Premda nosi podnaslov “Uspon i pad Mamićeva carstva”, ovo je knjiga o samo jednom aspektu vladavine Zdravka Mamića. Autor pripovijeda kratku, zabavnu i prilično vjerodostojnu priču, koja započinje s ulaskom tog čovjeka u klub, a završava s krajem Barišićevog maocetungovskog predsjednikovanja i s dolaskom zdravih snaga koje predvodi Velimir Zajec, čime je navodno, uz aktivnu asistenciju koalicije hadezeovskih i možemaških politika, Mamić konačno razvlašten. Krušelj se ne bavi Mamićevom upravom Hrvatskim nogometnim savezom i svim njegovim pratećim formalnim i neformalnim institucijama, uključujući državnu reprezentaciju, premda ponešto od svega toga usputno konstatira. O njegovom utjecaju na državne vlasti, o obavještajnim aferama s predsjedničkim porno rođendanima, kao ni o Mamićevom spektakularnom korumpiranju dijelova pravosuđa, sve do sudaca Vrhovnog suda, Krušelj, logično, ne kaže ništa. Cjelovita biografija Zdravka Mamića bila bi za hrvatsku povijest u proteklih trideset i pet godina vjerojatno najvažnija personalna knjiga, važnija i od one koja bi se mogla napisati – ili je, možda, već napisana? – o Franji Tuđmanu, ali bi nju mogao pisati samo klasni povjesničar i pritom ozbiljan pisac, a sigurno ne bi mogla obasizati manje od tisuću stranica. Krušelj nije povjesničar, njegova knjiga malog je formata i ima jedva dvjestotinjak stranica, a prelomljena je i dizajnirana više kao navijački bedeker, nego kao knjiga za knjižare.
Dražen Krušelj u bilješci o autoru navodi da mu je redakcijsko mentorstvo Tomislava Židaka bilo najbolja novinarska škola. Doista, on jest daleko najbolji i najkultiviraniji Židakov učenik. Od uzora preuzeo je neke važne elemente: otvoreno dinamovstvo (ali, ipak, manje sentimentalno i poneseno…), promatranje i prihvaćanje nogometa iz navijačke perspektive, koje podrazumijeva i najširi spektar navijačkih zastranjenja, kao i određene stilsko-žanrovske elemente, uključujući sklonost pripovijedanju. Pritom, Krušelj je darovit pisac, s osjećajem za mjeru i dobar ukus, te je danas nesumnjivo prvo pero Dinama.
Knjigu “Imamo Dinamo” zainteresirani čitatelj na dušak pročita. Onome koji manje zna ili slabije pamti, Krušeljev uvid djelovat će besprijekorno. Pamtišama, pak, i pasioniranim pratiteljima hrvatskih nogometnih i kriminalnih svinjarija, koješta će tu usfaliti ili zasmetati, ali to će, uglavnom, biti posljedica neshvaćanja Krušeljeva žanra. Ova knjiga je, naime, samo jedna pripovijest. I to vrlo vjerodostojna. Ona, međutim, nije povijest. Ono što je za priču dobro, o tome Krušelj i piše. A ono o čemu ne piše, nije tendenciozno prešućeno. Ili čitatelj to, barem, tako ne doživljava.
Vrlo je vješt pripovjedač, ali izvanredan u karakterizaciji likova i opisivanju njihovih društvenih uloga. Recimo, od Židaka je mnogo vještiji u izbjegavanju zamki vlastite prošlosti. Naime, problem obojice je u tome što su istodobno Dinamovi kroničari i likovi iz Dinamove kronike – istina, Krušelj znatno manje! – što onda, kako su obojica i navijači, stvara situacije u kojima se pretvaraju u polivene polivače. Na kraju, vrlo je teško nastupati kao novinar Jutarnjeg lista (ili Sportskih novosti, ili, možda, svih ili skoro svih hrvatskih dnevnih novina…), pa demontirati živi kult Zdravka Mamića, a da se pritom ne demontiraju vlastite novine. I to je jedan od razloga zbog kojih bi prava, velika biografija Zdravka Mamića bila izazovna, privlačna i eksplozivna, jer bi demontaža njegova lika nužno morala značiti demontažu (jedne) Hrvatske.
Krušelj vješto izbjegava i još jedan parafenomen Mamićeve vladavine, uz koji se Dinamo uzdigao u najbogatiji i najmoćniji hrvatski sportski kolektiv i tvrtku. A to je, naravno, izbjegavanje poreza i isplaćivanje stotine i stotine tisuća, ili milijuna eura na ruke, te poslovanje na kojekakve paranormalne i izvanfiskalne načine. Kao što izbjegava i temu, koje se nitko zapravo ne želi uhvatiti, Mamićeve uloge u stvaranju ne samo velikog i – za domaće prilike – supermoćnog Dinama, nego i njegove uloge u stvaranju hrvatskog reprezentativnog nogometnog čuda. Taj spoj notornog kriminala, političke manipulacije i sportskog uspjeha nešto je o čemu bi tek jednom moglo biti govora, bude li pisaca.
Svoj posao, pak, Dražen Krušelj obavio je odlično. Ovo je jedna od važnijih hrvatskih nogometnih knjiga uopće.
Zamjerka: policajac
Kroz ovu knjigu promakne niz figura, vrijednih građanskog prijezira. Ali prema jednom čovjeku Krušelj će pokazati bespotrebnu blagonaklonost, koja mu pomalo kvari priču. Krešimir Antolić, bivši policajac i Mamićeva veza s policijom, dugogodišnji klupski faktotum, a na kraju i jedan od likova koji su rušili gazdu, pošto su mu prethodno, sa svim onim tajnicama i hostesama, uzdignutim u klupske šefice, vjerno služili i pomagali, naprosto nije i ne može biti pozitivan lik u pripovijesti. Iz dramaturških i žanrovskih razloga, naravno. O onim drugim ne bismo govorili.
Revolucija koja teče
Dok je čitao Krušeljevu knjigu, ovom je čitatelju prvi put na um palo da je povijest Dinama u samostalnoj Hrvatskoj zapravo povijest revolucija. Od one kojom je s proljeća 2000. godine, iz čistih nominalističkih razloga (“vrati djeci Dinamo”), a ne radi suština, smijenjen Zlatko Canjuga, do one kojom je skoro četvrt stoljeća zatim smijenjen Mirko Barišić. S tim da Barišić tu nije bio protagonist. S njegovom smjenom, naime, dogodilo se ono što se 1990. zbilo s prvim višestranačkim izborima, s kojima u zemlje bivše Jugoslavije (niti u jednu, izuzev, možda, Slovenije!), nije stigla stvarna demokracija, nego je samo konačno procesuirana informacija da je deset godina ranije umro Josip Broz Tito. Mrtav Tito deset je godina vladao Jugoslavijom, a (u građanskom smislu) mrtav je Mamić šest godina vladao Dinamom. Bit će zanimljivo uspoređivati jednom što su nasljedici te dvojice vladara učinili s njihovim djelom.
Ekran, knjige/113
Dražen Krušelj: Imamo Dinamo, AGM, Zagreb 2024.
Premda nosi podnaslov “Uspon i pad Mamićeva carstva”, ovo je knjiga o samo jednom aspektu vladavine Zdravka Mamića. Autor pripovijeda kratku, zabavnu i prilično vjerodostojnu priču, koja započinje s ulaskom tog čovjeka u klub, a završava s krajem Barišićevog maocetungovskog predsjednikovanja i s dolaskom zdravih snaga koje predvodi Velimir Zajec, čime je navodno, uz aktivnu asistenciju koalicije hadezeovskih i možemaških politika, Mamić konačno razvlašten. Krušelj se ne bavi Mamićevom upravom Hrvatskim nogometnim savezom i svim njegovim pratećim formalnim i neformalnim institucijama, uključujući državnu reprezentaciju, premda ponešto od svega toga usputno konstatira. O njegovom utjecaju na državne vlasti, o obavještajnim aferama s predsjedničkim porno rođendanima, kao ni o Mamićevom spektakularnom korumpiranju dijelova pravosuđa, sve do sudaca Vrhovnog suda, Krušelj, logično, ne kaže ništa. Cjelovita biografija Zdravka Mamića bila bi za hrvatsku povijest u proteklih trideset i pet godina vjerojatno najvažnija personalna knjiga, važnija i od one koja bi se mogla napisati – ili je, možda, već napisana? – o Franji Tuđmanu, ali bi nju mogao pisati samo klasni povjesničar i pritom ozbiljan pisac, a sigurno ne bi mogla obasizati manje od tisuću stranica. Krušelj nije povjesničar, njegova knjiga malog je formata i ima jedva dvjestotinjak stranica, a prelomljena je i dizajnirana više kao navijački bedeker, nego kao knjiga za knjižare.
Dražen Krušelj u bilješci o autoru navodi da mu je redakcijsko mentorstvo Tomislava Židaka bilo najbolja novinarska škola. Doista, on jest daleko najbolji i najkultiviraniji Židakov učenik. Od uzora preuzeo je neke važne elemente: otvoreno dinamovstvo (ali, ipak, manje sentimentalno i poneseno…), promatranje i prihvaćanje nogometa iz navijačke perspektive, koje podrazumijeva i najširi spektar navijačkih zastranjenja, kao i određene stilsko-žanrovske elemente, uključujući sklonost pripovijedanju. Pritom, Krušelj je darovit pisac, s osjećajem za mjeru i dobar ukus, te je danas nesumnjivo prvo pero Dinama.
Knjigu “Imamo Dinamo” zainteresirani čitatelj na dušak pročita. Onome koji manje zna ili slabije pamti, Krušeljev uvid djelovat će besprijekorno. Pamtišama, pak, i pasioniranim pratiteljima hrvatskih nogometnih i kriminalnih svinjarija, koješta će tu usfaliti ili zasmetati, ali to će, uglavnom, biti posljedica neshvaćanja Krušeljeva žanra. Ova knjiga je, naime, samo jedna pripovijest. I to vrlo vjerodostojna. Ona, međutim, nije povijest. Ono što je za priču dobro, o tome Krušelj i piše. A ono o čemu ne piše, nije tendenciozno prešućeno. Ili čitatelj to, barem, tako ne doživljava.
Vrlo je vješt pripovjedač, ali izvanredan u karakterizaciji likova i opisivanju njihovih društvenih uloga. Recimo, od Židaka je mnogo vještiji u izbjegavanju zamki vlastite prošlosti. Naime, problem obojice je u tome što su istodobno Dinamovi kroničari i likovi iz Dinamove kronike – istina, Krušelj znatno manje! – što onda, kako su obojica i navijači, stvara situacije u kojima se pretvaraju u polivene polivače. Na kraju, vrlo je teško nastupati kao novinar Jutarnjeg lista (ili Sportskih novosti, ili, možda, svih ili skoro svih hrvatskih dnevnih novina…), pa demontirati živi kult Zdravka Mamića, a da se pritom ne demontiraju vlastite novine. I to je jedan od razloga zbog kojih bi prava, velika biografija Zdravka Mamića bila izazovna, privlačna i eksplozivna, jer bi demontaža njegova lika nužno morala značiti demontažu (jedne) Hrvatske.
Krušelj vješto izbjegava i još jedan parafenomen Mamićeve vladavine, uz koji se Dinamo uzdigao u najbogatiji i najmoćniji hrvatski sportski kolektiv i tvrtku. A to je, naravno, izbjegavanje poreza i isplaćivanje stotine i stotine tisuća, ili milijuna eura na ruke, te poslovanje na kojekakve paranormalne i izvanfiskalne načine. Kao što izbjegava i temu, koje se nitko zapravo ne želi uhvatiti, Mamićeve uloge u stvaranju ne samo velikog i – za domaće prilike – supermoćnog Dinama, nego i njegove uloge u stvaranju hrvatskog reprezentativnog nogometnog čuda. Taj spoj notornog kriminala, političke manipulacije i sportskog uspjeha nešto je o čemu bi tek jednom moglo biti govora, bude li pisaca.
Svoj posao, pak, Dražen Krušelj obavio je odlično. Ovo je jedna od važnijih hrvatskih nogometnih knjiga uopće.
Zamjerka: policajac
Kroz ovu knjigu promakne niz figura, vrijednih građanskog prijezira. Ali prema jednom čovjeku Krušelj će pokazati bespotrebnu blagonaklonost, koja mu pomalo kvari priču. Krešimir Antolić, bivši policajac i Mamićeva veza s policijom, dugogodišnji klupski faktotum, a na kraju i jedan od likova koji su rušili gazdu, pošto su mu prethodno, sa svim onim tajnicama i hostesama, uzdignutim u klupske šefice, vjerno služili i pomagali, naprosto nije i ne može biti pozitivan lik u pripovijesti. Iz dramaturških i žanrovskih razloga, naravno. O onim drugim ne bismo govorili.
Revolucija koja teče
Dok je čitao Krušeljevu knjigu, ovom je čitatelju prvi put na um palo da je povijest Dinama u samostalnoj Hrvatskoj zapravo povijest revolucija. Od one kojom je s proljeća 2000. godine, iz čistih nominalističkih razloga (“vrati djeci Dinamo”), a ne radi suština, smijenjen Zlatko Canjuga, do one kojom je skoro četvrt stoljeća zatim smijenjen Mirko Barišić. S tim da Barišić tu nije bio protagonist. S njegovom smjenom, naime, dogodilo se ono što se 1990. zbilo s prvim višestranačkim izborima, s kojima u zemlje bivše Jugoslavije (niti u jednu, izuzev, možda, Slovenije!), nije stigla stvarna demokracija, nego je samo konačno procesuirana informacija da je deset godina ranije umro Josip Broz Tito. Mrtav Tito deset je godina vladao Jugoslavijom, a (u građanskom smislu) mrtav je Mamić šest godina vladao Dinamom. Bit će zanimljivo uspoređivati jednom što su nasljedici te dvojice vladara učinili s njihovim djelom.