Prvo dijete njegovog brata bio je sin. Rodio se pedesetih godina prošloga stoljeća. Tada je njegov mladi stric već bio gradačački gimnazijalac. Sve zime za života svog prvog bratića bio je gradačački podstanar, jedno vrijeme u obitelji Dizdar, kraće i u jednoj od obitelji Gradaščević. Jesen i proljeće je od Tramošnice do Gradačca pješačio sedam kilometara, nazad isto toliko, i po suncu i po kiši i za vrijeme prvih mrazeva. Subote i nedjelje je odmarao, uz knjigu, svog prvog bratića i dvije sestre, mlađu i stariju. Kako kad, pješačio je povremeno preko Sibovca i Ledenica, povremeno i preko Velikog brda, Mionice i Liporašća. Najviše vremena u razgovoru i igri provodio je s bratovim prvim sinom.
Čim je porastao, dječačića je zanimalo sve: zašto i u Tramošnici nema iste škole kao u Gradačcu, što tamo čita, zašto ne obrađuje zemlju kao i njegovi otac i djed. Imao je četiri godine kad je započeo s njim takve razgovore, oni su i u jednom i u drugom razbuktali nešto posebno, posve drukčije od onog što je imao s majkom, bakom, tetkama. Možda zato što nitko od njih nije za njega imao mnogo vremena, stric ga je poklanjao njemu više nego sebi i svojim knjigama. Kad je svima počeo govoriti da će i on kad odraste stopama svog strica, svi su se od njega još više udaljili, njih dvojica su se od ukućana još više odvojili, postali su otok i u kući i u dvorištu dovoljan sam sebi. I zadirkivanjem su ih kao dvojicu budućih „učenjaka“ zbližavali, to njihovo neobično prijateljstvo su i tako zalijevali i poticali na daljnji razvitak. A njihovo prijateljstvo je i bez toga već bilo na neobičnim visinama, nije se moglo vraćati na svoj početak.
Dječačić se bez svog strica u kući osjećao usamljeno, s nestrpljenjem je iščekivao svaki njegov povratak iz gradačačke gimnazije. Stalno je provirivao kroz prozor ako je bilo hladno i ako je padala kiša, stajao je u dvorištu na kapiji kad je bilo sunčano i toplo. Svaki put kad mu se idući cestom približavao, istrčavao je pred njega, držao ga je za ruku kad god se s njim vraćao u kuću.
Jednom je to bilo u petoj godini njegova života, u hladnom jesenjem danu, popodne. Bližila se večer, padala je sve jača i sve hladnija kiša, do kože su pokisli obojica. Dječačić je bio bos, blatnjavih nogu ušao je sa stricem u kuću kašljući. Majka i baka su mu obrisali kosu, presvukli u suhu odjeću, napojili toplim mlijekom. Kašalj se smirio, pao je mrak, petrolejka ga je kratko vrijeme razbijala, onda je i njezin drhtavi plamičak ugašen, svi su zaspali. Dječačić se ujutro probudio s kašljem kad je njegov stric s nekoliko svojih vršnjaka već bio na putu za Gradačac. Vratio se u kasnim popodnevnim satima, već je gorjela petrolejka, dočekalo ga je šokantno stanje u kući. Kraj peći su bili baka i djed, dječakova majka i otac sa sestrama bili su kraj dječakova ležaja. Evo tvog najboljeg druga, odjeknuo je glas oca kao glas spasitelja. Sve naše nade okrenute su prema tebi. Brat mu nije ništa odgovorio, sin mu nije ništa odgovorio, jedva je podigao ruku prema stricu koji se ispred njega zaustavio čim mu je omogućen prilaz ležaju.
Nije kašljao, jedva je disao, nešto je krkljalo u njegovom grlu, želio je, ali nešto mu nije dozvoljavalo da izgovori niti jednu riječ. Sve je umjesto njega mlađem bratu, jedinoj nadi, strpljivo iščekivanom spasitelju, objasnio njegov otac. Čim je jutros sa svojim vršnjacima krenuo za Gradačac, dječačić je počeo jaukati. Nakon doručka, ostavili su ga s bakom i djedom i sa sepetima krenuli u njivu kraj vrta, na branje kukuruza. Tek što su započeli berbu, čuli su jezive jauke u kući, ostavili su sepete prazne u kukuruzištu. Do dječačića su dotrčali vrlo brzo, zatekli su ga u strašnim bolovima. Uz njega su od tada kao skamenjeni, od njegovih jauka uzrokovanih jezivom glavoboljom ljuljaju se kao pijani već nekoliko sati. Tek je malo prije zašutio i zanijemio, zanijemjeli su i oni kraj njega. Osluškuju sada samo njegov hropac, on mu razdire pluća, ne znaju što da čine, svima, kraj njega, nemoćnim i začuđenim, od njegovog hropca samo što ne popucaju srca, samo što se ne rasprsnu glave. Dolazi neizvjesna noć, još ne gube nadu da će bolesnik živnuti čim ugleda svog strica, ali, eto, sad kad je ispred njega, kao da ga i ne vidi, kao da mu se od bolova već ugasio i vid.
Kad mu se stric približio, dječačić je svojom ispruženom rukom snažno stisnuo njegova dva prsta, učinilo mu se da će ih otrgnuti od šake. Brzo je primijetio da mu se oči zavlače pod gornje kapke, da se ispod njih svojim polovicama skrivaju i polako gase udaljavajući se od realnog svijeta na neko nepoznato mnogo sigurnije mjesto. Dugo je trajalo to njihovo gašenje ispod poluotvorenih kapaka, taj bijeg i preseljenje u nepoznati svijet, stisak prstiju nije popuštao. Svaku nadu u oporavak dječačića prva je ugasila njegova majka, njezin krik bio je jeziv, pala je na grudi svog muža, zajecali su i ostali članovi obitelji. Ledenu dječju ručicu na svojim prstima pamti i danas, u dubokoj starosti, dok ispisuje ovu priču, značenje tog njezinoga stiska odgonetao je godinama i godinama, ništa nije utvrdio.
Sahranili su ga u groblju Okruglić, oplakivali dugo, spominjali dugo, nagli odlazak s ovoga svijeta nisu odgonetnuli nikad. Od nepoznatih galopirajućih bolesti s jezivim glavoboljama tako su mnoge obitelji u Tramošnici nakon onoga rata ostajale bez svoje djece, prikraćene su do dana današnjeg za njihove prave dijagnoze. Netko se prije nedavnog rata sjetio da kosti te djece sakupi i sahrani u jednu grobnicu, u groblju Okruglić. U njoj su i kosti sina njegovog brata koji u njemu još živi zahvaljujući i onom snažnom stisku ruke.
Samrtni stisak dječje ruke
Prvo dijete njegovog brata bio je sin. Rodio se pedesetih godina prošloga stoljeća. Tada je njegov mladi stric već bio gradačački gimnazijalac. Sve zime za života svog prvog bratića bio je gradačački podstanar, jedno vrijeme u obitelji Dizdar, kraće i u jednoj od obitelji Gradaščević. Jesen i proljeće je od Tramošnice do Gradačca pješačio sedam kilometara, nazad isto toliko, i po suncu i po kiši i za vrijeme prvih mrazeva. Subote i nedjelje je odmarao, uz knjigu, svog prvog bratića i dvije sestre, mlađu i stariju. Kako kad, pješačio je povremeno preko Sibovca i Ledenica, povremeno i preko Velikog brda, Mionice i Liporašća. Najviše vremena u razgovoru i igri provodio je s bratovim prvim sinom.
Čim je porastao, dječačića je zanimalo sve: zašto i u Tramošnici nema iste škole kao u Gradačcu, što tamo čita, zašto ne obrađuje zemlju kao i njegovi otac i djed. Imao je četiri godine kad je započeo s njim takve razgovore, oni su i u jednom i u drugom razbuktali nešto posebno, posve drukčije od onog što je imao s majkom, bakom, tetkama. Možda zato što nitko od njih nije za njega imao mnogo vremena, stric ga je poklanjao njemu više nego sebi i svojim knjigama. Kad je svima počeo govoriti da će i on kad odraste stopama svog strica, svi su se od njega još više udaljili, njih dvojica su se od ukućana još više odvojili, postali su otok i u kući i u dvorištu dovoljan sam sebi. I zadirkivanjem su ih kao dvojicu budućih „učenjaka“ zbližavali, to njihovo neobično prijateljstvo su i tako zalijevali i poticali na daljnji razvitak. A njihovo prijateljstvo je i bez toga već bilo na neobičnim visinama, nije se moglo vraćati na svoj početak.
Dječačić se bez svog strica u kući osjećao usamljeno, s nestrpljenjem je iščekivao svaki njegov povratak iz gradačačke gimnazije. Stalno je provirivao kroz prozor ako je bilo hladno i ako je padala kiša, stajao je u dvorištu na kapiji kad je bilo sunčano i toplo. Svaki put kad mu se idući cestom približavao, istrčavao je pred njega, držao ga je za ruku kad god se s njim vraćao u kuću.
Jednom je to bilo u petoj godini njegova života, u hladnom jesenjem danu, popodne. Bližila se večer, padala je sve jača i sve hladnija kiša, do kože su pokisli obojica. Dječačić je bio bos, blatnjavih nogu ušao je sa stricem u kuću kašljući. Majka i baka su mu obrisali kosu, presvukli u suhu odjeću, napojili toplim mlijekom. Kašalj se smirio, pao je mrak, petrolejka ga je kratko vrijeme razbijala, onda je i njezin drhtavi plamičak ugašen, svi su zaspali. Dječačić se ujutro probudio s kašljem kad je njegov stric s nekoliko svojih vršnjaka već bio na putu za Gradačac. Vratio se u kasnim popodnevnim satima, već je gorjela petrolejka, dočekalo ga je šokantno stanje u kući. Kraj peći su bili baka i djed, dječakova majka i otac sa sestrama bili su kraj dječakova ležaja. Evo tvog najboljeg druga, odjeknuo je glas oca kao glas spasitelja. Sve naše nade okrenute su prema tebi. Brat mu nije ništa odgovorio, sin mu nije ništa odgovorio, jedva je podigao ruku prema stricu koji se ispred njega zaustavio čim mu je omogućen prilaz ležaju.
Nije kašljao, jedva je disao, nešto je krkljalo u njegovom grlu, želio je, ali nešto mu nije dozvoljavalo da izgovori niti jednu riječ. Sve je umjesto njega mlađem bratu, jedinoj nadi, strpljivo iščekivanom spasitelju, objasnio njegov otac. Čim je jutros sa svojim vršnjacima krenuo za Gradačac, dječačić je počeo jaukati. Nakon doručka, ostavili su ga s bakom i djedom i sa sepetima krenuli u njivu kraj vrta, na branje kukuruza. Tek što su započeli berbu, čuli su jezive jauke u kući, ostavili su sepete prazne u kukuruzištu. Do dječačića su dotrčali vrlo brzo, zatekli su ga u strašnim bolovima. Uz njega su od tada kao skamenjeni, od njegovih jauka uzrokovanih jezivom glavoboljom ljuljaju se kao pijani već nekoliko sati. Tek je malo prije zašutio i zanijemio, zanijemjeli su i oni kraj njega. Osluškuju sada samo njegov hropac, on mu razdire pluća, ne znaju što da čine, svima, kraj njega, nemoćnim i začuđenim, od njegovog hropca samo što ne popucaju srca, samo što se ne rasprsnu glave. Dolazi neizvjesna noć, još ne gube nadu da će bolesnik živnuti čim ugleda svog strica, ali, eto, sad kad je ispred njega, kao da ga i ne vidi, kao da mu se od bolova već ugasio i vid.
Kad mu se stric približio, dječačić je svojom ispruženom rukom snažno stisnuo njegova dva prsta, učinilo mu se da će ih otrgnuti od šake. Brzo je primijetio da mu se oči zavlače pod gornje kapke, da se ispod njih svojim polovicama skrivaju i polako gase udaljavajući se od realnog svijeta na neko nepoznato mnogo sigurnije mjesto. Dugo je trajalo to njihovo gašenje ispod poluotvorenih kapaka, taj bijeg i preseljenje u nepoznati svijet, stisak prstiju nije popuštao. Svaku nadu u oporavak dječačića prva je ugasila njegova majka, njezin krik bio je jeziv, pala je na grudi svog muža, zajecali su i ostali članovi obitelji. Ledenu dječju ručicu na svojim prstima pamti i danas, u dubokoj starosti, dok ispisuje ovu priču, značenje tog njezinoga stiska odgonetao je godinama i godinama, ništa nije utvrdio.
Sahranili su ga u groblju Okruglić, oplakivali dugo, spominjali dugo, nagli odlazak s ovoga svijeta nisu odgonetnuli nikad. Od nepoznatih galopirajućih bolesti s jezivim glavoboljama tako su mnoge obitelji u Tramošnici nakon onoga rata ostajale bez svoje djece, prikraćene su do dana današnjeg za njihove prave dijagnoze. Netko se prije nedavnog rata sjetio da kosti te djece sakupi i sahrani u jednu grobnicu, u groblju Okruglić. U njoj su i kosti sina njegovog brata koji u njemu još živi zahvaljujući i onom snažnom stisku ruke.