Stari Rektor je sjedio u širokoj fotelji i pušio lulu. Tih dana trebalo je da odluči ko će ga naslijediti na mjestu rektora. Godinama su oko njega obigravali razni kandidati za to mjesto. Dodvoravali su mu se različitim metodama: cinkarenjem, špijunažom, lažima, potvorama. No na kraju je postalo izvjesno da će rektorsko mjesto ostati u okviru porodice M. i da će rektor izabrati nekoga od svoje dvoje djece. Marija i Marko su pozvani u kabinet da izlože svoje programe za budući razvoj univerziteta nakon čega je trebalo da padne konačna odluka – ko će biti rektor. Marko je imao plan da sve profesore otjera sa univerziteta, da sve predmete iz svih struka predaje sam i da prisvoji sve profesorske plate. Drugi dio plana predstavljao je povećanje školarina studentima za 1000%, a sav novac bi se uplaćivao njemu lično. Marija je imala plan da sve studente, profesore, asistente, administrativno i pomoćno osoblje primora da stanuju na univerzitetu te da preko kamera i opreme za prisluškivanje prati njihovo ponašanje. Za te potrebe napravila bi kamp zone u holu univerziteta, a svi bi morali da kupe vreće za spavanje o svom trošku. Rektor je sjedio u širokoj fotelji, slušao planove i pušio lulu. Najednom je ustao, lulom pokazao ka svojim nasljednicima i rekao:
– Vi ste idioti!
Nakon toga ih je oboje izbacio iz kabineta. Marija i Marko su otišli pognutih glava.
Narednog dana rektor je okupio svoj rektorski tim: Šumahera, Ljilju, Natu, Katu, Mariju, Marka i Nina. Nino je istovremeno bio predsjednik Savjeta i Senata, jedini član Savjeta i Senata, predsjednik nastavno-naučnog vijeća i jedini član nastavno-naučnog vijeća. Nikada nije prisustvovao sastancima, već je ispred rektorskog kabineta trenirao udarajući u boksersku vreću. Rektor je pred svima saopštio svoju odluku. S obzirom na činjenicu da rektorsko mjesto mora ostati u okviru porodice, odlučio je da novi rektor postane porodični pas Hektor. Šumaher je šokirano pogledao Ljilju, Ljilja je pogledala Natu, Nata je pogledala Katu a Nino je udarao u boksersku vreću. Marija i Marko su gledali u pod. Debeljuškasti, prosijedi predsjednik Studentskog parlamenta je izjavio:
– Student sam ovog univerziteta već dvadeset i pet godina, od čega sam predsjednik parlamenta već dvadeset godina i svim srcem podržavam ovu odluku.
Ljilja je uvela Hektora u kabinet. Hektor se odmah popeo na široku fotelju i mahao repom. Pogledao je sve prisutne i rekao:
– Av, av!
Odluka je bila konačna. Ljilja se pobrinula da se propisno zamijeni Hektorova zdjelica iz koje je jeo pseću hranu. Obezbijeđena je pozlaćena zdjelica na kojoj više nije pisalo Hektor, nego je sada pisalo Rektor.
Stari rektor je, miran što je njegovo mjesto valjano naslijeđeno, te večeri spakovao kofere i odselio se u drugu zemlju da uživa u zasluženoj penziji i stečenom bogatstvu.
Počeli su planovi za posjetu novog Rektora Hektora Ministarstvu Smisla. Za te potrebe Ljilja je obezbijedila rektoru adekvatnu kravatu. Rektora je ispred univerziteta čekao i novi rektorski auto a vozač mu je otvorio vrata. Šumaher, Ljilja, Nata, Kata, Marija i Marko uveli su rektora Hektora sa novom kravatom u auto. Nino je ostao ispred kabineta da udara u boksersku vreću. Ispred zgrade univerziteta su dvije starije žene posmatrale neobični prizor.
– Veljahaule, Muratka, šta lji ovo ćinu ovi ljudi s ovim pašćetom?
– Aman, jarabi, aman!, odgovori druga žena i obje se začuđeno udaljiše, povremeno se okrećući i gledajući u rektorsku skupinu.
Nakon uspješne posjete ministarstvu Rektor Hektor je mogao da počne sa rektorskim dužnostima. Sjedio je na širokoj fotelji, mahao je repom i jeo iz svoje pozlaćene zdjelice.
Jednog jutra rektorski tim je na stolu zatekao pisanu odluku, potpisanu imenom Rektora Hektora. U odluci je pisalo da svim profesorima treba u potpunosti ukinuti platu. Šumaher je gledao u Ljilju, Ljilja je gledala u Natu, Nata je gledala u Katu, a Nino je udarao u boksersku vreću. Marija i Marko su bili zbunjeni. Razmišljali su ko je napisao ovu odluku i svi su sumnjali jedni u druge.
– Da li ćemo postupati po ovoj odluci? – konačno se usudio da pita Šumaher.
– Naravno da hoćemo, rekla je Nata. – To je odluka rektora. Napisana je na memorandumu, ima validan pečat i potpis.
– Ali rektor je pas! – uzviknu Šumaher.
– Nedopustivo je vrijeđanje rektora! – ljutito odbrusi Ljilja.
Svi su šutjeli i sumnjičavo gledali jedni u druge. Potpunu tišinu prekidali su samo Ninovi udarci u vreću i dahtanje psa. Do kraja dana dosljedno su izvršili rektorovu odluku.
Narednog dana su na stolu zatekli još jednu Rektorovu odluku. Svi su gledali u Rektora Hektora. On je sjedio u širokoj fotelji i mahao repom. Ispred njega je bila pozlaćena zdjelica sa psećom hranom na kojoj je pisalo Rektor. U odluci je pisalo da svim studentima treba zabraniti pristup univerzitetu. Svi su sumnjičavo gledali jedni u druge. Šumaher je sumnjao u Ljilju, Ljilja je sumnjala u Natu, Nata je sumnjala u Katu, Marija je sumnjala u Marka, a Marko u Mariju. Nino je bio skoncentrisan na vreću. Predsjednik studentskog parlamenta je bez komentara podržao mišljenje rektora i pripremio se za odlazak. Do kraja dana su dosljedno izvršili i ovu odluku.
Sljedećeg radnog jutra još jedna pisana odluka ih je zatekla na stolu. U njoj je pisalo da svim profesorima treba odrubiti glave. Svi su gledali Rektora Hektora. Šumaher je pitao:
– Poštovani Rektore Hektore, da li je ovo Vaša cijenjena odluka?
-Av, av! –-odgovorio je Rektor Hektor i mahao repom.
Šumaher nije ni pogledao u Ljilju, niti je Ljilja gledala u Natu, Nata nije znala gdje je Kata, a Marija i Marko su se izgubili po hodnicima. Nino je bio na svom mjestu, uz vreću. Do kraja dana nisu međusobno razgovarali ali su dosljedno izvršili rektorovu odluku.
Narednog jutra svaki član rektorskog tima je dobio zasebnu pisanu odluku. Niko nije znao šta je naređeno drugima. Svi su bili distancirani, nisu se gledali u oči. Rektor Hektor je mahao repom i ponavljao: ,,Av, av!“.
Sutradan se nisu pojavili na poslu i niko ih više nikada nije video. Postoji sumnja da je Šumaher ubio Ljilju, Ljilja Natu, Nata Katu, Kata Mariju, Marija Marka a Marko Šumahera. Rektor Hektor je pojeo sve iz svoje zdjelice, mahnuo repom, rekao ,,Av, av“, istrčao na ulicu i nestao. Neki misle da je otišao da traži svog starog vlasnika. Nino je preživio ova dešavanja i do danas stoji ispred kabineta i udara u boksersku vreću.
STUDENTSKI PARLAMENT
Tog dana na univerzitetu je počeo požar. Činilo se da je istovremenoplanulo na više različitih mjesta i da je plamen odjednom bio ogroman. Vatra se širila ogromnom brzinom. Kada je prvi put primijetio vatru, prosijedi debeljuškasti predsjednik studentskog parlamenta bio je zauzet planiranjem ekskurzija i sličnih turističkih aktivnosti koje su mu bile glavni izvor prihoda. Funkciju predsjednika studentskog parlamenta obavljao je uspješno već dvadeset godina. Bilo mu je izuzetno stalo do te funkcije jer je od toga zavisila njegova porodica, a naročito djeca koju je u međuvremenu dobio. Nije se baš najbolje sjećao koji je fakultet upisao tada, prije dvadeset i pet godina, prije nego što je je prvi put izabran za predsjednika.
Vatra koju je zapazio izazvala je paniku čak i kod njega. Trebalo je na neki način hitno reagovati. Predsjednik je pokušavao da uđe u rektorat, no tamo su svi bili zauzeti vlastitom panikom. Ispred rektorata zatekao je jedino Nina koji je uredno udarao u boksersku vreću, ne primjećujući plamen. U tom trenutku jedan dio stepeništa na univerzitetu se obrušio. Predsjednik parlamenta je tada došao na genijalnu ideju. Prisjetio se da je fakultet koji je upisao nekada, prije više od dvadeset godina, mogao imati neke veze sa građevinskom strukom, možda i arhitekturom. Odlučio je da će organizovati hitno pravljenje mostova od špageta kako bi se premostili svi razrušeni i spaljeni dijelovi univerzitetske zgrade. Bio je ushićen zbog svoje ideje. Brzo je organizovao svoje sljedbenike iz parlamenta. Isped zgrade su donijeli nekoliko tona špageta i prionuli na posao. Plamen je gorio u pozadini. No, koliko god da su se trudili, konstrukcija mostova od špageta se rušila. Isprobavali su različite metode, lijepili špagete lijepkom, spajali ih kanapom. Šta god da su pokušali, mostovi su se iznova rušili. Predsjednik parlamenta je padao u očaj. Nekoliko studenata je već poginulo u požaru. Brinuo je što neće moći da organizuje planiranu ekskurziju. Ali onda je dobio briljantnu, olakšavajuću ideju koja je na sav njegov stres djelovala iscjeljujuće. Sretno i ponosno je saopštio svojim sljedbenicima iz parlamenta:
– Špagete su se pokazale neuspješno! Napravićemo mostove od makarona i taljatela!
Distopija univerziteta
REKTOR HEKTOR
– istorija beščašća –
Stari Rektor je sjedio u širokoj fotelji i pušio lulu. Tih dana trebalo je da odluči ko će ga naslijediti na mjestu rektora. Godinama su oko njega obigravali razni kandidati za to mjesto. Dodvoravali su mu se različitim metodama: cinkarenjem, špijunažom, lažima, potvorama. No na kraju je postalo izvjesno da će rektorsko mjesto ostati u okviru porodice M. i da će rektor izabrati nekoga od svoje dvoje djece. Marija i Marko su pozvani u kabinet da izlože svoje programe za budući razvoj univerziteta nakon čega je trebalo da padne konačna odluka – ko će biti rektor. Marko je imao plan da sve profesore otjera sa univerziteta, da sve predmete iz svih struka predaje sam i da prisvoji sve profesorske plate. Drugi dio plana predstavljao je povećanje školarina studentima za 1000%, a sav novac bi se uplaćivao njemu lično. Marija je imala plan da sve studente, profesore, asistente, administrativno i pomoćno osoblje primora da stanuju na univerzitetu te da preko kamera i opreme za prisluškivanje prati njihovo ponašanje. Za te potrebe napravila bi kamp zone u holu univerziteta, a svi bi morali da kupe vreće za spavanje o svom trošku. Rektor je sjedio u širokoj fotelji, slušao planove i pušio lulu. Najednom je ustao, lulom pokazao ka svojim nasljednicima i rekao:
– Vi ste idioti!
Nakon toga ih je oboje izbacio iz kabineta. Marija i Marko su otišli pognutih glava.
Narednog dana rektor je okupio svoj rektorski tim: Šumahera, Ljilju, Natu, Katu, Mariju, Marka i Nina. Nino je istovremeno bio predsjednik Savjeta i Senata, jedini član Savjeta i Senata, predsjednik nastavno-naučnog vijeća i jedini član nastavno-naučnog vijeća. Nikada nije prisustvovao sastancima, već je ispred rektorskog kabineta trenirao udarajući u boksersku vreću. Rektor je pred svima saopštio svoju odluku. S obzirom na činjenicu da rektorsko mjesto mora ostati u okviru porodice, odlučio je da novi rektor postane porodični pas Hektor. Šumaher je šokirano pogledao Ljilju, Ljilja je pogledala Natu, Nata je pogledala Katu a Nino je udarao u boksersku vreću. Marija i Marko su gledali u pod. Debeljuškasti, prosijedi predsjednik Studentskog parlamenta je izjavio:
– Student sam ovog univerziteta već dvadeset i pet godina, od čega sam predsjednik parlamenta već dvadeset godina i svim srcem podržavam ovu odluku.
Ljilja je uvela Hektora u kabinet. Hektor se odmah popeo na široku fotelju i mahao repom. Pogledao je sve prisutne i rekao:
– Av, av!
Odluka je bila konačna. Ljilja se pobrinula da se propisno zamijeni Hektorova zdjelica iz koje je jeo pseću hranu. Obezbijeđena je pozlaćena zdjelica na kojoj više nije pisalo Hektor, nego je sada pisalo Rektor.
Stari rektor je, miran što je njegovo mjesto valjano naslijeđeno, te večeri spakovao kofere i odselio se u drugu zemlju da uživa u zasluženoj penziji i stečenom bogatstvu.
Počeli su planovi za posjetu novog Rektora Hektora Ministarstvu Smisla. Za te potrebe Ljilja je obezbijedila rektoru adekvatnu kravatu. Rektora je ispred univerziteta čekao i novi rektorski auto a vozač mu je otvorio vrata. Šumaher, Ljilja, Nata, Kata, Marija i Marko uveli su rektora Hektora sa novom kravatom u auto. Nino je ostao ispred kabineta da udara u boksersku vreću. Ispred zgrade univerziteta su dvije starije žene posmatrale neobični prizor.
– Veljahaule, Muratka, šta lji ovo ćinu ovi ljudi s ovim pašćetom?
– Aman, jarabi, aman!, odgovori druga žena i obje se začuđeno udaljiše, povremeno se okrećući i gledajući u rektorsku skupinu.
Nakon uspješne posjete ministarstvu Rektor Hektor je mogao da počne sa rektorskim dužnostima. Sjedio je na širokoj fotelji, mahao je repom i jeo iz svoje pozlaćene zdjelice.
Jednog jutra rektorski tim je na stolu zatekao pisanu odluku, potpisanu imenom Rektora Hektora. U odluci je pisalo da svim profesorima treba u potpunosti ukinuti platu. Šumaher je gledao u Ljilju, Ljilja je gledala u Natu, Nata je gledala u Katu, a Nino je udarao u boksersku vreću. Marija i Marko su bili zbunjeni. Razmišljali su ko je napisao ovu odluku i svi su sumnjali jedni u druge.
– Da li ćemo postupati po ovoj odluci? – konačno se usudio da pita Šumaher.
– Naravno da hoćemo, rekla je Nata. – To je odluka rektora. Napisana je na memorandumu, ima validan pečat i potpis.
– Ali rektor je pas! – uzviknu Šumaher.
– Nedopustivo je vrijeđanje rektora! – ljutito odbrusi Ljilja.
Svi su šutjeli i sumnjičavo gledali jedni u druge. Potpunu tišinu prekidali su samo Ninovi udarci u vreću i dahtanje psa. Do kraja dana dosljedno su izvršili rektorovu odluku.
Narednog dana su na stolu zatekli još jednu Rektorovu odluku. Svi su gledali u Rektora Hektora. On je sjedio u širokoj fotelji i mahao repom. Ispred njega je bila pozlaćena zdjelica sa psećom hranom na kojoj je pisalo Rektor. U odluci je pisalo da svim studentima treba zabraniti pristup univerzitetu. Svi su sumnjičavo gledali jedni u druge. Šumaher je sumnjao u Ljilju, Ljilja je sumnjala u Natu, Nata je sumnjala u Katu, Marija je sumnjala u Marka, a Marko u Mariju. Nino je bio skoncentrisan na vreću. Predsjednik studentskog parlamenta je bez komentara podržao mišljenje rektora i pripremio se za odlazak. Do kraja dana su dosljedno izvršili i ovu odluku.
Sljedećeg radnog jutra još jedna pisana odluka ih je zatekla na stolu. U njoj je pisalo da svim profesorima treba odrubiti glave. Svi su gledali Rektora Hektora. Šumaher je pitao:
– Poštovani Rektore Hektore, da li je ovo Vaša cijenjena odluka?
-Av, av! –-odgovorio je Rektor Hektor i mahao repom.
Šumaher nije ni pogledao u Ljilju, niti je Ljilja gledala u Natu, Nata nije znala gdje je Kata, a Marija i Marko su se izgubili po hodnicima. Nino je bio na svom mjestu, uz vreću. Do kraja dana nisu međusobno razgovarali ali su dosljedno izvršili rektorovu odluku.
Narednog jutra svaki član rektorskog tima je dobio zasebnu pisanu odluku. Niko nije znao šta je naređeno drugima. Svi su bili distancirani, nisu se gledali u oči. Rektor Hektor je mahao repom i ponavljao: ,,Av, av!“.
Sutradan se nisu pojavili na poslu i niko ih više nikada nije video. Postoji sumnja da je Šumaher ubio Ljilju, Ljilja Natu, Nata Katu, Kata Mariju, Marija Marka a Marko Šumahera. Rektor Hektor je pojeo sve iz svoje zdjelice, mahnuo repom, rekao ,,Av, av“, istrčao na ulicu i nestao. Neki misle da je otišao da traži svog starog vlasnika. Nino je preživio ova dešavanja i do danas stoji ispred kabineta i udara u boksersku vreću.
STUDENTSKI PARLAMENT
Tog dana na univerzitetu je počeo požar. Činilo se da je istovremeno planulo na više različitih mjesta i da je plamen odjednom bio ogroman. Vatra se širila ogromnom brzinom. Kada je prvi put primijetio vatru, prosijedi debeljuškasti predsjednik studentskog parlamenta bio je zauzet planiranjem ekskurzija i sličnih turističkih aktivnosti koje su mu bile glavni izvor prihoda. Funkciju predsjednika studentskog parlamenta obavljao je uspješno već dvadeset godina. Bilo mu je izuzetno stalo do te funkcije jer je od toga zavisila njegova porodica, a naročito djeca koju je u međuvremenu dobio. Nije se baš najbolje sjećao koji je fakultet upisao tada, prije dvadeset i pet godina, prije nego što je je prvi put izabran za predsjednika.
Vatra koju je zapazio izazvala je paniku čak i kod njega. Trebalo je na neki način hitno reagovati. Predsjednik je pokušavao da uđe u rektorat, no tamo su svi bili zauzeti vlastitom panikom. Ispred rektorata zatekao je jedino Nina koji je uredno udarao u boksersku vreću, ne primjećujući plamen. U tom trenutku jedan dio stepeništa na univerzitetu se obrušio. Predsjednik parlamenta je tada došao na genijalnu ideju. Prisjetio se da je fakultet koji je upisao nekada, prije više od dvadeset godina, mogao imati neke veze sa građevinskom strukom, možda i arhitekturom. Odlučio je da će organizovati hitno pravljenje mostova od špageta kako bi se premostili svi razrušeni i spaljeni dijelovi univerzitetske zgrade. Bio je ushićen zbog svoje ideje. Brzo je organizovao svoje sljedbenike iz parlamenta. Isped zgrade su donijeli nekoliko tona špageta i prionuli na posao. Plamen je gorio u pozadini. No, koliko god da su se trudili, konstrukcija mostova od špageta se rušila. Isprobavali su različite metode, lijepili špagete lijepkom, spajali ih kanapom. Šta god da su pokušali, mostovi su se iznova rušili. Predsjednik parlamenta je padao u očaj. Nekoliko studenata je već poginulo u požaru. Brinuo je što neće moći da organizuje planiranu ekskurziju. Ali onda je dobio briljantnu, olakšavajuću ideju koja je na sav njegov stres djelovala iscjeljujuće. Sretno i ponosno je saopštio svojim sljedbenicima iz parlamenta:
– Špagete su se pokazale neuspješno! Napravićemo mostove od makarona i taljatela!