Alojz Ihan: Srebrnjak, Goranovo proljeće, Zagreb 1985.
Prije četiri-pet godina, u vrijeme kada je epidemija bila na vrhuncima, povremeno bi se, čak i u hrvatskim medijima, pojavilo ime ljubljanskog liječnika, predstojnika Katedre za mikrobiologiju i imunologiju, Alojza Ihana (1961.). Prije četrdesetak godina student medicine Alojz Ihan bio je, uz Aleša Debeljaka, najzanimljiviji slovenski mladi pjesnik, jedan od autentičnih predvodnika vala nove književnosti u Jugoslaviji. Bilo je to vrijeme kada se i u Hrvatskoj mnogo bogatije živjelo, barem kada je riječ o književnosti i o književnome životu. Bujali su književni časopisi, postojale su novine za kulturu i književnost, iz kojih su prirodno izrastali novi kanoni, stilovi i senzibiliteti. Prijevodi pojedinih Ihanovih pjesama objavljivani su u to vrijeme u književnim novinama i časopisima svih glavnih gradova te nestale države, i njegovo ime, barem među čitajućim pripadnicima generacije koja se rađala od početka šezdesetih, bilo je prisutno i poznato.
Godine 1985. na općejugoslavenski natječaj Goranovog proljeća i Književne omladine Hrvatske za devetu po redu Nagradu Goran za mlade pjesnike stiglo je 479 rukopisa. Petočlani žiri nagradio je Alojza Ihana i rukopis naslova “Srebrnik”, koji će uskoro biti i objavljen, u prijevodu Branka Čegeca, s naslovom “Srebrnjak”. Bila je to druga godina za redom da je Gorana osvojio slovenski pjesnik. Prethodni laureat bio je Tugomir Zaletel. Od prvih devetero nagrađenih, samo troje bilo je iz Hrvatske (Jagoda Zamoda, Branko Čegec i Anka Žagar). Doista, Goran za mlade pjesnike u to vrijeme bio je velika nagrada. Ediciju u kojoj će sve do rata knjige izlaziti dizajnirao je Ivan Picelj. Nikada u povijesti hrvatskog izdavaštva nije bilo dizajnerski efektnije i ljepše pjesničke edicije.
Prema pjesnikovoj izričitoj želji, knjiga je tiskana samo u prijevodu. Iste godine, u izdanju Književne omladine Slovenije i Alepha, “Srebrnik” objavljen je i u originalu, a zatim čašćen Nagradom Prešernovog sklada, koja je u to vrijeme, kao i danas, slovenska državna nagrada za kulturu. S prvom je knjigom, dakle, Ihan već bio poznat i vrlo priznat pisac i u Sloveniji, i u Jugoslaviji. U to vrijeme radio je i kao urednik po časopisima i kretao se unutar ceremonijala i procedura nekoga iz današnje perspektive teško zamislivog književnog života.
Prva pjesma u toj prvoj knjizi nosi, u Čegecovom prijevodu, naslov “Vrijeme je”, i vrlo je kratka: “Vrijeme je/ da si kažemo,/ ako si uopće što možemo reći,/ i da si damo,/ ako si uopće imamo što dati./ Vrijeme je,/ a uskoro ćemo ostati/ i bez njega.” Zatim se do kraja nižu, precizno usklađenim tonom i ritmom, pjesme jednoga jasno određenog ljudskog i pjesničkog glasa, bez iskakanja, iskliznuća i nesigurnosti, ali istovremeno taj glas je, kao i glas njegova generacijskog ispisnika Aleša Debeljaka, jedinstven, posve je izvan žamora glasova njegovih suvremenima i prethodnika u slovenskoj i u južnoslavenskim književnostima. Pritom, neprestano imamo neki čudan dojam kako je Ihanov lirski subjekt neki stari, vrlo smireni čovjek, s većinom već obavljenih i završenih poslova na Zemlji. Onda kada sam prvi put čitao ovu knjigu, nisam to osjećao, ali danas mi se čini da sam mnogo, mnogo mlađi od tog njegova lirskog subjekta. Nije do toga što se čovjek u vremenu pomlađuje, nego do toga što biva svjestan svojih godina. Metafizičkih, naravno.
Nakon svih ovih godina, vremena i događaja koji su riječima prethodno izgovorenim i napisanim dali nova značenja, važnija mi je pjesma, naslova “Prisega”, pa je izgovaram cijelu: “Kad prisežu vojnici svima nazočnima/ orose se oči, orose se kad pomisle/ na sve te mlade živote, na sve te ljude,/ s kakvom voljom su nekad, sluzavi od porođajne/ vode, počeli hvatati zrak, uspjevši potom/ zadisati, kako su nespretno bauljali,/ uspinjali se na stolicu i napokon prohodali,/ kako su se opasno zaljuljali između ospica/ i šarlaha, a potom ipak ozdravili i/ počeli razlikovati prva slova, pročitali/ prvu knjigu, potom drugu, treću, desetu, stotu,/ a između toga dizali školskim kolegicama krila, trenirali/ slobodna bacanja na koš, skupljali postere skijaša i/ nogometaša, sanjali, sanjali o/ svemu mogućem, imali pune glave snova, pune glave/ želja, pune glave planova, pune glave/ ljubavi, a sada su bez razmišljanja pripravni/ sve, baš sve žrtvovati da bi se oduprijeli/ neprijatelju, da bi ga ustrijelili, uboli ili/ nekako drukčije uništili; ne nitko ne može/ zadržati suze pred tom odlučnošću; plačite mame,/ plačite očevi, plačite sestre, plačite djevojke,/ plačite svi, samo plačite, stvarno, ništa/ drugo nije moguće.”
Ako bismo 2025. bili zrelo društvo, društvo knjiga, osjećaja i pameti, pa ako bismo negdje na ničijoj zemlji, tamo između Bajakova i Batrovaca, ili na mostu između Slavonskoga i Bosanskog Broda, podizali spomenik svim poginulim vojnicima i svim mučenim savjestima iz ratova devedesetih, ova bi pjesma Alojza Ihana mogla biti jedini tekst na tom spomeniku.
Medicina i književnost
Da, u mnogim se pjesmama iz “Srebrnjaka” čuje, osjeti, zna da ih piše budući liječnik, netko čija lirika i epika izviru iz medicinskih stanja čovjekova tijela i duha. Ihan je 1985. bio potpuno u obje svoje biografije. Poslije će se nastaviti baviti pjesništvom i književnošću, ali manje prisutno. Kao da je, malo pomalo, prelazio na marginu. Kao da je odustajao. Ili su se i društvena vremena mijenjala na takav način da se književnost sve više rascjepljivala na posao kojim se bave posvećeni osamljenici i autsajderi, i sasvim drukčiji posao kojim se bave površni i uglavnom nedaroviti hobisti, koji pritom imaju velike ambicije u društvenom životu, pa premda su hobisti svoja književna samoostvarenja doživljavaju postajući akademici. Alojz Ihan daleko je i od jednih, i od drugih.
Epidemija
Na kraju čudno je, da čudnije ne može biti, gledati na cijelu stvar iz perspektive covida 19. Lice epidemije u Hrvatskoj bio je čovjek koji će najozbiljnije svoje poslove, u ime države ili u vlastito time, to se ipak ne zna, obaviti s glavnim mafijaškim vođama u ovom dijelu Europe. Njegova, pak, veza s književnošću i kulturom bila je ta što je njegova “desna ruka” u epidemiološkom stožeru, njegova “savjetnica za medije”, na HRT-u promovirana u voditeljicu i urednicu – Vijesti iz kulture. Lice epidemije u Sloveniji liječnik je i veliki slovenski pjesnik Alojz Ihan. To je razlika između dva društva, dvije kulture i dvije književnosti.
Ekran, knjige/119
Alojz Ihan: Srebrnjak, Goranovo proljeće, Zagreb 1985.
Prije četiri-pet godina, u vrijeme kada je epidemija bila na vrhuncima, povremeno bi se, čak i u hrvatskim medijima, pojavilo ime ljubljanskog liječnika, predstojnika Katedre za mikrobiologiju i imunologiju, Alojza Ihana (1961.). Prije četrdesetak godina student medicine Alojz Ihan bio je, uz Aleša Debeljaka, najzanimljiviji slovenski mladi pjesnik, jedan od autentičnih predvodnika vala nove književnosti u Jugoslaviji. Bilo je to vrijeme kada se i u Hrvatskoj mnogo bogatije živjelo, barem kada je riječ o književnosti i o književnome životu. Bujali su književni časopisi, postojale su novine za kulturu i književnost, iz kojih su prirodno izrastali novi kanoni, stilovi i senzibiliteti. Prijevodi pojedinih Ihanovih pjesama objavljivani su u to vrijeme u književnim novinama i časopisima svih glavnih gradova te nestale države, i njegovo ime, barem među čitajućim pripadnicima generacije koja se rađala od početka šezdesetih, bilo je prisutno i poznato.
Godine 1985. na općejugoslavenski natječaj Goranovog proljeća i Književne omladine Hrvatske za devetu po redu Nagradu Goran za mlade pjesnike stiglo je 479 rukopisa. Petočlani žiri nagradio je Alojza Ihana i rukopis naslova “Srebrnik”, koji će uskoro biti i objavljen, u prijevodu Branka Čegeca, s naslovom “Srebrnjak”. Bila je to druga godina za redom da je Gorana osvojio slovenski pjesnik. Prethodni laureat bio je Tugomir Zaletel. Od prvih devetero nagrađenih, samo troje bilo je iz Hrvatske (Jagoda Zamoda, Branko Čegec i Anka Žagar). Doista, Goran za mlade pjesnike u to vrijeme bio je velika nagrada. Ediciju u kojoj će sve do rata knjige izlaziti dizajnirao je Ivan Picelj. Nikada u povijesti hrvatskog izdavaštva nije bilo dizajnerski efektnije i ljepše pjesničke edicije.
Prema pjesnikovoj izričitoj želji, knjiga je tiskana samo u prijevodu. Iste godine, u izdanju Književne omladine Slovenije i Alepha, “Srebrnik” objavljen je i u originalu, a zatim čašćen Nagradom Prešernovog sklada, koja je u to vrijeme, kao i danas, slovenska državna nagrada za kulturu. S prvom je knjigom, dakle, Ihan već bio poznat i vrlo priznat pisac i u Sloveniji, i u Jugoslaviji. U to vrijeme radio je i kao urednik po časopisima i kretao se unutar ceremonijala i procedura nekoga iz današnje perspektive teško zamislivog književnog života.
Prva pjesma u toj prvoj knjizi nosi, u Čegecovom prijevodu, naslov “Vrijeme je”, i vrlo je kratka: “Vrijeme je/ da si kažemo,/ ako si uopće što možemo reći,/ i da si damo,/ ako si uopće imamo što dati./ Vrijeme je,/ a uskoro ćemo ostati/ i bez njega.” Zatim se do kraja nižu, precizno usklađenim tonom i ritmom, pjesme jednoga jasno određenog ljudskog i pjesničkog glasa, bez iskakanja, iskliznuća i nesigurnosti, ali istovremeno taj glas je, kao i glas njegova generacijskog ispisnika Aleša Debeljaka, jedinstven, posve je izvan žamora glasova njegovih suvremenima i prethodnika u slovenskoj i u južnoslavenskim književnostima. Pritom, neprestano imamo neki čudan dojam kako je Ihanov lirski subjekt neki stari, vrlo smireni čovjek, s većinom već obavljenih i završenih poslova na Zemlji. Onda kada sam prvi put čitao ovu knjigu, nisam to osjećao, ali danas mi se čini da sam mnogo, mnogo mlađi od tog njegova lirskog subjekta. Nije do toga što se čovjek u vremenu pomlađuje, nego do toga što biva svjestan svojih godina. Metafizičkih, naravno.
Nakon svih ovih godina, vremena i događaja koji su riječima prethodno izgovorenim i napisanim dali nova značenja, važnija mi je pjesma, naslova “Prisega”, pa je izgovaram cijelu: “Kad prisežu vojnici svima nazočnima/ orose se oči, orose se kad pomisle/ na sve te mlade živote, na sve te ljude,/ s kakvom voljom su nekad, sluzavi od porođajne/ vode, počeli hvatati zrak, uspjevši potom/ zadisati, kako su nespretno bauljali,/ uspinjali se na stolicu i napokon prohodali,/ kako su se opasno zaljuljali između ospica/ i šarlaha, a potom ipak ozdravili i/ počeli razlikovati prva slova, pročitali/ prvu knjigu, potom drugu, treću, desetu, stotu,/ a između toga dizali školskim kolegicama krila, trenirali/ slobodna bacanja na koš, skupljali postere skijaša i/ nogometaša, sanjali, sanjali o/ svemu mogućem, imali pune glave snova, pune glave/ želja, pune glave planova, pune glave/ ljubavi, a sada su bez razmišljanja pripravni/ sve, baš sve žrtvovati da bi se oduprijeli/ neprijatelju, da bi ga ustrijelili, uboli ili/ nekako drukčije uništili; ne nitko ne može/ zadržati suze pred tom odlučnošću; plačite mame,/ plačite očevi, plačite sestre, plačite djevojke,/ plačite svi, samo plačite, stvarno, ništa/ drugo nije moguće.”
Ako bismo 2025. bili zrelo društvo, društvo knjiga, osjećaja i pameti, pa ako bismo negdje na ničijoj zemlji, tamo između Bajakova i Batrovaca, ili na mostu između Slavonskoga i Bosanskog Broda, podizali spomenik svim poginulim vojnicima i svim mučenim savjestima iz ratova devedesetih, ova bi pjesma Alojza Ihana mogla biti jedini tekst na tom spomeniku.
Medicina i književnost
Da, u mnogim se pjesmama iz “Srebrnjaka” čuje, osjeti, zna da ih piše budući liječnik, netko čija lirika i epika izviru iz medicinskih stanja čovjekova tijela i duha. Ihan je 1985. bio potpuno u obje svoje biografije. Poslije će se nastaviti baviti pjesništvom i književnošću, ali manje prisutno. Kao da je, malo pomalo, prelazio na marginu. Kao da je odustajao. Ili su se i društvena vremena mijenjala na takav način da se književnost sve više rascjepljivala na posao kojim se bave posvećeni osamljenici i autsajderi, i sasvim drukčiji posao kojim se bave površni i uglavnom nedaroviti hobisti, koji pritom imaju velike ambicije u društvenom životu, pa premda su hobisti svoja književna samoostvarenja doživljavaju postajući akademici. Alojz Ihan daleko je i od jednih, i od drugih.
Epidemija
Na kraju čudno je, da čudnije ne može biti, gledati na cijelu stvar iz perspektive covida 19. Lice epidemije u Hrvatskoj bio je čovjek koji će najozbiljnije svoje poslove, u ime države ili u vlastito time, to se ipak ne zna, obaviti s glavnim mafijaškim vođama u ovom dijelu Europe. Njegova, pak, veza s književnošću i kulturom bila je ta što je njegova “desna ruka” u epidemiološkom stožeru, njegova “savjetnica za medije”, na HRT-u promovirana u voditeljicu i urednicu – Vijesti iz kulture. Lice epidemije u Sloveniji liječnik je i veliki slovenski pjesnik Alojz Ihan. To je razlika između dva društva, dvije kulture i dvije književnosti.