Irina Wutsdorff je pročelnica katedre za slavistiku na Sveučilištu Münster. Od prvog dana agresije svojom djelatnošću podržava Ukrajinu, kako na pedagoškom (vođenjem i intenziviranjem nastave jezika, produbljivanjem nastave književnosti), tako i na znanstvenom (razvijanje projekata u vezi s ukrajinskom književnošću i kulturom, razmjenom sa znanstvenicama i znanstvenicama na svim poljima humanističkih znanosti) planu. Na polju sveučilišne politike organizira kooperacije s ukrajinskim sveučilištima, a plod je njezine inicijative sklapanje kooperacijskog ugovora Sveučilišta Münster sa sveučilištem u Černovicu. Irina je Wutsdorff osim toga angažirana u organiziranju kulturnih događanja koja se tiču Ukrajine i prevazilaze uske sveučilišne okvire. Jedno je takvo scensko čitanje lirike Serhija Žadana održano u kazalištu u Münsteru. Na njemačkome su tekstove čitali Carola von Seckendorff i Ilja Hartjes, a na ukrajinskom Darina Mavlenko. Ovdje se u prijevodu donosi njezino uvodno izlaganje za to čitanje. Strast i upornost kojima Irina Wutsdorff u okamenjeni svijet njemačke slavistike donosi nove impulse je jedinstven, a njezin je cilj razbijanje dugogodišnje dominacije rusistike na znanstvenom polju. To je jedan od iznimno bitnih načina borbe protiv agresivnog ruskog imperijalizma i totalitarizma koji ugrožava korijene europske demokracije. (Davor Beganović)
Lirska kronika kao otpor protoku vremena. Razmišljanja o zbirci pjesama Skypnykivka / Kronika vlastitog daha Serhija Žadana
(Uvod u književnu večer održanu u kazalištu Münster 24. veljače 2025.9
Kroz najnoviju zbirku pjesama Serhija Žadana proteže se jedan rez, naime početak sveobuhvatne agresije Rusije na Ukrajinu, 24. veljače 2022. čija je treća godišnjica na današnji dan. Zbirka pjesama koju je Žadan započeo u proljeće 2021. nije se mogla nastaviti na isti način. Spisatelj, aktivist, glazbenik Žadan nije zamuknuo, ali pjesnik jest. Poezija se više nije činila prikladnom s obzirom na sveprisutni užas. U pogovoru Žadan tematizira to stanje te time postaje jasno u kolikoj mjeri dobro poznato pitanje, jesu li pjesme moguće pred prizorom neljudskoga, prožima cijelu zbirku. No samom svojom egzistencijom, dakle svojim pjesmama ali i u njima, Žadan na njega odgovora vehementno potvrdno.
Pri tome pisanje u situaciji suočenosti s ratom za njega ne predstavlja ništa novo. Kao što znamo, ovaj rat nije otpočeo 24. veljače 2022., nego traje punih jedanaest godina, nakon što je Rusija 2014. na Euromajdan, kojega se na ukrajinskom označava i kao Revoluciju časti, reagirala aneksijom Krima i napadom na Istočnu Ukrajinu. Serhij Žadan, rođen u Starobilsku, gradu kojega su sada okupirale ruske trupe, a od djetinjstva živi u Harkivu, od samoga je početka izravno konfrontiran s ratom kojega Rusija vodi protiv njegove zemlje. Ne samo konfrontiran: od početka je u njemu i prema njemu zauzeo jasnu poziciju: kao podržavatelj majdanskog pokreta suprotstavio se 2014. proruskim snagama koje su pokušale zauzeti upravnu zgradu u Harkivu i tom je prilikom bio brutalno pretučen. U intervjuu koji je s njim za njemački tjednik Zeit prošlog studenog vodila Susanne Brunner s tim u vezi je odgovorio lapidarno: „Podrška je za mene bila nešto što se podrazumijeva. To je moja zemlja, to su moji sugrađani. Uvijek sam želio živjeti u normalnoj, demokratskoj zemlji, bez diktature i totalitarizma.“ U ratu koji se tada vodio u Istočnoj Ukrajini uvijek se vozio na prvu liniju fronta, govorio s ljudima koji su živjeli tamo, nastupao sa svojim ska-bandom Žadan i sobaky, angažirao se kao dobrovoljac na socijalnim projektima, ohrabrivao svoje ljude i prilikom borbi.
Na realnost je rata uvijek reagirao i kao spisatelj, kao lirik, romansijer i esejist. Već je 2016. u njemačkome prijevodu objavljena knjiga koju je sastavio pod podnaslovom „Pjesme i proza iz rata“. Zbirke lirike iz 2018. i 2020. pojavljuju se 2020., u prijevodu Claudije Dathe, pod skupnim naslovom Antena, dopunjene proznim tekstom sa signifikantnim naslovom „Telefonski imenik mrtvih“. Vjerojatno je najpoznatiji roman Internat koji potječe iz 2017. U njemu se opisuje put jednog isprva indiferentnog junaka koji se, iz potpuno razumljivog straha, pokušava držati podalje od svega, ali se ipak kroz bojišnicu probija do internata po kojemu je roman i nazvan kako bi od tamo izveo svoga nećaka. Na putovanju kroz distopijski svijet, u kojemu su i vrijeme i prostor izmakli kontroli, dolazi ne samo do internata i vraća se natrag u grad, već stječe i spoznaju da je neophodno zauzeti stav. Kazalište Münster prošle je godine uprizorilo taj roman. Scenografija je uključivala kazalište sjenki na kojemu su prikazane figure koje bježe ili besciljno lutaju kroz prostor. Na slici je vidljiv njihov gubitak orijentacije kao i svake perspektive.
Unatoč svemu tome 24. veljače 2022. za Žadana predstavlja rez kojim je pogođeno i njegovo pisanje. Pri čemu ni u kojem slučaju nije zašutio. U brojnim postovima u socijalnim medijima obraćao se svojim zemljacima, koordinirao pomoć, pozivao na dobrovoljne priloge i akcije, ohrabrivao ih ukazivanjem koje se uvijek iznova vraćalo: „Nad gradom vijore naše zastave“, a noću se opraštao od njih pozdravom „Ujutro smo jedan dan bliži našoj pobjedi.“ Izbor iz tih vijesti objavljen je 2022. pod naslovom Nebo nad Harkivom. Te je iste jeseni Serhiju Žadanu dodijeljena Mirovna nagrada Njemačkog knjižarskog udruženja. U obrazloženju žirija stoji: „Ukrajinskog spisatelja i glazbenika odlikujemo za njegovo izvanredno umjetničko djelo kao i za humanitarno držanje kojim se posvetio ljudima u ratu i pomagao im po cijenu vlastitog života. […] Razmišljajući i pažljivo slušajući Serhij Žadan, poetskim i radikalnim tonom, ispituje kako ljudi u Ukrajini unatoč svemu nasilju pokušavaju voditi neovisan život koji određuju mir i sloboda.“ Zahvaljujući se Serhij je Žadan ukazao i na onu točku koja je od iznimne važnosti za zbirku koja se večeras nalazi u središtu naše pažnje: Kako se jezik može pokazati prikladnim za prikazivanje rata i njegovih užasa, njegovoj stravičnoj nepravednosti? Jedan je od odgovora bio: inzistiranjem na točnosti, upravo ono što stvari zahtijevaju jest „da ih se jasno imenuje. Jedan je zlikovac jedan zlikovac. Sloboda je sloboda. Podlost je podlost. U vremenima rata leksemi poput ovih odzvanjaju osobito jasno i zaoštreno. Ne može ih se izbjeći a da ih se ne povrijedi. I ne treba im se izbjeći, uopće ne.“ Taj je apel za jasnim izražavanjem, usmjeren njemačkoj javnosti, povezao sa spremnošću za slušanje: „Kako govoriti o ratu? Kako se odnositi prema intonaciji u kojoj se nalazi toliko očajanja, bijesa i povrijeđenosti, a da se pri tome ne odstupi od spremnosti da stojimo jedni uz druge? Vjerujem da se problem s formuliranjem centralnih stvari više ne nalazi u nama – svijet koji nas sluša ima teškoća s tim da shvati jednu jednostavnu stvar – da mi, kada govorimo, pokazujemo veliku mjeru jezične emocionalnosti, jezične napetosti, jezične otvorenosti. Ukrajinci se ne moraju pravdati zbog svojih emocija. Zašto? Već i samo zbog toga da svoj gnjev i svoj bol ne moraju prevladati sami. Možemo objasniti sami sebe, možemo opisati što se s nama zbilo i što se i dalje zbiva. Moramo se pripremiti na to da se neće raditi o jednostavnom razgovoru. Ali ovako ili onako, taj razgovor moramo započeti već danas.“ To je bila ponuda za razgovor koju je Žadan, to se nažalost mora reći, povukao. U ljeto 2024. najavio je da će pristupiti brigadi „Chartija“ ukrajinske nacionalne garde, s kojom je već dulje vrijeme bio povezan i služi tamo, nakon završetka osnovne vojne obuke, na području vojno-civilne komunikacije, između ostalog na radio stanici koju je sam osnovao. Već od 2023. ne putuje u Njemačku, a tu svoju odluku objašnjava na sljedeći način: „Morao sam se stalno pravdati zbog toga što moja zemlja ne želi kapitulirati. To je ponižavajuće i prestalo me zanimati. Nisam htio tim traćiti vrijeme. Naravno, i u Njemačkoj ima mnogo ljudi koji i dalje podržavaju Ukrajinu. Ali jedan dio njemačkoga društva je nažalost prijemčiv za narative ruske propagande. Ovdje, u Ukrajini, za mene ima dosta posla.“ Na pitanje na koje narative misli dodao je: „Da će doći do mira kad Ukrajinci polože oružje. Mnogi ne razumiju da kapitulacija predstavlja kraj naše države i da će tek ona dovesti do još većeg broja žrtava. Svuda gdje Rusi dolaze ne vlada zakon već teror. Rusi brišu jednostavno sve što ima bilo kakve veze s Ukrajinom.“ Žadana samoga, dakle, nećemo čuti u Njemačkoj, ali ovdje i sada čut ćemo njegovu liriku.
Njemački naslov Kronika vlastitog daha s jedne strane ukazuje na raspored pjesama i njihovo datiranje. Potreba za datiranjem pjesama, piše Žadan u Pogovoru, s druge se strane odnosi na rat, s kontekstom njihova nastanka iz kojega se ne mogu izlučiti, budući da se približavaju napisima u kakvom dnevniku. S „dahom“ zahvaća se jedan od motiva i riječi koje se provlače kroz cijeli ciklus, nose ga, povezuju i zgušnjavaju. Pored daha tu su i glas, jezik, pjevanje – čak i unatoč svemu ili možda baš zbog toga – i ljubav. Dah, glas, jezik: i u njemačkom i u ukrajinskom možemo reći da se ostaje bez daha, bez glasa, bez riječi. O nijemosti pred neiskazivim govori se uvijek iznova i u Žadanovim pjesmama. Ali i o snazi koju može dati jezik, on je jedna od najbitnijih odlika čovječanstva. Dah nosi glas, glas jezik, a jezik čovjeka kao čovjeka. Na taj je način zbirka sa svojim iznova-doći-do-daha, iznova-doći-do-glasa, iznova-doći-do-jezika naposljetku jedno veliko svjedočanstvo i jedan veliki pledoaje za humanost. U pjesmi od 10. travnja 2023 veli se: „І в найглухіші часи, / посеред галасу й заціпеніння, / будь зі мною, мово – / мово сумніву, / мово втішання, / мово подяки.“ – „I u najmutnijim vremenima / usred buke i ukočenosti, / ostani kraj mene, jeziče – / jeziče sumnje, / jeziče radosti, / jeziče zahvalnosti.“ Na drugom mjestu, 11. rujna 2022: „Запам’ятати за вітром це дихання, це тривання, це прорізаннямови.“ – „Prisjećati se s vjetrom na disanje, na trajanje, na rezanje jezika.“
Jezik o kojemu je tu riječ jest jezik kao conditio humana te time i obrana ljudskoga protiv neljudskoga. I to je jezik na kojemu su pjesme izvorno sačinjene, ukrajinski – onaj jezik, dakle, čije postojanje agresor negira, kojega skupa s njegovim govornicima, skupa s njihovom kulturom, zemljom i državom želi izbrisati, pre-pisati i prisvojiti. Da je u zbirci i riječ o očuvanju vlastitoga, dahom izgovorenoga jezika, ukrajinskoga, postaje jasno ako se pogleda originalni naslov: Skypnykivka. Radi se o oznaci ortografskoga sistema ukrajinskog jezika iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, nazvanog po Mikoli Skripniku. U vrijeme lenjinske politike „korjenizacije“, takozvanog „ukrojenjivanja“ raznih naroda iz bivšeg ruskog carstva do kojega je trebalo doći putom kulturalne izgradnje nacija za novu sovjetsku državu, on je kao narodni komesar zadužen za obrazovanje poticao ukrajinizaciju i osnovao komisiju čiji su članovi postali i lingvisti iz Zapadne Ukrajine koja je tada pripadala Poljskoj. Cilj komisije bio je uspostavljanje standarda ukrajinskog pisanog jezika koji bi obuhvaćao cjelokupni jezični prostor. Pravopisni sustav proizašao iz rezultata rada komisije 1928. neoficijelno je nazvan „skripnikovka“. Ubrzo po tome, kada je Staljin učvrstio svoju vlast, započela je politika rigidne rusifikacije u koju je spadao i Holodomor, ona umjetno izazvana glad čijom su žrtvom postali milijuni Ukrajinki i Ukrajinaca. Skripnik kojega se sve intenzivnije potiskivalo na marginu, ustrijelio se 1933. kako bi preduhitrio likvidaciju. Njegova slutnja nije varala. Teror protiv Ukrajine nastavio se nesmanjenom žestinom, a vrhunac je doživio u daljim nezamislivim činovima: tako su u karelijskoj šumi u Sandarmohu, perfidno u danima u kojima se slavio dvadesetogodišnji jubilej Oktobarske revolucije, strijeljane stotine ukrajinskih umjetnika i umjetnica i intelektualki i intelektualaca. Žadanova pjesma datirana 22. studenog 2022. odnosi se na svakogodišnje evociranje tog bestijalnog čina. U vremenu „korjenizacije“ cvjetale su ukrajinska kultura, umjetnost i književnost. Reflektirajući njihov iznenadni kraj govori se o „strijeljanoj renesansi“. Serhij je Žadan doktorirao temom o ukrajinskome futurizmu iz toga vremena. Spoznaja o ponavljanim uništavajućim vojnama protiv jezika i književnosti upisana je u njegovu liriku.
Ono što želim pojasniti ovim uvodom, i što sam, nadam se, i pojasnila, jest u kolikoj je mjeri važno to što ova lirika i dalje postoji, što će je se danas ovdje moći čuti. Za kraj bih se još jednom htjela vratiti na svoje ishodišno pitanje. Koliko je lirika, koliko jedna lirska večer prikladna na godišnjicu agresorskog rata koji se vodi protiv svakoga prava i protiv čovječnosti? Mislim da odgovor glasi: Ako je autor, pjevač i glazbenik, aktivist i borac za slobodu i ljudskost Serhij Žadan koji je uvijek bio i pjesnik, iznova pronašao poeziju, onda smijemo, dapače trebamo, i mi na današnji dan slušati njegove pjesme. Slava Ukrajini!
Iznova-doći-do-daha, iznova-doći-do-glasa, iznova-doći-do-jezika
Irina Wutsdorff je pročelnica katedre za slavistiku na Sveučilištu Münster. Od prvog dana agresije svojom djelatnošću podržava Ukrajinu, kako na pedagoškom (vođenjem i intenziviranjem nastave jezika, produbljivanjem nastave književnosti), tako i na znanstvenom (razvijanje projekata u vezi s ukrajinskom književnošću i kulturom, razmjenom sa znanstvenicama i znanstvenicama na svim poljima humanističkih znanosti) planu. Na polju sveučilišne politike organizira kooperacije s ukrajinskim sveučilištima, a plod je njezine inicijative sklapanje kooperacijskog ugovora Sveučilišta Münster sa sveučilištem u Černovicu. Irina je Wutsdorff osim toga angažirana u organiziranju kulturnih događanja koja se tiču Ukrajine i prevazilaze uske sveučilišne okvire. Jedno je takvo scensko čitanje lirike Serhija Žadana održano u kazalištu u Münsteru. Na njemačkome su tekstove čitali Carola von Seckendorff i Ilja Hartjes, a na ukrajinskom Darina Mavlenko. Ovdje se u prijevodu donosi njezino uvodno izlaganje za to čitanje. Strast i upornost kojima Irina Wutsdorff u okamenjeni svijet njemačke slavistike donosi nove impulse je jedinstven, a njezin je cilj razbijanje dugogodišnje dominacije rusistike na znanstvenom polju. To je jedan od iznimno bitnih načina borbe protiv agresivnog ruskog imperijalizma i totalitarizma koji ugrožava korijene europske demokracije. (Davor Beganović)
Lirska kronika kao otpor protoku vremena. Razmišljanja o zbirci pjesama Skypnykivka / Kronika vlastitog daha Serhija Žadana
(Uvod u književnu večer održanu u kazalištu Münster 24. veljače 2025.9
Kroz najnoviju zbirku pjesama Serhija Žadana proteže se jedan rez, naime početak sveobuhvatne agresije Rusije na Ukrajinu, 24. veljače 2022. čija je treća godišnjica na današnji dan. Zbirka pjesama koju je Žadan započeo u proljeće 2021. nije se mogla nastaviti na isti način. Spisatelj, aktivist, glazbenik Žadan nije zamuknuo, ali pjesnik jest. Poezija se više nije činila prikladnom s obzirom na sveprisutni užas. U pogovoru Žadan tematizira to stanje te time postaje jasno u kolikoj mjeri dobro poznato pitanje, jesu li pjesme moguće pred prizorom neljudskoga, prožima cijelu zbirku. No samom svojom egzistencijom, dakle svojim pjesmama ali i u njima, Žadan na njega odgovora vehementno potvrdno.
Pri tome pisanje u situaciji suočenosti s ratom za njega ne predstavlja ništa novo. Kao što znamo, ovaj rat nije otpočeo 24. veljače 2022., nego traje punih jedanaest godina, nakon što je Rusija 2014. na Euromajdan, kojega se na ukrajinskom označava i kao Revoluciju časti, reagirala aneksijom Krima i napadom na Istočnu Ukrajinu. Serhij Žadan, rođen u Starobilsku, gradu kojega su sada okupirale ruske trupe, a od djetinjstva živi u Harkivu, od samoga je početka izravno konfrontiran s ratom kojega Rusija vodi protiv njegove zemlje. Ne samo konfrontiran: od početka je u njemu i prema njemu zauzeo jasnu poziciju: kao podržavatelj majdanskog pokreta suprotstavio se 2014. proruskim snagama koje su pokušale zauzeti upravnu zgradu u Harkivu i tom je prilikom bio brutalno pretučen. U intervjuu koji je s njim za njemački tjednik Zeit prošlog studenog vodila Susanne Brunner s tim u vezi je odgovorio lapidarno: „Podrška je za mene bila nešto što se podrazumijeva. To je moja zemlja, to su moji sugrađani. Uvijek sam želio živjeti u normalnoj, demokratskoj zemlji, bez diktature i totalitarizma.“ U ratu koji se tada vodio u Istočnoj Ukrajini uvijek se vozio na prvu liniju fronta, govorio s ljudima koji su živjeli tamo, nastupao sa svojim ska-bandom Žadan i sobaky, angažirao se kao dobrovoljac na socijalnim projektima, ohrabrivao svoje ljude i prilikom borbi.
Na realnost je rata uvijek reagirao i kao spisatelj, kao lirik, romansijer i esejist. Već je 2016. u njemačkome prijevodu objavljena knjiga koju je sastavio pod podnaslovom „Pjesme i proza iz rata“. Zbirke lirike iz 2018. i 2020. pojavljuju se 2020., u prijevodu Claudije Dathe, pod skupnim naslovom Antena, dopunjene proznim tekstom sa signifikantnim naslovom „Telefonski imenik mrtvih“. Vjerojatno je najpoznatiji roman Internat koji potječe iz 2017. U njemu se opisuje put jednog isprva indiferentnog junaka koji se, iz potpuno razumljivog straha, pokušava držati podalje od svega, ali se ipak kroz bojišnicu probija do internata po kojemu je roman i nazvan kako bi od tamo izveo svoga nećaka. Na putovanju kroz distopijski svijet, u kojemu su i vrijeme i prostor izmakli kontroli, dolazi ne samo do internata i vraća se natrag u grad, već stječe i spoznaju da je neophodno zauzeti stav. Kazalište Münster prošle je godine uprizorilo taj roman. Scenografija je uključivala kazalište sjenki na kojemu su prikazane figure koje bježe ili besciljno lutaju kroz prostor. Na slici je vidljiv njihov gubitak orijentacije kao i svake perspektive.
Unatoč svemu tome 24. veljače 2022. za Žadana predstavlja rez kojim je pogođeno i njegovo pisanje. Pri čemu ni u kojem slučaju nije zašutio. U brojnim postovima u socijalnim medijima obraćao se svojim zemljacima, koordinirao pomoć, pozivao na dobrovoljne priloge i akcije, ohrabrivao ih ukazivanjem koje se uvijek iznova vraćalo: „Nad gradom vijore naše zastave“, a noću se opraštao od njih pozdravom „Ujutro smo jedan dan bliži našoj pobjedi.“ Izbor iz tih vijesti objavljen je 2022. pod naslovom Nebo nad Harkivom. Te je iste jeseni Serhiju Žadanu dodijeljena Mirovna nagrada Njemačkog knjižarskog udruženja. U obrazloženju žirija stoji: „Ukrajinskog spisatelja i glazbenika odlikujemo za njegovo izvanredno umjetničko djelo kao i za humanitarno držanje kojim se posvetio ljudima u ratu i pomagao im po cijenu vlastitog života. […] Razmišljajući i pažljivo slušajući Serhij Žadan, poetskim i radikalnim tonom, ispituje kako ljudi u Ukrajini unatoč svemu nasilju pokušavaju voditi neovisan život koji određuju mir i sloboda.“ Zahvaljujući se Serhij je Žadan ukazao i na onu točku koja je od iznimne važnosti za zbirku koja se večeras nalazi u središtu naše pažnje: Kako se jezik može pokazati prikladnim za prikazivanje rata i njegovih užasa, njegovoj stravičnoj nepravednosti? Jedan je od odgovora bio: inzistiranjem na točnosti, upravo ono što stvari zahtijevaju jest „da ih se jasno imenuje. Jedan je zlikovac jedan zlikovac. Sloboda je sloboda. Podlost je podlost. U vremenima rata leksemi poput ovih odzvanjaju osobito jasno i zaoštreno. Ne može ih se izbjeći a da ih se ne povrijedi. I ne treba im se izbjeći, uopće ne.“ Taj je apel za jasnim izražavanjem, usmjeren njemačkoj javnosti, povezao sa spremnošću za slušanje: „Kako govoriti o ratu? Kako se odnositi prema intonaciji u kojoj se nalazi toliko očajanja, bijesa i povrijeđenosti, a da se pri tome ne odstupi od spremnosti da stojimo jedni uz druge? Vjerujem da se problem s formuliranjem centralnih stvari više ne nalazi u nama – svijet koji nas sluša ima teškoća s tim da shvati jednu jednostavnu stvar – da mi, kada govorimo, pokazujemo veliku mjeru jezične emocionalnosti, jezične napetosti, jezične otvorenosti. Ukrajinci se ne moraju pravdati zbog svojih emocija. Zašto? Već i samo zbog toga da svoj gnjev i svoj bol ne moraju prevladati sami. Možemo objasniti sami sebe, možemo opisati što se s nama zbilo i što se i dalje zbiva. Moramo se pripremiti na to da se neće raditi o jednostavnom razgovoru. Ali ovako ili onako, taj razgovor moramo započeti već danas.“ To je bila ponuda za razgovor koju je Žadan, to se nažalost mora reći, povukao. U ljeto 2024. najavio je da će pristupiti brigadi „Chartija“ ukrajinske nacionalne garde, s kojom je već dulje vrijeme bio povezan i služi tamo, nakon završetka osnovne vojne obuke, na području vojno-civilne komunikacije, između ostalog na radio stanici koju je sam osnovao. Već od 2023. ne putuje u Njemačku, a tu svoju odluku objašnjava na sljedeći način: „Morao sam se stalno pravdati zbog toga što moja zemlja ne želi kapitulirati. To je ponižavajuće i prestalo me zanimati. Nisam htio tim traćiti vrijeme. Naravno, i u Njemačkoj ima mnogo ljudi koji i dalje podržavaju Ukrajinu. Ali jedan dio njemačkoga društva je nažalost prijemčiv za narative ruske propagande. Ovdje, u Ukrajini, za mene ima dosta posla.“ Na pitanje na koje narative misli dodao je: „Da će doći do mira kad Ukrajinci polože oružje. Mnogi ne razumiju da kapitulacija predstavlja kraj naše države i da će tek ona dovesti do još većeg broja žrtava. Svuda gdje Rusi dolaze ne vlada zakon već teror. Rusi brišu jednostavno sve što ima bilo kakve veze s Ukrajinom.“ Žadana samoga, dakle, nećemo čuti u Njemačkoj, ali ovdje i sada čut ćemo njegovu liriku.
Njemački naslov Kronika vlastitog daha s jedne strane ukazuje na raspored pjesama i njihovo datiranje. Potreba za datiranjem pjesama, piše Žadan u Pogovoru, s druge se strane odnosi na rat, s kontekstom njihova nastanka iz kojega se ne mogu izlučiti, budući da se približavaju napisima u kakvom dnevniku. S „dahom“ zahvaća se jedan od motiva i riječi koje se provlače kroz cijeli ciklus, nose ga, povezuju i zgušnjavaju. Pored daha tu su i glas, jezik, pjevanje – čak i unatoč svemu ili možda baš zbog toga – i ljubav. Dah, glas, jezik: i u njemačkom i u ukrajinskom možemo reći da se ostaje bez daha, bez glasa, bez riječi. O nijemosti pred neiskazivim govori se uvijek iznova i u Žadanovim pjesmama. Ali i o snazi koju može dati jezik, on je jedna od najbitnijih odlika čovječanstva. Dah nosi glas, glas jezik, a jezik čovjeka kao čovjeka. Na taj je način zbirka sa svojim iznova-doći-do-daha, iznova-doći-do-glasa, iznova-doći-do-jezika naposljetku jedno veliko svjedočanstvo i jedan veliki pledoaje za humanost. U pjesmi od 10. travnja 2023 veli se: „І в найглухіші часи, / посеред галасу й заціпеніння, / будь зі мною, мово – / мово сумніву, / мово втішання, / мово подяки.“ – „I u najmutnijim vremenima / usred buke i ukočenosti, / ostani kraj mene, jeziče – / jeziče sumnje, / jeziče radosti, / jeziče zahvalnosti.“ Na drugom mjestu, 11. rujna 2022: „Запам’ятати за вітром це дихання, це тривання, це прорізаннямови.“ – „Prisjećati se s vjetrom na disanje, na trajanje, na rezanje jezika.“
Jezik o kojemu je tu riječ jest jezik kao conditio humana te time i obrana ljudskoga protiv neljudskoga. I to je jezik na kojemu su pjesme izvorno sačinjene, ukrajinski – onaj jezik, dakle, čije postojanje agresor negira, kojega skupa s njegovim govornicima, skupa s njihovom kulturom, zemljom i državom želi izbrisati, pre-pisati i prisvojiti. Da je u zbirci i riječ o očuvanju vlastitoga, dahom izgovorenoga jezika, ukrajinskoga, postaje jasno ako se pogleda originalni naslov: Skypnykivka. Radi se o oznaci ortografskoga sistema ukrajinskog jezika iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, nazvanog po Mikoli Skripniku. U vrijeme lenjinske politike „korjenizacije“, takozvanog „ukrojenjivanja“ raznih naroda iz bivšeg ruskog carstva do kojega je trebalo doći putom kulturalne izgradnje nacija za novu sovjetsku državu, on je kao narodni komesar zadužen za obrazovanje poticao ukrajinizaciju i osnovao komisiju čiji su članovi postali i lingvisti iz Zapadne Ukrajine koja je tada pripadala Poljskoj. Cilj komisije bio je uspostavljanje standarda ukrajinskog pisanog jezika koji bi obuhvaćao cjelokupni jezični prostor. Pravopisni sustav proizašao iz rezultata rada komisije 1928. neoficijelno je nazvan „skripnikovka“. Ubrzo po tome, kada je Staljin učvrstio svoju vlast, započela je politika rigidne rusifikacije u koju je spadao i Holodomor, ona umjetno izazvana glad čijom su žrtvom postali milijuni Ukrajinki i Ukrajinaca. Skripnik kojega se sve intenzivnije potiskivalo na marginu, ustrijelio se 1933. kako bi preduhitrio likvidaciju. Njegova slutnja nije varala. Teror protiv Ukrajine nastavio se nesmanjenom žestinom, a vrhunac je doživio u daljim nezamislivim činovima: tako su u karelijskoj šumi u Sandarmohu, perfidno u danima u kojima se slavio dvadesetogodišnji jubilej Oktobarske revolucije, strijeljane stotine ukrajinskih umjetnika i umjetnica i intelektualki i intelektualaca. Žadanova pjesma datirana 22. studenog 2022. odnosi se na svakogodišnje evociranje tog bestijalnog čina. U vremenu „korjenizacije“ cvjetale su ukrajinska kultura, umjetnost i književnost. Reflektirajući njihov iznenadni kraj govori se o „strijeljanoj renesansi“. Serhij je Žadan doktorirao temom o ukrajinskome futurizmu iz toga vremena. Spoznaja o ponavljanim uništavajućim vojnama protiv jezika i književnosti upisana je u njegovu liriku.
Ono što želim pojasniti ovim uvodom, i što sam, nadam se, i pojasnila, jest u kolikoj je mjeri važno to što ova lirika i dalje postoji, što će je se danas ovdje moći čuti. Za kraj bih se još jednom htjela vratiti na svoje ishodišno pitanje. Koliko je lirika, koliko jedna lirska večer prikladna na godišnjicu agresorskog rata koji se vodi protiv svakoga prava i protiv čovječnosti? Mislim da odgovor glasi: Ako je autor, pjevač i glazbenik, aktivist i borac za slobodu i ljudskost Serhij Žadan koji je uvijek bio i pjesnik, iznova pronašao poeziju, onda smijemo, dapače trebamo, i mi na današnji dan slušati njegove pjesme. Slava Ukrajini!