini
Ta je tišina bila najbolje
što sam mogla dati
Danas se trudim reći
točno kako mislim da jest
– dođi k sebi dok još imaš kome
– dvorište je veće od države
Ali i dalje hvatam pokojeg vraga za rogove
– večer koja grize za čelo
– ležaljku koja se ne da oprati
Ima dana – sa sobom bih se posvađala
Bacila sjekiru na mjesec jer svijetli
nožem jurišala na vlak jer kasni
– na ljudima su mane najopasnije
kad povjerujemo da su vrline –
Ne udaram slabijeg ni ako udari prvi
Dok hodam cestom
pazim da zapamtim sve
nebitne stvari
Iz knjigeDobrota razdvaja dan i noć(Sandorf, 2021)
Putovnica
Prvih par mjeseci
nisam govorila
Kad sam progovorila, nisam prestajala
Saznavala sam o razlici spužve i žarulje
učila bakine riječi i izmišljala svoje
O svemu sam mogla govoriti
osim o sebi
To se stanje zadržalo
prvih dvadeset godina
*
Prve su mi riječi bile ta-to
izgovorene ispred tanjura graha
bilo je to pitanje što je to
Tog jutra nije bilo nikoga
tko bi se u tim riječima pronašao
tko bi želio lagati da mi je prva riječ bila tata
Moje su prve riječi najviše veselile mene
Oca su rastužile jer ih je propustio
Majku su naljutile jer su bile znak
njegovog odsustva
Odlazio je raditi u drugi grad da bi nas hranio
Zato nikad nije jeo s nama
Zato smo jeli u tišini kad jedemo
Zato je jeo našu tišinu po povratku
Majka ga vidi na vratima i kaže
bolje bi bilo da se nisi vratio
Ono što je mislila reći bilo je
bolje bi bilo da nisi odlazio
Bilo bi bolje da nitko nije morao otići
Ti su odlasci bili odlasci onih
koji nisu htjeli nikamo ići
Tako odlaze oni koji se nemaju kamo vratiti
*
Manjak doma, previše stanova
U prvih pet godina Bjelovar, Zagreb i nekoliko Sisaka
Prvo smo došli pred Njemačku, nisu nas pustili unutra
Uzalud je moj djed govorio ja sam te stanove gradio
Za vrijeme studija u Zagrebu pitali bi me odakle sam
Tamo gdje sam rođena
bila sam tad i nikad više
Tamo gdje sam odrasla bila sam od početka
djevojčica čudnog naglaska
Ovu moju nedoumicu riješio je odlazak u inozemstvo
Tamo naši naglasci uglavnom zvuče isto
Sad odlazim samo kad želim
Ostajem koliko mi je potrebno
Ako nekog zanima u čemu je razlika
između odlaska i dolaska:
razlika je u meni
*
Pije grčko piće, koje je isto kao hrvatsko
samo trostruko
uz piće uvijek dolazi mješavina orašastih plodova
u znak gostoprimstva
Prvo drvo koje sam ovdje vidjela bilo je stablo naranče
gradovi su puni betona pa sade ta mirisna sunca
Pogledaš li malo gore, vidjet ćeš zelenilo koje visi s balkona
Grcima su ti lebdeći podovi ono što su nama dvorišta
Zato sam mu se smijala da je ptica
da sleti na balkon i gricka te bademe
Moram imati dvorište
jer u njemu sjedim i pijem domaći sok od bazge
U njemu imam ležaljku i sunčam si noge
Evo ti, pa se sunčaj, gušterice, kaže
i pokaže na more
*
Većinu svog djetinjstva
igrala sam nogomet s dječacima iz susjedstva
posve jednaka drugim igračima
onda su mi narasle grudi
Nisam više mogla skidati majicu
da se polijevam vodom po golom torzu
kad sunce zapeče aute
na ispucalom asfaltu predgrađa
dvorištu grada koji je jedini bio toliko usamljen
da prihvati čak i nas, iako i sebe jedva trpi
ponudio nam je posao i stan
Što sam u tom djetinjstvu vidjela?
Poneku tučnjavu, mačku koja se okotila
ispod stubišta
Nasip prekriven snijegom
pusto blato na nasipu nakon snijega
i visibabe koje izrastaju iz njega
*
Da sam htjela doći
iz Siska u Dubrovnik
trebala bi mi putovnica
U prvih dvadeset godina
Dubrovnik sam vidjela
samo na Igri prijestolja
*
Kažem, što je to
kaže, tsipouro
Turisti misle da pijemo ouzo
ali ouzo je smeće koje piju turisti
*
Ne volim turiste
Nakon turista dolaze veliki shopping centri
s njima odlazi društvo i dolazi robovlasnička država
Kaže turisti dođu na plažu ispred moje kuće
i onda ne mogu voziti kajak
Ta mu je plaža kao meni onaj komad
ceste na kojem sam igrala nogomet
a turisti su kao auti
Prolaze u svojoj glasnoj brojnosti
Podsjećaju nas da prostor nije naš
čak ni ako u njemu provodimo
značajan dio života
Uče nas da posjedovati i pripadati
nije ista stvar
*
Muškarci iz povijesti
i ono malo zapamćenih žena
turisti su u japankama na Velebitu svijeta
Pisali su ili o prijateljima, ili o mrtvima
Zato su sve istine uljepšavali
činili ih više nalik lažima
Pamtili su ono što se moglo prepričati
u dvorištu ili na balkonu
fotografirati i spremiti u džep
ponijeti sa sobom
*
U mladosti sam prikazivala
ružnijima nego što jesmo
sebe i svijet – voljene ljude ne
Njih sam puštala da miruju u tišini
Ta je tišina bila najbolje
što sam mogla dati
Danas se trudim reći
točno kako mislim da jest
– dođi k sebi dok još imaš kome
– dvorište je veće od države
Ali i dalje hvatam pokojeg vraga za rogove
– večer koja grize za čelo
– ležaljku koja se ne da oprati
Ima dana – sa sobom bih se posvađala
Bacila sjekiru na mjesec jer svijetli
nožem jurišala na vlak jer kasni
– na ljudima su mane najopasnije
kad povjerujemo da su vrline –
Ne udaram slabijeg ni ako udari prvi
Dok hodam cestom
pazim da zapamtim sve
nebitne stvari
Iz knjige Dobrota razdvaja dan i noć (Sandorf, 2021)